petak, 20. prosinca 2013.

ja: jel vi isto mislite da su sad kasne devedesete? 
mislav: ja mislim. ja DEFINITIVNO mislim. 



P1080257 by Rusulica
maastricht, prosinac 2011.


blagdani su blizu. naizgled je lakše bit depresivan na blagdan jer su okolnosti jasne, svagdan je problematičniji jer ako nema vidljivih razloga kao naprimjer da svi osim tebe naizgled imaju radost i bor a ti si i dalje tupa i jadna, onda znači da ne valja nešto od kemije unutar tebe ili od osnovnih postavki tvog života.

s druge strane, meni između blagdana i svagdana nema razlike pa je svaki dan svagdan u kojem mi ne valja kemija i osnovne postavke, a kad se poklopi da je drugima istovremeno blagdan onda se osjećam dvostruko zakinuto, za kuglice, za mlince, za papir za umatanje, za iglice, za isusa, za shopping, za obitelj, za to šta nisam uspila sredit da mi to ne bude važno, za boga, za bijelu svjetlost, za radost i višeglasje, za besplatna peciva, hladan grad i vruće ulje, za svjetla po ulicama od mog poreza koja ne svijetle meni, za misu od mog novca koja ne misi meni, za tv doček iz mog poreza koji ne emitiraju za mene.

odlučila sam ne bit više pičkica, kupila bor, okitila ga i obznanila da od sad slavim poganske blagdane i da počinjem sa solsticijem. nisam još sigurna kako se on slavi, tu ću se morat većinski oslonit na google, al sigurna sam da je to pravi dan za proslavit jer kako je najkraći, od njega gore ne može i onda sve može ić samo na bolje, uz to, meni je tako primjereno slavit dna, i šta je najlipše, točno na solsticij će proć točno pola dana kako je on na brodu i broj prijeđenih bit će veći od preostalih i rast će u našu korist slično kao šta će rast dan.

i kad se on vrati dan će bit skroz jednako dug kao kad je otišao.


*


ne znam dolazi li mi nostalgija za osamdesetima i romantični pogled na komunističke rituale zbog djetinjstva samog koje uvik bude magično, čak i kad je traumatično (iako pretpostavljam ne i kad ti zakolju obitelj pred tobom, udaju te s 9 i slično, tako da se ograđujem). ja sam uvik, zbog čudnog rada nostalgije, romantizirala političko uređenje koje je tad vladalo, i koliko god to bilo blesavo, ono je ipak bilo isprepleteno s ritualima djetinjstva i i dalje mislim da je romantičnije bilo pivat o crvenim makovima nego zazivat boga da ti čuva državu, jer te pisme su dobro zvučale, i svitlo je bilo toplo i meko se lomilo, domovi su bili sigurniji, izvanjski svijet velik i neistražen, sav svijet se tad usložnjavao prema sve manjem, mikropogled i opsesija detaljem su prevladavali, nismo imali cjelovite slike o sebi, pustolovine smo producirali bez problema, zahtjevi koje smo pounutrili bili su izvedivi i dobrodošli, a oni veći, neizvediviji, koji te na kraju unište ko originalni subjekt, njih nam još nisu bili počeli usađivat.


*


čitala sam o pronađenim blizankama, jedna od njih rekla je da je oduvijek znala da dio nje nedostaje,
a ja se pitam: kome ne nedostaje? i mislim se, možda sam ja stvarno svoju blizanku proždrla u maternici, i sad u nekom dijelu mene stoji njenih zaostalih nekoliko stanica, možda djelić tkiva ili organa, a onda je tu negdi skriven i dio njene duše i zato se valjda nikad ne bi trebala osjećat usamljeno.


*


kad razmišljam o otkrićima i izumima koji će našim potomcima, ako ih bude - potomaka - olakšat život i poboljšat njegovu kvalitetu, budem malo ljubomorna šta ih još nema, šta ih ja nemam sad, jer osjećam da ih zaslužujem, makar ne znam šta su, makar su mi ta sva pomagala i tehnologija donekle apstraktni, ko šta mislim da je moja čukunbaba zasluživala vodovod i mašinu za prat robu koje nije imala.

mislim se, mogla bi lakše otrpit ovo stanje ako se koncentriram na njegove romantične aspekte: ko šta nam je živa vatra u peći ili kaminu romantičnija od pećice na struju, makar znam da je naknadno romantiziramo i da je tad bila pain in the ass - iako, možda mi je primjer kriv jer vatra stvarno ima neku intrizičnu romantiku - tako iz perspektive neke budućnosti nastojim izromantizirat ova vrata koja škripe, suđe koje perem na ruke, uvik hladnu sobu, podgrijavanje hrane u tećici, brisanje prašine, bol, tablete, daljine i pamučnu robu kroz koju uvik propuhuje.


*


imam teoriju da bebe, kad ne plaču radi hrane, kakice, zime i slično, plaču ne da iskomuniciraju potrebu za toplinom, ljubavi i emocijama, nego da bi izbjegle da budu napuštene; možda je taj njihov refleks da plaču kad su same tu samo da ih, jer je ljudska mladunčad totalno nemoćna, ne bi u nekoj seobi slučajno ostavili za sobom.
zato ih možda ne treba nužno stalno držat nit dramatizirat, mislim da im je možda dovoljno reć: tu sam, sve je okej, pa da one opet mirno zaspu.
možda ih mi, grleći ih i nosajući ih toliko, navikavamo na emociju ko na drogu, i onda im kasnije nema povratka.


*


skinila sam s neta seriju iz osamdesetih. neko je epizode snimao s tevea na kazetu i tu i tamo se potkrade početak ili kraj neke reklame. to je prvi put da sam zažalila šta se neko, ko šta smo se i mi nekad, trudija pauzirat snimanje za vrime reklama jer, gledajući te djeliće reklama, zamišljam kako bi bilo odrastat u americi. ne zamišljam svoj život kao taj s reklama nego zamišljam kako je bilo odrastat gledajući upravo te reklame i kakva mora da je bila američka stvarnost osamdesetih ako su reklame bile takve, da referiraju na tu stvarnost i targetiraju tu stvarnost. doživljaj je tim vjerniji jer osamdesete, u tom procesu kompliciranog dekodiranja unazad s puno stupnjeva "zamislimo da" - jer ko šta za neku stvarnost možeš napravit nebrojeno reklama, iz reklame možeš povratno zamislit nebrojeno stvarnosti - jer osamdesete jesu bile moje i jer mi služe kao most između mog balkanskog socijalističkog i američkog kapitalističkog srednjeklasnog djetinjstva za koje sam se otkad sam saznala za ameriku pitala kakvo li je.


*


mislila sam se kako sam sad u tridesetima, a još uvik nisam uspila pustit kosu, ali kako u biti imam još masu vrimena za proživit ako ću živit devedesetak godina. mazila sam mačku, nina je pustila anthonyja i cocorosie. mislila sam se kako bi se mogla pobrinit za tu mačku da ostane bez ikog svog. kako mi je postala draga i kako bi se mogla brinit za nju pa makar ona ništa ne osjećala za mene. kako je, ako uzmemo pričat u tim kategorijama u kojima neko može bit nečiji, time jer sam se malo navikla na nju, postala malim dijelom moja, jer nešto dijelimo, makar taj trenutak hladne i nezainteresirane bliskosti.

i onda sam pomislila kako bi onda valjda mogla imat i dijete, samo bi njemu, njoj, morala objasnit, morala opravdat činjenicu šta postoji. rekla bi joj zato dobar ti je život. zna bit jako težak i nije pošten, ali super je šta si tu, traje dosta dugo i svašta stigneš, super da si uopće živa i da možeš guštat u njemu, u masu toga u njemu. i osim šta bi se brinila o njoj, volila je i svugdi je vodala, morala bi se stalno trudit bit joj potpora u razvijanju pozitivnog stava prema činjenici šta je živa.


*


ono kako mi volimo reć da je dominantna kultura zapadnjačka, e pa ne samo to nego je i sjeverna i pitam se osjećaju li se ovi s južne polutke, pogotovo australci koji imaju pristup masovnim globalnim medijima, loše, i ko da svit nije iskrojen za njih, jer ako je sad jesen, onda je jesen, oglašava se jesen, žalimo se na jesen, slavimo jesen, radimo projekte vezane uz jesen, sadimo i beremo jesenje biljke i slično.


*


kad umrem pa me zapale smrdit ću, al ne ko borovina. znači li to da me ne treba palit,
da treba palit samo ono šta miriše?


DSC01210 by Rusulica
mosor, prosinac 2013.

ponedjeljak, 25. studenoga 2013.

kako predeš staklo?
siniša miličić



kad, ponekad, kažeš: ovaj život je prilično nevjerojatan i sjajan, misliš na sve ono šta ti se događa i šta se naokolo odvija, ali za život je potrebno biti živ, a i to je, rekla bi, prilično nevjerojatno, i super je ta dvoznačnost života i nevjerojatnost koincidencije: biti živ i živjeti!


P1120319 by Rusulica
mala sana


nekad su mi zabavne najjednostavnije stvari, tipa kako mi se dok hodam mijenja perspektiva i ko da vrijeme stoji, a ja u glavi vrtim film napravljen od poredanih snimki snimljenih istovremeno hrpom kamera na nekoj polukružnoj liniji oko stvari koje su tako zaustavljene u vremenu i čiji se odnos s drugim predmetima kako idem mijenja. kao da me neko stavio u maketu ili usred animiranog 3-d prikaza nekog prostora ili kao da lebdim po potrošenom svijetu.
pokušala sam im to dočarat, ali zvučalo je bezvezno i samorazumljivo, ko i sad, šta znači da vjerojatno nikome nisam uspila dočarat šta sam tila. možda neko kome je mozak slično premrežen slučajno zna o čemu govorim.
zajebano je šta trebaš bit jako vješta da bi pokušala postić da te drugi razumiju i šta nema garancije da oće, a šta ja pritom to smatram za neku svoju dužnost, ono šta vidim svima reć, podastrijet im svoju perspektivu, jer je meni važna, ali i jer je drukčija od njihove, jer je jednostavno drukčija, a korisno je, lijepo, poticajno i uzbudljivo stavljat se u razne perspektive.


**


nekad mislim da pripadam posebnoj vrsti ljudi i s ljudima s kojima se kužim gledam na druge malo podozrivo, makar svi imaju ljude s kojima se kuže i masu više onih s kojima se ne kuže pa s ovima prvima podozrivo gledaju na druge, iako ne znam zašto bi ja fašistički u svojoj spoznaji i opredjeljenjima bila posebnija, a nekad, jer nekad se osjećam pogubljeno i u tim nekim stvarima u kojima su oni, češće one, tako dobre ne znam šta treba radit, a u nekim stvarima vezanim uz normalno funkcioniranje osjetim se ko neadekvatno maleno smeće, nekad im se prepustim ko toploj babi da me zakrile, ljuljaju i pobrinu se za mene u okvirima ovoga svijeta u kojem se tako dobro snalaze.

iz: pograničja nekorektnosti


**


prema dogovoru, silnice izviru iz pozitivnog električnog naboja, a poniru u negativnom. prema dogovoru.


**


robu sam uvik doživljavala pomalo ko oprave superjunaka ili likova u crtićima. kao, imaš jednu prominu (autfit) il bar jednu svoju boju ili u najgorem slučaju jako usko definiran stil, ko spajsice, i to je tvoja odjeća, koja je zbog toga potpuno stopljena s tvojim karakterom. to je još jedan moj problem s robom.


**


kad ljudi, najčešće žene, prodaju ruže od stola do stola, a ja sjedim s mladićem, osjećam se napadnuto jer mi nikad ne kupi. ja ne želim da mi kupi tako na silu, niti mi je važno da mi kupi inače, važno mi je da mi pokazuje pažnju, šta i radi, ali pred tom ženom tad, makar je njoj samo do prodaje, pred njom, jer su velike šanse da su njoj shvaćanja mainstream, on ispada neromantičan i nepažljiv, šta mene povratno čini luzericom. volila bi zato otić s njim na ladanje pa da mu kad prođemo kraj grma divlje ruže kažem: tako bih rado jednu ovu rúžu, umjesto da, preduhitrivši ga da ne bi morala ostat ponižena kad on to uradi, u njegovo ime niječno odvraćam gospođi s ružama.


