- zašto?
- zato jer briješ nerazumno
- ne brijem nerazumno nego po osjećaju
anonimni komentari ovdje kao i svaki anonimni tekst daju svom odašiljatelju privilegiju da si u svojoj glavi izgleda zajebano jer prema meni, bez da ja to hoću, uspostavlja igru, neovisno o mojim preferencama otvara kanal kroz koji prolazi moje čuđenje i njegovo iščekivanje i moje traganje za znacima i njegovo šutljivo pretpostavljeno hihotanje i moje propitkivanje i nesanica.
često mislim da tajanstveni odašiljatelji ne znaju da se anonimnim tekstom lišavaju sebe, da ja njihov tekst mogu gurat u rupe razasute tu i tamo po sektoru želje, rupe koje krojim ja prema imaginarnim postavkama i koje s autorom teksta kojeg u njih uguram nemaju veze.
kad je odaslano, nužno više nije tvoje, jer je vlasništvo svijeta i jer se čita tumačenjem ali ako je odaslano bez autora, čita se i stvaranjem autora kojeg ja u sebi u sektoru želje rađam a
pravi autor za mene umire.
***
muškarac samim svojim jestvom u muškom tijelu nužno griješi, predodređen je za grijeh, jer ako i ne opći, nit masturbira, pa čak ni ne sanja grešno, u jednom će mu trenu tijelo nužno izbacit spermu i skupa s polucijom će iz njega isteć i čestitost.
(žena, ustvari, analogijom griješi sve do menopauze, al oci naše zapadne civilizacije nedosljedno tvrde da je to tek kazna za onaj prvi grijeh, a ne grijeh po sebi. oci koji uostalom nemaju pojma kako je to kad menstruiraš pa i nemaju previše osnove za o tome govorit, osim iz straha i gađenja, ali ponajviše straha.)
iz: ne sagriješi grešno
***
stipe: kolko bi moga bit taxi? 100?
sana: manje.
marko: više.
sana: više od sto?
marko: ne, više od tvoga manje.
***
kad mladića dotakneš za nogu pa je on naglo povuče pod prekrivač, napravi to kao puž kad uvlači ticala ili kao riba kad bježi. te životinje možda nisu plašljive kao šta mislimo, možda i njih samo škaklje.
***
dide me je učija da nizbrdo mogu u onoj brzini u kojoj sam uspila izgurat istu tu nizbrdicu uzbrdo. istu tu kosinu. to me je moga učit jer sam djelovala na ograničenom području s tek nekoliko kosina pa sam mogla svaku intimno apsolvirat. to je on ustvari znao da ja uzbrdo mogu u nekoj niskoj pa je tija da tako idem i nizbrdo da mi koči motor da budem sigurnija, jer sam tek bila početnica i bila mu parkirala auto na vrh grma i tako, ali svidilo mi se to jer se osobama općenito sviđaju pravila jer kad idu po pravilima pa uspiju uzbrdo na onoj prvoj velikoj u trećoj onda mogu i nizbrdo pa je veći osjećaj osobnog postignuća jer slijedi nagrada, a također ih moš i, pravila, kršit pa je zato isto dobro da su tu, radi većeg uzbuđenja.
meni je to didino pravilo također dobro poslužilo za ilustraciju. naprimjer, kad si u ljubavnom odnosu pa podnosiš žrtve, ne valja baš podnosit puno veću žrtvu od one koju si spreman da drugi zbog tebe podnese. moš to kršit i onda je uzbuđenje veće. a možda ovo i nije najsretnija usporedba ali ispričala sam vam o uzbrdicama.
***
možda su nam wci tako strašni jer u njih odlazi sve ono šta smo gurali pod tepih. zavist, traume, prokastinaciju, nezadovoljstva, nesavršenosti, nesvršene poslove, pretjeranost, lošu ishranu, inferiornost, a ne želimo znat di to ide samo želimo da ode i ne želimo se osvrtat. i potiskujemo pomisao da se može vratit pa se to vraća ko trauma, ali onda nju opet flushamo u zahod.
iz: psihe analiza
***
- fejkeri. gade mi se, s tim asimetričnim frizuricama i androginim izgledom.
- zašto?
- jer se previše trude.
- ne trude. ne treba njima nužno puno vremena da se spreme.
- ne mislim na to.
- ja poznajem neke takve ljude i uvjeravam te da im ujutro treba manje od deset..
- nisam mislila na to. meni sigurno treba duže nego njima.
- kako onda?
- eto. jednostavno me živciraju. samo se oće svidit. fejkeri.
- pa svi se oćemo svidit.
- znam, i ja se oću svidit, ali oni me, ne znam, znaš kako u lovcu u žitu njega svi živciraju? tako me živciraju.
- ti se još uvik uspoređuješ s holdenom?
- pa, prije desetak godina sam prestala ali mi se zadnjih tjedana stalno vraća, ne znam odakle to.
***
svi su debili i nekad sam im naklona al na dane snažno poželim ispovraćat sve šta me nagnaju svojom ogavnošću da progutam, po njima, ali umjesto toga povratim hranu u vece školjku. jednog od ovih dana će mi iz tijela počet rast, iz laktova, ramena i koljena, šiljci, a u pičku ću stavit umjetno zubalo da im odgrizem sve njihove nametljive, gadne, neoprane smrdljive kurčeve.
***
bus je stao i vozač je reko dvadeset minuta. svi smo izlazili a japanac je sjedio i pravio se da se to njega ne tiče. pošla sam mu reć da krećemo dalje za twenty minutes. tutek je reko da bi da nisam ja reko on. a ja sam rekla da su stranci u mojoj blizini oduvijek ovisili o mojoj ljubaznosti.
***
nekad mladić priča o pornićima pa se zanese i onda priča i o porno glumicama sa žarom i oduševljenjem pa kad ja u neka doba popizdim on misli da je to iz nekih razloga, ali ne pogodi da je to zato šta ga moram vidit oduševljenog nekom ženom zbog onoga čime se bavi i kako to obavlja a meni nije omogućeno da se ikad okušam u tom poslu, i to baš činjenicom šta sam djevojka mladiću koji to ne bi tolerirao i onda sam u nemogućoj poziciji, nema veze šta se ja vjerojatno ne bi stvarno okušala u tom poslu jer sam presentimentalna nego šta ne mogu ni imat otvorenu tu mogućnost, koju bi imala da se žene predmeti divljenja mog mladića bave nekim dostupnijim mi zanimanjem, naprimjer da su poznata spisateljica, za šta meni još nije skroz kasno, ili da se bave recimo ronjenjem, koje me isto nužno ne mora zanimat i možda se njime nikad neću bavit ali mi je bar otvorena ta opcija i mogu reć pa dobro, mene to ne zanima, al da da, ja bi to još bolje od nje. to mogu reć i naglas i sve. a ovo ne mogu ni reć naglas, ne samo jer se njemu ne bi svidila misao da se na meni reda dvanaest tipova pa mi onda svrše po licu tolko da ne mogu otvorit oči, nego i jer ja više uopće nemam mogućnost da imam tek dvajspet godina, a iza sebe propali brak i karijeru punu homoseksualnih il analnih first tajmova pred kamerom.
iz: bonton i buntovnici; mediji i higijena; rođendan
***
pitala sam ga misli li da je to loša književnost reko je pa ako to uzmeš ko književnost al reko ja kako drukčije da uzmem ako je to autorica zamislila ko književnost.
iz: ako pišete lošu književnost, smatrajte je tekstom.
ponedjeljak, 28. prosinca 2009.
ponedjeljak, 7. prosinca 2009.
...da nećeš nikad nikome dat da bude udobno na svojoj poziciji
jelena
uz ovoliko političkog, nema više mog, svako koje ostaje gubi na važnosti ne samo u krugu ljudi u kojem se krećem nego i meni.
politizacija svakodnevnog depersonalizira i osjećaje koji su dijeljeni i vezani samo uz našu zajedničku stvar. oni drugi više ne postoje, mogu ih samo fabricirati ali bez svrhe jer tad se ionako osjećam kao izdajica.
kao izdajica se osjećam i kad radim šta mislim da trebam jer mi ipak ne da spavati misao da rad nikad nije bio onoliko potpun koliko je mogao bit ma koliko se rušila u krevet bez svijesti. i i dalje se osjećam, a osjećam da to ne bi smjelo bit dozvoljeno. i mislim kako da nema osjećaja ništa ne bi išlo dalje pa onda ne znam šta je ispravno i šta je meni prihvatljivo.
aproprijacija onoga šta je trebalo biti naše, a nije, ubija svako privatno i svako moje intimno.
depilacija, pranje poda, gledanje filma, izlazak na ispit ili na koncert, ostanak doma ako se i desi prljavo je i ne donosi mi užitak nego me ostavlja još praznijom jer ispunjenje kojeg inače ima izostane.
nije riječ o krivnji, riječ je o tome da sam se izgubila i da se sad više ne mogu nać jer su se zidovi ispremiještali i više se nikad neće namjestit onako ko prije oko mene jer mi se tijelo izdeformiralo na taj način da im to više nikad neće dopustit, i nikad više neće bit utjehe ni mira.
postala sam prozirna i niko me više ne vidi niti je važno šta me ne vidi. ali ako ne bude radosti, djece i kućica, ne znam za koga sad pravimo svijet. možda za našu prljavu bespolnu kovrčavu djecu odraslu u substrukturama grada.
domaći kolači imaju okus kamena, a čaj ima metalan kad ga ne pijem promrzla tijekom nekog potpunog iscrpljivanja koje bi trebalo služiti nečem većem od sramne osobne strasti, i za koje ipak mislim da nije veće od osobnog pa mu to uništi svu snagu koju je imalo na mene, iako osobno je postalo političko.
jelena
uz ovoliko političkog, nema više mog, svako koje ostaje gubi na važnosti ne samo u krugu ljudi u kojem se krećem nego i meni.
politizacija svakodnevnog depersonalizira i osjećaje koji su dijeljeni i vezani samo uz našu zajedničku stvar. oni drugi više ne postoje, mogu ih samo fabricirati ali bez svrhe jer tad se ionako osjećam kao izdajica.
kao izdajica se osjećam i kad radim šta mislim da trebam jer mi ipak ne da spavati misao da rad nikad nije bio onoliko potpun koliko je mogao bit ma koliko se rušila u krevet bez svijesti. i i dalje se osjećam, a osjećam da to ne bi smjelo bit dozvoljeno. i mislim kako da nema osjećaja ništa ne bi išlo dalje pa onda ne znam šta je ispravno i šta je meni prihvatljivo.
aproprijacija onoga šta je trebalo biti naše, a nije, ubija svako privatno i svako moje intimno.
depilacija, pranje poda, gledanje filma, izlazak na ispit ili na koncert, ostanak doma ako se i desi prljavo je i ne donosi mi užitak nego me ostavlja još praznijom jer ispunjenje kojeg inače ima izostane.
nije riječ o krivnji, riječ je o tome da sam se izgubila i da se sad više ne mogu nać jer su se zidovi ispremiještali i više se nikad neće namjestit onako ko prije oko mene jer mi se tijelo izdeformiralo na taj način da im to više nikad neće dopustit, i nikad više neće bit utjehe ni mira.
postala sam prozirna i niko me više ne vidi niti je važno šta me ne vidi. ali ako ne bude radosti, djece i kućica, ne znam za koga sad pravimo svijet. možda za našu prljavu bespolnu kovrčavu djecu odraslu u substrukturama grada.
domaći kolači imaju okus kamena, a čaj ima metalan kad ga ne pijem promrzla tijekom nekog potpunog iscrpljivanja koje bi trebalo služiti nečem većem od sramne osobne strasti, i za koje ipak mislim da nije veće od osobnog pa mu to uništi svu snagu koju je imalo na mene, iako osobno je postalo političko.
utorak, 1. prosinca 2009.
moja je prisutnost, ako išta, sekularna.
hamarić
pisala sam za ručkom i osjećala se pomalo ko tristram i doskakivala tome nadom da se nekad ništa neće zbivat.
u deset minuta kraj terace je proša treći čeh i nametljivo zaželio dobar tek iako smo već bili pojeli. reagirala sam pušući i negodujući i morala sam didi i babi objasnit da me živcira to šta mi ovi gledaju šta tu radim i žele dobar tek umisto da ljetuju i brinu se za svoje poslove i ugodu, a dide se usprotivija da su to njemu stalni gosti već par godina.
utočila sam vino, baba je požurila reć dosta sano. dide se smijao kako jednom rukom pišem a drugom naginjem vino, a onda obavijestija babu da će imat posla s ajvarom i šalšom ove godine a ona je napravila neki verbalni pandan kolutanju očiju ko šta često dosta vješto radi.
jebalo me u tom određenju to šta se gibalo ali ako odvojim vrijeme na puno malih vremena i zanemarim daljne podjele mogla je proć velika slivena plastika naborana ko malo gušća glazura na nekoj neanalnoj torti koju žena nije poravnala pošadom.
