srijeda, 16. travnja 2014.

ukratko, nema metafizike. kao i inače, sve je fizika, ovdje doduše kemija.
pavlić



kad joj oduševljeno krenem pričat o nekom novom mladiću i o razmjerima našeg uzajamnog kuženja, marina mi kaže da ja uvik za svakog kažem da se s njim kužim ko s nikim do sad. teško mi je to bilo povirovat jer mi je uvik bilo očito da se s nikim prije nisam kužila koliko s aktualnim mladićem, i pobogu, da sam se s prethodnim ovoliko kužila ništa ne bi ni pošlo po zlu, ne bi jednostavno moglo.

al onda i to propadne, a ja sam pomalo i sama osvijestila da to uvik govorim pa joj sad i prešutim. ali s njim se skroz kužim ko s nikim do sad.


*


bila sam u banci pa su me usput pitali oćul uplatit osiguranje protiv nezgode samo pedeset kuna godinu dana, a doba je nezgoda, pa se mislim, pa što da ne, mama bi rekla da sam sklona nezgodama i što da ne, a možda i slomim nogu ako se ikad opet dovatim stijene ili padnem s bajka.
i ispunimo mi to sve, nisam ni pitala za uvjete i premiju jer neš ti pedeset kuna, daj šta daš, i dade ona meni papire i vidim da sam osigurana u slučaju smrti uslijed nezgodesmrti zbog prometne nezgode, i iznenadne smrti od bolesti.
to me malo šokiralo jer sam misla da sam se osigurala od nezgode, a smrt teško da je baš nezgoda  iako on kad smo u smrtnoj opasnosti kaže "ups"  i jer ne planiram umrit u sljedećih godinu dana uopće pa ni uslijed iti jedne od navedenih okolnosti. uz to sam kao korisnik osiguranja navedena isto ja, znači ako umrem uslijed nekih okolnosti, dobijem pare, ali kako ih mogu dobit ako sam umrla? to je kao ono u unu kad je dome osvojivši partiju bacanjem zadnje karte, koja je slučajno glasila +4, tila da katarina nakon toga peška 4, jer će katarini onda finalni score bit nepovoljniji, i da oni tako uvik igraju, al ja sam rekla da je njenim bacanjem karte gotova partija, gotovo, nema tu niko više ništa peškat, isto tako ne mogu ja tu peškat te pare kad me NEMA.

mala su mi utjeha te imaginarne pare, u stvari nikakva, baš nikakva, a još me i uznemiruju jer mi postojanje tog ugovora, postojanje same te činjenice da sam se osigurala, smrt čini opipljivijom.

uostalom, još prije sam rekla da ne razumim ta životna osiguranja: moš li ti meni onda osigurat da ne umrem u ugovornom razdoblju i ako ne, kako se moš zvat životno osiguranje. zašto se ne zoveš smrtno?


*


pitam se ko je to odlučija koji će parfem stavit u bocu s plinom, ko je ima tu čast i ko je bija tako genijalan da odluči namirisat ga po tartufima? možda je razmišljao: oni koji nemaju osoblje da za njih petlja oko špahera ionako nemaju pojma kako tartufi mirišu pa amo ih malo ka zajebavat pa jednom kad dođu u dodir s njima da kažu: phjuu, ovo smrdi na plin!


*


ko šta sam prije ljude žalila i s njima suosjećala zamišljajući da mi je to npr. majka, primijetla sam da sad to radim zamišljajuć da mi je neko sin. neki lik s koletićem i očalama, ćelav pobogu i zato stvarno prestar da mi bude sin: meni ga je došlo milo i žao ne jer je to nečiji roditelj pa je isto tako mogao bit i moj pa ga po toj osnovi volim i neću zajebavat i sprdat se s njim, i možda je moja mama mogla radit ovde ko čistačica pa ću ostavit čisto iza sebe jer i čistačica je nečija mama, nego jer bi on moga bit moj sin i volila bi ga bez obzira na sve. osim šta on to, dakako, ne bi moga bit. taj shift mi govori o nečemu, ne o tome da bi tila dite nego da se nešto prominilo. možda moj poremećaj.


