utorak, 20. prosinca 2011.

gle, više nas nema na stolici. ovo je užasno uznemirujuće.
sana



Nakon šta su njega pretražili, prije silaska u metro-podzemlje rekla sam Stubliću zastanimo malo i pogledajmo oko sebe jer spustila se noć i grad je bio star i nov i velik pod svjetlima, a on je rekao da, lijep je to grad, šteta što nismo imali vremena otići na kurve, a lijepo sam mu rekla da ću ga sačekati.

U lutanjima smo zalutali u jednu od onih ulica, u njih svaki put zalutaš i samo se nađeš usred toga svega, živa crvenasta slika neke kurve napadne te iz izlogića s jako čistim staklom i to je uznemirujućije nego kad se one nuđaju na cesti jer su u izlogu, ko šta roba na prodaju inače je, a tjeskoba je dodatno pojačana time šta je ovo zemlja di su i regularni, fini građani isto stalno u izlozima, s tim da oni ne nuđaju upotrebu svog tijela na krevetu zgodno smještenom u samom izlogu koji se od ostatka građanstva u za to primjerenom trenutku odvoji (teškom, crvenom) zavjesom, već nude sliku ugodnog, ispravnog - i ponešto hladno frigidnog jer te primaće sobe po kojima su izvaljeni na svojim kaučima moraju bit čiste i uredne, kao šta i čarape na njihovim nogama podastrijete svima na uvid dok dignutih nogu gledaju TV moraju bit po mjeri i bez rupa i nekako znaš da ne smrde iako strahuješ da ipak jesu ali ti to kroz njihov prozor ipak ne možeš osjetit - i građanskog života kojem, kao u neku ruku ni kurvama, nemaš pristupa - prvima jer nemaš novaca ni stana i dolaziš s balkana kojem ćeš se vratit i na kojem ćeš i ostat i koji te dovoljno obilježio da nikad ne uspiješ, a ako si tankoćutna poput mene istinski i ne poželiš vodit takav život (upravo zato šta ga neprestano poželjavaš), a drugima jer nemaš novaca za platit ih i jer kad bi imao, to šta one nude ti zbog svog stanja ne bi mogao ni kupit, kao da mi neko prodaje dodir u šestoj dimenziji koju ne mogu pojmit i u kojoj stoga ništa ne mogu ni osjetit, zanemarimo li potpuno to da dodir možda nije moguće prodati nego samo dati, zbog čega pri takvoj transakciji dolazi do škrguta u sistemu.

Uopće ne znam šta bi s ovom zemljom, tu su osnovne postavke seoskog zirkanja, tinejđerskog voajerizma kroz nišan puške koju je tata posudio od nekog susjeda da potamani miševe i dokoličarskog ili čeznutljivog gledanja onoga vani i iščekivanja života da dođe k tebi potpuno izokrenute. Tu se svi u prozorima daju na van, šta bi meni, staroj voajerki koja sam na prozorima uvijek samo uzdisala a po ulicama tražila domove koji su topliji i radosniji od mog u teoriji trebalo pasat, ali nije gušt gledat nekom u sobu, jednu za drugom, ulicu za ulicom, gdje uz to nikad ne znaš kad će na tebe umjesto obiteljske sjedjeljke u primaćoj sobi naskočit polugola djevojka koja povlači zavjesu.
Gušt je u nju ćirit i osjećat se kao da ti se posrećilo jer je neko u prizemlju zaboravio navući zavjese, a pada noć.



Untitled by Rusulica

ponedjeljak, 21. studenoga 2011.

sad smo veliki
andrea.



Koliko ja god puta bila na jarunu, opetovano ga ne znam nać. Sišla sam iz tramvaja na rendom stanici i odlučila se za pristup slijeđenja rendom kežual odjevenog mladića jer je postojala šansa da me odvede do jezera. Baš kad sam se počela pribojavat da ću ga izgubit iz vida jer je bio dosta brži i nisam mogla držat ritam, mladić je ušao u neku zgradu a ja sam nastavila nagađajući.
Mladići me uvijek iznevjere.



***


Jesam li svaki put kad se odjevena kao žena u potpeticama vraćam doma sama pijana nepoznatim kvartom, jesam li svjesna opcije silovanja i jel je uzimam kao prihvatljivu opciju jer jebiga, pristala sam na to da se ne podam zaštitniku a po prirodi i politici sam slabija i možeš imat moje tijelo ali dušu ne? I moj duh je vaš, skroz vaš, na njega se može utjecat i može ga se i ubit i satrat, ali duša je moja, sve dok ne umre(m) i dok se ne utopi u bijeloj svjetlosti. Ali kad mi neko kaže dušo moja ili me pomiluje po glavi, ne znam na šta misli, ali mislim da misli da samo oće reć da mu se moja duša sviđa.