hamarić
nije stvar u konkretnom znanju neke tajne koju ne smijem nikom reć nego u samoj činjenici znanja neke tajne, u bivanju samom. to mi je prije uvik smetalo jer nisam bila baš taj tip osobe koji bi bivao sama. sad se često osjećam kao da čuvam veliku tajnu, nekad ih čuvam i više i osjećam se pritom kao da varam bliske ljude jer im nešto skrivam, nešto šta nema veze s nama ili s njima, a ni sa mnom, osim u onom smislu u kojem me izolira, pogotovo zato šta mi ta izoliranost sve više paše.
iz: n/m -> nUm
pisala sam za ručkom i osjećala se pomalo ko tristram i doskakivala tome nadom da se nekad ništa neće zbivat.
vidim da sam sklona napadajima panike uvijek naprimjer na koncertima kad bude krešendo mislim da će past avion na nas i mislim da to svi znaju al se prave da nije ništa i da žele tako umrit.
u deset minuta kraj terace je proša treći čeh i nametljivo zaželio dobar tek iako smo već bili pojeli. reagirala sam pušući i negodujući i morala sam didi i babi objasnit da me živcira to šta mi ovi gledaju šta tu radim i žele dobar tek umisto da ljetuju i brinu se za svoje poslove i ugodu, a dide se usprotivija da su to njemu stalni gosti već par godina.
jedini razlog zbog kojeg upalim svjetlo kad dođem u stan je da provjerim jel unutra neki uljez. točnije bi to mogla reć, da se uvjerim da je unutra neki uljez.
utočila sam vino, baba je požurila reć dosta sano. dide se smijao kako jednom rukom pišem a drugom naginjem vino, a onda obavijestija babu da će imat posla s ajvarom i šalšom ove godine a ona je napravila neki verbalni pandan kolutanju očiju ko šta često dosta vješto radi.
regionalna jedinstvenost mog imena proizvela mi je osjećaj jedinstvenosti mene, kao i osjećaj o predmnijevanom tuđem osjećaju jedinstvenosti mene. proizvela je i osjećaj o jedinstvenosti njega kao samo mog označitelja. kako sam relativno obaviještena, znam da ne postoji vlasništvo nad niti jednim označiteljem, možda je to ishodište?
jebalo me u tom određenju to šta se gibalo ali ako odvojim vrijeme na puno malih vremena i zanemarim daljne podjele mogla je proć velika slivena plastika naborana ko malo gušća glazura na nekoj neanalnoj torti koju žena nije poravnala pošadom.
ponedjeljak, 9. studenoga 2009.
je ne pas.
mislav
vozili smo se i dida je napomenija da ćemo prvo priko sela da vidimo pome, mislile smo da treba zalit il nabrat al ne, dida je mislija da to ne bi smile propustit. mamu i mene je bolilo za pome, ona se samo tila utoćat a ja sam bila šokirana jer je dida reka da se prije dva dana prijatelju iz šoltanskog djetinjstva u prometnoj baš tu di smo sad prošli otkinila noga i to je bilo ko kad su umrli michael jackson, lady di i majka tereza panika jer to se onda ipak dogodi kad se dogodi nekom koga znam i to me potrese više od aviona a poznato je da me avion potrese, a zanimljivo je da kad me udrija brod nisam bila prepadnuta, doduše nije mi otkinilo dio tijela nego samo skršilo zube i uostalom ja volim bol a šok je došao tek kad sam se navikla a onda drugi kad mi je tonino prikačija nove zube. skroz se lako bilo meni priviknit na nedostatak nego nije na zamjenski djelić koji pretendira da bude dio mene. pogledali smo pome, ja sam i pomama i didi odala počast slikanjem, on je ponosno pozirao, onda smo pošli babasejki.
ležala sam na mulu gola, volila sam svoje tijelo pa čak i defektni prst, jer je bilo cijelo i jer je bio na nozi još uvijek prikačenoj na mene a ne u spalionici ili u onom otpadnom dvorištu s medicinskim otpadom odakle se, pitala sam didu, u sanducima hrpe tih dijelova raznih ljudi koji se ne bi podnosili međusobno, dijelova smrdljivih iznutra i izvana a koje su nekad njihovi ljubavnici jako volili, možda čak u sinegdohi, odnose u rupe.
more je bilo ko želatina i kompaktno, više ko plastika.
mislav
imam nezgodno razvijenu svijest o recipijentu. to može bit dobro i korisno. može i frustrirajuće pa onda ne objavim tekst dva mjeseca. kad je recipijent uživo onda to nije dobro jer se desi da se desi da primijetim, jer imam razvijenu svijest o njemu, da i on vidi mene, šta znači da vidi da ga vidim al još gore da on vidi mene, a kad me neko vidi onda se paraliziram i ne mogu napravit ni najmanju gestu niti reć nikakvu riječ jer će on jasno vidit, osim da vidim da me vidi, da lažem jer će način na koji ću ih reć, a koji će bit viđen, u sebi sadržavat informaciju da govor uopće nije moguć.
vozili smo se i dida je napomenija da ćemo prvo priko sela da vidimo pome, mislile smo da treba zalit il nabrat al ne, dida je mislija da to ne bi smile propustit. mamu i mene je bolilo za pome, ona se samo tila utoćat a ja sam bila šokirana jer je dida reka da se prije dva dana prijatelju iz šoltanskog djetinjstva u prometnoj baš tu di smo sad prošli otkinila noga i to je bilo ko kad su umrli michael jackson, lady di i majka tereza panika jer to se onda ipak dogodi kad se dogodi nekom koga znam i to me potrese više od aviona a poznato je da me avion potrese, a zanimljivo je da kad me udrija brod nisam bila prepadnuta, doduše nije mi otkinilo dio tijela nego samo skršilo zube i uostalom ja volim bol a šok je došao tek kad sam se navikla a onda drugi kad mi je tonino prikačija nove zube. skroz se lako bilo meni priviknit na nedostatak nego nije na zamjenski djelić koji pretendira da bude dio mene. pogledali smo pome, ja sam i pomama i didi odala počast slikanjem, on je ponosno pozirao, onda smo pošli babasejki.
dakle, ja FniGsam sretna, i trebalo bi opet provest jednu restrukturaciju, malo prije netom nego šta sam mislila da će trebat. uz to prmjećujem kod sebe regresiju
na prethodnu paradigm<script type>(function() { var a=window;{this.t={};this.tick=function(c,h,d){d=d?d:(new Date).getTime();this.t[c]=[d,h]};... šta je zilja važno je to da POGREŠKAVaš HTMLne može biti prihvaćen: Tag is notallowedPrestani prikazivati HTMLpogreškezatijelo ovog posta
iz: control
ležala sam na mulu gola, volila sam svoje tijelo pa čak i defektni prst, jer je bilo cijelo i jer je bio na nozi još uvijek prikačenoj na mene a ne u spalionici ili u onom otpadnom dvorištu s medicinskim otpadom odakle se, pitala sam didu, u sanducima hrpe tih dijelova raznih ljudi koji se ne bi podnosili međusobno, dijelova smrdljivih iznutra i izvana a koje su nekad njihovi ljubavnici jako volili, možda čak u sinegdohi, odnose u rupe.
mislim da bi mi onda neko mogo pomoć, onda ima šanse, kad bi svi znali koliko mi je loše, ali on misli da nema.
more je bilo ko želatina i kompaktno, više ko plastika.
subota, 3. listopada 2009.
rađe ću krepat sam i prezren,
t.
svi su nastavili pit a ja sam išla doma pojest kapulu. onda sam lijepila olovčice na torbu. najradije bi je bacila. na stvari gledam ko na opterećenje zbog nadolazećeg bijega.
čitam to nešto dokumentarno i ima djevojčica i njen mačak i oni stalno vise skupa ko u priči i na slikama vidi se da se kuže. i onda sam zbog njih dvoje počela malo kao vjerovat u interspeciesalnu reinkarnaciju jerbo da su nekad bili ljubavnici.
pa sam sašila stolnjak. iako se tu nema šta puno za sašit. nisam išla na eksperimentalni film jer nisam kul. nisam ni na tulum kod slajda al to zato šta se vjerojatno tako sam nazvao. nakraju je bilo dosta toga šit.
goga: žene s vremenom oće druge stvari..
sana: šta, oće nekoga za udaju?
goga: ne nužno. al da, dosta im je tih dječaraca.
sana: ali ja volim dječarca, baš ga volim, mladog i divnog.
goga: al ti nisi žena.
mama: da, nije.
goga: više si diskurs.
mama: šinjorina.
goga: šinjorina.
kad ležim po svom ljubavniku.
kad ležim po svom ljubavniku,
ja sam izrazito organizirana i isplanirana. nije da ne gubim vrijeme al ga ne gubim na tim usputnim stvarima, s njima sam izrazito organizirana da mogu šta kvalitetnije ne radit ništa u komadu. tako se volim počet skidat već u liftu da uštedim vrijeme. raskopčala sam si košulju i kajiš i botune na suknji i špigete. kad sam izašla iz lifta nije bilo susjeda i utekla sam u stan.
naš šta?
ja san plakala. skoro san plakala, nisan plakala, al san skoro.
milena, '04.
zašto nam je arhetipan strah od pipaka, mrtvih ruku i općenito doticala koja će nam doć iz wc školjke? zato šta smo nezaštićeni, ono dole je nepoznato i zastrašujuće, bojimo se dirat u govna i bojimo se da se s nečim šta dođe od dole nećemo moć nosit i da će nas zateć nespremne, s leđa i dirnut u naš najranjiviji dio. pa kako nikom u tom pustom strahu nije palo na pamet namontirat retrovizor na wc školjku?
zaboravila sam provest istraživanje pa ne znam boje li se toga i muškarci pa ne mogu donit zaključak da je to strah od silovanja il penisa općenito ili mogu naravno.
iz: psihe analiza
- ja mislim da djeci u osnovnoj školi treba osvijestit postojanje ideologije.
- ja mislim da je to sranje. ideologija ne postoji.
- dopuštam! dopuštam! dopuštam da koncept ideologije ne postoji. to jer sam osvijestila postojanje ideologije.
iz: tautologije
sve žene koje poznajem i ne lude smo, čak i one koje su potpuno prihvatile svijet, jer smo ono spram čega se osjećamo (ništa više), a osjećamo se nervoznom, netrpeljivo, i mislimo da smo razmažene, histerične i dosadne. i jesmo to. zato se treba ubit.
iz: superego.
sanina psy-fi analitika je u ovon slucaju nesto ka auto-viktimizacija-jedne-cimalice. DI JE TU GIRRRRL_POWER ???? ni da inace iman nesto protiv spliskih cimalica, ali kad se to ekscesivno upraznjava, dobijes post-modernu treceredicu.
petar milat
moje pero je moj penis je zgodna falusoidna metafora ali na štetu semantike jerbo pénis zadobivam najviše verbalnim prostačenjem. meni pénis izraste iz usta, proziran ko ona stvar u donniea darka.
i, meni bi bilo neugodno da imam kurac pa da ga mećem u razne žene i otvore.
stipe: dosadna si. prekini, nemoj tolko blebetat. slušaj, postoji kultura gledanja utakmice...
sana: kultura gledanja utakmice. duda bi bio ponosan.
stipe: nemoj bit dosadna.
marko: postoji kultura ponašanja žene u javnim prostorima.
t.
svi su nastavili pit a ja sam išla doma pojest kapulu. onda sam lijepila olovčice na torbu. najradije bi je bacila. na stvari gledam ko na opterećenje zbog nadolazećeg bijega.
čitam to nešto dokumentarno i ima djevojčica i njen mačak i oni stalno vise skupa ko u priči i na slikama vidi se da se kuže. i onda sam zbog njih dvoje počela malo kao vjerovat u interspeciesalnu reinkarnaciju jerbo da su nekad bili ljubavnici.
pa sam sašila stolnjak. iako se tu nema šta puno za sašit. nisam išla na eksperimentalni film jer nisam kul. nisam ni na tulum kod slajda al to zato šta se vjerojatno tako sam nazvao. nakraju je bilo dosta toga šit.
goga: žene s vremenom oće druge stvari..
sana: šta, oće nekoga za udaju?
goga: ne nužno. al da, dosta im je tih dječaraca.
sana: ali ja volim dječarca, baš ga volim, mladog i divnog.
goga: al ti nisi žena.
mama: da, nije.
goga: više si diskurs.
mama: šinjorina.
goga: šinjorina.
kad ležim po svom ljubavniku.
kad ležim po svom ljubavniku,
ja sam izrazito organizirana i isplanirana. nije da ne gubim vrijeme al ga ne gubim na tim usputnim stvarima, s njima sam izrazito organizirana da mogu šta kvalitetnije ne radit ništa u komadu. tako se volim počet skidat već u liftu da uštedim vrijeme. raskopčala sam si košulju i kajiš i botune na suknji i špigete. kad sam izašla iz lifta nije bilo susjeda i utekla sam u stan.
naš šta?
ja san plakala. skoro san plakala, nisan plakala, al san skoro.
milena, '04.
zašto nam je arhetipan strah od pipaka, mrtvih ruku i općenito doticala koja će nam doć iz wc školjke? zato šta smo nezaštićeni, ono dole je nepoznato i zastrašujuće, bojimo se dirat u govna i bojimo se da se s nečim šta dođe od dole nećemo moć nosit i da će nas zateć nespremne, s leđa i dirnut u naš najranjiviji dio. pa kako nikom u tom pustom strahu nije palo na pamet namontirat retrovizor na wc školjku?
zaboravila sam provest istraživanje pa ne znam boje li se toga i muškarci pa ne mogu donit zaključak da je to strah od silovanja il penisa općenito ili mogu naravno.
iz: psihe analiza
- ja mislim da djeci u osnovnoj školi treba osvijestit postojanje ideologije.