*


ko je dao ime otoku, otočani ili ljudi s kopna? šta ako imena koja su mu dali nisu bila isto ime i onda su godinama, desetljećima, dok se nisu sreli, koristili svaki svoj naziv? ta me pomisao mučila, jer različito ime znači da je taj otok za jedne bio jedno, a za druge drugo, i iako je malo uznemirujuće uzbuđujuća pomisao da je otok mogao postojat na dva različita načina istovremeno, šta je tu bilo točnije i, jednom kad su ljudi s otoka doplovili na kopno, ili ljudi s kopna na otok, i kad su otpočeli komunikaciju, čiji je naziv za otok prihvaćen od druge strane i čija je definicija otoka time prihvaćena, otočka ili kopnena?

gledali smo dole s biokova, ja sam se sve to pitala na glas, a on me jednopotezno poklopija rekavši da su ljudi s kopna naselili otok. ali ovo o čemu ja govorim je mitska situacija, pobogu!

iz: schrödingerov otok; zavičajna imena: ime


*


više ne zamišljam kako umirem mlada, a prijatelji i voljeni mi se redaju pored samrtne postelje i svi plačemo ganuti i tužni, nego zamišljam da ću bit jako stara i umrit kraj njega. po tome vidim da sam intimno sigurna da je on moj muškarac.


*


odlučila sam glasat za drugi bend bez da poslušam ostale jer imaju debelog basistu a ako postanu popularni veće su šanse da će on jebat. osim toga prašili su rokiju i nisu nastojali bit ni točni ni čisti ni savršeni.


*


promatrala sam nekog splitskog šjora i shvatila da uopće ne znam kako se od dječaka postaje šjor. vjerojatno preko momka i muškarca, al taj skok do šjora skroz mi je nepojmljiv, šjor je tako (zaokružen, stamen i strastveno stoičan) distinktivan, da mi se čini da mora da se, iako nikad nisam vidila malog šjora, da mora da se šjorom rađa, a ne postaje.


*


bilo mi je dosta plakanja, fibre i usamljenosti pa sam se nako u pidžami zaletila do dućana, kupila si skupo pivo i sastojke za pizzu koju sam odlučila ispeć sebi, za promjenu samoj sebi.
raspalila sam plejlistu iz 2001ve i pivala na sav glas.
nisam znala mogu li me susidi čut: do maloprije sam ridala, šta samo po sebi nije bed, al ovako u kombinaciji će ispast da sam makla.

posli sam skužila da sam pidžamu obukla naopako i da sam zaboravila pripolovit recept za tijesto.


*


znala sam da je dide nakratko svratija dok sam spavala, pričekat da ga skupi rodica, a kad sam se probudila nisam ništa posumnjala. navečer je mama došla s posla, pozvala me u svoju sobu i pokazala mi kulu od kutija s posuđem i priborom: dida ju je bija nazva i reka da je tu nešto privremeno uskladištija.

reka joj je da je to sve dobija jeftino. mi smo se pomalo histerično smijale. dida je malo i razmjestija kantunaliće po njezinoj sobi da nađe mista za sve to i uredno je sve složija, šta je dalo naslutit da je prostor klejman na duži period. uskoro smo doznale da je didu putem iz bolnice na ulici zaustavija neki emir milijarder koji mu je jako jeftino ponudija sve to, dva seta gratis. nije tija odat iznos, a mene je jako razveselila slika nepoznatog muškarca, emira milijardera, kako se, pomažući didi da unese te teče u sobu do, prešetava iza mojih vrata dok spavam lešana i gola.

sestra, rodica i ja dobile smo po komplet teča u miraz. ja sam svoj prvo misla prodat jer mi teče ne tribaju al mi keša triba plus to bi lipo zaokružilo apsurdnost cilog pothvata, ali sam ga ipak darovala prijateljima za zajednički život. nože sam misla ostavit sebi, ali su se toliko svidili mislavu da ih je pokuša otkupit od mene pa sam mu ih na kraju dala, jer štaš od njega. on je uslijed potpuno nevezanih okolnosti jednim od tih noževa malo kasnije pokuša provalit u našu poštu da otud izvadi ključ pa se opet mislim: jadni moji susidi. jadna ja, jadni svi mi!


*


reka mi je da mu je u doba kad je masu trenira srce u mirovanju kucalo četrdesetak puta u minuti. srce bi mu popizdilo da se nije prilagodilo, valjda, jer on je satima trča po planini i svašta radija i onda umisto da mu stalno kuca stopedeset, s vrimenom se naviklo na te napore pa je pumpalo jače i manje. rekla sam da mu je onda mirovanje bilo neprirodno, presporo, ko da je neki jogi, jer srce mu se bit će naviklo na stanje kretanja. a on je reka: da, kao da je postalo ovisno o nekom događanju.
a ja cilo vrime lipo govorim da je akceleracija definicija zbivanja.




photo 2
foto sina