**


trebalo mi je još vune pa sam, tražeći radno vrijeme robne kuće nama, doznala da je prodaju. ne vunu, robnu kuću. odavno znam da su u stečaju, tad mi je bilo žao, ali sad kao da me neko pogodio šakom u trbuh.
kasnije sam im još malo surfala sajtom i jako me rastužilo to šta su se tako potrudili uredit web, koji, primijetila sam, nije grez, samo je pristojan i nezanimljiv, kao i sama robna kuća, šta su se potrudili oglasit proizvode i akcije, pogotovo jer je to tako uzaludno, jer više skoro niko ne kupuje tamo, većini nije atraktivno kupit nešto u robnoj kući, odjeća im je ružna (a meni suze opet naviru samo jer sam ovo napisala), i ništa tamo ne odaje ekskluzivan dojam koji je možda nekoć odavalo ili koji nekoć nije ni bio relevantan jer su se stvari kupovale više iz potrebe a manje iz razonode. robne kuće su mi drage jer su one prodavaonice mog djetinjstva, i jer na jednom mistu ima svega i jer sam s mamom šetala katovima od igračaka za koje sam imala dojam da ih nikad ne kupimo, preko restlova i tapeta, di je uvik posebno mirisalo, do novih cipelica, a onda posli na obiteljskog slaju i sad kad umiru, neovisno o vlasničkoj strukturi, vezano uz koju je većina njih možda već odavno umrla, to mi malo para srce i da, zaplakala sam zbog name. to jest zbog sebe.


**


ako si dovoljno pametna da vidiš odnose i razotkrivaš ih, da im vidiš uvjetovanost, da ih vidiš nametnute, da ih vidiš kao odraze i promicatelje ideologije, da ih vidiš arbitrarne – onda kad dođe tvoje vrijeme da preuzmeš neku ulogu i zauzmeš mjesto to ne možeš napravit, ne iskreno, ili ne uopće, jer je potpuno nemoguće. ili bi bila pizda ili morala zaboravit sve šta znaš, plus ako nisi dobra glumica šanse su da to jednostavno neš moć odglumit – jer iskreno to odživit nemoš.
sad, rješenja su dva moguća, il da do daljnjega ostaneš na margini, piješ, promatraš i eventualno pišeš, a svakako patiš i budeš donekle usamljena,
ili da zauzmeš blago sarkastičan al isto dobrohotan stav spram stvarnosti pa uloge preuzimaš bivajuć istovremeno iznad, a time i van, njih.

iz: branding identiteta; kako ne upasti u diskurs


**


nekidan se nisam mogla sjetit ni ko nam je predsjednik, to jest nisam uopće znala je li to još uvijek onaj kulturni ivo.
dan je počeo kad sam sponzorima rekla da šumeći aspirin pijemo kad nemamo spida, a završio nakon šta sam se rasplakala kad mi je eva prepričala sadržaj nekog filma. nekad u međuvremenu smo odabrali miss i mistera fotogeničnosti na pasošima, pri čemu je vozač osvojio nagradu za najkarakterniju sliku.
konobari su već iznili vodu, kruv i tartar i samo smo još čekali lignje koje nikako da dođu. bila sam gladna i namazala sam tartar na kruh. neki strani gosti konferencije slijedili su moj primjer i ja volim virovat da je to zato šta su mislili da se u hrvatskoj to tako radi.
dide je nazva mamu, a ona mi je uvalila svoj mobitel. on je odma krenija na stvar: nije još obavijestija dicu, ali on kreće u radove. zaključija je da ne želi potomstvu ostavljat pare pa će s njima radije pretvorit gustirnu u apartman, šta mu je odavno velika želja.


**


i sad ne samo da sam u potpunosti svjesna trenutka, onako kako smo svjesni kad znamo da ćemo uskoro umrit, nego znam da svjedočim trenutku u vremenu, povijesnom, kulturnom, neponovljivom, jedinstvenom, i da u sebi imam sve ključeve za razumijevanje kodova tog trenutka, i još mi je jača svijest da se ovo više nikad neće ponovit. a kao nekom ko je opsjednut bilježenjem svega, ta nemogućnost da ovo zabilježim, jer će to čitat neki drugi ljudi iz drugih sredina i konteksta, me poklopila i nisam znala šta da radim i onda sam se po prvi put kako treba prepustila trenutku.



P1120320 by Rusulica


srijeda, 6. studenoga 2013.

u maslinama

počele su padat ko lude pa je dida prominija plan i krenija u berbu po miseca ranije. mama mu nije tila reć da dolazim i ja jer ka da mu bude iznenađenje, a u stvari jer nije virovala da neću prominit plan, jer sam tu pomalo na didu.

on se lipo iznenadija i odveza mater i mene na podanje di nas je čeka ante koji je taman ispeka girica za marendu. ispa je problem jer sam ja nenajavljena i da kao prvo sad zbog mene nemamo dovoljno pribora  imali smo samo jedan perun na nas četvero  ni čaša, al ovome zadnjem je dida doskočija utočivši sebi vino u teglicu, i ne znajuć da je to među američkim srednjeklasnim kućanicama-blogericama već koju godinu veliki hit. drugi, veći problem je bija da će nam sad bit malo ribe, al naravno da smo je opet jedva pojili.

kad smo se tako lipo odmorili, krenili smo brat. pri tom smo pokrili temu kako se mirjana bila napila i zamalo zapalila muža i kako je dida zva vatrogasce al oni nisu smili počet gasit jer nije bila isključena struja, al on je zna da ima fidova sklopka pa je krenija polivat vodom iz gustirne, pri čemu priznaje da nije on neki preveliki junak nego je krenilo probijat zid i zahvaćat njegovu kuću. zatim smo pokrili teme kako triba zdrobit gomilu i bagerom posut pod masline da drži vlagu, kako nema šanse da bi ja sad prepoznala vicu koji se prepolovija i doša na trećinu svoje kilaže, pravi momak, kako je isus bija prvi marksist s čijim se idealima složila njegova ljubavnica, miražđijka magdalena, koja mu je rodila ćer i zasnovala pleme u kataloniji, kako je to da je šoltanska levantinka došla s levanta možda mit, a možda ne, al kako bi to mogla bit i križana sorta koja se uvatila samo tu, kako se rodica stvarno zaljubila i kako je trešnja stablo, a trišnja plod i kako ove godine nije rodilo i neće bit ulja ribama za plivat, al one koje sam ja ranije marendala bi malo zaplivale u vinu pa, didinim riječima, jebo masline, amo učinit pauzu i štagod popit.

kako se prebacija sat, morala sam per dida's order upalit svitla na autu i onda ih nisam do kraja ugasila i dok smo mi brali ispraznija se akumulator. ante je ima one stezaljke za dat mi struju, on i boško su me gurali da me približe da kabeli dosegnu al je volan bija blokiran i ostala sam dijagonalno na cesti, auti su stajali i priskakali upomoć, nismo znali otvorit haubu, pale su svađe ide li prvo plus il minus i ovaj mali dan je dobija nešto uzbuđenja. uz ono koje nam je, a osobito didi, pružila misterija oko toga di je nesta, točnije, ko nam je ukra sir za marendu iz kašete. ta tema zasjenila je čak i akumulator pa valjda zato nisam najebala.


masline_nevolja by Rusulica


premorena, natečenih, izgrebanih nogu, nervozna od gladi i nestrpljiva da se okupam prije nego skroz padne mrak, trudila sam se bit entuzijastična oko posjete groblju koja se morala desit upravo tad da ne uvene cviće. sve tako u izmačanoj radnoj robi, jer mi smo iskreni i uostalom nemamo vremena za zajebanciju poput presvlačenja, otišli smo prababama i babi, koja bi, znam to samo tako, popizdila da zna da se na groblju ukazujemo u takvom izdanju.

doznala sam da babini starci prababa i pradida kalebić leže skupa u masovnoj grobnici, al da tamo leži i baba nikolina, didina mama, i to sama, jer umrla je prije ostalih, kad nije još bilo naše grobnice i kasnije kad su je tili primistit nisu više znali raspoznat njezine kosti jer svi su se ostaci izmišali i na njih su došli novi. to me masu rastužilo, to šta ona leži tamo sama, makar znam, ili se bar svim svojim razumom nadam, da ona nije dole, da joj svijest nije dole, di god bila, ako uopće postoji, jer zamisli bit svjestan da se nalaziš među gomilom ostataka ljudi s kojima nisi bila bliska, među makar samo gomilom ostataka, šta ja uznemirujuće često zamišljam, u prvom licu, i da su svi koje voliš dalje, niti na istom groblju nego na novom, s druge strane sela.
sve je to jako nerazumno, al da nije bilo nje ne bi bilo ni mene i drago mi je šta je bila jaka i izdržala bar toliko da se uspije prokreirat, a znam da je bila jaka čisto jer je bila žena na selu početkom prošlog stoljeća i jer joj se to vidi na faci, uz to šta je bila masu lipa, i eto, da, znam da sam kao argument protiv prokreacije, točnije, argument za poništavanje argumenta o puštanju svojih gena u budućnost kao prilog prokreaciji, spomenila to da se ja svojih predaka dalje od baba i dida nit sićam nit ih volim nit išta osjećam za njih i čemu onda rađat ako već treće kolino neće imat pojma ko sam ja, al isto u zadnje vrime zamišljam neku čukunčukunčukunbababu i ponosna sam na nju, i znam da je bila dobra i draga i da joj je bilo masu teško i onda sam joj zahvalna i ponosna na nju, i ta zamišljena pretkinja mi je, kad sam ugledala crno-bijelu keramičku sliku (pra)babe nikoline na spomen-ploči, dobila lice.

onda smo otišli do babe na novo groblje (na kojem se ona ista prababa simbolično javlja na nadgrobnoj ploči). tu je bilo masu umjetnog cvića kojega sam ja počela kritizirat i gadit, a dida branit: ustraja je na tome da je grezo kad je grob bez ičega pa bolje onda umjetno ako ne može pravo, ali tamo stalno, stalno ima lipog pravog cvića i uostalom, rekla sam mu da je meni lipši prazan grob nego da je umjetno i da ću ja sve to pobacat  jer sitila sam se s nemalim zadovoljstvom da ću sve prisutne nadživit i onda na miru uklonit svo to umjetno cviće, nek vidim ijedan, škarama ću ga isickat, al je dide reka da će on sebi metnit umjetno i napisat na grob neka bude proklet ko ovo umjetno cviće digne.


masline_odmor by Rusulica

petak, 4. listopada 2013.

ovaj split... nema nikakvu strukturu, teče ko.. niti ko rijeka, nego potočić. brlp brlp brlp.
stola

radio pula, trešti jutarnji program dok ja kao čitam, radio tržnica, kontakt program, zovu babe čestitaju susjedi rođenje unuka, zove neki s nekog sajma da prodaje svinje, a onda ide muzički intermeco, i kaj: motorcycle emptyness. 

fil. iz b.


šetnja1 by Rusulica




alo vas dvi, javija nam se na cesti neki barbica, dobar tek. a šta je, biće me niste pripoznale s kapom. – kako ne, roko, odvratila je mama. bija je to roko s pazara u kojeg mama uvik kupuje pršut i ugovara brakove za sestru i mene s njegova dva sina.


**


danas ovčice mirišu na šećer u prahu koji mu stavljam u paradižot. nebo je veliko, zalaz je kičast, lik piša u grgoljeću bonacu, maleni pas po škrapi lovi ticu veću od sebe dok mu se ljudi smiju, miris morem polivene hladne napuhane gume dolazi niotkud i šamara mi prustovske osjetilne dlačice, trajekt sa šolte je spor, mudante koje vise o brokvi predvečerno vlažne, šahisti brojni, turisti ne, mir koji donosi zima sve nadolazećiji, kao i nemir koji donosi večer.


**


povela sam dicu od prijateljice u šetnjicu po mistu. s prijom elom nisam imala problema, ona me pitala kolko imam godina i kad sam rekla trisdvi rekla je da izgledam puno mlađe, otprilike ko da imam petnajst, al odavno nisam bila s tako malim ditetom ko šta je njen brat pa nisam znala kako ga zabavit. sitila sam se da ga je tata zabavljao pokazujući mu brodove i auta pa sam i ja krenila taktikom vidi motor vidi bebu i funkcioniralo je dok nisam došla do vidi maloga dječaka kako piški u more: to ga je inspiriralo pa je reka pi i onda sam ga morala skinit i improvizirat, jednom rukom sam ga obgrlila i nagnila s obale, a drugom mu uvatila maloga pišu. to za mene, ženu bez svog diteta i bez piše nije postupak koji dolazi sam po sebi, ali srećom sam jednom studirala predškolski odgoj pa iako iz toga nisam izvukla diplomu, izvukla sam iskustvo držanja maloga piše i još i danas sam očarana povjerenjem s kojim mi je mali x u vrtiću dao da ga skinem i uhvatim mu pišu da se popiški. samo je stajao tamo u veceu u koji sam ga ugurala nadajući se da će sam znat šta da radi, ali on jedva da je znao govorit, a kamoli puno toga više, i tako je stajao i čekao i ganule su me ta njegova uvjerenost ja znam šta treba radit, da će se svijet pobrinit za njega i njegove potrebe, i spremnost da se skroz prepusti u ruke tog svijeta.