- ja mislim da je to sranje. ideologija ne postoji.
- dopuštam! dopuštam! dopuštam da koncept ideologije ne postoji. to jer sam osvijestila postojanje ideologije.
iz: tautologije
sve žene koje poznajem i ne lude smo, čak i one koje su potpuno prihvatile svijet, jer smo ono spram čega se osjećamo (ništa više), a osjećamo se nervoznom, netrpeljivo, i mislimo da smo razmažene, histerične i dosadne. i jesmo to. zato se treba ubit.
iz: superego.
sanina psy-fi analitika je u ovon slucaju nesto ka auto-viktimizacija-jedne-cimalice. DI JE TU GIRRRRL_POWER ???? ni da inace iman nesto protiv spliskih cimalica, ali kad se to ekscesivno upraznjava, dobijes post-modernu treceredicu.
petar milat
moje pero je moj penis je zgodna falusoidna metafora ali na štetu semantike jerbo pénis zadobivam najviše verbalnim prostačenjem. meni pénis izraste iz usta, proziran ko ona stvar u donniea darka.
i, meni bi bilo neugodno da imam kurac pa da ga mećem u razne žene i otvore.
stipe: dosadna si. prekini, nemoj tolko blebetat. slušaj, postoji kultura gledanja utakmice...
sana: kultura gledanja utakmice. duda bi bio ponosan.
stipe: nemoj bit dosadna.
marko: postoji kultura ponašanja žene u javnim prostorima.
četvrtak, 27. kolovoza 2009.
iva: sana je totalno podjetinjila. a čuj mene! a šta je ona inače?
nenad: inače je brdo.
'04.
kad smo u domeni ilegale, npr. neprijavljenog iznajmljivanja stanova, računa li se to ipak po nekim legusima ili smo u mračnoj zoni u kojoj ja mogu poslat svoje ilegalne gorile da nepravilnosti u ilegalnom protokolu, primjerice gazdin zahtjev da mu ja plaćam pričuvu za stan koju je po zdravom razumu i zakonu dužan plaćat on, ili ako to nije zadovoljavajuć primjer jer spominjem zakon, ako mi ne dođe popravit puknutu cijev, ili čak: ako izignorira moj zahtjev da mi ugradi jacuzzi kadu, smijem li onda ja poslat svoje ilegalne gorile da nepravilnosti u protokolu, ili čak: odstupanja od onoga šta ja predmnijevam protokolom, riješe na ilegalan način?
mora li svaka partikularna situacija bit razriješena konsenzualno nevezano uz i-legalnost? ako je nužna konsenzualnost, nakon nje postignute, nepravilnost u protokolu ni ne postoji. ovo dakako ne vrijedi, pod (pogrešnom) pretpostavkom da je konsenzus naposlijetku uvijek moguć (ne slažem se s prijedlogom da mi sjedneš na glavu dok mi on gura tu dršku u šupak) ali ako ne vrijedi (ne želim gledati kako mom ljubavniku jedeš oči) u nekim slučajevima (ne pristajem na to da me raspršiš u atome), ako nije poopćivo, kako onda može vrijediti ikako?
meni preostaju moje ilegalne gorile. problem je jedino u tome šta sam ostala sama.
neki kulturni artefakt a mislim da je bila riječ o filmskom ostvarenju "spiderman" je rekao da ako za to postoji objašnjenje mi ćemo ga naći. naravno da tvorci tog kulturnog artefakta nisu sitničavi kao ja pa je moguće da su to rekli samo tako i da junak, vjerojatno spiderman, ispadne faca i muškarčina ali mene zanima, biću slobodna ko što jesam i uzeću uzrok umjesto objašnjenje, jer objašnjenje je nalaženje uzroka (sve možemo objasnit nađemo li mu uzrok osim ljudi) postoji li (djelić) stvarnost(i) koja nema uzroka? al stvarno, jebo vas, postoji li i ako postoji kolko je tih uzroka uspostavljeno retrogradno i jesu li možda vrlo vjerojatno svi?
zašto one igre koje (u pustolovno-strašnim filmovima i drugim pop-k artefaktima) postanu stvarnost, kompjuterske ili obiteljsko-društvene, za cilj imaju to da izbjegneš smrt, ako smrt ne možeš izbjeć? ne mislim na one jumanji-like iz kojih u neko doba izađeš, nego one u kojima je cilj beskonačno skakat s ploče na ploču nadajući se da ona na koju si naskočio nije minirana. beskonačno, dok ne umreš, ako budeš sretan, od starosti, srčanog, ili vjerojatnije dosade. one u kojima je cilj pronać na bijelom zidu skrivena vrata da te približavajući zidovi ne bi smećili, samo da bi se opet našla u sobi zidova koji meće i u kojoj opet imaš minutu da nađeš skrivena vrata koja će te odvest u još jednu. pri čemu se ne krećeš u tri dimenzije, prema rubovima koji bi u tom slučaju postojali, nego nekako fraktalno i beskonačno, kao da ne ideš prema rubu galaksije nego iz jedne razine u drugu, rasteš il se smanjuješ ko alisa al to ni ne primjećuješ, i tako beskonačno. šta nas tjera da ne damo da nas zidovi smeće? isti nagon koji nas nakon nekog vremena zarobljene u kavezu pod morem natjera da udahnemo, ili nada da sljedeći prolaz, sljedeći naskok ipak vodi u slobodu?
iz: metafizička početnica; metadrame; pograničja tautologije
ne želim ovde postat emo ni ništa, al ja ne da otplačem u san nego u dan, i kroz njega. suze čovjeku ženi i djetetu otpuste kemikalije o kojima mi je tijelo postalo ovisno i zbog kojih u svakoj minimalno dirljivoj, tužnoj i teškoj situaciji i pri svakoj lijepoj, jakoj i strašnoj misli počne plakat.
suze me sediraju i onda možda malo mogu podnit sve skupa: vrućine, daljine, kožu, prošlost, nužnost hranjenja, razbojstva i idiotizam, poslove i avione i dane, tijelo i veličinu svijeta, usamljenost, prijatelje, ljubav, i prijetnju iznenadne samotne smrti.
iz: neukusnoj
po evropskim pločnicima eurposke cipele odjekuju uglađenije. odjekuju li bolje od balkanskih europske cipele i na balkanu? odjekuju li i moje balkanske bolje u evropi?
to je zvuk ne prerezak nit preglasan, ugodno tvrdogumen, gotovo plastičan. potplati su upravo dovoljno debeli da zvuk govori ni-smo iz-li-za-ni, a dovoljno tanki da govori ne moramo nositi debele pootplate da nas uzdignu iznad ovih govana.
da bi ti partner mogao reć da ne bi mogao bit s nikim drugim mora se prvo s nekim drugim zamislit pa uvidit neprihvatljivost mu tog zamišljaja ili, ako baš oćete, nemogućnost da ga zamisli kako valja. dakle, ipak se mora zamisliti, a kako mi je ta pomisao neprihvatljiva, pomisao da se zamisli(š) s drugima, ne smijem te ni upitat oćeš li me prevarit, jelda da me nećeš prevarit, jelda da me ne bi mogo prevarit? ne smijem te pitat možeš li se zamislit s drugom jer te tako tjeram njoj jelda da se ne možeš jelda da ne možeš?
iz: veza 2.0.
ili, kad pilar inglesu objašnjava šta mora učiniti kako bi osjetio miris smrti, jel nama taj miris dočaraju nanizane slike junaka koji ljubi babe nakon šta su ove pile krv u klaonicama ili nam ga dočara pomisao da poljubimo jednu takvu babu?
iva: aj se popni tu na faks pa viči: ja sam brdo!
nenad: je, brdo ponekad popizdi jer je stalno prožeto koncima.
iva: pa ona baš to voli.
nenad: ali i to ti dopizdi ponekad.
nenad: inače je brdo.
'04.
kad smo u domeni ilegale, npr. neprijavljenog iznajmljivanja stanova, računa li se to ipak po nekim legusima ili smo u mračnoj zoni u kojoj ja mogu poslat svoje ilegalne gorile da nepravilnosti u ilegalnom protokolu, primjerice gazdin zahtjev da mu ja plaćam pričuvu za stan koju je po zdravom razumu i zakonu dužan plaćat on, ili ako to nije zadovoljavajuć primjer jer spominjem zakon, ako mi ne dođe popravit puknutu cijev, ili čak: ako izignorira moj zahtjev da mi ugradi jacuzzi kadu, smijem li onda ja poslat svoje ilegalne gorile da nepravilnosti u protokolu, ili čak: odstupanja od onoga šta ja predmnijevam protokolom, riješe na ilegalan način?
mora li svaka partikularna situacija bit razriješena konsenzualno nevezano uz i-legalnost? ako je nužna konsenzualnost, nakon nje postignute, nepravilnost u protokolu ni ne postoji. ovo dakako ne vrijedi, pod (pogrešnom) pretpostavkom da je konsenzus naposlijetku uvijek moguć (ne slažem se s prijedlogom da mi sjedneš na glavu dok mi on gura tu dršku u šupak) ali ako ne vrijedi (ne želim gledati kako mom ljubavniku jedeš oči) u nekim slučajevima (ne pristajem na to da me raspršiš u atome), ako nije poopćivo, kako onda može vrijediti ikako?
meni preostaju moje ilegalne gorile. problem je jedino u tome šta sam ostala sama.
neki kulturni artefakt a mislim da je bila riječ o filmskom ostvarenju "spiderman" je rekao da ako za to postoji objašnjenje mi ćemo ga naći. naravno da tvorci tog kulturnog artefakta nisu sitničavi kao ja pa je moguće da su to rekli samo tako i da junak, vjerojatno spiderman, ispadne faca i muškarčina ali mene zanima, biću slobodna ko što jesam i uzeću uzrok umjesto objašnjenje, jer objašnjenje je nalaženje uzroka (sve možemo objasnit nađemo li mu uzrok osim ljudi) postoji li (djelić) stvarnost(i) koja nema uzroka? al stvarno, jebo vas, postoji li i ako postoji kolko je tih uzroka uspostavljeno retrogradno i jesu li možda vrlo vjerojatno svi?
zašto one igre koje (u pustolovno-strašnim filmovima i drugim pop-k artefaktima) postanu stvarnost, kompjuterske ili obiteljsko-društvene, za cilj imaju to da izbjegneš smrt, ako smrt ne možeš izbjeć? ne mislim na one jumanji-like iz kojih u neko doba izađeš, nego one u kojima je cilj beskonačno skakat s ploče na ploču nadajući se da ona na koju si naskočio nije minirana. beskonačno, dok ne umreš, ako budeš sretan, od starosti, srčanog, ili vjerojatnije dosade. one u kojima je cilj pronać na bijelom zidu skrivena vrata da te približavajući zidovi ne bi smećili, samo da bi se opet našla u sobi zidova koji meće i u kojoj opet imaš minutu da nađeš skrivena vrata koja će te odvest u još jednu. pri čemu se ne krećeš u tri dimenzije, prema rubovima koji bi u tom slučaju postojali, nego nekako fraktalno i beskonačno, kao da ne ideš prema rubu galaksije nego iz jedne razine u drugu, rasteš il se smanjuješ ko alisa al to ni ne primjećuješ, i tako beskonačno. šta nas tjera da ne damo da nas zidovi smeće? isti nagon koji nas nakon nekog vremena zarobljene u kavezu pod morem natjera da udahnemo, ili nada da sljedeći prolaz, sljedeći naskok ipak vodi u slobodu?
iz: metafizička početnica; metadrame; pograničja tautologije
ne želim ovde postat emo ni ništa, al ja ne da otplačem u san nego u dan, i kroz njega. suze čovjeku ženi i djetetu otpuste kemikalije o kojima mi je tijelo postalo ovisno i zbog kojih u svakoj minimalno dirljivoj, tužnoj i teškoj situaciji i pri svakoj lijepoj, jakoj i strašnoj misli počne plakat.
suze me sediraju i onda možda malo mogu podnit sve skupa: vrućine, daljine, kožu, prošlost, nužnost hranjenja, razbojstva i idiotizam, poslove i avione i dane, tijelo i veličinu svijeta, usamljenost, prijatelje, ljubav, i prijetnju iznenadne samotne smrti.
iz: neukusnoj
po evropskim pločnicima eurposke cipele odjekuju uglađenije. odjekuju li bolje od balkanskih europske cipele i na balkanu? odjekuju li i moje balkanske bolje u evropi?
to je zvuk ne prerezak nit preglasan, ugodno tvrdogumen, gotovo plastičan. potplati su upravo dovoljno debeli da zvuk govori ni-smo iz-li-za-ni, a dovoljno tanki da govori ne moramo nositi debele pootplate da nas uzdignu iznad ovih govana.
da bi ti partner mogao reć da ne bi mogao bit s nikim drugim mora se prvo s nekim drugim zamislit pa uvidit neprihvatljivost mu tog zamišljaja ili, ako baš oćete, nemogućnost da ga zamisli kako valja. dakle, ipak se mora zamisliti, a kako mi je ta pomisao neprihvatljiva, pomisao da se zamisli(š) s drugima, ne smijem te ni upitat oćeš li me prevarit, jelda da me nećeš prevarit, jelda da me ne bi mogo prevarit? ne smijem te pitat možeš li se zamislit s drugom jer te tako tjeram njoj jelda da se ne možeš jelda da ne možeš?
iz: veza 2.0.
ili, kad pilar inglesu objašnjava šta mora učiniti kako bi osjetio miris smrti, jel nama taj miris dočaraju nanizane slike junaka koji ljubi babe nakon šta su ove pile krv u klaonicama ili nam ga dočara pomisao da poljubimo jednu takvu babu?
iva: aj se popni tu na faks pa viči: ja sam brdo!
nenad: je, brdo ponekad popizdi jer je stalno prožeto koncima.
iva: pa ona baš to voli.
nenad: ali i to ti dopizdi ponekad.
ponedjeljak, 6. srpnja 2009.
