subota, 15. lipnja 2013.

na teraci

nek on radi šta ga je volja, ali isto ja ne bi bija sašnjin prijatelj, jednostavno mi to ne paše.
dide, o lgbt problematici


igor: nisam iša dalje, osta sam na prvom koraku u loopu.
ja: meni je loop masu draga riječ i koncept.
igor: ne znam, nekad zvuči malo beznadežno.





plaža by Rusulica
u prvom planu seoski. u drugom planu turizam.



pričala sam didi kako sam alkoholičarka, al nije mi tija povirovat, uz riječi da on nama pošalje samo deset litara vina u dva miseca. nisam tila ustrajat na uvjeravanju da ga ne povrijedim.

dok smo ručali, kraj terace je proša čeh i dida ga je dozva glasom ne bi da je ovaj bar u susjednoj vali: ooooj!!! čeh je zauzvrat poželija dobro huć, dida delboy je odvratija: dobro huć, dobro huć. on na te čehe gleda ko na obitelj, a mene nervira to šta oni oće stalno pričat sa mnom, izvijestit me o temperaturi mora, komentirat to šta sam im donila kruv na stol, to šta idem plivat, to šta dišem.

svratija je anđelko pozdravit didu i ručak nam se pretvorija u youtube parti. svi smo pivali ako me ostaviš i zar je voljeti grijeh. optimizam da ću obavit nešto posla mi se topija jer mi se sredstvo za rad pretvorilo u karaoke mašinu, a nisam tila bit gadura koja prekida veselicu. dodatna je teškoća bila šta su to sve morali slušat česi gore na balkonu, a oni su ka neki muzičari, ovaj je slijep i sve. ipak, mami i meni je dopizdija repertoar pa smo im pustile ekv, al su dida i anđelko onda skrenuli na o marijaaanaaa pa se s kata spustija čeh, ja sam mu otišla po čašu i onda je ispalo da je on veliki cocin fan. to jest, da je on veliki fan vinka cocé. pomirila sam se sa situacijom i s anđelkom zaplesala valcer po teraci.

dide i ksenija su pričali o hermafroditima pa sam im rekla da ja ne bi imala ništa protiv toga da imam još i penis. pitali su me šta bi s njim, al ne bi ništa, tako, imala bi ga, zbog penis envyja valjda, pa sam im pričala o tome i o strahu od kastracije i ostalim prigodnim stvarima pa je dida reka da je ćer od onoga iz sela šta je peka rakiju kad je bila jako mala rekla mama mama, tata ima dvi piške. biće je vidila mamu pa onda i tatu dok su pišali, nagađa dida, pa mu od dvojake opreme zaključila da su dvi piške. razumim zašto dvi, al kako je od toga mogla mislit da je piška?

pekareva pak ćer, od pekara šiptara - al katolika - kaže dida, bila je zakaparena još kad se rodila pa je kad je došlo vrime, a ona saznala za dogovore, pobigla u švore. posli se vratila, kad je pekar isplatija oštećenika, i sad ocu vodi računovodstvo. još se nije udala.

--

izašla sam na teracu, izaša je i barba ante na susjednu. upitala sam ga jel gleda, nezainteresirano je reka da je. ipak, pokušala sam povest razgovor i rekla nešto u stilu stvarno, jeste vidili vi to..., tonom: "jeste vidili kako su naši spušili od, ono, škotske", ali on mi ništa nije odgovorija.
i tako sam skužila još jednu stvar koju je uostalom još davno skužija lévi-strauss, iako ne baš točno nju: ljudi koji nikad nisu bili izloženi smoltoku ne prepoznaju smoltok i ako se pokušam upustit u njega, neće me razumit, ili me, možda, neće uopće ni čut.

kako sam nervozne prirode, jedva da ikad spavam bez čepića za uši - samo ponekad s ljubavnicima - ali svoje sam onako neispavana zaboravila ponit, a ovde je već zatvorila apoteka. onda sam pred spavanje doznala da mi je ksenija umisto naručenih čepića, koje je bila i kupit i sve, donila tampon, a kad je shvatila svoju pogrešku ustrajala je na tome da pokušam njega ugurat u uvo.

babino odsustvo osjećam kao prisustvo. ništa tragično ni preintenzivno, ali je tu. ipak, baba živi kroz mene, i to ne samo kroz gene i sjećanja: kao šta sam nekad, kad bi mi ona posudila svoju robu, znala poprimit njene mote, tako i sad, kad sam tu sama s didom, dok nam podgrijavam šalšu (koju je ona zamrznila prije sto godina), zauzimam njeno mjesto, ali ne samo funkcionalno, nego i intimno: skužila sam, naprimjer, da razgovor s mačkom koja ti pokušava podapet nogu dok ideš istrest stolnjak priko terace, a koji je ona redovito prakticirala, tješi, i ublažuje usamljenost.