**


pogledamo li skale ili sliku skala ispred mog nebodera, primijetićemo da tih skala ima pet. al ako idemo sić il se popet uz njih, a ne varat, učinićemo šest koraka. muči me, koliko tu zapravo ima skala? jel odgovor na to podložan objektivnoj spoznaji ili ne?


**


raspravljali smo o tome zašto se argumentacija iz kvantne fizike ne može primijenit na nas i ja sam rekla da ipak postoji mogućnost da prođem kroza zid, možda i da ostanem u njemu; kasnije sam razmišljala kako bi bilo lipše ostat u stablu nego u zidu, ili se stopit s ljubavnikom, ali mi je ta pomisao bila neprivlačna, nije mi se svidila ideja da budem tako zacementirana, više mi paše da se moje čestice kreću i vriju slobodno u meni, a ne da se miješaju s tuđima (ko elektroni).

uostalom, ne mogu ostat zacementirana, ne mogu uopće stat na mistu, ni bilo koji glagol, pa tako ni bivat, jer svi se glagoli odvijaju u vremenu i tako ležim ja u jaccuziju nakon šta sam se skoncentrirala na to da sam načinjena od čestica pa uspila bez problema uzvozit uzbu do hotela i nakon šta sam se odjednom pronašla mirnom i opuštenom  niti to, nego nepostojećom, postojeći samo u kretanju tj., šta je važno, svakoj njegovoj pojedinoj točki  da ne kažem trenutku  posebno i u svima istovremeno; i nakon šta sam shvatila da ritam proizvodi zen, jer ovaj put sam zaboravila brojat koliko sam dužina preplivala, i samo sam plivala, nakon svega toga shvatila sam da ne postojim, bar ne na način na koji sam do sad mislila da postojim, i nije bilo nikakvog grča niti brige, postojao je samo skup mojih čestica od kojih je svaka u vezi i dosluhu sa svemirom svuda okolo, a to šta sam napravljena od njih me totalno tješilo i, s druge strane, totalno odvajalo od ovog tijela, jer nisu te čestice moje, i to tijelo nužno ne postoji kao zasebno nego je dio sveopće materije, dio kojeg smo mi naučili gledat izdvojenog, a goran mi je ko šta sam već spomenila nekidan sugerira da su duša i tijelo jedno pa onda ni moja duša ne postoji nego je dio sveopćeg misaono-osjećajnog zibanja svemira. samo, nisam se pomirila s tim šta su neki ljudi, većina ljudi, oko mene gadni i ja ne mogu prihvatit misao da sam s njima jedna duša i djelić istog kazana u kojem je uzbućkana materija.

možda oni i nisu skupa sa mnom, možda tu naizgled supostojimo, ali u stvari prebivamo u različitim razinama svemira i dijelovi smo različitih slojeva stvarnosti  mi svi s iste grane i svi koji se volimo smo zajedno, znam. ali šta je onda s tim velikim praskom, ako je on točan onda su sve moje čestice (nije bilo mene, al je bilo materije od koje sam sad izgrađena, bilo je bar čestica od kojih je sad izgrađena moja materija) bile zbijene s česticama gadnih ljudi na jako malo mista.
ali, malo sam zastranila. moje čestice nisu moje, niti su njihove njihove, sve čestice su dobre tj, nikakve su, samo jesu ili čak nisu, i isto tako nisu one krive šta tvore tijela prljavih debila. s dušom pak ne znam šta ću, možda je prljavi debili ni nemaju.


**


u splitu trenutno vlada ozračje da pola grada koje nije upalo na game of thrones zavidi drugoj polovici koja statira. u splitu smo, naime, svi veliki fanovi. ja sam se tila skinit gola kad sam čula da traže gole djeve, iako bi im smetala moja kratka kosa, al sestra je rekla da oni sigurno lakše nađu periku nego dugokosu curu koja se voljna skinit al izgleda da nije bila u pravu.
to nam je dominantna tema – sidiš na pivi ili šetaš gradom ili radiš na festivalu i vidiš da se neko obrija i onda ti njegov prijatelj kaže dada, on je rob, a vojin hraste je upa u vojnike. pola ljudi koje znamo su upali u seriju, a mi, mi imamo asimetričnu kosu ili smo previsoke ili smo prije početka snimanja trebali već bit na brodu ili smo jednostavno bile preline otić do tttsa ako smo se već prijavile onlajn i makar nam ljubavnici govorili da nam onda očito nije bilo dovoljno napeto, mi totalno patimo, totalno nam je krivo i totalno ćemo umirat kad budemo gledali četvrtu sezonu. a ja tješim jednu od nesuđenih statistica: mi smo ionako stvorene za glavne glumice.


**


kupala sam se tamo di se uglavnom kupaju starci i tu je bio neki mladić koji je izgledao produhovljeno, ili bar mirno i sabrano na neki meditativni način, i odma sam, naravno, pomislila da umire i da se s tim pomirija pa se uglavnom bavi uživanjem u trenutku i s oprostom upućenim svojoj sudbini gleda u more, a onda sam se sitila da svi umiremo pa smo mi se svi mi ostali učinili deplasirani.


**


ležale smo na suncu i pričale o drogama, ona je taman rekla kako misli da se dop ne može s ničim usporedit, makar ga stvarno ne bi probala, i onda sam se ja sitila kako meni po mom mišljenju i mišljenju mnogih ne triba droga, ja tamo dođem sama, možda ne skroz, ali velikim dijelom, meni uzbuđenja sama potaknu kemiju u mozgu, moj mozak generira dop i onda sam skužila zašto sam nervozna kad nema zbivanja: ja sam ovisnica. jednostavno sam đanki, po rođenju, i niko mi neće nabavljat šutove osim mene same, nažalost, i to je ono šta trebam radit iz dana u dan, svu energiju utrošit u to da si pribavim adrenalina, brzine, ljubavi, spoznaje i pobjede nad samom sobom. samo šta je ta pobjeda naprimjer pobjeda nad vlastitim tijelom koje se popelo uvis 2000 metara ili je tih 2000 metara preplivalo, a ne pobjeda nad samom potrebom da učinim nešto za mene tako ekstremno ili bar teško. oću reć, ako i tisuću puta pobijedim sebe, nikad neću pobijedit sebe i te prve pobjede će mi samo otežat ovu drugu, pobjedu koja mi zapravo treba da bi se skinila sa zbivanja, jer će tu moju ovisnost samo podražavat.


**


sitila sam se da sam odrasla i da mogu činit šta oću pa sam si za doručak isfrigala krumpire i ispekla 2 bržolice. oprala sam gomilu suđa i da se pri tom bar malo zabavim složila pijate i tave u spiralu prema fibonacciju. kasnije je on navratio i dok mi je objašnjavao razliku između četverotaktnih i dvotaktnih motora bila sam jako zadovoljna svojom usporedbom: miks zraka i goriva u potonjima miješa se, a dijelom i umiče, s ispušnim plinovima ko pročišćena s nepročišćenom krvi kod hladnokrvnih životinja.

išli smo leć i on je komenitrao da mi je opet tu ekstra kušin za grljenje i da šta će mi taj kušin ako imam njega u krevetu pored sebe, na šta sam mu ja rekla da je tu iz čisto anatomskih razloga – volim ga zagrlit da mi rame ne pada na dole ili da mi zdjelica bude optimalno razdvojena kao kod imobilizacije nakon motorističkih nesreća – i da između mene i jastuka nema ničega. nije se nasmijao, nego je ozbiljno kimnuo i pokazao mi glavom da ugasim svjetlo.




šetnja2_autoportret by Rusulica

ponedjeljak, 9. rujna 2013.

na motoru

jer zatvoreni prostori te jako lako ubiju.
sina


može se pričat o vožnji na motoru, ali posljedice vožnje mi se na momente čine opsežnije od onoga šta se desi na samoj vožnji, slično kao šta su posljedice penjanja na 2000 metara visoku bosansku planinu (kroz strme šume i krš) veće od same planine. recimo, kad nakon vožnje na motoru kreneš u đir bajkom, nešto ti ne valja, a onda shvatiš da ti bajk odjednom više nije dovoljno brz i možda u narednim danima malo popizdiš pa ti veliki užitak počne predstavljat spuštanje niz nizbe uz minimalnu upotrebu kočnice. kad ideš gradom počneš zagledat motore i podsmješljivo gledat skutere, koliko god znala da je takav stav s obzirom na socijalni aspekt stvarnosti neprihvatljiv. naravno, istog trena kad siđeš s motora (dok si na njemu previše guštaš da bi razmišljala, šta tvoj vozač ne bi potpisa jer si svejedno pokušavala pričat makar se od vitra uopće ništa nije moglo čut) počneš snatrit o tome kako ćeš si kupit jedan, skupa s jebačkom crnom kacigom s neprozirnim vizirom, pičit na njemu u svojoj srebrnoj jaketi i bit si seksi. na popis "kako novcem kupiti sreću" uz autoputovanja i tečaj za pilote dopišeš: motor. zamišljaš kako u seksi kombinezonu na svom motoru voziš u zagreb po kojem ćeš se sljedećih par dana u tom kombinezonu prešetavat, jer neš imat druge robe, jer ćeš si u njemu bit prekul i jer će te za sve bolit briga i zamišljaš neki prosvjed ili akciju za koju će zdravko opet napravit bespotrebno složen plan u kojem ćeš zamijenit biciklistički izviđački odred i onako polukružno seksi kočit pred kordonom specijalaca.


ali na motoru, na motoru zaboraviš na sve osim na to da mu ne smiš blokirat kacigu ni ležat po njemu dok koči, i samo ideš, i sekundu prije nego šta će ubrzat to osjetiš pa se skupa spustite i onda prvo imaš filing ko da si u matrixu, a onda ti se crijeva popenju u grlo i to bude jebeno, i ne moraš imat 60 svojih masa na rukama na koje si cilo vrime oslonjena da ne bi njemu speštala kičmu, jer on ne koči nego samo ubrzava pa tvoja masa umisto toga nestaje, a na okukama se prilijepiš uz njega, izdahneš se vanka iz svog tijela, kažeš si: moje tijelo ne postoji i budeš samo mrtva vreća kostiju i mesa s dušom, balast kojim upravlja on, i sve šta od tijela još imaš su receptori za užitak i onda ti više ništa ne triba osim brzine i njega kome jer si luda skroz viruješ, i na tebe, makarsku rivijeru i cijeli svijet se spusti mir, onaj nemirne vrste, kakav najviše voliš.





čekajući boarding by Rusulica
čekajući boarding, autoportret




subota, 10. kolovoza 2013.

ček, koja je razlika između skladišta pršuta 
skladišta baseva? ne mislim po zvuku.
matej



P1170669 by Rusulica



2i20 je ujutro.
došla sam doma malo prije jedan, otuširala se i stavila dinstat kapulu.
mami je gorilo svitlo pa sam poćirila: nije mogla spavat, al iskoristila je to da bdije nad mašinom za prat robu koja zeza pa moraš po robe izvadit da centrifugira dio po dio.
ja sam joj rekla da sigurno ne može spavat od punog miseca pa ju je to malo umirilo.
prodinstala sam šparoge na njegov način, masu ih je bilo, to sam sve pojela - mama nije tila jest - gledajući američki dokumentarac kako mladenke traže savršenu vjenčanicu.
vidila sam da je na fejsu prija sutkinja maloprije postala slije s današnje kave
umisto da spava.
to me obradovalo jer mi je pokazalo da je danas u gradu zaista pun misec.
kad sam pojila - mama je sidila i parala mi gaće - sila sam na kauč i krenila vježbat ce dur i odu radosti na basu.
pričale smo o nadolazećim vjenčanjima, najavljenim i nenajavljenim.
ranije danas, prije krojačke sesije s obespravljenim radnicama, ušla sam u knjižaru tražit rokovnik za planiranje vjenčanja.
prodavačica me pitala vjenčajem li se to ja i da joj ne zamjerim jer ona je bodulka i voli pitat.

pun je misec noćas.
bojim se da neću moć spavat, prejela sam se tih šparoga.