Nadam se da moja znanja i iskustvo te prije svega moja želja za daljnjim napredovanjem i aktivnim zalaganjem izražavam želju za zanimljivim potencijalnim članom Vašeg tima . Bila bih Vam zahvalna ukoliko biste razmotrile moju zamolbu te mi pružili priliku da se predstavim na razgovoru za posao.
random molba za posao
mon tête, elle est perdu comme moi lui même.
mislav
ono šta mjuzikle čini blesavima nije, kao šta to misle svi moji mladići, to šta ljudi nemotivirano počnu pjevat, jer ako nije motivirano pounutrenim dominantno prihvatljivim obrascima ophođenja, ne znači da nije motivirano unutarnjim nemirom i ushitom duše koji se, kod osoba s lošijom samokontrolom probiju van kroz pjesmu i u situacijama koje bi osoba s pounutrenim obrascima proglasila nepodobnim i neprimjerenim.
mali problem predstavljaju songovi ili čak cijeli mjuzikli u kojima ljude na pjev ne nagna nemir koji prijeti eksplozijom nego neko nježno i suptilno nagnuće jer su naizgled manje motivirani, ne manjim intenzitetom emocije nego njenim drukčijim karakterom, ali ono šta je u mjuziklima zapravo blesavo je položaj onih koji slušaju partnera dok im pjevajući kazuje nešto, ponajčešće osjećaje. oni su tad ne samo slušatelji-sudionici razgovora nego slušatelji-receptori songa, i to ne samo songa nego songa nasred primjerice ulice, pri čemu moraju izgledat ko da jednostavno slušaju šta im ova(j) ima reć i pritom izgledat najmanje smiješno šta je moguće i ne baš sasvim izlišno, ne baš sasvim ko da su tamo samo da ovaj ne bi pjevao u prazno iako ovaj naravno i pjeva samo u prazno - nemoš imat izdvojenog adresata dok pjevaš u mjuziklu - pri čemu (tobožnji adresati) najčešće izgledaju prebrižni, previše pažnjoviti i osjetljivi spram sugovornika, što je najnezgodniji i jedan od smješnijih u filmskoj industriji položaja.
nezgoda je naglašenija ako song ne uključuje i dens; ako pak pjevač zapleše, tobožnji adresat svojoj izlišnosti može doskočiti tako šta zapleše s njim pa ipak imamo neku situaciju dueta.
- (ja) stalno jedem
- e, a zašto (majka)
- ne znam, samo jedem i sad mi je muka od hrane
- nemoj jest ako ti je muka
- al kad me nešto goni, moram
- ideš iz krajnosti u krajnost. nemoj se puno udebljat, moraš ostat fimme fatale
- femme
- un petit femme fatale. jebemti taj moj naglasak i članove
- ma naglasak ti je skroz super, al to ti je muški član, za garcona, petit garcona. ona ti je une
- une femme petit fatale
- petite, une petite femme
- petit beurre
ja pišem tekstove. u uredu pišem poslovna pisma, promotivne tekstove, promidžbene, reklamne i pr tekstove, nazive, naloge, naputke, naslove, opise, oglase, haikue, isprike, zahvale, upite, izvještaje, prijevode, predračune. dala sam otkaz i malo me brine šta će svijet bit kaotičnije mjesto jer će imat jednu neelegantnu web stranicu de plus. ali onda se zapitam šta ima loše i šta ima apriorno loše u rasutom i nezgrapnom tekstu koji zapinje? šta je loše u tome? nezgrapnost osvješćuje jezik. tekst govori o izricatelju koji ga izriče.
sveopćim uređivanjem tekstova svijet se pretvara u skup dobro napisanih tekstova, u elegantan uglačan uniforman zatupljujuć svijekst. zašto je to, po čemu je to ono bolje od nezgrapne naherenosti?
kad s nekim ljudima općim na način da sudjelujem u razgovoru u kojem razgovaramo tako da oni pokrenu neku političku temu onda razgovaramo tako da oni govore a ja ih slušam. ja ih slušam i podpitkujem al ne govorim. nije da ne govorim zato šta ne znam kako bi rekla ono šta mislim ili zato šta bi oni to loše primili a ja ne bi znala šta ću s tim, nego zato šta uopće ne mislim, uopće ništa ne mislim. to je naravno prvo i temeljno stoga šta nisam dovoljno učena da bi ih mogla dovoljno relevantno mislit pa ih onda dovoljno relevantno pobit ili se složit s njima, jer kad nisam učena nemam dovoljno uvjerenja koja bi mi (meni) mojim mislima i riječima stala iza njih i time mi dopustila da uopće mislim i govorim. to je potom stoga šta sam žena te potom stoga šta uglavnom na gornji način općim s ljudima i ženama, al uglavnom ljudima, kojima nije važno čut moje izvorno i originalno, no naravno ne i autentično, mišljenje nego dokazat da je njihovo ispravno i točno pa me ne potiču ne, ne, reci, no, no, hajde, ajde ajde, ajde de ko šta me potiče mislav nego piče po svom.
ja onda stojim prekoputa al po strani i slušam i onda na kraju ipak malo sudjelujem u razgovoru tako šta kažem bog ćao idem sad opisat svoja iskustva ovog razgovora. onda dođem i napišem iskustvo. to je jedini način na koji ja smijem doživljavat svijet, tako da ovde opišem svoj doživljaj koji je uvijek izvan i meta i ne zadire u suštinu onoga o čemu se raspravljalo al ipak prodire u neku drugu suštinu pa ipak imam neki razlog za koji živim u svijetu s drugim ljudima osim šta mi proizvode hranu, struju i bicikle, dovode vodu i vidaju mi rane i prijelome.
svako može nać prostora u kojem će si dat mislima dopuštenje i mogućnost da misle.
random molba za posao
mon tête, elle est perdu comme moi lui même.
mislav
ono šta mjuzikle čini blesavima nije, kao šta to misle svi moji mladići, to šta ljudi nemotivirano počnu pjevat, jer ako nije motivirano pounutrenim dominantno prihvatljivim obrascima ophođenja, ne znači da nije motivirano unutarnjim nemirom i ushitom duše koji se, kod osoba s lošijom samokontrolom probiju van kroz pjesmu i u situacijama koje bi osoba s pounutrenim obrascima proglasila nepodobnim i neprimjerenim.
mali problem predstavljaju songovi ili čak cijeli mjuzikli u kojima ljude na pjev ne nagna nemir koji prijeti eksplozijom nego neko nježno i suptilno nagnuće jer su naizgled manje motivirani, ne manjim intenzitetom emocije nego njenim drukčijim karakterom, ali ono šta je u mjuziklima zapravo blesavo je položaj onih koji slušaju partnera dok im pjevajući kazuje nešto, ponajčešće osjećaje. oni su tad ne samo slušatelji-sudionici razgovora nego slušatelji-receptori songa, i to ne samo songa nego songa nasred primjerice ulice, pri čemu moraju izgledat ko da jednostavno slušaju šta im ova(j) ima reć i pritom izgledat najmanje smiješno šta je moguće i ne baš sasvim izlišno, ne baš sasvim ko da su tamo samo da ovaj ne bi pjevao u prazno iako ovaj naravno i pjeva samo u prazno - nemoš imat izdvojenog adresata dok pjevaš u mjuziklu - pri čemu (tobožnji adresati) najčešće izgledaju prebrižni, previše pažnjoviti i osjetljivi spram sugovornika, što je najnezgodniji i jedan od smješnijih u filmskoj industriji položaja.
nezgoda je naglašenija ako song ne uključuje i dens; ako pak pjevač zapleše, tobožnji adresat svojoj izlišnosti može doskočiti tako šta zapleše s njim pa ipak imamo neku situaciju dueta.
- (ja) stalno jedem
- e, a zašto (majka)
- ne znam, samo jedem i sad mi je muka od hrane
- nemoj jest ako ti je muka
- al kad me nešto goni, moram
- ideš iz krajnosti u krajnost. nemoj se puno udebljat, moraš ostat fimme fatale
- femme
- un petit femme fatale. jebemti taj moj naglasak i članove
- ma naglasak ti je skroz super, al to ti je muški član, za garcona, petit garcona. ona ti je une
- une femme petit fatale
- petite, une petite femme
- petit beurre
ja pišem tekstove. u uredu pišem poslovna pisma, promotivne tekstove, promidžbene, reklamne i pr tekstove, nazive, naloge, naputke, naslove, opise, oglase, haikue, isprike, zahvale, upite, izvještaje, prijevode, predračune. dala sam otkaz i malo me brine šta će svijet bit kaotičnije mjesto jer će imat jednu neelegantnu web stranicu de plus. ali onda se zapitam šta ima loše i šta ima apriorno loše u rasutom i nezgrapnom tekstu koji zapinje? šta je loše u tome? nezgrapnost osvješćuje jezik. tekst govori o izricatelju koji ga izriče.
sveopćim uređivanjem tekstova svijet se pretvara u skup dobro napisanih tekstova, u elegantan uglačan uniforman zatupljujuć svijekst. zašto je to, po čemu je to ono bolje od nezgrapne naherenosti?
kad s nekim ljudima općim na način da sudjelujem u razgovoru u kojem razgovaramo tako da oni pokrenu neku političku temu onda razgovaramo tako da oni govore a ja ih slušam. ja ih slušam i podpitkujem al ne govorim. nije da ne govorim zato šta ne znam kako bi rekla ono šta mislim ili zato šta bi oni to loše primili a ja ne bi znala šta ću s tim, nego zato šta uopće ne mislim, uopće ništa ne mislim. to je naravno prvo i temeljno stoga šta nisam dovoljno učena da bi ih mogla dovoljno relevantno mislit pa ih onda dovoljno relevantno pobit ili se složit s njima, jer kad nisam učena nemam dovoljno uvjerenja koja bi mi (meni) mojim mislima i riječima stala iza njih i time mi dopustila da uopće mislim i govorim. to je potom stoga šta sam žena te potom stoga šta uglavnom na gornji način općim s ljudima i ženama, al uglavnom ljudima, kojima nije važno čut moje izvorno i originalno, no naravno ne i autentično, mišljenje nego dokazat da je njihovo ispravno i točno pa me ne potiču ne, ne, reci, no, no, hajde, ajde ajde, ajde de ko šta me potiče mislav nego piče po svom.
ja onda stojim prekoputa al po strani i slušam i onda na kraju ipak malo sudjelujem u razgovoru tako šta kažem bog ćao idem sad opisat svoja iskustva ovog razgovora. onda dođem i napišem iskustvo. to je jedini način na koji ja smijem doživljavat svijet, tako da ovde opišem svoj doživljaj koji je uvijek izvan i meta i ne zadire u suštinu onoga o čemu se raspravljalo al ipak prodire u neku drugu suštinu pa ipak imam neki razlog za koji živim u svijetu s drugim ljudima osim šta mi proizvode hranu, struju i bicikle, dovode vodu i vidaju mi rane i prijelome.
svako može nać prostora u kojem će si dat mislima dopuštenje i mogućnost da misle.
nedjelja, 7. lipnja 2009.
ako umrem,
ostavite prozor otvoren
da se razrači smrad
mog mrtvog tijela
u bajkama palčice i palčići, sva ta stvorenjca koja nisu nikom nalik na kraju nađu srodnu dušu. to ako ćemo upotijebit frazu - jer točnije je da nađu srodno tijelo. recimo da nije autor htio nego je djelce htjelo, ili smo mi htjeli da nas djelce, pouči o (zavara o) tome kako svaka krpa nađe zakrpu a lonac poklopac a škatulica isto poklopac,
tu je zajedničkost djelo
stavilo u tijelo.
utjelovilo u tijelu pa je ono metafora za duh. ali nije. jer su se recimo palčić i neki stari bračni par slagali duhom, ali nisu završili zajedno u ljubavnoj vezi (koja isto implicira i leži na postavkama da se srodne duše sjedinjuju i tijelom al to je druga priča) (i zanemarimo za trenutnu potrebu distinkciju duh/duša, ne jer ne znam il ne mogu nego jer mi se ne da) nego su ga oni usvojili ko rođeno dijete ili neki kurac ili pička. ne smiju se zvanično deklarirat kao srodne duše jer nemaju similarno/istorodno tijelo ili su nedajbijela svjetlosti istog spola. i tako ide priča dalje dok oni ne nađu nekog jednakog tijela a bome i statusa al to je druga priča dakle tijela a u njemu se ogleda i vidi status ipak ću reć. tijelom moš transcendirat status. dušom nemoš transcendirat tijelo. statusom moš transcendirat dušu. ipak, statusom nemoš transcendirat ljubav. al ljubavlju nemoš transcendirat tijelo.