Otkad mi je Goran rekao da mu smeta uz riječ cura koristit posvojnu zamjenicu, pogotovo u slučaju njegove cure, ali i u slučaju svih tuđih cura jer njega problem zanima i općenito, osjetljiva sam na tu posvojnost, a osjetljivost sam onda proširila i na neka druga polja, kao recimo na polje svojnosti tijela. Tijelo je navodno moje al kad skužiš da ćeš umrit vidiš da nije i ostaje neka šansa da je tvoja duša, iako je to samo nagađanje, al u svakom slučaju, ako neko siluje to tijelo, to je u kurcu, al ionako znam da nije moje (uvik sam bila sebična i ako je posuđeno nije moje – svjesna sam da ovo nije u skladu sa željenim političkim postavkama) (al nije posuđeno. možda je potrošno kao tikvice) i uvik se, kad se vraćam sama doma ohrabrujem dušom i izvlačim na nju koju mi zasad niko ne može oduzet. Jer sam ja ona.


Untitled by Rusulica



Mislim da se nekad ljubavnik naljuti kad mu u krevetu okrenem leđa. To je ipak malo ublaženo time šta ih i on ponekad okrene meni. Začudo, kad si ih okrenemo uzajamno to ne poništi krivnju. Ali i da bi se okrenuo od nekog potreban je taj neko. Meni samo treba malo zraka i autonomije, al dok mi neko pritom čuva leđa. Dok mi on.


***


Šta se tiče braka, uzmimo metaforu da se svi vozimo u avionu u kojem se odjednom, zbog oštećenja na oplati kroz koje se zbog razlike atmosfera naglo isisa zrak, stvori poveća rupa i da neko – zamislimo malo – ne bude baš odmah isisan nego se još malo drži al pojas mu visi o niti a prsti koji se grče na naslonu susjednog sjedala već popuštaju pa shvati da općenito vapljenje za pomoći nije učinkovito jer su svi u šoku i niko se ne osjeća baš pozvan s takvom rupom u trupu ustajat sa sjedala i glumit junaka te da je nužno nekoga zazvat po imenu i da ako ispadaš imaš vremena zavapit samo jednom pa nećeš odabrat onog kojeg zbilja hoćeš nego onog za koga znaš da će te sigurno zgrabit i koji te neće možda odjebat.

No, jebo brak, ja neću vikat ničije ime kad budem ispadala iz aviona a ako me neko uhvati lijepo ću reć hvala, a ako me uhvati neki koji treba onda ću mu ostat u naručju i tako stat zauvik isto tako i s mladićem izvan aviona al neću ga više ić zazivat i hvatat, nego čekam da mi dođe i uzme me.

Uostalom, ja se ni ne mogu uhvatit za njega – ovo će sad bit jako nekorektno ali šta mogu, ja sam samo iskrena i otvoreno priznajem da gledam puno romantičnih komedija: kad padam naprimjer u bunar ili u depru, meni treba da me neko ulovi i zgrabi, dok muškarcu treba nešto šta će zgrabit da ne propadne. U tome je razlika mene i muškarca. Zajedničko nam je i meni i njemu to da to nešto mora bit nešto i da može bit bilo koje, ali moje mora bit živo, najbolje ljudsko, biće i uz to aktivni subjekt, dok se on može uhvatiti za grančicu. Kako na svijetu i po stijenkama bunara ima više grančica nego aktivnih subjekata, život pun propadanja tako je jako puno lakši muškarcu nego meni.


Untitled by Rusulica



Rekao mi je da se odijevam ko dečko, rekla sam da se odijevam onako kako bi volila se moj dečko odijeva, rekao je da sad za to nema potrebe. Za par dana sam prekinila to s njim, odjenula se ko cura i izašla van. Cijeli život u sebe sam prelijevala imaginarni objekt želje.


Jednom mi je zaspao među nogama glave naslonjene na moj trbuh. Prvi put kad sam sanjala da letim, letila sam prema Sydneyu. Jednom je bio iscrpljen i rekao mi je ovo je silovanje. Rekao je da sam prva koja je rekla da mu je penis interaktivan. Aterirala sam na more, i nisam bila u avionu nego u stolici s vašarskog vrtuljka. Meni čaroliju najčešće nisu dobavljale zvijezde nego svjetlosne točkice koje su se provlačile kroz rupe od tuče na plastičnim roletama punim kiše. Živcira me nonšalancija muškog tijela u iskazu, a kod seksa po namještaju je po mom mišljenju preveliki naglasak na dekoru. Na kraju sam prehodala desetak kilometara uzduž i poprijeko jezera.



sana: ja sam tu. u tuzi kiše po poljanama tiho hodam.
mislav: daj muči malo.