**


imale smo tu kolegicu ,ona je sama sebe nazivala starletom ,a meni je i dalje nejasno kako možeš sam sebe tako nazivat ,to je ko da se naokolo nazivaš lijepim ili umjetnikom ,ne isto al u istoj kategoriji onoga šta moraju reć drugi da bi tome dali potvrdu ,tu se performativnost ,koja izaziva valjanost iskaza ,aktivira ako je govornik bilo ko drugi osim tebe. nevažno sad ,bila je odaslala taj neki poslovni mejl hrpi suradnika i šef je popizdija jer ga je poslala i kome ne triba i jer je to sve skupa bilo prilično zbrčkano. vidila sam da je uzrujana pa sam joj rekla da se šef stvarno ružno ponija prema njoj ,da se nije smija tolko derat na nju ,ali da se meni isto čini - nisam tila povrijedit njene osjećaje ,zato mi se samo činilo - da zarez dođe prije razmaka. jer njen mejl je ,osim tipfelera ,neelegantnih konstrukcija ,nizova zavisnih rečenica bez glavnih i sličnog imao i tu odliku da je u cijelosti bio napisan redoslijedom riječ razmak zarez riječ. rekla mi je kako sam u krivu i kako razmak dođe prije zareza. rekla sam kako sam ipak prilično sigurna da zarez dođe prvi ,a ona je odvratila da kako god bilo ,ona je stavila ovako jer je njoj tako ljepše. neke stvari nemoš shvatit ,tipa zašto neki ljudi rade na nekim poslovima ili zašto su uopće takvi kakvi su ,ali svijet je ipak zanimljiv i na mjestima di to uopće ne očekuješ ,a jedno od njih su poslovni mejlovi jedne starlete.


**


mali B. - mali, budemo li kreativni, s obzirom da iza sebe ima dva propala pokušaja s dvije žene, isto toliko djece i nešto zatvora i terapija, šta je sigurno više nego šta imam ja - koji je zbog svega toga prilično mudar, iako sam ja naravno opet mudrija od njega, kaže da su svi posvađani, čak se i s bratom posvađa, u kojeg sam ja bila zaljubljena s trinajst a sad je debeljuškast, ćelav, i nema manire pri dugovima jer ne pita za pomoć nego krišom proda bratovu travu s tavana pa mali pita mamu jel ona dirala pa ona kaže ne diram se ja u tvoj biznis pa pita brata, brat se pravi lud, a onda mu sutra bratov frend pohvali njegovu križanu travu - on je to uzgaja s ljubavlju, sa zanimanjem i proučavanjem, a ne samo onako iz drogaških ili poduzetničkih pobuda. on kaže da je sve bilo bolje dok im je dida bija živ, on bi samo sidija i gleda, i kad bi neko zastranija gađa bi ga šlapom. to je bija sistem kontrole: patrijarh u dvoru il na teraci s prijetnjom šlape. kako dide, babe i očevi umiru, ostajemo bez autoriteta, a poznato je da si tako teže moš formirat ličnost jer nemaš koga slijedit i u odnosu na koga se pobunit pa smo u zadnje vrime pogubljeniji nego inače.


**


mirela mi zavidi šta sam starija od nje, rekla mi je. udahnila sam da joj kažem da istina, jesam nešto mudrija nego prije pet godina, al da se meni opcije sužavaju brže nego njoj, da se meni lakše osjećat uzaludno i viškom, da imam veće šanse za usamljenost (znam da ću zauvik bit usamljena jer se ničije traume neće podudarit s mojima i šta vrime više odmiče sve su manje šanse da ih nekome uspijem ispričat tolko detaljno i da ih on sasluša tolko predano da uspijemo premostit to sranje) i da će mi tijelo ranije otkazat, al preduhitrila me rekavši da zavidi svima koji su stariji od nje, da totalno zavidi babama, jer se boji smrti koja može doć bilokad, a kad dođe, ona bi volila da u tom trenutku bude šta starija, jer će to značit da je proživila više. kako je super šta ti ljudi svakodnevno nabacuju novu perspektivu na život.

al baš sam im ispričala, da i živim još samo godinu dana, bilo bi ok jer sam živila tako zgusnuto da mi život slobodno moš razrijedit, i za jednu litru dobiješ deset litara napitka.


**


kad nam se primjerice neki prijatelj, na primjer, žali kako, na primjer, nema sreće u ljubavi - ili je to možda krivo reć, to da nema sreće - pa ga mi (to je najčešće jer ne znamo kako da utješimo, a želimo, pa se mučimo i iznalazimo rješenja koja možda natežemo, al enivej) tješimo doće strpi se vidi kako je meni, još malo, doće, uvik dođe, samo malo sačekaj, vidićeš, svima, uvik, naposljetku.
ali možda uopće nije tako.
možda, vjerojatno, vrlo vjerojatno nećemo svi doživit sretan ljubavni odnos,
radit posao koji volimo,
nać ljude koji nas razumiju,
nać stvar koja nas diže,
nać razloge za ustajanje,
bit sretni.

to šta ja jesam našla nešto od toga ne znači da će svi, da će iko drugi, da je ikom kao meni, da je iko sretan kao ja, da ikog kao mene boli;
da ne postoji univerzalna pravda odavno znamo, da će nas posljednji sud izjednačit ne vjerujemo, niti da bi, kad bi i postojao, mogao izbrisat ove patnje.



P1170849 by Rusulica

petak, 2. kolovoza 2013.

na otoku

ja (pivam): summertime and the weather is easy.
goga: nije weather nego living i to uopće nije prikladna pisma za grunge večer.
ja (pivam): summertime and the weather is easy. fish are jumpin and the weather is high...




iz luke smo krenili doma priko groblja da ostavimo babi cviće šta je mater uzela. dide nas je obavijestija da je uzeja babi križ, ostruga ga, da jednu ruku, opet da ruku i da će sutra opet dat ruku pa ga vratit. meni je to bilo presmišno, ko da je komad namještaja, taj križ, kako to moš samo tako uzet s groba pa vratit. ostavili smo cviće, a mama je komentirala da bože joj prosti, ovi grob izgleda ko ona dole teraca, i to je bila istina i to je isto bilo masu masu smišno, i jako primjereno babinom grobu, da joj bude načičkan svime: cvićem umjetnim, cvijećem sušenim, gomilom nekih stina i onih pogrebnih svijeća, voštanih dogorenih i baterijskih pregorenih, natpisića, otpalih latica, i sve je to gurnuto u kuteve i na to se skupljaju novi slojevi koji se opet guraju u kuteve i tako grob izgleda korišteno, ko i naša teraca, ima karaktera, ko da se na njemu živi.

za ručkom je dide komentira česima kako je ovakvi drveni stol ko šta je u njega najlakše održavat, kad ima taj premaz, pa sam ja dobacila: ka i križ, i opet prasnila u smijeh, mama ga je pitala oće li na križ nabacit shabby chic finiš ili će obično, dide je nije razumija, ja sam se smijala i mislila kako bi baba popizdila, ali pogled koji sam krišom bacila na mačku, za koju nekako sumanuto sumnjam da je inkarnacija babe, me umirija: ona, za koju smo svi zaključili da nije obična mačka, je opet društveno jela kraj nas i izgledala skroz mirno, uključeno u ekipu i zadovoljno ko inače.


**


par puta sam tu samo plandovala s ekipom pa sam ovaj put, jer je sezona loša pa u jednom apartmanu opet milostivo nema čeha, došla štagod učinit. čupala sam korov i iz vrtla iskopavala balzamirane skakavce, volke, štipalice, konope, najilonske kese, komade cijevi, vijke i djetelinu. najzanimljivije šta sam našla pod slojevima suhog lozinog lišća i bezobrazno razgranatog divljeg špinata koji je dobar za pohanje bila je jedna dijelom sasušena al inače jako dobro uščuvana riba. bacala sam to sve, skupa sa slojem poluraspadnutog lišća koje je dide tija da ostavim za gnjojivo, ali nismo u šumi nego na okućnici turističkog objekta pa sam ga ja krišom grabljala grabljicama za pribiranje maslina u svojim accessorize rukavicama od brušene kože, u nekom trenutku rashodovanim jer sam ih uništila vozeći u njima biciklu po snijegu, bacala u sić i priko ceste u bušak.

radila sam u bijeloj košulji i to je čudilo mamu i didu, al ona je najpraktičniji komad robe ikad i pratila me od razgovora za posao preko elektro partyja i međunarodnih putovanja do bicikliranja, kampiranja, stopanja i plaže a sad evo i do vrta. po danu me štiti od sunca i lagašna je pa mi nije vruće nit se namoči znojem, po noći me štiti od svježe noćnoće, a ako je šporkam zemljom i nepoznatim žutim izlučevinama dok radim u vrtu, lako je malo iskloriram. lako mi mama malo isklorira.

otkrila sam da je vrtlarenje divno, meditativno i da me ispunjava jer je korisno i jer unosim red u svit i jer nema boljega nego kad ubereš par poma da se stignu oladit do ručka, izvadiš par krumpira koje onda mama ode pofrigat, dok dida baca na gradele tikvu iz vrta (bolje je možda samo kad nabereš pedoča s bove ili nehotice uloviš hobotnicu). i uči me strpljenju, jer ja bi tila zasadit lavandu odma sad isti tren, a dide kaže da triba čekat zimu. tako sam otkrila da je ono šta treba radit: il faut cultiver son jardin, ou le jardin de son grand-père. ne treba mi ni sedmero dice da rade rame uz rame sa mnom, dice kojoj bi plela džemperiće i kape i koje bi uvježbala u maleni obiteljski bend pa bi dio godine kultivirali svoj žardan, sve onako pjevajuć, a dio nastupali po otočkim terasama ko kelly family s više muzičkog ukusa i ukusa u odijevanju. ne, ne treba mi ništa od toga, samo komad zemlje, kopačica malena ko igračka, rashodovane fensi rukavice, u blizini more u koje se mogu poslin ubacit, i misao na njega. uvik je tu misao na njega, ona je u pozadini svega šta radim, pa čak i kad obrađujem didin vrt. možda ću konačno bit slobodna kad budem obrađivala svoj.


**


išla sam u more pa mi je došla hoba na nogu. prvo sam kriknula pa onda vikala mama donesi trkmar donesi špurtil. zamalo smo je uvatile al djelovale smo sporo i bija je sumrak pa je skliznula s krive strane špurtila. onda sam se bojala plivat da mi opet ne dođe - osim jer se to s hobom jednostavno radi kad je vidiš, ako nije beba, i jer bi ispale face, tila sam je uvatit i zato šta je se onda više ne bi bojala dok plivam - i tješila se: ona me nije tila ugrist nego se došla pomazit, jelda?, a mama je rekla: je, dušo, tila te pomazit. onda je rekla da bi se posli mogle opet okupat, al sam ja rekla da neću jer ću se bojat hobe, a mama je rekla: neće ti ona ništa, ona će tad već otić spavat. divno je kako je mama prilagodila argumentaciju mojoj dobi.


**


dide i ja smo opet nekako došli na temu hermafrodita i on je stalno referira na njih u ženskom rodu: one se takve rode i imaju oboje, imaju dole još i onu stvar. reka je da ima i video kazetu di se to vidi. ja sam nevino i naivno pomislila da je riječ o nekom dokumentarcu, ali kad sam mu išla objasnit da ne moraju nužno bit one, da mogu bit i oni ili nijedno od to dvoje, da to ovisi o tome kako ih odgoje i/li se osjećaju i deklariraju, on je reka da su na toj njegovoj kazeti one, jer je to porno film di su one čuvarice u zatvoru koje žele općit sa zatvorenicama. ne prestaje me obarat.