- pa dobro, koja je to fora s čekanjem pravog (kolega)
- (ja) ne znam
- pa ti se krećeš u tom ženskom krugu
- ne baš
- jesi ti čekala pravog
- šta misliš
- jesi, al ne dugo
- šta, za prvoga koji je naišao mislila sam da je pravi
- vjerojatno jesi, al nisi vjerojatno radila veliku frku oko toga. jel jesi
- ja za svakog mislim da je pravi
- vjerojatno jesi al nisi imala tako čvrsto definirane kriterije oko toga
- sad ih imam
zanimljivo mi je primijetit da su svi moji imaginarni prijatelji otjelovljeni u nekoj drugoj fizičkoj osobi, dok markove, stipine, mislavove i leove imaginarne djevojke, izvana gledano, nemaju tijelo. oni oće specifično tijelo? njima nijedno tijelo nije dovoljno lijepo? njima treba da je do kraja izmisle? oni strahuju od polnih bolesti?
slušam kejva, lagano sunce lagano ide leć, jedem mandarinu.
ako umrem
ostavite sunce upaljeno
da vide doć prijatelji
pokupit moj leš.
dijete izlaskom iz nje(ga) dolazi na svijet, pa ženin trbuh nije svijet. kako je ženski trbuh sinegdoha žene, tako žena nije svijet, kojeg sačinjavaju samo muškarci i bespolna djeca.
vi koji kažete da je sve ovo samo u jeziku molim prisjetite se pitanja, trebam li to više ponavljati, što je to izvan jezika?
ako umrem
bit će to u kurcu.
probudila sam se, um je osvijestio sebe, tijelo sebe nije. za razliku od uobičajenog, um je osvijestio i nedostatak tijela i trenutak kad je počelo polako nadolazit. nisam se micala, ne jer ne bi mogla zato šta su mi primjerice sinapse odrezane, nego jer sam uživala u polaganom nadolaženju. time je um kao šta je poznato osvijestio i samo tijelo a ovo bi puno ljepše rekla da sam mogla reć tad, ali nisam, jer sam uživala u naplavljivanju sebe tijelom i tijela sobom nauštrb posezanja za olovkom koja je stajala pored.
- a jel vjeruješ u ljubav na prvi pogled (kolega)
- (ja) ne znam šta je to
- kako ne znaš šta je to
- ne znam šta je to
- kako ne znaš
- šta je to
- pa ljubav na prvi pogled
- pa šta je to
- pa vidite se popričate par minuta i to je to
- ja se u svakog zaljubim na prvi pogled
- kako misliš u svakog
- pa u svakog u kojeg se zaljubim
- stvarno si površna
posteljina se ne mijenja prije nego šta ti stigne ljubavnik zato da njemu bude čisto, nego zato šta je to trenutak u kojem si možeš dopustit da se lišiš njegovog mirisa i prisustva imaginarnog ostatka njegovog tijela u plahtama.
iz: mediji i higijena
ako umrem prije tebe
nemoj me ostavit.
ostavite prozor otvoren
da se razrači smrad
mog mrtvog tijela
u bajkama palčice i palčići, sva ta stvorenjca koja nisu nikom nalik na kraju nađu srodnu dušu. to ako ćemo upotijebit frazu - jer točnije je da nađu srodno tijelo. recimo da nije autor htio nego je djelce htjelo, ili smo mi htjeli da nas djelce, pouči o (zavara o) tome kako svaka krpa nađe zakrpu a lonac poklopac a škatulica isto poklopac,
tu je zajedničkost djelo
stavilo u tijelo.
utjelovilo u tijelu pa je ono metafora za duh. ali nije. jer su se recimo palčić i neki stari bračni par slagali duhom, ali nisu završili zajedno u ljubavnoj vezi (koja isto implicira i leži na postavkama da se srodne duše sjedinjuju i tijelom al to je druga priča) (i zanemarimo za trenutnu potrebu distinkciju duh/duša, ne jer ne znam il ne mogu nego jer mi se ne da) nego su ga oni usvojili ko rođeno dijete ili neki kurac ili pička. ne smiju se zvanično deklarirat kao srodne duše jer nemaju similarno/istorodno tijelo ili su nedajbijela svjetlosti istog spola. i tako ide priča dalje dok oni ne nađu nekog jednakog tijela a bome i statusa al to je druga priča dakle tijela a u njemu se ogleda i vidi status ipak ću reć. tijelom moš transcendirat status. dušom nemoš transcendirat tijelo. statusom moš transcendirat dušu. ipak, statusom nemoš transcendirat ljubav. al ljubavlju nemoš transcendirat tijelo.
- pa dobro, koja je to fora s čekanjem pravog (kolega)
- (ja) ne znam
- pa ti se krećeš u tom ženskom krugu
- ne baš
- jesi ti čekala pravog
- šta misliš
- jesi, al ne dugo
- šta, za prvoga koji je naišao mislila sam da je pravi
- vjerojatno jesi, al nisi vjerojatno radila veliku frku oko toga. jel jesi
- ja za svakog mislim da je pravi
- vjerojatno jesi al nisi imala tako čvrsto definirane kriterije oko toga
- sad ih imam
zanimljivo mi je primijetit da su svi moji imaginarni prijatelji otjelovljeni u nekoj drugoj fizičkoj osobi, dok markove, stipine, mislavove i leove imaginarne djevojke, izvana gledano, nemaju tijelo. oni oće specifično tijelo? njima nijedno tijelo nije dovoljno lijepo? njima treba da je do kraja izmisle? oni strahuju od polnih bolesti?
slušam kejva, lagano sunce lagano ide leć, jedem mandarinu.
ako umrem
ostavite sunce upaljeno
da vide doć prijatelji
pokupit moj leš.
dijete izlaskom iz nje(ga) dolazi na svijet, pa ženin trbuh nije svijet. kako je ženski trbuh sinegdoha žene, tako žena nije svijet, kojeg sačinjavaju samo muškarci i bespolna djeca.
vi koji kažete da je sve ovo samo u jeziku molim prisjetite se pitanja, trebam li to više ponavljati, što je to izvan jezika?
ako umrem
bit će to u kurcu.
probudila sam se, um je osvijestio sebe, tijelo sebe nije. za razliku od uobičajenog, um je osvijestio i nedostatak tijela i trenutak kad je počelo polako nadolazit. nisam se micala, ne jer ne bi mogla zato šta su mi primjerice sinapse odrezane, nego jer sam uživala u polaganom nadolaženju. time je um kao šta je poznato osvijestio i samo tijelo a ovo bi puno ljepše rekla da sam mogla reć tad, ali nisam, jer sam uživala u naplavljivanju sebe tijelom i tijela sobom nauštrb posezanja za olovkom koja je stajala pored.
- a jel vjeruješ u ljubav na prvi pogled (kolega)
- (ja) ne znam šta je to
- kako ne znaš šta je to
- ne znam šta je to
- kako ne znaš
- šta je to
- pa ljubav na prvi pogled
- pa šta je to
- pa vidite se popričate par minuta i to je to
- ja se u svakog zaljubim na prvi pogled
- kako misliš u svakog
- pa u svakog u kojeg se zaljubim
- stvarno si površna
posteljina se ne mijenja prije nego šta ti stigne ljubavnik zato da njemu bude čisto, nego zato šta je to trenutak u kojem si možeš dopustit da se lišiš njegovog mirisa i prisustva imaginarnog ostatka njegovog tijela u plahtama.
iz: mediji i higijena
ako umrem prije tebe
nemoj me ostavit.
petak, 29. svibnja 2009.
vozila sam se doma na bicikli i usporila optimalno za filmski kadar vožena
kamera idemo na ladanje breze
ili neko bjelogorično sranje pirkalo je
u visini na vjetriću i nadvisivalo cestu koja bi se u filmu zvala aleja i do te mjere sam savršeno izvela repliku da više nije bilo riječ o kiču već je savšenstvo izvedbe oslobodilo sliku i bilo je jako lijepo a ja sam pomislila kako ne bi uopće vidila tu sliku da je nisu odredile tisuće filmskih slika koje sam pogledala i kako (su me dobro učili da) film ne prikazuje stvarnost* već stvarnost prikazuje film.
iz: pogled kroz medij - medijalizacija pogleda
ponedjeljak, 25. svibnja 2009.
Ich freue mich sehr auf morgen. Der Samstag ist für mich der schönste Tag der Woche:-)
(dosta strahujem sa samom sobom od sutrašnjice. samotan dan je za mene najslađi dan na svijetu.)
baš sam te tila ovih minuta nazvat, razmišljam o odlasku i rasplakala sam se kad sam zamislila kako će izgledat kad te vidim nakon dvi godine, s ditetom il nečim. u kurcu sam večeras, ali više raspadnuta na dijelove nego razbijena nepovratno. to možda znači više toga, možda samo dobro zvuči, i svakako sam to ukrala jednom pjesniku, ali ja znam da znači da se sad krećem preslagivat, i da može bit i malo lošije, ko šta kaže irena, ali će u svakom slučaju bit drukčije. ali ne virujem, uopće niti malo ne virujem ni u jednom trenutku da će ikad zapravo bit lošije. to i tebi želim, da se tako dobro presložiš da kad me za dvi, tri godine dočekaš na nekom boktepitakojem europskom aerodromu kad budem dolijetala iz boktepitakuda, budeš mladi čovjek na čijem si sad, pardon, tragu.
jako sam ponosna na tebe i mislim da si krasna osoba, i to misle i mnogi drugi, puno njih mi je to reklo u zadnje vrijeme.
za praktične stvari ćemo se snać sta god bilo i kad god bilo,
a za nepraktične - e pa, inače nisam nužno pobornik toga da ih se riješimo, jer u njima ima nešto romantično i prkosno zeznuto, ko s onim stolićem koji sam s one dvi luđakinje nosila u motovun, ali svakako pozdravljam tvoje raskrštavanje s jednom od njih, ako je do toga zaista došlo. imamo važnijih stvari za bavit se sa, pobogu.
volim te.
(iz: pisma sestri)
alora, iđem spavat. do sutra i skajpa nekog budućeg, spi mirno, snatreć o dečkima koji nank ne postoje i avionima koji imaju veći airbag od samog aviona tak da kad padaju da te samo uljuljkaju u mekano.
goran
(dosta strahujem sa samom sobom od sutrašnjice. samotan dan je za mene najslađi dan na svijetu.)
baš sam te tila ovih minuta nazvat, razmišljam o odlasku i rasplakala sam se kad sam zamislila kako će izgledat kad te vidim nakon dvi godine, s ditetom il nečim. u kurcu sam večeras, ali više raspadnuta na dijelove nego razbijena nepovratno. to možda znači više toga, možda samo dobro zvuči, i svakako sam to ukrala jednom pjesniku, ali ja znam da znači da se sad krećem preslagivat, i da može bit i malo lošije, ko šta kaže irena, ali će u svakom slučaju bit drukčije. ali ne virujem, uopće niti malo ne virujem ni u jednom trenutku da će ikad zapravo bit lošije. to i tebi želim, da se tako dobro presložiš da kad me za dvi, tri godine dočekaš na nekom boktepitakojem europskom aerodromu kad budem dolijetala iz boktepitakuda, budeš mladi čovjek na čijem si sad, pardon, tragu.
jako sam ponosna na tebe i mislim da si krasna osoba, i to misle i mnogi drugi, puno njih mi je to reklo u zadnje vrijeme.
za praktične stvari ćemo se snać sta god bilo i kad god bilo,
a za nepraktične - e pa, inače nisam nužno pobornik toga da ih se riješimo, jer u njima ima nešto romantično i prkosno zeznuto, ko s onim stolićem koji sam s one dvi luđakinje nosila u motovun, ali svakako pozdravljam tvoje raskrštavanje s jednom od njih, ako je do toga zaista došlo. imamo važnijih stvari za bavit se sa, pobogu.
volim te.
(iz: pisma sestri)
alora, iđem spavat. do sutra i skajpa nekog budućeg, spi mirno, snatreć o dečkima koji nank ne postoje i avionima koji imaju veći airbag od samog aviona tak da kad padaju da te samo uljuljkaju u mekano.
goran
srijeda, 20. svibnja 2009.
- sana
- sanO!
- pa ne vociram te, samo izgovaram tvoje ime.