Tijelo je ranjivo, duša je usamljena, duh je jak. Vukobratoviću, eto ti distinkcije.



Untitled by Rusulica

nedjelja, 7. kolovoza 2011.

a ja... pa, volim što sam imao sreću tebe upoznat.
aljoša antunac



sinoć sam srela momka sestre bivšeg momka. njemu i njegovom prijatelju bilo je zabavno zvat me sena. mene je to živciralo jer nije bilo baš ništa duhovito a oni su bili strašno kul i ponosni ko da su smislili ne znam šta. niko me tako nije zvao od šestog osnovne kad su me cure s francuskog zvale po rijeci, al to je izgleda predobro da bi ikad prestalo bit smiješno.


kad sam bila mala imala sam indijansko ime. mamina i tatina klapa zvala me lajavo sunce. nadimak je smislija emil i dosta je jasno šta je time tija reć i prilično mi je dobro pasao. sjećam se sebe male kratkokose kako klapa sidi na kavi na rivi a ja malo pametujem malo trčim naokolo oko kafića po betonu i suncu. mama me ponekad tako nazove, ili čak neko od njih kad nabasam na njih u getu kako piju kavu, pa me to malo siti male sane, a kad se sebe takve sitim bude mi milo i dosta se volim.


uvik sam mrzila kad bi me krivo zvali sanja, a igor je strašno volio provocirat, recimo uvik bi pokazao na nekog crnca ako bi bio koji u blizini, pa me namjerno zvao sanja i ne znam kako al sam mu to dozvolila - ili se vjerojatnije naučila ne nervirat oko toga. još uvik me ponekad nazove sanja a meni bude mrvu milo jer ko da sam pod tim imenom proživila nešto dodatno čega se baš i ne sićam, al ko da jesam.


nenad me zvao sejn i to mi je odma bilo lipo jer je ime lipo i rokenrol i jer kako god da ga je izgovarao izgovarao ga je meko i jer sam u to vrime bila tolko sretna s njima svima da sam mislila da ne mogu bit sretnija, sve dok se nisam nakon onog nesretnog incidenta poželila bacit pod vlak. više se ne želim bacit i njih ne vidim skoro nikad, samo ponekad nenada, a on je ionako jedini od njih koji me zove sejn.


mislav s francuskog me zvao insejna, al to je bilo ok jer smo mi njega zvali sfinkter.


stipe je jedno vrijeme odrastao u bavarskoj pa mu je njemački upisan intimno u njega pa bi me nekad kad bi me volio zvao zahni. to sam ja na njemačkom ko šta je on štipe. još uvik me često voli i tako zove, a i marko isto, pa sam dosta njihova i sretna.


stola mi je uletio dok sam ja navodno bila s dječacima, iako sam ja s dječacima skroz slučajno samo pila, i rekao da je on fan rusulice. tako sam se nehotice sama nazvala, ali on me često tako znao nazvat kad bi se osjećao nježno ili kad bi mi pomalo tija reć da ne serem. zna i danas jer se i dalje zna osjetit nježno i jer ja sve više serem.


mislav mi nekad kad je nježan kaže milica, ivandić me zove perićka jer me voli, mama me nazove dušo kad sam bolesna, dide me kad se zaboravi nazove zlato jer se tako zove mama.


aljoša me zvao sunny i bilo je lipo jer je bilo sunčano i usred njegovog suludog diskursa. da mi se prestao javljat ne znam bi li mi ikad zapravo falilo, ali sad je umro i nikad me više tako neće zvat i zato će mi falit.

nisam mu to rekla, ali i ja volim šta sam imala sreću njega upoznat. volila bi reć da je on to znao al ne mogu. nadam se da se ne boji i da može malo poćirit nas debile doli da se zadnji put uvjeri da smo debili i da mu ne bude krivo šta je otiša.
i nadam se da mu tamo na svim kolodvorima glasovi umisto najava vlakova i avijona čitaju pjesme.