**


opet sam se uvatila impruvmenta okućnice, ovaj put plaže. krenila sam vadit stine iz bazenića jer to uvik nanesu more i češka dica, kad mi je nahrupila, ovaj put srpska, obitelj čiju je dicu zaintrigiralo kako ja to lovim kamenje i onda su mi se morali pridružit i naravno da su mi samo smetali, a žena je komentirala da vidiš ti šta učini jedna kanta, jučer ih nikako potaknit da se okupaju. al kanta im ne stoji više od deset kuna u sve po osam, a ako nemaju love, mogli su dici uvalit teču il nešto, lani smo se na plaži emanuela, luka i ja igrali bar po ure samo s jednom tećicom. brzo sam odustala od posla, jer su mi oni punili maštil i moja planirano meditativna aktivnost svela se na njegovo teglenje do karijole. žena je vridno nastavila vadit stine, redat ih po obali i bacat priko u more pa sam je zamolila da to ne radi jer ih ja probirem i priko bacam samo one lipe male oble a ove komade bloketa nosim dalje i nek se samo oni kupaju, ja ću to sutra dovršit, da ne bi sad dicu udrila stinom. a ona će: ali deci je upravo zbog vas i zabavno. naravno, dici je uvik zbog mene zabavno, al da ti ne bi tu sad još i bejbisitala. zanimljivo mi je kako ljudi uvik trebaju nešto radit. kako si mnogi ne znaju dat smisao pa i na odmoru na nekoj rendom plaži ispod tako nečije kuće imaju poriv redit. ili je to da se oduže šta kao smetaju ili je žena trudna pa se gnijezdi ili ni njoj u djetinjstvu nisu bili nabavili kanticu.


**


dida je po negdi šesti put reka: ipak mi se čini da je onaj turčin momak od one s diteton. česi nam naime moraju predat dokumenta pomoću kojih ih prijavimo u turistički i koje onda dide drži u sebe dok ne odu, valjda da ne pobignu a da ne plate i zato da im možemo proučavat prezimena i nagađat u kojim su odnosima. imamo tu tri generacije jedne obitelji i jednog misterioznog turčina, koji je, usput, jako zgodan. rekla sam didi kako ne mora govorit ipak ako ustanovljuje istu stvar po peti put i kako mi je turčin zgodan pa sam se ponadala da je zaključija da ipak nisu skupa nego je on prijatelj njenog brata. dide je reka: je, zgodan je, al nije ni ona loša, smatrajući to valjda još jednim argumentom u prilog tome da bi mogli bit par, al ja sam rekla: al nije bolja od mene. dide je reka: nije, normalno da nije! di će ona bit zgodnija od tebe! naravno da si ti lipša od nje! svejedno jel me sprda, s obzirom da to radi tolko dobro da ne kužim tu nijansu, il me jako vješto laže, il to zapravo misli, neću se zamarat još i time jel dide mislija kompliment ozbiljno il ne, kad to već moram mislit o skoro svim ostalim muškima na svitu.


**


mačka je ležala na teraci i palo mi je na pamet da joj dam ogledalo da provjerim jel u imaginarnoj fazi i jel se poistovjećuje sa svojom slikom. stavila sam joj ogledalce pred facu, ona je gledala i očito vidila sliku u njemu, al nije se ponašala ko prema sebi ni ko prema drugoj mački nego ko prema predmetu: išla ga gricnit, a kad sam ga stavila na pod gurala ga je šapicom i igrala se s njim ko sa suhim listom il mrtvim skakavcem, ali znatno kraće i brzo je izgubila interes. ne znam jel se prepoznala, al usudila bi se postavit tumačenje da je mačka tolko kul da se ona već rađa s identitetom, s cjelovitom slikom o sebi pa pred ogledalom nije doživila neku posebnu spoznaju o sebi ko subjektu nego je vidila samo ogledalo, da, sa svojim odrazom, al on joj nije bio prenapet pa je preteglo to da pred sobom vidi predmet koji nije nit dovoljno lagan nit šuškav za kvalitetno igranje. u prilog valjanosti istraživanja napomenila bi da sam, iako je mačka nešto starija od ekvivalenta djetetove imaginarne faze, prilično sigurna da do sad nije bila u prilici da se pogleda u ogledalo. možda u staklena vrata od kužine, al uvik je moguće pomislit da je to neka druga mačka u kužini. je da se mogla poistovjetit i s njom, al... ma, zakurac mi je istraživanje, al imam li ovde puno izbora u dokolici osim ispitivat jel mi se mačka formirala kao subjekt?




dide mi je donija marendu na plažu by Rusulica
dide mi je donija marendu na plažu.

četvrtak, 11. srpnja 2013.

- al stolo, pazi, ni ovaj tekst mi ne valja: PRAZNA duša tiho jeca / ostala je samo PRAZNA čaša. moglo se to i bolje.
- eh, da se vratimo na početak: sve se moglo bolje.


ostali galebovi letili su za trajektom ko šta običavaju iz užitka ili tradicije, jer sigurno su znali da nije koča, ali jedan je letija ispred njih, iznad same palube, par metara iznad mene. gledala sam tog galeba i nastojala zaboravit sve šta znam o galebu pa sam osjetila život i zaboravila šta je život i vidila galeba ko nešto živo i čudno i nisam ga uopće vidila i bila sam ja ispod, a nešto je lebdilo iznad mene i onda sam ja bila to nešto i onda smo bili jedno i bili smo plavo i onda uopće nismo bili.


**


bolesna sam i jadna, ležim u krevetu i radim, jer freelanceri nemaju bolovanje nego deadlineove. gledam komadić života kroz otškrinut prozor i nemam snage dignit se da ga otvorim. u sobu je ušla mama obavijestit me ko je sve umra. poslala sam je da mi kupi marmeladu.


**


bila sam jako tužna. sjela sam na klupicu i usokoro primijetila: uz obalu stoje i sjede ljudi, i pobojala sam se - istovremeno se ponadavši da je to stanje možda izvedivo, jer oni su svi bili tako mirni - oću li bit sama ko ovaj starac kojem je sigurno umrla žena, al onda vidim: on nije u crnini, dapače, ima yachting attire i uskoro je odšetao prema lučici s jahtama. skrenila sam pogled na onoga šta je sjedio sam na stijenama upitavši se oću li bit sama kao on, al kraj njega je u međuvremenu sjeo prijatelj. pogledala sam trećega i skužila da on uopće ne kontemplira nego piša u more. počeli su došetavat trudni parovi, sjela sam na bajk i otišla. obala me iznevjerila.


**


(komajebanje - napisala sam davno i svo ovo vrijeme nisam znala šta sam time mislila, a i palo je nekako u drugi plan. a onda sam prije nekog vremena, kogeniozna sama sa sobom, došla na ideju za koju sam prilično sigurna da mi se vrtila po glavi i te noći) bila sam, u naletu ingenioznosti i dobre volje, ljubavniku dala dopuštenje, koje bi on možda nazvao i zahtjevom, da, ako slučajno dospijem u komu, redovito dolazi u bolnicu seksat se s mojim tijelom. kasnije je goran plasira neku teoriju da su tijelo i duša jednoteisto pa mi je onda to bilo još draže, ali i da nisu, duša mi je privremeno odsutna, ali tijelo i dalje živi, i zašto mu ljubavnik ne bi priuštio malo ugode. osim toga, mislim se, želim i ljubavniku pružat ugodu, a ne da je tih godinu dana dok sam u komi potraži drugdje pa se osjeća krivim, a ja, kad se probudim, razočarano, il je ne potraži nigdi pa se osjeća nezadovoljenim ili da meni nešto nehotice krene zamjerat. ovako su manje šanse da se on sneveseli, a i veće da se ja probudim iz kome, ko u onom filmu di je manijak volontira u bolnici di je ona ležala u komi pa ju je oplodija i sve, a porođaj ju je vjerojatno i probudija iz kome.


**


vraćali smo se iz gostiju i davila sam ih svojim životom. "moj život je u leru, na lageru, u limbu", rekla sam i zapisala. jelena je komentirala da srećom postoji lektura jutra poslije, al nije uračunala da sam ja sama sebi lektor i da sam konstantno pijana.


**


uniforma kad je se nosi van radnog mjesta sugerira pripadnost radničkoj klasi, siromaštvo pa čak i nezaposlenost, di nosiš ono šta ti je ostalo otprije, jer nemaš love za odjeću, slično ko šta moj dida okopava polje u svojoj vatrogasnoj uniformi. u svitu u kojem želim besklasno društvo i u kojem se nemam di uklopit, osjećam se čudno kad nosim bilošta i najbolje se osjećam gola jer me roba uvik stavlja u kontekst, a to mogu samo u krevetu i moru i kako bi me golotinja na ulici stavila u (vrlo čudan) kontekst i nije higijenska, najradije bi odabrala da nosim uniformu naokolo. al kad nemam neke svoje koja mi je preostala, treba se malo snać. pokušala sam nabavit luđačku košulju, al u splitu su samo dvi i lik mi nije uspija jednu manit, šta je bezveze, jer sad se one više uopće ne koriste, nego ljude nakrcaju drogama.


**


muzika može bit ko silovanje, za razliku od teksta. ne možeš tako lako nametnit nekome da nešto čita koliko ga lako možeš ugušit muzikom, a ako ta muzika ima i riječi to je onda jednako potencijalno zlo, upakirano na praktičan i isporučiv način. uglazbiću sve šta sam ikad napisala u jedan dugi pjevani ep i prisiljavat sve buduće ljubavnike da to opetovano preslušavaju pa ćemo vidit čija majka prede vunu, a čija u utrobi ko đavolje dijete uzgaja sve veću i veću gromadu gorčine.


**


ima nešto smiješno i čudno kod vremenskih zona (primijetila sam u lobiju hotela u kojem je okačeno više satova s vremenom u kul svjetskim gradovima): u kojoj god zoni da se nalaziš, minute su svugdi na svitu iste. svima je sad i trispet, svima na zemlji, i eto, našla sam si još jednu utjehu.


**


bacila sam mamu i kseniju na brod i na povratku svratila do babe, jer mi fali i jer sam bila usamljena i tužna. malo sam se zamislila tu, mrtvu, nakratko, jer tu želim da me pokopaju, al dan je bio divan do te mjere da sam si rekla da bi uza svu beznadežnost mog života trenutno radije bila živa. nije to bila volja za životom nego onako, predah u krasnom okružju, kasnost popodneva ublažuje vrućinu, čuju se cvrčci, kukavice, daleki traktor i avion, počeli su letat ovuda, nisko. grč u grlu mi nije proša, al osjetila sam da mi curi niz obraze, ovaj put suze. avion je otiša ravno pema krušici, srušit se, ko u onom maminom snu.


**


skočila sam u more negdi između čiova i šolte jer su mi rekli ajde moš sad spori smo pa je njih otpuhalo i odnosilo sve dalje, dok sam ja pokušavala doplivat do njih, a onda sam shvatila da ih neću stić i da će se vratit po mene jer ipak sam im draga, i dok nisu došli nisam se bojala morskih pasa nego sam legla na leđa i promatrala avijone.






parkiranje by Rusulica







subota, 15. lipnja 2013.

na teraci

nek on radi šta ga je volja, ali isto ja ne bi bija sašnjin prijatelj, jednostavno mi to ne paše.
dide, o lgbt problematici


igor: nisam iša dalje, osta sam na prvom koraku u loopu.
ja: meni je loop masu draga riječ i koncept.
igor: ne znam, nekad zvuči malo beznadežno.





plaža by Rusulica
u prvom planu seoski. u drugom planu turizam.



pričala sam didi kako sam alkoholičarka, al nije mi tija povirovat, uz riječi da on nama pošalje samo deset litara vina u dva miseca. nisam tila ustrajat na uvjeravanju da ga ne povrijedim.

dok smo ručali, kraj terace je proša čeh i dida ga je dozva glasom ne bi da je ovaj bar u susjednoj vali: ooooj!!! čeh je zauzvrat poželija dobro huć, dida delboy je odvratija: dobro huć, dobro huć. on na te čehe gleda ko na obitelj, a mene nervira to šta oni oće stalno pričat sa mnom, izvijestit me o temperaturi mora, komentirat to šta sam im donila kruv na stol, to šta idem plivat, to šta dišem.

svratija je anđelko pozdravit didu i ručak nam se pretvorija u youtube parti. svi smo pivali ako me ostaviš i zar je voljeti grijeh. optimizam da ću obavit nešto posla mi se topija jer mi se sredstvo za rad pretvorilo u karaoke mašinu, a nisam tila bit gadura koja prekida veselicu. dodatna je teškoća bila šta su to sve morali slušat česi gore na balkonu, a oni su ka neki muzičari, ovaj je slijep i sve. ipak, mami i meni je dopizdija repertoar pa smo im pustile ekv, al su dida i anđelko onda skrenuli na o marijaaanaaa pa se s kata spustija čeh, ja sam mu otišla po čašu i onda je ispalo da je on veliki cocin fan. to jest, da je on veliki fan vinka cocé. pomirila sam se sa situacijom i s anđelkom zaplesala valcer po teraci.

dide i ksenija su pričali o hermafroditima pa sam im rekla da ja ne bi imala ništa protiv toga da imam još i penis. pitali su me šta bi s njim, al ne bi ništa, tako, imala bi ga, zbog penis envyja valjda, pa sam im pričala o tome i o strahu od kastracije i ostalim prigodnim stvarima pa je dida reka da je ćer od onoga iz sela šta je peka rakiju kad je bila jako mala rekla mama mama, tata ima dvi piške. biće je vidila mamu pa onda i tatu dok su pišali, nagađa dida, pa mu od dvojake opreme zaključila da su dvi piške. razumim zašto dvi, al kako je od toga mogla mislit da je piška?

pekareva pak ćer, od pekara šiptara - al katolika - kaže dida, bila je zakaparena još kad se rodila pa je kad je došlo vrime, a ona saznala za dogovore, pobigla u švore. posli se vratila, kad je pekar isplatija oštećenika, i sad ocu vodi računovodstvo. još se nije udala.