- nema samo izgovaranja mog imena. nema ni samo izgovaranja imena. izgovaranje imena je zazivanje.
kako intimu dijelim sa svima, ona time gubi jednu sastavnicu onoga šta je čini intimom. naime, ključnu. dakle ja uopće nemam intimu. ono šta dajem jadnim muškarcima i ženama s kojima sam intimna, a jer ne mogu ekskluzivnost intime, je apsolutna posvećenost.
iz: ja ne potiskujem već istiskujem ono od čega sam načinjena
*
cimerica je otišla na par dana plesati tango i ja sam se večeras vraćala kući umorna i prepuna namirnica koje su mi zamalo pa ispadale iz ruku, i osjećala se kao usamljena junakinja filma. pomoglo je šta sam imala korporativnu haljinu i ružne korporativne cipele. korporacijske. doma me dočekala pošta, koju nisam otvorila odmah nego sam odlučila odgađati užitak i prvo otvoriti vino koje sam kupila u svrhu što vjernijeg estetiziranja usamljenosti zrele i mlade žene, urbane a željne laganog života u gradiću uz more, feministice, a željne heteroseksualnog braka s mužem, svjesne prioriteta revolucije, a željne uzgajanja djeteta. vino se nije dalo otvoriti jer junakinja ne posjeduje vadičep, a cimeričin je fensi rostfraj spaceship s dualnim mehanizmom. kad se čep ipak slomio, utočila si je iz botilje vina u čašu od orangine i išla otvarat paket odgađajući besmislenim fotkanjem ambalaže užitak kao što se odgađa seksualno svršavanje koje je samo ponavljanje nekog bazičnijeg (?) odgađanja užitka, tipa sranja, ali je ustvari totalno naučeno, mislila je junakinja.
onda se odlučila ošišati. već sam par dana znala da nešto malo veće od predmenstrualnog doba ne valja jer sam stalno razmišljala o šišanju, šta je općepoznato kao pokazatelj da nešto šta nije frizura ne valja. da nešto ne valja mislim unatoč tome šta znam da apsolutno ništa ne valja, ali unutar tog generalnog ima neko partikularno koje mi se, ako vas već boli kurac, ne da otkrivati.
pala sam s bicikle, nabila stopalo, uklještila živac, iskašljavam slinu, ne mogu bezbolno udahnuti, premorena sam, mokraća mi ne valja, maternica mi ne valja, koljeno mi je oguljeno, drugo stopalo mi je probodeno štiklom, a nema nikoga kome to sve ne bi bilo iritantno kad pričam, pa ni mene nema.
*
kako je lako bilo djevama u doba dvoboja. jedan bi pao, drugi bi ostao. to, naravno, ako su imale psihoanalizu, jer ako nisu, jebale su ježa s divinizacijm, sublimacijom i glorifikacijom mrtvog pretendenta. naravno, osim ako im se mladić-pobjednik od početka više sviđao. mislim da je, ako ti je ko georgeu iz seinfelda bilo najvažnije da ti je gospa naklona, a ne da se združite u pokušaju postizanja tjelesnog jedinstva i dijeljenju svakodnevice, najisplativije bilo poginuti u dvoboju. šta se tiče jedinstva duša, ionako smo svi bijela svjetlost.
kad sam kod toga, nameće mi se pitanje zašto je onda važno odabrati ovog, a ne onog partneraicu? ako smo izbirljivi, u stvari smo sitničavi, jer nam manifestacija, forma i otjelovljenje, ili recimo to ovako: pojava, natkriljuje bit, sadržinu, pojam, supstanciju, ideju. ali onda je opet svejedno i ako smo sitničavi. svejedno je sve kad smo svi bijela svijetlost odnosno borg, samo šta ne djelujemo na frekvenciji na kojoj bismo uhvatilimeđusobne skupni signal, zajednički heartbeat. a onda sam si, ako je stvar takva, dovoljna i ja sama i mirne duše mogu otić na atole i ne bit usamljena.
iz: nacrt za prolegomenu za neku buduću poligamiju ili samotnost; ezoterija
*
metnula sam glavu na ruku, ugurala ispod šal i odmarala nepunu high and dry na uredskom stolu. sjetila sam se milenine bebe i kako ta sigurno smije spavati koliko joj se prohtije (a to šta joj se ne prohtijeva pa milena spava koliko i ja, e jebiga). tako sam i ja smila kad sam bila mala, pa su me razmazili. tako svaku ili gotovo svaku bijelu zapadnjačku bebu razmaze, i ona kasnije ima prilagodbenih problema, poput mene. a onda me zabrinulo to šta ne znam(o) di je točno ta granica, granica iza koje su me prestali tetošit, iza koje moj rast i razvoj nije najvažniji (na) svijetu, iza koje ja nisam (nečije) središte svega. je li u smrti roditelja, je li u odseljavanju u hostilnu sredinu, je li u zaposlenju, je li u tome kad me prestanu puno volit, je li u tome kad se sama prestanem puno volit? je li u tome kad opet prestanem vjerovati da je negdje stvoren muškarac ili žena ili dijete koje će me apsolutno volit?
mama radi, tata radi.
kako je teško biti sam.
ali ja nisam sama, nego sana.
(tatina monodrama jednočinka, 1983.)
- sanO!
- pa ne vociram te, samo izgovaram tvoje ime.
- nema samo izgovaranja mog imena. nema ni samo izgovaranja imena. izgovaranje imena je zazivanje.
kako intimu dijelim sa svima, ona time gubi jednu sastavnicu onoga šta je čini intimom. naime, ključnu. dakle ja uopće nemam intimu. ono šta dajem jadnim muškarcima i ženama s kojima sam intimna, a jer ne mogu ekskluzivnost intime, je apsolutna posvećenost.
iz: ja ne potiskujem već istiskujem ono od čega sam načinjena
*
cimerica je otišla na par dana plesati tango i ja sam se večeras vraćala kući umorna i prepuna namirnica koje su mi zamalo pa ispadale iz ruku, i osjećala se kao usamljena junakinja filma. pomoglo je šta sam imala korporativnu haljinu i ružne korporativne cipele. korporacijske. doma me dočekala pošta, koju nisam otvorila odmah nego sam odlučila odgađati užitak i prvo otvoriti vino koje sam kupila u svrhu što vjernijeg estetiziranja usamljenosti zrele i mlade žene, urbane a željne laganog života u gradiću uz more, feministice, a željne heteroseksualnog braka s mužem, svjesne prioriteta revolucije, a željne uzgajanja djeteta. vino se nije dalo otvoriti jer junakinja ne posjeduje vadičep, a cimeričin je fensi rostfraj spaceship s dualnim mehanizmom. kad se čep ipak slomio, utočila si je iz botilje vina u čašu od orangine i išla otvarat paket odgađajući besmislenim fotkanjem ambalaže užitak kao što se odgađa seksualno svršavanje koje je samo ponavljanje nekog bazičnijeg (?) odgađanja užitka, tipa sranja, ali je ustvari totalno naučeno, mislila je junakinja.
onda se odlučila ošišati. već sam par dana znala da nešto malo veće od predmenstrualnog doba ne valja jer sam stalno razmišljala o šišanju, šta je općepoznato kao pokazatelj da nešto šta nije frizura ne valja. da nešto ne valja mislim unatoč tome šta znam da apsolutno ništa ne valja, ali unutar tog generalnog ima neko partikularno koje mi se, ako vas već boli kurac, ne da otkrivati.
pala sam s bicikle, nabila stopalo, uklještila živac, iskašljavam slinu, ne mogu bezbolno udahnuti, premorena sam, mokraća mi ne valja, maternica mi ne valja, koljeno mi je oguljeno, drugo stopalo mi je probodeno štiklom, a nema nikoga kome to sve ne bi bilo iritantno kad pričam, pa ni mene nema.
*
kako je lako bilo djevama u doba dvoboja. jedan bi pao, drugi bi ostao. to, naravno, ako su imale psihoanalizu, jer ako nisu, jebale su ježa s divinizacijm, sublimacijom i glorifikacijom mrtvog pretendenta. naravno, osim ako im se mladić-pobjednik od početka više sviđao. mislim da je, ako ti je ko georgeu iz seinfelda bilo najvažnije da ti je gospa naklona, a ne da se združite u pokušaju postizanja tjelesnog jedinstva i dijeljenju svakodnevice, najisplativije bilo poginuti u dvoboju. šta se tiče jedinstva duša, ionako smo svi bijela svjetlost.
kad sam kod toga, nameće mi se pitanje zašto je onda važno odabrati ovog, a ne onog partneraicu? ako smo izbirljivi, u stvari smo sitničavi, jer nam manifestacija, forma i otjelovljenje, ili recimo to ovako: pojava, natkriljuje bit, sadržinu, pojam, supstanciju, ideju. ali onda je opet svejedno i ako smo sitničavi. svejedno je sve kad smo svi bijela svijetlost odnosno borg, samo šta ne djelujemo na frekvenciji na kojoj bismo uhvatili
iz: nacrt za prolegomenu za neku buduću poligamiju ili samotnost; ezoterija
*
metnula sam glavu na ruku, ugurala ispod šal i odmarala nepunu high and dry na uredskom stolu. sjetila sam se milenine bebe i kako ta sigurno smije spavati koliko joj se prohtije (a to šta joj se ne prohtijeva pa milena spava koliko i ja, e jebiga). tako sam i ja smila kad sam bila mala, pa su me razmazili. tako svaku ili gotovo svaku bijelu zapadnjačku bebu razmaze, i ona kasnije ima prilagodbenih problema, poput mene. a onda me zabrinulo to šta ne znam(o) di je točno ta granica, granica iza koje su me prestali tetošit, iza koje moj rast i razvoj nije najvažniji (na) svijetu, iza koje ja nisam (nečije) središte svega. je li u smrti roditelja, je li u odseljavanju u hostilnu sredinu, je li u zaposlenju, je li u tome kad me prestanu puno volit, je li u tome kad se sama prestanem puno volit? je li u tome kad opet prestanem vjerovati da je negdje stvoren muškarac ili žena ili dijete koje će me apsolutno volit?
mama radi, tata radi.
kako je teško biti sam.
ali ja nisam sama, nego sana.
(tatina monodrama jednočinka, 1983.)
nedjelja, 26. travnja 2009.
potrebno je, čini se, neke stvari ponavljati uvijek iznova da bi se probile kroz buku medijskih distorzija i falsifikacija: da ja tebi nisam dala priliku da nas spasiš. ponovit ćemo dakle još jednom ono što je svima osim ministra već odavno jasno: ne tražimo da ne govoriš da to hoćeš raščistiti jer želiš nešto pokušati s nekom novom. tražimo strategijsku prenamjenu sredstava državnog proračuna u sektor obrazovanja vođenu načelima društvene solidarnosti i socijalne osjetljivosti te idejom da je obrazovanje javno dobro.
ne znam kako ti objasniti da se može istovremeno biti tužan i ulaziti u nešto novo, ali evo - javnost se iz dana u dan pokušava uvjeriti da je fakultet preuzela skupina gerilaca i da nameće svoju volju većini studenata. međutim, nije pošteno da ja nisam dobila priliku. zbog tebe se rasplačem grozomorno u deklariranom nerazumijevanju jednostavne sintagme na hrvatskome jeziku. zbog tebe sam prekinuo kontakt sa svojim najboljim prijateljem. smatramo posebno sramotnim, kukavičkim i dotičnoj odgovornoj funkciji apsolutno neprimjerenim omjer davanja i primanja. trudim se svake sekunde da si poboljšam sranje u koje mi se pretvorio život, međutim, an individual’s deliberate attempts to suppress or avoid certain thoughts render those thoughts more persistent.
ako si osjećao druženje sa mnom kao žrtvu, vrijeme je da nam se i drugi u tome pridruže. ja sam napravio puno, puno loših poteza, a ne zamjenski spektakl međusobnog optuživanja. ne odgovaramo na neslužbene, poluslužbene i slične pozive ni prijedloge, ali za mene nakon onoga jednostavno više nije bilo načina da nastavim vezu. i te moje priče u lošoj beskonačnosti međustranačkih podmetanja nisu inertna masa kojom se manipulira, ali koja ni u kojem slučaju ne može i sâma postati subjekt artikulacije političkih i društvenih ciljeva. u tom trenutku ja sam stvarno mislio da bismo mogli pokušati do kraja i vrlo jasno artikulirati vlastite političke zahtjeve koji nisu svodivi na patronizirajuću logiku medijskih šablona proizvodnje jednokratnih spektakala i skandala. isto tako kao što mislim da se ni jedan od mojih poteza ne može usporediti s tvojim, privatni je kapital ostao zaštićen i dobiva uvijek iznova novu šansu za akumuliranje novog profita. ono što je svemu tome zajedničko jest, kako sad uviđaš, odraz naših problema, i da si me ostavio kad ministrovo ustrajno bagateliziranje i omalovažavanje izraza volje javnog interesa nije bilo ono šta sam mislila da je ako se trebam borit za tebe.