četvrtak, 9. lipnja 2011.

grozno je bit blizak s tobom
mladić





sve žene ili bar ja volimo da nas muški ili bilo kojeg roda partner pročita i shvati ali kad bon jovi pjeva kako sve još uvijek miriše na njen cheap perfume, malo pretjera, jer to baš i nije djelić moje stvarnosti koji bi volila da se naglasi. jest da on puca na to da je pomalo socijalan, radi šire publike ili misli da je to kul i moralno, ali kad mi muškarac, koji me shvatio u cijelom mi rasponu, i ja sam s tim ok, baš jer se radi o cijelom rasponu - a ne kad neko vidi samo nešto lipo na meni pa se zaljubi u mene pa me to nervira - kad mi taj muškarac stalno govori kako mi je loša kosa ili cheap perfume, onda me je zaništa cijelu lijepo vidio kad mi, meni, naglašava onaj dio koji pokušavam zaboravit.

iz: ljubavne izjave


nesiguran, slabo plaćen, povremeni posao, ako ga uopće ima, u kombinaciji s prirođenom (ili u ranim godinama stečenom) autodestruktivnošću rezultira povremenim osjećajem krajnje nemoći, očajem i uvjerenosti u to da ako he didn't provide, ja nisam dovoljno vrijedna ni da živim.
moji prijatelji ne podržavaju socijaldarvinizam. zato neću dat da me očaj zbog moje prekarnosti savlada i pobijedi.


ovih dana me užasno boli, kao ono kad sam pišala krv iako je sva bol tad bila koncentrirana na jednu užasnu noć dok nisam otišla babinom doktoru pa mi on dao antibiotike,
mačka se mazi uz mene jer me zbog babinih gaća zaminila za nju, a ja pričam s mačkom jer sam možda sama sebe zamijenila za babu. i pokreti su mi takvi, hodam ko ona, sporo, ne zbog mjehura jer me sad boli još samo malo, nego sam uvatila njen bolesnički i otočko usporeni mot.
samo je sad razvučeno i ne da mi spavat i od toga svako malo poludi, od toga šta ne spavaš i jer si prisiljen da ti bol bude dio svakodnevnog bitka svake sekunde, u svakoj pozi i neovisno o svim konzumiranim i primijenjenim pomažućim sredstvima, i generalno sam, malo psihički problematična i bolna kakva sam, uvik mislila da je svaka fizička bol lakša za trpit od psihičke, i kad me udrio brod i kad sam piškila krv kap po kap i kad me ovo toliko boli da plačem, a sad mi je najgore kad ne znam i ne mogu se odlučit i procijenit jel mi jača fizička bol ili tuga.


kad me neka žena gleda ozbiljno i ispitivački prvi mi je instinkt da je se bojim i budem oprezna al s malo naknadne obrade vidim da bi, ako je stvarno superiornija, taj pogled lako zamaskirala u dobrohotnost. al kako je otvoreno opaka il je glupa pa ko je jebe ne može me ugrozit il zna da ima neko nenormalno (intimno) pokriće za to, tipa tata joj je elvis i zna tajne svemira, a onda sam ionako spušila. iako i ja znam tajne svemira, al s njom se očito ne da razgovarat kad toliko inzistira na poziciji moći.


neki su referentni okviri čvrsti, u fizici gravitacija, u boli ljestvica di je deset porod, premda ja zbilja ne znam kako oni izvana ocijene koliko nekoga boli i koliko uopće maksimalno može bolit, ali za moju tugu nikako ne mogu nać referentni okvir pa sam dodatno tužna.


lako za mene koja nisam našla princa, ja se uvik mogu žalit šta ga nisam našla i tome pripisivat svoj nebajkoviti život, al šta će bit s kate koja ga je našla kad se u njeg razočara? kako će se ona nosit s tim?

Ne treba se vraćati na staro. Ovo je samo nastavak pretvorbe.

ali stvarno, nije bed ako sam tužna. meni je loše samo ako ništa ne osjećam.


Untitled by Rusulica

nedjelja, 22. svibnja 2011.

mislav: ako me želiš vidit često, to je nužno.
sana: da se ne ubijem?
mislav: da.



jen
kad mi je loše, kažem si: bar nisi u avionu. ali onda se sjetim da me avion može poklopit od gore, a to je masu smješnija i neuzbudljivija smrt.


dva
mislila sam da kod samoubojstva nije stvar u odluci nego nemoš više, samo dođe do toga. ko da svaki put kad si očajan pritisneš neki botunić (do toga sam došla preko želje da na vratu umisto žile koju je teško prerezat imam botun za isključenje) pa kad se nakupi tog pritiskanja, a nikad ne znaš jel ti taj klik zadnji, umreš. al onda sam shvatila da je tako i bez botuna. i da je kod mog samoubojstva ipak stvar o odluci.