--

izašla sam na teracu, izaša je i barba ante na susjednu. upitala sam ga jel gleda, nezainteresirano je reka da je. ipak, pokušala sam povest razgovor i rekla nešto u stilu stvarno, jeste vidili vi to..., tonom: "jeste vidili kako su naši spušili od, ono, škotske", ali on mi ništa nije odgovorija.
i tako sam skužila još jednu stvar koju je uostalom još davno skužija lévi-strauss, iako ne baš točno nju: ljudi koji nikad nisu bili izloženi smoltoku ne prepoznaju smoltok i ako se pokušam upustit u njega, neće me razumit, ili me, možda, neće uopće ni čut.

kako sam nervozne prirode, jedva da ikad spavam bez čepića za uši - samo ponekad s ljubavnicima - ali svoje sam onako neispavana zaboravila ponit, a ovde je već zatvorila apoteka. onda sam pred spavanje doznala da mi je ksenija umisto naručenih čepića, koje je bila i kupit i sve, donila tampon, a kad je shvatila svoju pogrešku ustrajala je na tome da pokušam njega ugurat u uvo.

babino odsustvo osjećam kao prisustvo. ništa tragično ni preintenzivno, ali je tu. ipak, baba živi kroz mene, i to ne samo kroz gene i sjećanja: kao šta sam nekad, kad bi mi ona posudila svoju robu, znala poprimit njene mote, tako i sad, kad sam tu sama s didom, dok nam podgrijavam šalšu (koju je ona zamrznila prije sto godina), zauzimam njeno mjesto, ali ne samo funkcionalno, nego i intimno: skužila sam, naprimjer, da razgovor s mačkom koja ti pokušava podapet nogu dok ideš istrest stolnjak priko terace, a koji je ona redovito prakticirala, tješi, i ublažuje usamljenost.



groblje by Rusulica






utorak, 11. lipnja 2013.

na bazenu

sano, sanjao sam te sinoć u jednom sjajnom snu.
vozili smo podvodne bicikle dugačke 20 metara, i imali kojekakva podvodna plovila
i edo murtić je bio tamo
i sve je bilo intenzivno plavo
d. cepić



Upala sam u depresiju, ponajviše jer nisam raspolagala adekvatnim mehanizmima za susprezanje klasnog bijesa i nevjerice, pa mi je prezauzeta prija darovala svoju pretplatu na fensi hotelski spa s bazenom na koji bi ja inače vjerojatno dospila jedino da se tamo zaposlim. To jer sam joj bila rekla da sam u terapijsku tekicu zabilježila da me plivanje usrećuje.

Dok sam plivala u skoro praznom i dobro održavanom bazenu osjetila sam se.. ne, to je laž, nisam se osjetila nego sam se prisjetila mladih troubled junakinja koje u kriznim i prijelomnim trenucima života idu plivat u poluprazne bazene i – iako Gomila, nedopustivo zaboravivši na voice over, kaže da mi ne možemo znat šta junakinje misle – nastoje ispraznit glavu od bilo kakvih misli ne bi li umakle svojoj boli, a ja to nisam uspila nego sam stalno mislila na probleme, pretežno utemeljene na klasnoj podjeli društva i kapitalizmu en general, i na to kako sjebaju život mojim ljudima i meni.
Ljudi oko mene, većinom gosti hotela, bili su dijelom zaista ljepši i sretniji od onih koje srećem po gradu, ali onda sam, ulazeći – nesigurno, ko fejker koji loše glumi, ko neki netalentirani gospodin Ripley, misleći da mi se dečki on šugaman duty podsmijevaju – u hladni i zato prazni vanjski bazen, u kojem sam se tila isplivat jer su unutra buržujska dječica pravila gužvu, a oko kojega je ekipa dokono ležala, začula zvuk, okrenila se i nije bilo nikakve sumnje da je starac koji je ležao na ležaljci pored starice s ogromnim šeširom ispustio vjetar. On ničim nije odao da mu je neugodno, a dama i osoblje ničim nisu odali da su išta čuli.

Onda sam bila u jacuzziju i mislila se dal ić plivat ili ostat još malo, kad je ušao neki starčić, uz riječi: ah, the water is good, isn't it? Ja sam na to izašla i išla plivat mučeći se jesam li bila nepristojna dok je on bio tako mio, al ideja bivanja s nepoznatim (ili bilokojim) starčićem u jacuzziju dok i sama nisam njegova staričica bila mi je čudna. Ipak, sutradan sam išla ispravit nepravdu i ušla u jacuzzi dok se u njemu točao neki drugi starčić. Ušla sam bez riječi, činilo mi se da je njemu bilo neugodno pa sam cijelo vrijeme gledala nekud sa strane i ubrzo izašla. Sutradan je ušao neki mladić i rekao dobar dan. Ja još nisam prokužila jacuzzi bonton, kao uostalom ni saunski di se ka moraš omotat u šugaman al svi su u kostimima osim starčadi koja je gola, a tog nekog dobro obdarenog lika sam vidila kako dobro obdaren izlazi iz onog ladnog postsaunskog bazenića i šepiri se al ima je i zašto jer taj bazenić je stvarno ladan a on je unatoč tome bio obdaren, nego nije to sad poanta.

Spa osoblje me tretira s ljubaznim poštovanjem zbog kojeg mi je u početku bilo neugodno jer ih nisam ja platila za tu ljubaznost, a mislila sam da me zbog tog prijenosa statusa člana gledaju s podsmijehom, koji je njihovo poštovanje, za koje znam da je lažno i plaćeno, učinilo još više nevažećim jer uvijek postoji mala šansa da te stvarno poštuju jer imaš love. Nakon par dana ta se neugodnost istopila, zanemarila sam zdrav razum i počela opušteno uživat u činjenici da ima to jedno misto di im je stalo do mog well beinga i drago šta me svaki dan iznova vide. 

Nije da će mi sve to ikako pomoć, al ipak, lakše je bit tužna u jacuzziju nego doma na kauču.






Ikea by Rusulica
foto jeras: immitation of life u ikei, 2011.

nedjelja, 2. lipnja 2013.


- samo par minuta, da mogu samo par minuta pričat s njom.
- s kim?
- s malom sanom.
- šta bi joj rekla?
- ništa joj ne bi rekla, pitala bi je. pitala bi je svašta da mi priča.



je li zlato ranije bilo sredstvo plaćanja jer je bilo rijetko i zato skupocjeno i pogodno za univerzalni ekvivalent i osim toga moglo se kovat ili zato šta je svjetlucalo?
i nafta ima razmjensku vrijednost, i na cijeni je, zašto se ljudi nisu kitili i plaćali vrčićima nafte?
jel zato šta bi bilo teško imat naftni standard ako se nafta stalno troši (iako, stalno se vadi nova - iako, to i zlatu narušava konstantu skupocjenosti: ako se svakodnevno iskopavaju nove količine i ako su zalihe toga neodređene, kako onda može postojat zlatni standard?)? ili zato šta je naftu lakše nehotice prolit?

**

dal su na drugom humanoidnom planetu žičani instrumenti, koje su vjerojatno zakonom velikih brojeva i fizike vanzemaljci otkrili, uštimani isto ko i nama? ono šta me zapravo zanima je jesu li naši instrumenti napravljeni logički, fizički, ontološki i matematički optimalno, tj. dal postoji savršeno logičan instrument. njihove ljestvice su možda skroz različite i možda su im tonovi na drukčijim frekvencijama.. zbilja, jesu li tonovi standard u cilom svemiru, ko atomi? možda braći alienima dlačice u ušima drukčije titraju. sve je to jako uzbudljivo, al o svemu tome opet možemo samo snatrit.

**

šta mene muči: da sam muško, bil imala mali ili veliki penis? nikad to neću saznat, TO je ono šta me muči - naravno, ni približno onoliko koliko bezočna eksploatacija radne snage svuda naokolo.

**

prvim rančerima i doseljenicima prvi su susjedi bili nekad kilometrima daleko. za naše poimanje predaleko za prvog susjeda, ali to ti je bio prvi susjed i s njim si bio bar malo blizak recimo ako ti je žena pekla tortu a on je imao šećera ili je imao konja a ti si hitno trebao u najbliži grad po doktora. a onda se sve ono između popunjavalo i popunilo i na kraju je između najbliskijih ljudi i tebe bila gomila stranaca, ako si recimo živio natprosječno dugo.

**

kad osobe, najčešće žene ili časne, nose crninu, a ja nosim sunčane očale, vidim da im je crnina u više nijansi. malo maknem očale da provjerim i da, bez njih bude sve u istom tonu. makar to nije moja briga, to me svaki put zasmeta, ne jer me bode u osjetljive mi oči niti zbog estetike generalno nego zbog toga šta su, bar spram mene, promašile u namjeri i šta je još gore, šta toga uopće nisu svjesne. to me uvik muči.

**

vrijeme su mi kratili pehari koje su oni tako ljubazno izložili pa sam tako saznala da je na IV sportskim igrama porezne uprave ekipa upravnih savjetnika iz ispostave PU zadužene za naš predmet osvojila prvo mjesto na odbojci u pijesku u muškoj kategoriji, a tek treće u ženskoj kategoriji malog nogometa.

**

ako me se honorira za rad koji obavljam dok sama sebi isplaćujem taj honorar, jel to pomalo apsurdno? to nije jedino za šta me se honorira, ali u cijenu, i u ukupni rad, ulazi i sam taj rad potreban da se honoriram.

**

već smo se neko vrime domišljali di nabavit materijal za pokretanje proizvodnje u tvornici robe u stečaju kad je nekom palo na pamet ukrast draperije po crkvama. uzbuđeni, krenuli smo razrađivat tu opciju i sanjarit o njoj kad nas je prekinuo drug: ako vam se toliko krade po crkvama, pustite robu, ukradite zlato.

**

uporabne vrijednosti naše ljubavi ne mogu se sučeliti kao robe jer naši radovi nisu međusobno nezavisni i privatni i kvalitativno različiti. to koliko mi vrijediš ne može se svesti na univerzalni ekvivalent i to NE zato šta je tvoja vrijednost meni subjektivna. naša vrijednost ne ovisi o količini rada koju smo uložili u nas. ona postoji sama po sebi time šta smo ono šta jesmo otkad smo se prepoznali.

**

muči me šta ne znam jel kul ili ne šta nisam nikad bila mentalno hospitalizirana. treba li mi da se potvrdim kao ovakva, da im dokažem da mi je teško, il sam više kul ako sam umakla tome, ako to rješavam sama? al problem je šta onda svi pretpostavljaju da mi nije bilo tolko teško jer da je, sigurno bi bila hospitalizirana i sve. ali meni jest bilo tolko teško, samo sam to uspila ishendlat sama. al znam da će mi neko virovat, makar sam sad već prilično funkcionalna pa se ne vidi tolko. možda će mi virovat na riječ.



ponedjeljak, 20. svibnja 2013.

- sjećaš li se kad smo bili lijepi i mladi?
- da.
- tu smo bili.




odustat ću od svoje slobode imanja ideje nekoga kojoj uvik bježim, kad u tebi vidim njega, tj., kad njega počnem vidit kao tebe, kad mi se stopite u jedno. to je ujedno jedini način na koji ću dobit svu i apsolutnu slobodu. slobodu da si dam slobodu da radim šta oću, a da znam da pri tom neću nikog zajebat, pa ni samu sebe suzdržavanjem, jer ću znat da nigdi drugdi ne želim bit, s nikim drugim, radeći ništa drugo.