groblje by Rusulica






utorak, 11. lipnja 2013.

na bazenu

sano, sanjao sam te sinoć u jednom sjajnom snu.
vozili smo podvodne bicikle dugačke 20 metara, i imali kojekakva podvodna plovila
i edo murtić je bio tamo
i sve je bilo intenzivno plavo
d. cepić



Upala sam u depresiju, ponajviše jer nisam raspolagala adekvatnim mehanizmima za susprezanje klasnog bijesa i nevjerice, pa mi je prezauzeta prija darovala svoju pretplatu na fensi hotelski spa s bazenom na koji bi ja inače vjerojatno dospila jedino da se tamo zaposlim. To jer sam joj bila rekla da sam u terapijsku tekicu zabilježila da me plivanje usrećuje.

Dok sam plivala u skoro praznom i dobro održavanom bazenu osjetila sam se.. ne, to je laž, nisam se osjetila nego sam se prisjetila mladih troubled junakinja koje u kriznim i prijelomnim trenucima života idu plivat u poluprazne bazene i – iako Gomila, nedopustivo zaboravivši na voice over, kaže da mi ne možemo znat šta junakinje misle – nastoje ispraznit glavu od bilo kakvih misli ne bi li umakle svojoj boli, a ja to nisam uspila nego sam stalno mislila na probleme, pretežno utemeljene na klasnoj podjeli društva i kapitalizmu en general, i na to kako sjebaju život mojim ljudima i meni.
Ljudi oko mene, većinom gosti hotela, bili su dijelom zaista ljepši i sretniji od onih koje srećem po gradu, ali onda sam, ulazeći – nesigurno, ko fejker koji loše glumi, ko neki netalentirani gospodin Ripley, misleći da mi se dečki on šugaman duty podsmijevaju – u hladni i zato prazni vanjski bazen, u kojem sam se tila isplivat jer su unutra buržujska dječica pravila gužvu, a oko kojega je ekipa dokono ležala, začula zvuk, okrenila se i nije bilo nikakve sumnje da je starac koji je ležao na ležaljci pored starice s ogromnim šeširom ispustio vjetar. On ničim nije odao da mu je neugodno, a dama i osoblje ničim nisu odali da su išta čuli.

Onda sam bila u jacuzziju i mislila se dal ić plivat ili ostat još malo, kad je ušao neki starčić, uz riječi: ah, the water is good, isn't it? Ja sam na to izašla i išla plivat mučeći se jesam li bila nepristojna dok je on bio tako mio, al ideja bivanja s nepoznatim (ili bilokojim) starčićem u jacuzziju dok i sama nisam njegova staričica bila mi je čudna. Ipak, sutradan sam išla ispravit nepravdu i ušla u jacuzzi dok se u njemu točao neki drugi starčić. Ušla sam bez riječi, činilo mi se da je njemu bilo neugodno pa sam cijelo vrijeme gledala nekud sa strane i ubrzo izašla. Sutradan je ušao neki mladić i rekao dobar dan. Ja još nisam prokužila jacuzzi bonton, kao uostalom ni saunski di se ka moraš omotat u šugaman al svi su u kostimima osim starčadi koja je gola, a tog nekog dobro obdarenog lika sam vidila kako dobro obdaren izlazi iz onog ladnog postsaunskog bazenića i šepiri se al ima je i zašto jer taj bazenić je stvarno ladan a on je unatoč tome bio obdaren, nego nije to sad poanta.

Spa osoblje me tretira s ljubaznim poštovanjem zbog kojeg mi je u početku bilo neugodno jer ih nisam ja platila za tu ljubaznost, a mislila sam da me zbog tog prijenosa statusa člana gledaju s podsmijehom, koji je njihovo poštovanje, za koje znam da je lažno i plaćeno, učinilo još više nevažećim jer uvijek postoji mala šansa da te stvarno poštuju jer imaš love. Nakon par dana ta se neugodnost istopila, zanemarila sam zdrav razum i počela opušteno uživat u činjenici da ima to jedno misto di im je stalo do mog well beinga i drago šta me svaki dan iznova vide. 

Nije da će mi sve to ikako pomoć, al ipak, lakše je bit tužna u jacuzziju nego doma na kauču.






Ikea by Rusulica
foto jeras: immitation of life u ikei, 2011.

nedjelja, 2. lipnja 2013.


