nedjelja, 24. siječnja 2016.

mogu bit sam. ali na suncu.
ante

pa šta je loše sa širokim masama? svi imamo iste procese u srcima!
marina b.b.




sidila sam na afteru, svirala je neka dobra muzika koja me sitila na ono kad sam bila na festivalu, kad smo i ja i svijet oko mene bili najjebeniji, i mislila sam se: marina sad spava u helsinkiju i ujutro će dojit i uzgajat svoju obitelj i odjednom mi je bilo svejedno jer ako me u nečemu nisu uspili sjebat, nisu mi uspili uvalit odgovornost za reprodukciju. nek o tom brinu drugi ili druge, ja ću tu do zore hengat na afteru i pit i ne spavat i ujutro neću bit za ništa kad se dignem ali ni ne moram bit za ništa. kad je već život takav da mi ništa ne nadolazi, ja nemam odgovornost da ga reproduciram, mogu samo živit. mogu se i uništit i sve, jer bez obzira kolko se uništim, neko drugi će se pobrinit za reprodukciju.


***


dan je na merkuru duži od godine – jer merkur se sporije okreće oko sebe nego oko sunca. treba učit o svijetu, jer ovakvi podaci nam ukazuju na to kako su pojmovi, poput dana koji je nama uvik kraći od godine i godine koja nam je uvik duža od dana, pojmovi u koje smo zarobili svijet, arbitrarni, premda uvjetovani, ovdje čak prirodom, ali nije ni ova priroda kojoj mi imamo izravnog pristupa jedina, niti po njoj možemo mjeriti cijeli svijet.
to me dovelo do novog pitanja: dal bića koja žive na raznim planetima prilagode svoj ciklus spavanja danu svog planeta, ili se oni možda ravnaju po godini?

iz: geocentrizam


***


nisam zaposlena pa me posljedično poslodavci ne mogu u šaci držat prijetnjom otkazom i ucjenjivat gomilom nezaposlenih koja poredana čeka da uskoči na moje radno mjesto. mene zato mogu u šaci držat time šta mi ne isplate honorar, sustavno mi ne isplaćuju honorare, ili ih ne isplaćuju do kraja, uostalom, i kad sam bila u radnom odnosu nisu mi isplaćivali plaću. al mene ne drže u šaci prijetnjom da će me smijenit ili tim neisplaćivanjem mojih novaca. mene drže u šaci time šta mi ne ostavljaju prostora da ih sjebem bar malo time šta ću im otkazat suradnju, za šta znam da bi im zaista bilo kazna, pa svima koji se budu interesirali za taj posao snažno sugerirat da ga odjebu. jer, ko šta kaže vesna, da, dobro je pronijeti glas, al šteta je što ima toliko rezervne armije radne snage da ove za života nećemo ugrozit našim istinitim glasinama.

iz: rad


***


kako u star warsima i ostalim filmovima o svemiru uvik slete točno na onaj dio planete di se nalazi taj kojeg traže? ono, najviše u krugu od par stotina metara. pa jel oni poznaju geografiju svake fakin planete u sustavu, jesu svi tolko dobri iz zemljopisa, i kako to da uvik odlično poznaju whereabouts svakog živog koga su ikada sreli ili poželjeli potražit? dobro, kužim za jedije, oni osjećaju silu pa ih ona biće povuče di će točno na planeti sletit, ali ovi ostali?


***


stvar s bakama je ta šta da bi postala baka ne moraš napravit ništa, osim u nekom trenutku ekšli bit nekom majka, i eventualno, po potrebi, gnjavit da oćeš unuke. i tako ne napraviš ništa, a dobiješ jedan ekstra status i moš se po miloj volji hvalit ulogom. ulogom koja automatski podrazumijeva autoritet i ljubav i koja te legitimira i van najuže zajednice time šta sad tvoja, godinama, izgledom, predrasudama i tradicijom dobivena titula babe ima i materijalnu podlogu, koja je transformira u nešto ljepše: baku. zato valjda ljudi vole postat baka.

iz: škatule batule, titule fritule


***


vozila sam se i slušala radio, kad je naletila emisija o svemiru pa sam radosno krenila slušat. voditeljica je najavila „nova otkrića ali i znanstvene činjenice o našem“ pozor, našem, svemiru.
saznala sam da će pričat o tome kako je „jedna divovska crna rupa pojela jednu zvijezdu“, kao da će čitat dječju slikovnicu čija je radnja smještena u neki rabelaisovski svemir. moliću, kasnije se crna rupa i podrignula.


***


ovi u filmovima šta nakon prekida spremaju memorabilije u kutije na onu najvišu policu u svojim zidnim ormarima, koji su to amateri. di su oni bili kad sam ja na krovu palila uspomene, o kojima nemam sasvim jasnu sliku jer sam tijekom iste epizode zapalila i relevantne stranice svog dnevnika.


***


- marko, mislim da sam u tridesetoj shvatila kako sam se trebala ponašat u dvadesetima. ko junakinja francuskog novog vala.
- može.
- ali to sam shvatila tek u tridesetima. šta bi od mene bilo da sam to shvatila u dvadesetima!
- pa ponašala si se ti tako u kasnim dvadesetima.
- možda malo s dvajsšest. s dvajsedam. jel stvarno misliš da sam se tako ponašala?
- je.
- ali sad moram shvatit kako se ponašat u tridesetima. nadam se da to neću shvatit s četrdeset.
- tridesete su nove dvadesete.
- jel je? jel misliš da je kasno za mene sad da budem junakinja francuskog novog vala?
- nikad ni za jednu ženu nije kasno, osim ako ima pedeset.


***


došla sam doma, tu je sve bilo prazno. vukla sam se po kući radeći sve nešto tu i ponešto tamo, bez snage da se operem ili nečeg prihvatim. ranije sam bila kod sestre di me zaskočilo da ošišam matka i anu, mislila sam da će ispast grozno, kad se osjećam nikako, ali ispali su skroz dobro, matko će moć potražit posal s novom frizurom plus vježbale smo rekvijem. u nedostatku drugih, zadala sam si kao jedini cilj uspit to nalito otpivat u crkvi, makar mi se na probama uvik plače od nemoći. andrea kaže da mi žene ranije odustajemo ali ja sam ovaj put odlučila ne posustat makar pišala krv.

naizmjence sam plenkala i plakala, mijenjala ploče i vukla se po stanu pa odlučila pisat, jer to mora da su aktivnosti za usamljene, čitanje i pisanje, ali sam onda na sušilu ugledala izgužvan fabrizijev ćilim pa sam ga krenila opeglat, kako mi je sugerirala sestra. klečala sam i peglala taj ćilim, magnetic fieldsi su svirali tridesetu od 69 love songs i mislila sam se kako mora da je to ipak najusamljenija aktivnost od svih.