petak, 15. travnja 2016.

enivej, moj životni nihilizam ne može doseć nikakva empirijska lošost, pa štagod dođe, nekako ćemo ishendlat.
goran



već par dana na doprozorniku vidim one mušice. malene, malene, da ni ne vidiš jesu li u stvari mušice, nalazim crknute ili na samrti mušice koje svaki dan obrišem, ali sutra se vrate nove niotkud. zadnji val bio je nakon šta me ostavio prošli mladić pa sam zaključila da one odnekud izmile i umiru na mom doprozorniku da bi komemorirale moju umrlu vezu i odale čast mojoj patnji. ispričala sam mislavu o mušicama, on je rekao da je to glupost, rekla sam da sam radila induktivnom metodom, ali me on podsjetio da ona nije uvik najpouzdanija. ja je, uostalom, i mrzim jer mi je njena upotreba pretežito, ako se zbilja udaljim i pogledam širu sliku, i uzrok svih tih raskida.
indukcijo, crkni.

iz: umrla priroda


*


ležala sam u mraku i mislila na izbjeglice u kampu na sjeveru francuske. opirala sam se snu jer sam se bojala da će, kad zaspem, moja svijest uć u jedno od njihovih tijela i da ću se probudit u hladnoći, vlazi i blatu. prestravio me užas koji sam osjetila od pomisli da sam mogla bit tamo, ne ova ista ja, ova bi poginila davno prije, ali neka verzija mene. i onda me prestravilo olakšanje koje sam osjetila jer to nisam ja, jer je bilo sebično i užasno.


*


kad tijelo boli tek onda svrati pažnju na sebe. kad moraš mirovat da ti se okoštani kralježak ne zarije u moždinu ili se oporavljaš od operacije, kretnje su ti ograničene i živiš sav u tjelesnosti, ne možeš je zanemarit ni zaboravit. glava mi je bila smiješna u onom napuhanom kroasanu u kojeg sam umetnila vrat, ruka mi je mirno trnula u krilu, ustaljenom i pouzdanom laganom boli koja je toliko sa mnom da je već zaslužila status utjehe, uz toplinu popodnevnog sunca na betonu, tiktakanje sata, šum valova, ljetne cvrčke, prijenos utakmice ili zvuk mašine koja pere robu. gledala sam je kao mačku ili malog psa, kao da nije dio mog tijela, kao da je izvanjska, i tu sam se opet raspolovila na tijelo i svijest.


*


svaki put kad se od nekog oprostim krene me stezat u želucu: možda se više nikad ne vidimo, možda ide ka izvjesnoj smrti. svako uvik potencijalno ide u smrt – mene, naravno, ovo muči već godinama, ali sad mi je, uz ova kretanja na globalnoj političkoj i financijskoj sceni, to još snažnije. i onda se moram borit sa sobom da ih pustim, da ih pustim da idu kud moraju i nosit se s mogućnošću da je to zadnji put da ih vidim, i ako je tako, da je i to ok. a kad su kraj mene ljudi koje volim, onda sam mirnija, mirna sam jer se, ma kako se taj dan osjećala, uz njih osjećam udobno i smireno i ako umrem tad, ako nas tad neka jadna sjebana osoba ili neki dron pokolje, biće mi lakše umrit, jer sam sentimentalna pičkica. zato ako se u zadnje vrijeme družimo, znaj da mi najvjerojatnije nije bed umrit s tobom.


*


kad je baba bila djevojčica, bila je u zbjegu u el shattu. od nje sam prvi put čula tu riječ, zbjeg, i zvučala mi je lipo i uzbudljivo, jer ko kao dijete ne bi volio ić u neku daleku pustolovinu, u neki zbjeg. tamo je bila među najboljim učenicima, koje je neki autoritet pozvao na prigodno primanje, za koje svrhe je ona od neke manje dobre, al bolje opremljene učenice posudila postole, jer nemoš ić bosa na audijenciju pred autoritet, šta je bila činjenica koju, ako si poznavala moju babu, nisi pred njom osporavala.
tamo su im održali govor, dali jest, a onda svima koji su bili bosi podilili novi par postola.
neki ljudi imaju ratne priče iz devedesetih, ja imam samo iskustvo hrvatskog antiratnog popa, pakiranja za sklonište i drill tetinih vojnih vježbi s terace. i imam tu babinu priču, koja mi je kako sam starila zvučala sve tužnije, ali mislim se sad, u egiptu mora da je ipak bilo malo toplije nego u egejskom moru.


*


ne znam zašto ja uvik mislim da ne mogu nešto savladat i da su neki zalogaji preveliki: zato nisam upisala težak studij, naučila svirat bas, niti sam ikad vatala najpopularnijeg momka, ali živo se sjećam kako sam s četri godine tila znat pisat, ne čitat, jer sve sam slikovnice znala napamet, nego baš pisat, da mogu ispisivat razne rukopise. jednom sam cijeli blok ispisala spiralnim žvrljotinama u paralelnim redovima, i sjećam se, nije mi bilo toliko do toga da nešto kažem, koliko do imanja rukopisa – ispisane sveske – i sjećam se koliko mi se nemogućim činilo da ću ikad naučit pisat. ali sam ipak naučila i to uopće ne znam kako, šta znači da nije bilo traumatično nit teško nego nekako usput, i mislim se: zašto sam nakon toga odustala od upuštanja u velike pothvate?


*


kaže mi ona nek budem dostojanstvena i nek ne pišem o njemu. al nije mi bed patit javno. nije on učinija ništa posebno i vrijedno spomena da izazove tugu, osim šta me ostavija, sve ostalo, i ono prije i ono posli, učinila sam ja. potpuno sam ga iskreirala, prvo osobine i značajke, a zatim važnost i relevantnost, relevantnost po mene. dakle, ne da patnja pripada meni iz nekih mutnih pjesničkih razloga, nego mi istinski pripada, jer istinski potječe samo od mene.


*


pogledala sam film o time travelu i sad se osim ostalih stvari bojim i buduće sebe koja može doć i onesposobit mene kako bi me zamijenila u ovom tajmlajnu kojeg je već proživila, kako ne bi napravila neke greške. makar, to bi možda bilo ok, sve dok me onesposobi na neki ugodan način.
kad malo razmislim,
mogla bi se ja vratit nazad i zamijenit izvornu sanu.


*


kad sam se vraćala pijana doma učinilo mi se to tako apsurdnim: da se svi vraćamo doma spavat, a ne ostanemo tamo di se zateknemo. posli sam, nešto trjeznija, zaključila da nas je na to vjerojatno kondicionirao onaj ježurka ježić, kojeg smo svi ko djeca znali napamet, a koji je povazdan lutao al se uvik vraćao svojoj kući.