- samo par minuta, da mogu samo par minuta pričat s njom.
- s kim?
- s malom sanom.
- šta bi joj rekla?
- ništa joj ne bi rekla, pitala bi je. pitala bi je svašta da mi priča.



je li zlato ranije bilo sredstvo plaćanja jer je bilo rijetko i zato skupocjeno i pogodno za univerzalni ekvivalent i osim toga moglo se kovat ili zato šta je svjetlucalo?
i nafta ima razmjensku vrijednost, i na cijeni je, zašto se ljudi nisu kitili i plaćali vrčićima nafte?
jel zato šta bi bilo teško imat naftni standard ako se nafta stalno troši (iako, stalno se vadi nova - iako, to i zlatu narušava konstantu skupocjenosti: ako se svakodnevno iskopavaju nove količine i ako su zalihe toga neodređene, kako onda može postojat zlatni standard?)? ili zato šta je naftu lakše nehotice prolit?

**

dal su na drugom humanoidnom planetu žičani instrumenti, koje su vjerojatno zakonom velikih brojeva i fizike vanzemaljci otkrili, uštimani isto ko i nama? ono šta me zapravo zanima je jesu li naši instrumenti napravljeni logički, fizički, ontološki i matematički optimalno, tj. dal postoji savršeno logičan instrument. njihove ljestvice su možda skroz različite i možda su im tonovi na drukčijim frekvencijama.. zbilja, jesu li tonovi standard u cilom svemiru, ko atomi? možda braći alienima dlačice u ušima drukčije titraju. sve je to jako uzbudljivo, al o svemu tome opet možemo samo snatrit.

**

šta mene muči: da sam muško, bil imala mali ili veliki penis? nikad to neću saznat, TO je ono šta me muči - naravno, ni približno onoliko koliko bezočna eksploatacija radne snage svuda naokolo.

**

prvim rančerima i doseljenicima prvi su susjedi bili nekad kilometrima daleko. za naše poimanje predaleko za prvog susjeda, ali to ti je bio prvi susjed i s njim si bio bar malo blizak recimo ako ti je žena pekla tortu a on je imao šećera ili je imao konja a ti si hitno trebao u najbliži grad po doktora. a onda se sve ono između popunjavalo i popunilo i na kraju je između najbliskijih ljudi i tebe bila gomila stranaca, ako si recimo živio natprosječno dugo.

**

kad osobe, najčešće žene ili časne, nose crninu, a ja nosim sunčane očale, vidim da im je crnina u više nijansi. malo maknem očale da provjerim i da, bez njih bude sve u istom tonu. makar to nije moja briga, to me svaki put zasmeta, ne jer me bode u osjetljive mi oči niti zbog estetike generalno nego zbog toga šta su, bar spram mene, promašile u namjeri i šta je još gore, šta toga uopće nisu svjesne. to me uvik muči.

**

vrijeme su mi kratili pehari koje su oni tako ljubazno izložili pa sam tako saznala da je na IV sportskim igrama porezne uprave ekipa upravnih savjetnika iz ispostave PU zadužene za naš predmet osvojila prvo mjesto na odbojci u pijesku u muškoj kategoriji, a tek treće u ženskoj kategoriji malog nogometa.

**

ako me se honorira za rad koji obavljam dok sama sebi isplaćujem taj honorar, jel to pomalo apsurdno? to nije jedino za šta me se honorira, ali u cijenu, i u ukupni rad, ulazi i sam taj rad potreban da se honoriram.

**

već smo se neko vrime domišljali di nabavit materijal za pokretanje proizvodnje u tvornici robe u stečaju kad je nekom palo na pamet ukrast draperije po crkvama. uzbuđeni, krenuli smo razrađivat tu opciju i sanjarit o njoj kad nas je prekinuo drug: ako vam se toliko krade po crkvama, pustite robu, ukradite zlato.

**

uporabne vrijednosti naše ljubavi ne mogu se sučeliti kao robe jer naši radovi nisu međusobno nezavisni i privatni i kvalitativno različiti. to koliko mi vrijediš ne može se svesti na univerzalni ekvivalent i to NE zato šta je tvoja vrijednost meni subjektivna. naša vrijednost ne ovisi o količini rada koju smo uložili u nas. ona postoji sama po sebi time šta smo ono šta jesmo otkad smo se prepoznali.

**

muči me šta ne znam jel kul ili ne šta nisam nikad bila mentalno hospitalizirana. treba li mi da se potvrdim kao ovakva, da im dokažem da mi je teško, il sam više kul ako sam umakla tome, ako to rješavam sama? al problem je šta onda svi pretpostavljaju da mi nije bilo tolko teško jer da je, sigurno bi bila hospitalizirana i sve. ali meni jest bilo tolko teško, samo sam to uspila ishendlat sama. al znam da će mi neko virovat, makar sam sad već prilično funkcionalna pa se ne vidi tolko. možda će mi virovat na riječ.