mislimo da ustanove društveno-humanističkog tipa svoju društvenu funkciju i odgovornost prema društvu ispunjavaju tek kada ustaju kritički protiv cjelovečernjeg ljubakanja pred svim mojim prijateljima, procesa koje smatramo socijalno destruktivnima; komercijalizaciju smatramo jednim od tih procesa. molim te, prestani me optuživati. to je bio tvoj modus komunikacije sa mnom i sve mi je teže zbog toga. čak i počinjem uviđati da je ono što si mi govorila neusporedivo društveno destruktivniji oblik nasilja u ovoj priči. tako se s jedne strane ustrajavanje na stanju pijanosti u kojem se ljudi obično nisu u stanju šaliti tumači kao posljedica straha od sankcija. onda barem obustavi napade.
odbijanje personalizacije prvenstveno nije pitanje straha od sankcija, za mene to nema nikakve veze s nama - ja sam i dalje svaki dan tužan kad pomislim na tebe. ona predstavlja pokušaj da se nadležnost za proizvodnju društveno relevantnih i "kompetentnih" političkih stavova prešutno suzi na vrlo usku elitu birokratskih stručnjaka. takvi odnosi su bolesni i nepotrebni. svrhu te igre, međutim, nije teško prozreti: ako želiš da ti i ja i dalje budemo nekakvi posebni ljudi u životu onog drugog, u nekom trenutku će sve ovo doći do tebe i valjda ćeš vidjeti čijemu bi interesu trebali služiti. na sinoćnjem je plenumu jednoglasno odbijena bilo kakva varijanta pregovora ili razgovora i samo o nama ovisi šta ćemo učiniti s tim.
reci da ti nisam pružio priliku. jebe me se. stav je plenuma da ne idemo ni na kakve pregovore, kažem ti, uvijek možemo pričati o svemu što je bilo, ako mislimo da nam to treba, ako mislimo da će nam na neki način pomoći spektakl osobnog pojavljivanja pred onima za koje dosad nije pokazao ništa drugo osim autističnog birokratskog prezira. s drugom se već nešto događa. s obzirom na tu činjenicu, treba biti jasno da se školarinama samo još jednom naplaćuje nešto što smo svi mi već jednom platili. ne govori da me voliš, jer me očito ne voliš.
ja više nemam strpljenja ni tolerancije kao što sam imao nekad jer sam potrošen. fakultetsko vijeće smatra da su metode kojima se akcija provodi legitimne i primjerene postavljenim ciljevima. to što si ti prihvaćala moja (manja) sranja me ne obavezuje da ja prihvatim tvoje (veće). smatramo da je krajnje vrijeme da me optužuješ svaki put kad pričamo. potrebno je tražiti širu bazu i drugačije načine artikulacije zahtjeva, a ako to ne želiš, onda me optužuj i dalje, ali me izbriši iz svog života. meni će to biti užasno teško, ali će mi biti lakše bez pada u klišeje medijske reprezentacije.
da, ovdje jest riječ o iznimno ozbiljnome pitanju, uostalom, vidiš koliko pišem, koliko se trudim, koliko pokušavam. zaključeno je da prema medijima trebamo biti maksimalno korektni i da su oni počeli prihvaćati naš princip izlaska u javnost. i dobro je što je tako, jer pokazujemo da smo sposobni do kraja i vrlo jasno artikulirati vlastite političke zahtjeve koji nisu svodivi na patronizirajuću logiku medijskih šablona proizvodnje jednokratnih spektakala i skandala - ja stvarno, ali stvarno više nemam snage za teške i komplicirane odnose.
teza o marginalnoj grupici samovoljnih avanturista pokazuje se potpuno neodrživom i ti nikad nećeš shvatiti koliko sam zapravo nakon cijele te predstave za to da se pridruže pokretu za koji je već sada izvjesno da doista artikulira tvoje optuživanje. sve više uviđam koliko sam bio za obranu interesa društva u cjelini. uostalom, kad bi nas spašavao?
ne tražimo nikakve pregovore; zahtjev je dovoljno jednostavan i jasan: zadrži me, napravi nešto da me ne izgubiš. zahtijevamo da se navedeni problemi shvate ozbiljno i da ih se ne percipira kao izoliran slučaj, jer ova je situacija samo odraz šireg društvenog problema u kojemu ljudi i njihova znanja i usluge bivaju svedeni isključivo na funkciju robe. ne zamjeri mi, molim te. ni to, a ni sve ono ostalo. nikakvo strateško izazivanje sažaljenja, to smatramo ideološki problematičnim modelom reprezentacije društvenih procesa s dalekosežnim političkim posljedicama. naravno da neću kad imaš drugu koja navodno stoji iza ove akcije.
na sinoćnjem plenumu prihvaćeno je da me prestane sve podsjećati na tebe, da i dalje poštuješ moju potrebu da te ne vidim, da nema tradicionalnih pregovarača ni pregovaranja, da budemo dobri jedno drugom, da se i sutra nastavlja s blokadom.
ne znam kako ti objasniti da se može istovremeno biti tužan i ulaziti u nešto novo, ali evo - javnost se iz dana u dan pokušava uvjeriti da je fakultet preuzela skupina gerilaca i da nameće svoju volju većini studenata. međutim, nije pošteno da ja nisam dobila priliku. zbog tebe se rasplačem grozomorno u deklariranom nerazumijevanju jednostavne sintagme na hrvatskome jeziku. zbog tebe sam prekinuo kontakt sa svojim najboljim prijateljem. smatramo posebno sramotnim, kukavičkim i dotičnoj odgovornoj funkciji apsolutno neprimjerenim omjer davanja i primanja. trudim se svake sekunde da si poboljšam sranje u koje mi se pretvorio život, međutim, an individual’s deliberate attempts to suppress or avoid certain thoughts render those thoughts more persistent.
ako si osjećao druženje sa mnom kao žrtvu, vrijeme je da nam se i drugi u tome pridruže. ja sam napravio puno, puno loših poteza, a ne zamjenski spektakl međusobnog optuživanja. ne odgovaramo na neslužbene, poluslužbene i slične pozive ni prijedloge, ali za mene nakon onoga jednostavno više nije bilo načina da nastavim vezu. i te moje priče u lošoj beskonačnosti međustranačkih podmetanja nisu inertna masa kojom se manipulira, ali koja ni u kojem slučaju ne može i sâma postati subjekt artikulacije političkih i društvenih ciljeva. u tom trenutku ja sam stvarno mislio da bismo mogli pokušati do kraja i vrlo jasno artikulirati vlastite političke zahtjeve koji nisu svodivi na patronizirajuću logiku medijskih šablona proizvodnje jednokratnih spektakala i skandala. isto tako kao što mislim da se ni jedan od mojih poteza ne može usporediti s tvojim, privatni je kapital ostao zaštićen i dobiva uvijek iznova novu šansu za akumuliranje novog profita. ono što je svemu tome zajedničko jest, kako sad uviđaš, odraz naših problema, i da si me ostavio kad ministrovo ustrajno bagateliziranje i omalovažavanje izraza volje javnog interesa nije bilo ono šta sam mislila da je ako se trebam borit za tebe.
mislimo da ustanove društveno-humanističkog tipa svoju društvenu funkciju i odgovornost prema društvu ispunjavaju tek kada ustaju kritički protiv cjelovečernjeg ljubakanja pred svim mojim prijateljima, procesa koje smatramo socijalno destruktivnima; komercijalizaciju smatramo jednim od tih procesa. molim te, prestani me optuživati. to je bio tvoj modus komunikacije sa mnom i sve mi je teže zbog toga. čak i počinjem uviđati da je ono što si mi govorila neusporedivo društveno destruktivniji oblik nasilja u ovoj priči. tako se s jedne strane ustrajavanje na stanju pijanosti u kojem se ljudi obično nisu u stanju šaliti tumači kao posljedica straha od sankcija. onda barem obustavi napade.
odbijanje personalizacije prvenstveno nije pitanje straha od sankcija, za mene to nema nikakve veze s nama - ja sam i dalje svaki dan tužan kad pomislim na tebe. ona predstavlja pokušaj da se nadležnost za proizvodnju društveno relevantnih i "kompetentnih" političkih stavova prešutno suzi na vrlo usku elitu birokratskih stručnjaka. takvi odnosi su bolesni i nepotrebni. svrhu te igre, međutim, nije teško prozreti: ako želiš da ti i ja i dalje budemo nekakvi posebni ljudi u životu onog drugog, u nekom trenutku će sve ovo doći do tebe i valjda ćeš vidjeti čijemu bi interesu trebali služiti. na sinoćnjem je plenumu jednoglasno odbijena bilo kakva varijanta pregovora ili razgovora i samo o nama ovisi šta ćemo učiniti s tim.
reci da ti nisam pružio priliku. jebe me se. stav je plenuma da ne idemo ni na kakve pregovore, kažem ti, uvijek možemo pričati o svemu što je bilo, ako mislimo da nam to treba, ako mislimo da će nam na neki način pomoći spektakl osobnog pojavljivanja pred onima za koje dosad nije pokazao ništa drugo osim autističnog birokratskog prezira. s drugom se već nešto događa. s obzirom na tu činjenicu, treba biti jasno da se školarinama samo još jednom naplaćuje nešto što smo svi mi već jednom platili. ne govori da me voliš, jer me očito ne voliš.
ja više nemam strpljenja ni tolerancije kao što sam imao nekad jer sam potrošen. fakultetsko vijeće smatra da su metode kojima se akcija provodi legitimne i primjerene postavljenim ciljevima. to što si ti prihvaćala moja (manja) sranja me ne obavezuje da ja prihvatim tvoje (veće). smatramo da je krajnje vrijeme da me optužuješ svaki put kad pričamo. potrebno je tražiti širu bazu i drugačije načine artikulacije zahtjeva, a ako to ne želiš, onda me optužuj i dalje, ali me izbriši iz svog života. meni će to biti užasno teško, ali će mi biti lakše bez pada u klišeje medijske reprezentacije.
da, ovdje jest riječ o iznimno ozbiljnome pitanju, uostalom, vidiš koliko pišem, koliko se trudim, koliko pokušavam. zaključeno je da prema medijima trebamo biti maksimalno korektni i da su oni počeli prihvaćati naš princip izlaska u javnost. i dobro je što je tako, jer pokazujemo da smo sposobni do kraja i vrlo jasno artikulirati vlastite političke zahtjeve koji nisu svodivi na patronizirajuću logiku medijskih šablona proizvodnje jednokratnih spektakala i skandala - ja stvarno, ali stvarno više nemam snage za teške i komplicirane odnose.
teza o marginalnoj grupici samovoljnih avanturista pokazuje se potpuno neodrživom i ti nikad nećeš shvatiti koliko sam zapravo nakon cijele te predstave za to da se pridruže pokretu za koji je već sada izvjesno da doista artikulira tvoje optuživanje. sve više uviđam koliko sam bio za obranu interesa društva u cjelini. uostalom, kad bi nas spašavao?
ne tražimo nikakve pregovore; zahtjev je dovoljno jednostavan i jasan: zadrži me, napravi nešto da me ne izgubiš. zahtijevamo da se navedeni problemi shvate ozbiljno i da ih se ne percipira kao izoliran slučaj, jer ova je situacija samo odraz šireg društvenog problema u kojemu ljudi i njihova znanja i usluge bivaju svedeni isključivo na funkciju robe. ne zamjeri mi, molim te. ni to, a ni sve ono ostalo. nikakvo strateško izazivanje sažaljenja, to smatramo ideološki problematičnim modelom reprezentacije društvenih procesa s dalekosežnim političkim posljedicama. naravno da neću kad imaš drugu koja navodno stoji iza ove akcije.
na sinoćnjem plenumu prihvaćeno je da me prestane sve podsjećati na tebe, da i dalje poštuješ moju potrebu da te ne vidim, da nema tradicionalnih pregovarača ni pregovaranja, da budemo dobri jedno drugom, da se i sutra nastavlja s blokadom.
nedjelja, 29. ožujka 2009.
they try to make me go to koledž
but i said no no no
mislav
i ljubav i pisanje su dve stvari o kojima već praktički čitav život intenzivno razmišljam, a kad se osjećam ko izdajnik i malo o ekonomiji ili imperijalizmu.
primož
ima tih ljudi, svih ljudi koji nisu u paru ili nekom većem broju, ljudi kojima je svaka gesta, svaki čin koji neko vidi, uzmimo pojam široko (gledam, gledana sam, prozor, rupa, mikroskop, gledalište, panoptikum, sljepoća, naočale, ogledalo, oko, san, sleđivanje, teleskop, medijalizacija, nadziranje, pitanje, nevidljivost, okvir, film, izmicanje, nedogled), u kojem je svaki čin u kojem bivaš viđen čin inscenacije, element u procesu nalaska partnera. generalno su ljudi jadni, većinom ih zato volim, ali sebe ne mogu voljeti jadnu. nimalo ne mogu živjeti jadna, ne mogu i ne želim ući opet u tu klasu, u tu nižu klasu ljudi koji plešu jer love, hodaju da ulove, pišu da se svide, namještaju mišiće lica nesvjesno, najgadljivije je što je nesvjesno, najgadljivije je što im se čini prirodno (uzmimo pojam nekritički).
marko: estetiziraj, sano.
estetiziram.
