petak, 14. studenoga 2014.

volim biti spontana i živjeti za trenutak u trenutku.
nandi uzelac

čuješ, ako ti ne ostaneš s identiteskim problemom, ti ćeš ga izmislit. 
mama


sestru je ukočilo pa me sila na svoju biciklu da joj je odvezem doma, a ja sam njoj u ruksak uvalila stvari koje sam uzela u mislava di sam ih uskladištila prije puta, zvali su me na intervju, a slučajno sam kod njega imala neki sako, bila košulja je pak kod gorana i vesne, šporka, al opraću je sutra popodne kad se opet od bergmanovih relociram tamo, na tramvajskoj stanici stajao je oglas za šojku rugalicu prvi dio i umirilo me šta je plakat bio isti ko u londonu, samo šta je tamo bilo mockingjaw part one, ona eskort djeva čudnih obrva koju smo aca i ja povezli do milijarderovog stana kad je on iša popravljat grijanje i ukrast šampanjca rekla mi je da ličim na tu glumicu iz hunger gamesa uz sućutan, ženski stisak moje nadlaktice i riječi: take care, posli je barmen koji nam je radija aviation jeleni reka da mu ličim na bjork pa mi je bilo malo draže, vozila sam se i mislila kako sam zaboravila koliko obično klizim sa sestrinog sica i kako sam se na bajku zadnji put vozila u parizu i kako je to bilo jebeno i kako je lipo bilo vozit se s fabriziom na istom bajku, ja pijana na sicu, on pijan na pedalama, jer nije bilo za iznajmit dva kad smo se vraćali doma nakon parka u koji smo provalili nakon soareje.

sestra je nepomično ležala, a ana i ja nismo mogle nać ključ od mog bajka, vjerojatno jer ga geček još nije vratija, al ja sam od mislava slučajno ponila neki ključ koji sam donila iz splita jer je to moga bit rezervni ključ od mog bajka, i bio je, pa sam otišla vidit taj stan koji smo marina i ja ujutro našle na netu, zaključila sam da bi se opet malo tu mogla preselit jer nakon šta sam se vratila s puta ne mogu zamislit da se vraćam u split, a i računala sam da ću ako prvo nađem stan prizivnom magijom dozvat da mi se jave s festivala, tako sam i priji koja je konačno zatrudnila rekla da skloni uloške iz wca da ne prizovu mengu, to je skroz glupo al mi etnolozi nekad volimo tako, al ako i ne dobijem posao nije toliki bed makar bi ga strašno volila radit, jer aca me zvao da dođem u london radit bauštelu za njega, pogotovo ako uspijem nagovorit osamu da ga unajmi za renovaciju hotela, iako vesna kaže da je london najgori grad za bit siromašna, a jelena kaže da je embodiment of alienation, a to nije ono šta mi trenutno triba, mislim da mi triba mali šesni stan, a slike tog stana su bile divne, malo potkrovlje sa šankićem i biljem, pokazala sam ih bar desetorici ljudi tijekom dana i već je praktički bio moj jer sam uspila namolit da ga šta prije dođem vidit i dok sam dole zvonila mislila sam se: vidiš, ne znam koji je to kat, susida mi je otvorila i rekla da se popnem na treći, ostala je budna da mi ga pokaže i radosno me uvela onako u spavaćici napomenuvši kako ima dva sina koji često tulumare pa možemo svi zajedno, a ja sam unišla i to je bio neki sasvim drugi stan, a ja onako u antiklimaksu sva mokra od kiše nisam tila priznat toj ženi koliki sam idiot i kako je da bi stan bio potkrovlje očito nužno da bude u potkrovlju a ne na trećem i glumila sam da mi se stan sviđa skupa s idejom o tulumarenju s njenim sinovima pa onda opet izašla na kišu i nazvala ispravan oglas.

navečer sam pojila marinine kanelone i umisto da prevodim otišla na net opet razmotrit onaj stan s osamljenim kaučem i kalijevom peći u kojem bi mogla napisat u registraturi i naišla na neki odma u kvartu s apsurdnim fotkama usamljene wc školjke u dugom tjeskobnom hodniku i s golemim papučama pored jogija uguranog u nešto šta bi moglo bit sauna al mi je onda došlo žao, možda jer sam u ogledalu vidila odraz čovika, jer tu neko živi, te goleme papuče su njegove, a on je stvaran, možda je luđak, a možda ima neke emocije, sasvim sigurno prema mami, vjerojatno neriješen edipov kompleks i onda više nisam mogla ismijavat taj stan i ništa mi se više nije činilo radosno, čak ni priče o drugaricama koje su se sretno skućile i našle poslove i otišle za ljubavlju i nije mi se učinila radosna ni moja priča, učinilo mi se da je ni nemam.



A photo posted by Sana (@sanapb) on
la double exposition du regard