**

skužila sam di ih smistit, one jebene ljude s kojima se kužim na taj neki određen način, koji prema meni imaju nekako pokroviteljski odnos i paze me ko starija braća (umisto da ja njih uobičajeno hendlam ko svoje sinčiće) i mudri su i uvik sa mnom idu do neke granice al ne priko nje, al s nekim poštovanjem koje je više ko da znaju neku tajnu o meni koju ja ne znam, al mi to ne govore, i ne rade oko toga frku nego čekaju da to sama otkrijem, jer jedino ću tako aktivirat svoju moć.

oni znaju da sam ja još jebenija od njih i znaju da ja to još ni sama ne znam i služe mi ko neki čuvari; služili su mi, dok nije doša on.

**

velik dio onoga šta ja radim je pokušaj zadobivanja identiteta nakon šta sam ga izgubila u tranziciji. ne ekonomskoj i političkoj, nego intimnoj. dodatno otežava šta sam znala odakle idem, ali ne i di idem pa se nisam dobro pripremila. ne znam kako se u to sve uklapaju auto, bas, henganje po plejsovima, glasanje i slično ali mislim da oću isprobat sve šta ovde vole mladi. neke stvari su ipak konstant(n)e: potreba za demoliranjem, alkoholom i nekim da ga grlim dok spavam. neke stvari su najjače do sad, a tu bi istakla potrebu za intimnom autonomijom i spremnost da za nju žrtvujem puno sranja i mladića koji me ne kuže i kojima moja depresija predstavlja neugodnost, a koji mi donose samo privremenu utjehu, ako i to.

**

pričali smo o nečemu, reka je da ću to jednog dana doživit, a ja sam rekla da sam tužna jer možda me sutra zgazi auto i šta onda, a on nije, kao svi do sad, reka da svakoga svaki čas može zgazit auto i da se s tim jednostavno moramo pomirit nit je doda nastavak da to nije razlog za ne izać iz kuće, nego mi je reka neka onda dobro pazim kad budem prelazila cestu. zato mi se sviđa.

**

i tu idem vani i ako je low key stavim samo šljokice. traju mi već deset godina i kad se sitim kuda su me sve pratile, od berlina do beograda, i kako su ih sve moje prije, koje su bez pitanja prihvaćale samo naizgled kontradiktornu činjenicu da ih treba stavit na podočnjake, nanosile skupa sa mnom po tulumima, konferencijama, birtijama i ljevičarskim i aktivističkim sastancima, dođe mi milo i osjetim da imam prijatelja i osjetim paniku jer će ih jednom nestat, a nigdi nema takvih, ali istovremeno, kako već deset godina nikako da se istroše, osjećam da će zauvik trajat one, a s njima i moja mladost.

napisala sam ovo prije misec, misec ipo. u međuvremenu sam primijetila da su šljokice pri kraju, al prihvaćam to kao kraj jedne ere i ne zabrinjavam se previše; je da moji podočnjaci nisu ko u novovalnih francuskih mladih žena kakve voli marko, nego ko u nekog podbuhlog pijanca ili neestetski isplakane žene al ionako dolazi lito pa po danu imam sunčane naočale, po noći izlazim na mračnu obalu, a aparat mi se pokvarija i slikavanje se svelo na davanje "zamisli kadar" uputa snimatelju pa se više i ne slikavam.

**

slikala sam ga dva puta zaredom, jedanput normalno kroz aparat, drugi put sam ga gledala u oči i slikala naslijepo. zanimalo me oće li mu u pogledu bit razlike, tila sam dokučit šta osjeća.
na oba dvi slike mi je isti, samo na drugoj ima veći smiješak. možda on nije prava osoba za ovakve eksperimente, ali možda je dovoljno to šta na oba dvi slike pari sretan.

**

osjetila sam se tužno pa sam nazvala svoje, nisam misla s njima jer su rekli da idu na neki šminkerski haus, al tuga ne pita za đir pa sam ih locirala, navukla štikle i krenila. izletila sam toliko brzo da sam se putem do birtije, potežući iz staklene pivske boce didino vino - pank moment u večerašnjem autfitu, s obzirom da šešir nisam uspila natakarit na hipsterske sluše - ozbiljno zapitala jesam li uopće obukla kakvu suknju. zamišljala sam kako se trafikantice i prolaznici čude šta nosim pivo, a imam vino na usnama, al bolila je njih opet neka stvar. mladići mi govore da puno psujem, naime.

**

i onda sam ja shvatila: ja ne želim ić u njujork više. tj želim, al radije bi da s tom lovom odem s njim na road trip po zagori. oduvik sam ja bila taka da mi je mrskije doživljavat pustolovine samoj i znam da sam unatoč trudu i dalje dosta sklona tome, al meni je to zbilja lipo, bit s njim. nego da objasnim. ko dite gledamo stvari izbliza, kamenčiće, školjke, biže, škrapu, pukotinu, mrava, pogled nam je mikroskopski, a kako rastemo on se širi, ko kamera koja s detalja ide u total, i sagledavamo širu sliku i percipiramo ne samo više toga nego stvari u suodnosima i to je svakako jednako vrijedno ali ima drukčiju kvalitetu – jednostavno je različito od onoga prije. ne sićam se kad mi se pogled raširija jer to se dešava postepeno osim u pismi tsunami od manic street preachersa, ali sam u jednom trenutku dok sam gledala u plićak skužila da sam izgubila onaj svoj detaljan pogled i bilo mi je dosta žaj iako sam bila zadovoljna šta sam dok sam ga imala temeljito proučila obalu i priobalje baš na didinoj plaži, a sad, sad se meni sva ta širina počela opet, zajedno s mojim fokusom, zbijat i ko u crnu rupu slijevat u njegove oči i sad je to stvar koju najradije promatram i sad imam oboje, sad svi možemo imat oboje samo se nekad treba prisjetit, udaljit se i gledat sve istovremeno i ujedno imat nešto do čega ti je stalo i šta ti je dragocjeno i čemu se želiš posvetit i gledat to izbliza i pazit da to bude sretno kolko ti tu moš pomoć i puštat ga da bude šta ima bit i samo se tome divit.

**

najbolje je moć se skroz uživit u nešto i istovremeno imat uvid izvana, metauvid, svisoka. al ljudi koji imaju taj uvid rijetko se mogu uživit u stvar, možda im je to deplasirano ili su toliko orijentirani na tumačenje da im ono oduzme mogućnost da ga ponekad malo stave u zagrade.

lipo je moć se sagledat iz više uglova, kubizam je najpametniji slikarski pravac, ja mislim, najkorisniji, al je isto tako lipo moć se skroz uživit u nešto. volim ljude koji se užive u nešto, masu su mi lijepi makar ispadne da su ponekad malo glupi, volim i pametne ljude u zadnje vrime, strašno, one koji kuže stvar, al isto mi je drago da se mogu uživit. u stvar, il u neku drugu, il u same sebe.

**

iako sam tila virovat, trudila se virovat i podržavala ideju romantične ljubavi, kad bi vidila neke ljude na ulici da se vole, izgledalo mi je ko da me vrhovna instanca zeza, ko da mi je izvrnula fizičke postavke planete, jer nekako nisam virovala da je to uopće moguće.
možda je upravo to najveći pokazatelj mog unutarnjeg stanja,
to šta sad kad vidim druge u ljubavi, virujem da se to predamnom stvarno odvija.







utorak, 26. ožujka 2013.

glavno je, da čovjek živi. to je glavno.
rilke




jedan by Rusulica



kako se sad družim s ljudima i ženama koji imaju dicu, vidim da su momenti kad smo ko dica bili spavat u babe (šta smo tad doživljavali ko posebnu poslasticu i nagradu) zapravo bili momenti kad su nas se starci trebali riješit da bi se zabavljali bez nas. to me fascinira, taj sveopći dobar provod koji se odvijao na raznim stranama, ja u babe, starci ko zna di, a da ja pri tom nisam bila svjesna da sam im u stvari smetala.


**

vraćala sam se sama (pijana) doma i slušala pismu koju sam s prvim zagrebačkim cimerom slušala, a koju mi je drugi često svira, šta je samo po sebi bilo dovoljno da se osjetim dobro, i prolazila sam kraj mista na kojima sam bila s njim, pisma je prešla u mol, ulice su bile prazne, raskopčala sam kaput, nisam ga vidila šest dana i deset sati. bila sam sretna.


**


pričali smo o seksu, pa o seksu sa životinjama, koji je meni inače ok ako životinja da pristanak, i onda je A. reka da se njemu nekidan nudila neka kujica. terijerka, jorkširska, kaže. N. je reka da ne želi umanjivat njegovu privlačnost, al da se psi često naguze da ih češkamo. A. je doda da mu se sigurno nudila jer ga je i grickala i sve i da je stvarno razmislija o tome da je pojebe jerbo da mu životinje zrače čišćom i nevinijom energijom od ljudi, al da je isto nije jeba. kaže da nije moga sprovest svoj poremećaj.


**


pitanje koje me muči ovaj tjedan je: trebaš li prat zube na svojoj vagini dentati?


**


mislim se, ako umrem, oće li moj ginekolog, ili moj zubar ili frizerka, koji neće znat da sam umrla jer ne živimo u malenom selu niti sam ja nešto strašno poznata, oće li oni mislit loše o meni i o mojim zdravstveno-dotjerivačkim navikama i navadama: oće li kad propustim termin ili jednostavno dugo ne dođem a oni nekad naiđu na moj dosje pomislit da sam se zapustila ili da sam našla nekog boljeg? oni nikad neće znat. to me dijelom nervira, al dijelom mi je ok, jer ću za njih u nedogled ostat živa. nemarna ili nelojalna, al živa.



**

zaspala sam i sanjala kako me muče i kako sam sve slabija, al do zadnjeg trena nisam ništa odala, ništa nije bilo bed, samo me mučilo kakav neprimjetni znak da ostavim svojim suučesnicima, i kako, onako vezana, da im dam do znanja, kad me nakon odlaska mučitelja nađu mrtvu na stolici nasred praznog podruma snimljenog u totalu, da mogu bit mirni i da je naša stvar sigurna.


**


ljudima pokazujem, to jest ne pokazujem njima, sebi pokazujem koliko ih volim time šta kad me nazovu da čekiraju kako sam skrivam od njih da plačem. al oni naravno uvik znaju. skoro svi ljudi uvik znaju kad plačeš.



**

danas sam u radunici vidila kako nagužena starija žena u ortopedskim šlapama i gegama, al ono pravo nagužena, premazuje nekom kolomašću kola na električnim kolicima nekog malenog starca, a on mirno čeka tako parkiran prema zidu, ko u nekoj staračkoj usporenoj formuli 1, da ga ona servisira. pored je, ko da je sve to neko inscenira za neki bizarni fotošuting, stajala kantica s mašću priko koje je bila ovlaš prebačena šporka krpa. u fakin radunici. nisam to slikala makar sam jako tila, bilo me sram da njih ne osramotim, da ne pomisle da rade nešto neprilično ili smiješno, jer bila je to nekako jedna od najlipših stvari koje sam u dugo vrimena vidila. točnije, najstvarnijih i najganutljivijih.


**

zašto nam zubi nisu spojeni u jedan red nego su ovako pojedinačni pa ih je teže prat, pogotovo nama koje je brod udrija u glavu pa imamo umjetne krunice (kad sam na toj temi: nije mi jasno zašto mi nije palo na pamet napravit si umisto ovih zasebnih krunica jedan dugi povezani zubić. jedan zidić.)? jel zato šta su tako fleksibilniji za gibat se po svim osima (jer zubi se lagano gibaju i šetaju po ustima, ako niste znali, al sporo, ko stabla) plus teže ih je razdrmat kad imaju odvojena korijenja? ali i taj jedan zub moga bi imat mnoga korijenja i bit fleksibilan ako ga dizajniramo po sistemu vertikalnih zglobova nalik na zakrilca ili točnije nalik na ona harmonika-vrata?


**

opet mi se onako lagano lagano javlja želja da otputujem. putovanje je iščupavanje iz poznatog, a ja sam u zadnje vrime bila ko dijete koje to ne želi i ne može ishendlat, osim ako ga prati svita voljenih osoba, plišanih životinja i kakva-takva rutina. a mene ne prati niko, sad više ni on. javlja mi se želja da otputujem iako sam i dalje prepadnuta, usamljena i pogubljena - možda si opet oću vanjskom pogubljenošću opravdat unutarnju, a činjenicom da sam sama u višemilijnunskom gradu svoju usamljenost. ne znam. iako, meni se čini da se meni u životu sa sa svim tim novim prostorima minja jedino lokacija na kojoj plačem.