jen
trebalo mi je par godina da s panike od gubitka kontrole u vozilima i strašnog straha od smrti koja me zaskoči nespremnu, s popularnim dodatkom da ako se jako koncentriram mogu upravljat vozilom koje ne vozim, sustavom i svijetom, dođem do iste takve panike pri lijeganju u krevet, zbog mogućnosti da se u prostor oko mene zabije avion. ne mogu nać mjesto u kojem oko mene neće bit tog prostora koji dopušta velikim predmetima da me razvale i satru.


dva
teška sam sama sebi, vučem se za sobom ko otežalu al mlitavu lešinu od sjene. stalno se imam tako prikačenu i nikakvim pokretom ne sudjelujem u svom kretanju. ko da mi iz glave iznutra teče med, a s njim i ja jer taj med nije moja apstraktna odvojenost, ja se sama žarim, uskuham pa izbijam vanka iz sebe i polako uranjam u kušin, ko onaj spori, puzeći entitet kod murakamija i uranjam i nadam se da nebitak jest, tj da nije i da ću uskoro doć do njega, moram to nekako izreć a o nebitku nemožeš govorit, možeš ga samo priželjkivat. da ću konačno jednom prestat postojat.


jen
pomislila sam, razmišljajući nešto o travolti i o mnogim slavnim osobama koje ću ako stvari ne budu eskalirale dočekat da umru, kako će bit ok poživit jer ću vidit angelinu jolie kako stari.


dva
tehnički gledano ako se ne ubijem čim to budem fizički u mogućnosti, samoubijam se. jedino rješenje za život je ubit se odma čim si to u mogućnosti. ali, naravno, ipak nakon šta postaneš svjestan nužnosti. ali muče me male bebe. možda one ne guraju prste u utičnice zato šta su znatiželjne. možda moja sestra nije ko beba stavila ruku na vrelu ploču zato šta joj je biološki determinirano da istražuje svijet oko sebe, možda nije s par mjeseci pojela par šaka umjetnog gnjojiva zato šta je tila kušat sve okuse koje joj nudi svijet, možda se tila ubit.
možda su, dakle, ako istražujem uzorak koji mi je dostupan, oskudan uzorak, možda su bebe svjesne nužnosti pothitnog umreća odma od početka i zato srljaju u opasnost, ali se to putem pomalo izgubi jer ih nauče, a time i malo uvjere, da su neke stvari loše jer su opasne jer vode u smrt.
i možda, možda je moja sestra bila beba pametnija od mene, jer ja se ko beba nisam nikad pokušala ubit.


jen
sad sam se užasno prepala, ti ćeš ovo vjerojatno čitat ujutro pa ti neće bit tolko strašno, al sad (malo prije 3 sata ujutro!!) je neko dole zvonija, misla sam da je sestra zaboravila ključ al dosta je agresivno zvonija. nije mi se niko javija na parlafon. onda sam čula da zvoni i drugdi po zgradi. tiho sam se išuljala na balkon al dole nisam vidila nikoga jer je volat. malo sam prisluškivala na parlafonu i čula nekog susida da pita ko je i masu šumova al ništa. poklapanje sluše poklopila sam s njegovom zvonjavom jer ona blokira komunikacijski kanal da ne skuži da ga prisluškujem pa se naljuti i osveti, iako sad kad sam se pribrala vidim da to nikako nije moga znat, ko ga točno prisluškuje. sad je presta zvonit al me strah, spustila sam rolete u sobi da ga moja budnost ne navede na neke ideje, al sigurno je već vidija da je tu svitlo. nisam se gola skidala danas kraj prozora il nešto da me moga vidit neko iz daljine. al me strah, ko je to, može nam opet zapalit portun, jel neki luđak osvetnik, pijanac il ranjena sestra koja je tolko ranjena da ne može konzistentno zvonit na pravo zvono nit govorit? obično u ovakvim situacijama izvadim nož i zaključala sam si vrata do kraja i ostavila ključ u bravi al moraću ga maknit prije nego odem leć da sestra može unić jer ona je na prepaidu i nikad ne znaš, a onda sam lakša meta! naravno, kad se ti probudiš ja ću već bit živa ili mrtva pa se nećeš morat ništa brinit skupa sa mnom tako da ne smatram da te ovime opterećujem, ali ćeš imat neke indicije za istragu ako budem napadnuta.



Untitled by Rusulica


dok se bojim smrti, tješim se da ću možda živit dugo. šta je potpuno apsurdno, jer je u osnovi mog straha baš to, vremenska ograničenost unutar koje se definira dužina.