**

puvala je bura. parkirali smo uz more i gledali par kako se ide poševit u kućicu. reka je da ide pišat, a onda se vratija u auto po mobitel. da te mogu zvat ako me ko zarobi, reka je.


dvaa by Rusulica








utorak, 19. ožujka 2013.


kako sam očekiva da ću bit dugo nezaposlen, kupija sam si kapato.
sina bačić



bivši je doša u grad pa smo izašli i odlučili bit jebeni tako šta ćemo bit wingmani jedno drugom. to se izvede tako da nisi ljubomoran i posesivan, da se makneš ako se pojavi neko perspektivan i da onom drugom daješ komplimente kako je jeben.
i to traje dok se neko ne napije.

**

vozili smo se po jednom od mojih bivših kvartova i počela sam plakat, oni su pričali o ko zna kojoj gluposti, vrtili smo se tuda jer smo čekali da o. donese plejstejšn, i ja sam samo plakala i oni me nisu vidili, i to je bilo dobro, iako na kraju uvik posli ispadne da su te vidili, i falija mi je tata, i odlučila sam si kupit auto i vozit se noću i slušat placebo, i onda jutrom ka istoku, a sumrakom ka zapadu.

**

bila sam u klubu, sve je bilo ok ko i svaki put do tad, samo sam se ovaj put zapitala ono šta dugo nisam: ko su svi ovi ljudi, koji kurac ja radim tu, mogla sam isto tako bit u beogradu ili u denveru, neki u stvari bezazleni likovi ti upadaju, sve neki dječaci kojima su mame isplele kul kape i koji su ćelavi, a nazad imaju repiće za kompenzaciju. stajala sam tu s bivšim, zgodnijim od bilo koga u klubu, neki lik je ima majicu protiv kapitalizma, al je ima repiće koje je stalno namišta, a naprid je bija ćelav, uz to je ima sise i priko košulju "ovo ti je iz njujorkera". ne znam jel me kužite, marina kaže da ja uvik kažem za nekog dečka da se odlično kužimo, da sam to rekla i za one s kojima je sad jasno ko suzica da me ne kuže nikako, nikako, enivej, ja mislim da su svi oni super i mili, al KAKO da ja tu ikad nađem nekog mladića za grlit, volit i obljubljivat, za ginit s njim u pustolovinama i da mi bude partner in crime?


blur1 by Rusulica


bili smo u tom nekom stanu, on je zva ekipu u sebe, to je ekipu čudilo, di su mu žena i dite?, ubabe, i onda je opet bilo ok; u kantunu je stala razbacana hrpa igračaka, i bila je tako random, ta hrpa, i to mi je nekako bilo i glupo i razumljivo i strano i dostižno i neželjeno i željeno... i osjetila sam se dobro. šta nemam u kantunu takvu hrpu ili šta bi je mogla imat ili šta jednostavno u tom trenutku gledam tu hrpu.
posli smo se igrali s tim igračkama.

**

slušala sam neki scream metal na underground koncertu na koji sam išla iako sam to prestala slušat prije 10ak godina, ako bi se moglo reć da sam to ikad slušala, i kako sam masno platila upad da podržim scenu, odlipila sam se od šanka i dovukla pred stejđ pod kojim se grčila, omotavala kabelom od majka i skričala divna, naizgled troubled, nesigurna mlada pjevačica i mislila sam: ona će se udat i uklopit u mejnstrim, a velika rupa na ušnoj resici kroz koju joj moš provuć prst, za koju nisam provjerila ima li je ali to je nevažno jer ona je arhetip, će joj zarast. to me izdeprimiralo. ko i činjenica da će vjerojatno bit deplasirano da ja sa 60 godina idem na takve koncerte. i zapitala sam se: ali DI ću onda ić? vjerojatno odselit negdi di ću često moć ić slušat morrisseya.

**

ako se osjećaš pogubljeno, probaj od grada napravit svoj dnevni boravak. izađi s knjigom, slatkišima i termosicom, ili si kupi kavu, i ustoliči se na klupi. čitaj, piši, rašpaj nokte, dočekuj ljude, pretvori obalu u svoj salon, i zavladat ćeš tim mikroprostorom, a kako je on vanka i ako je na neki način sinegdoha makroprostora, osjetit ćeš (se kao) da pripadaš.

**

kad sam drugu noć zaredom slušala metal (crust punk, stoner, whatever) u onom šarmantnom betonskom podrumu s lošom akustikom, počela me vatat depra. situacija je bila nešto lakša jer sam s dečkom kojem je smetala moja depresija raskinula, al svejedno, osjetila sam se ko u onom vječnom danu, s onim sviscem, s tim da ja nisam imala mogućnost išta ispravit, osim recimo sutra ostat doma. problem je šta ja nemam nikakav plan niti ništa, samo se trudim, trudim se bit na gornjem ekstremu amplitude, trudim se shvatit ljude, trudim se nać one koji znaju volit, trudim se zabavit, nastojim se opit, trudim se bit lipa i pametna i ne bit pizda, trudim se pizde eliminirat, trudim se osjetit druge i nekad im pomoć, stvorit nešto lipo i bit dobra prema mami, trudim se učit, kontrolirat depru, kontrolirat sebe, trudim se da mi bude dobro i da budem dobra, ne jest kasno navečer i napisat nešto lipo, trudim se ne bit ocd, trudim se estetizirat, historizirat i ne plakat iz čistog užitka, trudim se ne ubit, ne pušit i ne postat alkoholičarka, trudim se ne umrit rano ko tata i trudim se da mi je svejedno kad ću umrit, ne samo zato, ali i zato, šta je uvik sve jedan te isti te isti te isti dan.
mogla bi se ubit, al tim je teže šta znam da neću.
odala bi se drogama, a nemam za to para.

al onda je bend odsvira white rabbit i prekinija me u mom defetističkom mazohizmu i sve je bilo malo bolje, plus to me prisjetilo zašto uopće živim, ako za išta živim i ako u mom životu uopće postoji mogućnost da živim za nešto.
i ako je u životu uopće moguće, ako uopće postoji ta opcija da si daš neki smisao.

jedino šta mogu je živit sada, a sada je ovakvo, i to je to. to je to. s borbom za sutra, s nostalgijom za jučer, ok, al danas.

**

i onda mi je neko reka da naravno da sam depresivna, jer zašto bi se inače družija s tobom?


blur2 by Rusulica


danas popodne mi je došlo svejedno jel neko umra ili ne. kad sam nam gledala slike, sama sebi sam se učinila jednako nestvarnom i mrtvom ko i mate.

dali su mi ovo lito i još eventualno jednu zimu u ovom gradu. ja si dajem još sedam dana. obrijala sam si madež, kad sam se ono last minute depilirala u lavandinu, i nisam bila u dermatologa, od čiste lijenosti, i mislim se: možda umrem. možda umrem prije nego se ta sljedeća zima primakne kraju. to bi riješilo toliko toga.

nekad zamišljam da na mene nalijeće kamion i trudim se opustit i bez grča ga pustit da me izbriše.









petak, 8. ožujka 2013.

živim u sličnim uvjerenjima, nađi me pod okriljem noći.
majac




berlin3 075 by Rusulica


ona ga je mislila doć iznenadit, ali je onda odustala jer je on bija malo bolestan, a ona si zbog svog posla ne smi dopustit da se razboli. i ja to totalno kužim, stvarno, i poštujem, ali ja to jednostavno nikad ne bi mogla, ne ljubit svog ljubavnika jer je prehlađen ili zarazan. ako ga volim, onda sam ga uzela cilog i oću ga uzet cilog, oću i njegovu bolest, nije mi ga dosta i oću da se udeblja da ga ima više za volit, oću da nekad bude kreten jer onda ću imat još jedan dio njega za zavolit, oću da bude sve šta može bit iz sebičnih, skroz sebičnih razloga.

zato jednostavno nikad neću imat profesiju zbog koje ću se morat pazit, zato sam to jednostavno tako odlučila. al onda mi je stola reka, ne znam kako mi to nije bilo jasno samoj, da ja totalno moram imat neko takvo zanimanje, da zatim trebam pustit da me moj bolesni ljubavnik zarazi i onda otić naprimjer igrat predstavu sva jadna i bolesna i cilom kazalištu će to bit totalno sranje, a u publici će bit i ljubavnik, kojem će to bit divno i romantično. malo je pretjera s tom cilom pričom, doduše, ja ne bi izvodila te kerefeke nego bi sve otkazala, stisla se uz ljubavnika i dijelila s njim krevet, viruse, čašu čaja, pogled na svijet i spirulinu.

--

riješile bi se lustera u kužini i mama ga oće ostavit kraj kontejnera "da nekoga usreći" i odbija moju ideju da ga prenamijenimo u zdjelu za voće argumentom da ima rupu u sebi, iako bi luster upravo zbog te rupe moga sasvim lipo nasjest na kredencu i iako je jedno tisuću puta lipši taj luster od staklenog okna od mašine za prat robu kojeg su ona i tata prije dvadesetak godina odbili bacit, prenamijenivši ga u jebenu ZDJELU ZA VOĆE.

--

imali smo prijevoz za doma, svi su išli, čak i grade, al meni se išlo dalje al nije bilo ničeg, al onda me nazva milina da amo u plejs, pitala sam jel ide još ko, reka je da je sam, rekla sam mu okej al neću ti pušit kurac, on mi je odvratija puši kurac. u plejsu mi je svira postrok i sude mi i shvatila sam da me bas dira najviše od svega, ali da je bez melodije sve zakurac. bila sam izgleda dosta pijana kad sam mislila da je nužno pribilježit ovaj uvid da bi ga kasnije mogla podijelit sa svijetom.

--

jea mi se tost pa sam prošla priko dućana. tu su me pozdravljali s dobro jutro dobar dan. to mi je bilo strava, ja nikad nisam na stvarnim mjestima u tu uru, nikad ne vodim normalni život koji u tu uru uključuje naprimjer odlaske u dućan. zabavljalo me kako ih sve varam, makar njih nije moga bolit kurac više nego šta je, i nadala se da neće primijetit da nemam sunčane, makar, sunce je još bilo jako nisko.

--

kasnila sam kod filipa na kuvanje žica i brzo sam pripalila duvan na špaheru, upalila plejer i na izlasku zgrabila dvi kesetine sprženih cdova koji se samo vuku naokolo otkad mi je sva muzika na kompu, a koje sam pripremila za bacit jer nam stan već dva miseca izgleda ko gradilište i jer mi je dopizdilo primištat nepotrebne stvari sliva nadesno i nazad. nešto se poklopilo, al nisam točno znala šta, taj something that i used to know (jer svirala je ona gotyeova uspješnica) nije bila muzika jer i dalje volim indie post rock electro pop, a onda sam shvatila: to mi se negodujući obraćao sam medij s kojim sam raskrstila: cd.
isto sam bila malo tužna.

--

sidila sam na rivi i odrađivala sumrak vrteći pisme i tražeći neku koja će me više spustit i pitajući se koliko sam blizu granice trovanja i kolapsa, kad mi je upa neki stariji lik pomalo ko đanki al masu blag i dobronamjeran i jako pitomo me pita vatre. slagala sam mu da nemam jer mi se nije dalo davat mu moje depeche mode gildove šibice i petljat s tim minutu. tila sam da uopće nemam posla s njim. a da je bija mlađi, vjerojatno bi mu dala. i na tu misao sam popizdila na sebe odma tamo, na klupi i više mi nije trebala pisma da me rasplače.
to je bilo prije par sati ali ja sam još tužna zbog njega, jako mi je krivo i ne znam oću si to ikad oprostit, a samo mi otežava to šta sam nekako uvjerena da bi mi on odma oprostija. da mi je sve već unaprid oprostija, onako ko šta to radi isus.

--

čekajući promrzli da prestane kiša jednog četvrtka u četri ujutro ušli smo u jadnu birtiju punu ptspovaca drmnit još po jednu rakiju ja i onaj krasan muškarac kojem sam opet zaboravila ime, a koji je nakon šta mi je platija rakiju vanka na vitru kombinirao teorijsku fiziku i naputke za bivanje i od kojeg sam se osjećala ko da ima smisla živit (ko da ima utjehe živit) jer ima takvih ljudi s kojima se na taj način nađeš - makar je on pokušavao naglasit da ništa nema smisla i da se možemo opustit - i shvatila sam: zen je kad propustiš reful vitra da ti prođe kroz prazninu u atomima.



berlin 2006 by Rusulica