***
zabolila me plomba. to je jer puno žvačem i premećem po ustima razne nejestive stvari, primjerice žvake. to je kad sam nervozna, nesretna ili generalno nešto nije u redu, pa se malo vratim na oralnu fazu. a neki kad su nervozni primjerice ne mogu jesti, kao ja kad sam jako nervozna, pa onda mogu samo izlučivati, popularno rečeno srati. to je isto korak unazad (na analnu fazu). ali ono su bila dva koraka (analna, oralna), ovo je ipak manji korak unazad. zato zaključujemo da to znači da šta si nervozniji, manje regresiraš. ali kad sam izrazito jako nervozna, onda povraćam. to je još ultimativniji čin izbacivanja jer je vanredan i izokrenut i ne spada u fazu osim šta joj se možda približava kao neka obrnuta oralna faza. nadalje,
iz: psihe analiza
***
današnja mladež srce ne crta onako kako bi po dobrim običajima i klasičnom odgoju trebalo, već <3> (hvala na razumijevanju i uvažavanju toga da ovo srce koje sam nacrtala ima kapicu; naime, ne mogu prevarit html kojeg moraš zatvorit), manje od tri (krasna simbolika!) jer su se čitati/govoriti učili online ili bar digitalno. oni srce prirodno* misle kao manje od tri, što je dobar pokazatelj toga kako su misli strukturirane jezikom i kako je struktura mišljena jezikom ljubavi i kako su jezični simboli strukturirani ljubavlju i kako je ideja ljubavi ujezičena u strukturu i kako je struktura ljubljena mislima jezika.
iz: kolodvorski grafiti
***
primož: ja sam još kao mali kritizirao društvo spektakla.
sana: je li?
primož: da.
sana: kako?
primož: ne sjećam se, bio sam mali.
sana: pa kako onda znaš da si ga kritizirao?
primož: pa ko se nije kao mali odupirao društvu spektakla?
***
kad odem kod okuliste provjerit dijoptriju uvjek sam više uznemirena nego kad odem kod primjerice ginekologa ili dentiste. onda ako me i posjednu ispred nek počekam još sam nervoznija kao ono pred ispit ali kad si skripte ostavio doma pa nemoš u zadnji čas učit pa da ti bude malo lakše šta malo ponavljaš. nekad uđem odma i onda me on može posjest na dvje stolice a ja sam najsretnija kad me prvo ispita onu težu, onu di se pogađaju slova. onda sjednem te me on ispituje koje je to slovo, pa se znojim i mučim, molim jače staklo, molim slabije staklo, škiljim, opravdavam, molim opet jače staklo, pogađam, pokušavam bit duhovita, kažem da ne znam to ali da znam ono pokraj i ono iza. onda mi okulista premjesti onaj konjski vizir pa me ispituje drugo oko. to mi ide glatko jer sam tad već naučila slova napamet. ipak, kad dođem do nekih veoma malih slova, iako i njih znam napamet, malo mi je neugodno baš ih sve znat jer da me ne uhvati da varam, pa neko iako znam koje je kažem da ne vidim. ako je okulista bio čoviječan i ako smo uspili uspostavit dobar kontakt i razvit privremeni odnos pun razumijevanja i uzajamnog povijerenja, onda mu možda i kažem da bi mu mogla reć ali da ga zapravo ne vidim nego sam ga, pa prijeđem na pokajnički glas, naučila napamet. ipak, to se ne desi svaki put, i zato mi je dijoptrija na lijevom oku sjebanija jer okulista samo na desnom uspije izvršit pravo naučno ispitivanje. priželjujem da me okulista razotkrije i naruči mi odvojene posjete za svako oko, s minimalnim vremenskim razmakom od 3 tjedna između ili da bar promjeni redoslijed promatranja oka jer inače ću osljepiti.
iz: u ordinaciji
***
sana: mislave, bole me sise.
mislav: okej, ovo je sad malo pr..
sana: mislila sam da je to od ređipeta, jer su me bolile baš zadnjih par dana kad sam nosila tvrdi ređipet, onaj sa žicama?
i onda sam mislila da me bole od toga ali recimo danas uopće nisam nosila ređipet na posao i opet me bole.
trebam dobit mengu ili sam možda trudna.
mislav: nisi trudna.
sana: ali možda sam trudna. možda po duhu svetom.
ali ja ne vjerujem u njega.
ko zna je li epistemološki moguće zatrudnit s nekim u koga ne vjeruješ?
iz: indokrinacija; kritika čistog seksa
***
kad ti je neko seksi, kad mi je djelić svakog dijela njegovog tijela seksi, zašto mi je seksi, zašto mi je taj djelić seksi, kultura me nije učila da dijelove objekata uzimam sinegdohalno seksualno, zašto? i perverzno je, da ga želim u sebi, da ga želim konzumirati pičkom i ustima, da ga želim doslovno pojesti, zapravo, jer kad je on u meni, kad se smiksamo, izaći će dijete, seks je perverzan jer će iz njega izaći dijete, dijete je perverzno ili je perverzno tek to šta ga predmnijevamo nevinim. to je izvorni grijeh s kojim se svi rađamo, a ne neka šovinistička prehrambena edenska spika.
***
unišla sam kod svoga staroga mladića. primijetila sam da je počistio stan i rekla: sutra ti dolazi čistačica? odvratio je da da. jako joj se radovao i zaista je lijepo sredio stan. rekao je da će joj platiti 6 sati, ja sam se jako uzrujala i uzbudila rekla da ću mu ja sve očistit za dva sata i nek ne pretjeruje ali njemu je bilo neugodno jer je stan bio razmjerno prljav. čujem danas da je ona rekla da će joj trebat 4 sata i malo sam mirnija jer ga nije za puno preveslala. stan sad blista, kao šta kod mojih mladića sve blista baš kad raskinemo. tako naprimjer počnu pit ili se drogirat ili se seksat i postanu skroz naskroz zabavni tek nakon šta se rastanemo. to me činilo, a izgleda da me i dalje čini razmjerno nesretnom.
osim šta ga nije za puno preveslala, čistačica je pokazala sklonost premiještanju namještaja, a njemu se to ne sviđa ali neće je upozoriti nek molim to ne radi. a ja se osjećam izdano jer ako sam se ja sa svojim dekoraterskim sklonostima uspila uzdržat da mu premiještam namještaj, kako to da sad njegova čistačica ima pravo na to, i da joj on to još i plati? također mu je premjestila knjige. ni to joj neće reć, i živjet će s neadekvatno namještenim knjigama, zato da je ne učini nesretnom. a ja si priželjkujem mladića koji će meni, kao šta mi je cimer goran velikoga srca dopuštao, dopuštati da mu premještam namještaj i radim neke druge stvari i ako mu se ne svide, a jer mi neće htjet povrijediti osjećaje.
iako naravno želim da mi uvijek sve kaže, ali da kaže i svojoj čistačici. srećom nisam više sa svojim mladićem, ne bi podnijela svo uzrujavanje i uzbuđenje koje mi pruža njegov odnos s čistačicom.
iz: klasna krivnja.
***
prejedanje više nije društverno priznato (kao naprimjer u starom rimu ili kod gargantue) pa tako nije valjano sredstvo sublimacije. jedem umišljam da sublimiram, dakle. možda: postim sublimiram.
iz: psihe analiza.
***
on: oćeš ostat tu?
ja: do kad?
on: do kraja.
ja: samo mi se svidila ideja da kliznem niz ormar.
lijepo spavaj, krevet je zavezan.
mislav
iz: obitelj ili karijera; vježbe za bivanje; nacrt za dizertaciju o boli; pograničja predestiniranog; sitcomi, sita sam vas; priručnik za robove u tranziciji; ljubav
but i said no no no
mislav
i ljubav i pisanje su dve stvari o kojima već praktički čitav život intenzivno razmišljam, a kad se osjećam ko izdajnik i malo o ekonomiji ili imperijalizmu.
primož
ima tih ljudi, svih ljudi koji nisu u paru ili nekom većem broju, ljudi kojima je svaka gesta, svaki čin koji neko vidi, uzmimo pojam široko (gledam, gledana sam, prozor, rupa, mikroskop, gledalište, panoptikum, sljepoća, naočale, ogledalo, oko, san, sleđivanje, teleskop, medijalizacija, nadziranje, pitanje, nevidljivost, okvir, film, izmicanje, nedogled), u kojem je svaki čin u kojem bivaš viđen čin inscenacije, element u procesu nalaska partnera. generalno su ljudi jadni, većinom ih zato volim, ali sebe ne mogu voljeti jadnu. nimalo ne mogu živjeti jadna, ne mogu i ne želim ući opet u tu klasu, u tu nižu klasu ljudi koji plešu jer love, hodaju da ulove, pišu da se svide, namještaju mišiće lica nesvjesno, najgadljivije je što je nesvjesno, najgadljivije je što im se čini prirodno (uzmimo pojam nekritički).
marko: estetiziraj, sano.
estetiziram.
***
zabolila me plomba. to je jer puno žvačem i premećem po ustima razne nejestive stvari, primjerice žvake. to je kad sam nervozna, nesretna ili generalno nešto nije u redu, pa se malo vratim na oralnu fazu. a neki kad su nervozni primjerice ne mogu jesti, kao ja kad sam jako nervozna, pa onda mogu samo izlučivati, popularno rečeno srati. to je isto korak unazad (na analnu fazu). ali ono su bila dva koraka (analna, oralna), ovo je ipak manji korak unazad. zato zaključujemo da to znači da šta si nervozniji, manje regresiraš. ali kad sam izrazito jako nervozna, onda povraćam. to je još ultimativniji čin izbacivanja jer je vanredan i izokrenut i ne spada u fazu osim šta joj se možda približava kao neka obrnuta oralna faza. nadalje,
iz: psihe analiza
***
današnja mladež srce ne crta onako kako bi po dobrim običajima i klasičnom odgoju trebalo, već <3> (hvala na razumijevanju i uvažavanju toga da ovo srce koje sam nacrtala ima kapicu; naime, ne mogu prevarit html kojeg moraš zatvorit), manje od tri (krasna simbolika!) jer su se čitati/govoriti učili online ili bar digitalno. oni srce prirodno* misle kao manje od tri, što je dobar pokazatelj toga kako su misli strukturirane jezikom i kako je struktura mišljena jezikom ljubavi i kako su jezični simboli strukturirani ljubavlju i kako je ideja ljubavi ujezičena u strukturu i kako je struktura ljubljena mislima jezika.
iz: kolodvorski grafiti
***
primož: ja sam još kao mali kritizirao društvo spektakla.
sana: je li?
primož: da.
sana: kako?
primož: ne sjećam se, bio sam mali.
sana: pa kako onda znaš da si ga kritizirao?
primož: pa ko se nije kao mali odupirao društvu spektakla?
***
kad odem kod okuliste provjerit dijoptriju uvjek sam više uznemirena nego kad odem kod primjerice ginekologa ili dentiste. onda ako me i posjednu ispred nek počekam još sam nervoznija kao ono pred ispit ali kad si skripte ostavio doma pa nemoš u zadnji čas učit pa da ti bude malo lakše šta malo ponavljaš. nekad uđem odma i onda me on može posjest na dvje stolice a ja sam najsretnija kad me prvo ispita onu težu, onu di se pogađaju slova. onda sjednem te me on ispituje koje je to slovo, pa se znojim i mučim, molim jače staklo, molim slabije staklo, škiljim, opravdavam, molim opet jače staklo, pogađam, pokušavam bit duhovita, kažem da ne znam to ali da znam ono pokraj i ono iza. onda mi okulista premjesti onaj konjski vizir pa me ispituje drugo oko. to mi ide glatko jer sam tad već naučila slova napamet. ipak, kad dođem do nekih veoma malih slova, iako i njih znam napamet, malo mi je neugodno baš ih sve znat jer da me ne uhvati da varam, pa neko iako znam koje je kažem da ne vidim. ako je okulista bio čoviječan i ako smo uspili uspostavit dobar kontakt i razvit privremeni odnos pun razumijevanja i uzajamnog povijerenja, onda mu možda i kažem da bi mu mogla reć ali da ga zapravo ne vidim nego sam ga, pa prijeđem na pokajnički glas, naučila napamet. ipak, to se ne desi svaki put, i zato mi je dijoptrija na lijevom oku sjebanija jer okulista samo na desnom uspije izvršit pravo naučno ispitivanje. priželjujem da me okulista razotkrije i naruči mi odvojene posjete za svako oko, s minimalnim vremenskim razmakom od 3 tjedna između ili da bar promjeni redoslijed promatranja oka jer inače ću osljepiti.
iz: u ordinaciji
***
sana: mislave, bole me sise.
mislav: okej, ovo je sad malo pr..
sana: mislila sam da je to od ređipeta, jer su me bolile baš zadnjih par dana kad sam nosila tvrdi ređipet, onaj sa žicama?
i onda sam mislila da me bole od toga ali recimo danas uopće nisam nosila ređipet na posao i opet me bole.
trebam dobit mengu ili sam možda trudna.
mislav: nisi trudna.
sana: ali možda sam trudna. možda po duhu svetom.
ali ja ne vjerujem u njega.
ko zna je li epistemološki moguće zatrudnit s nekim u koga ne vjeruješ?
iz: indokrinacija; kritika čistog seksa
***
kad ti je neko seksi, kad mi je djelić svakog dijela njegovog tijela seksi, zašto mi je seksi, zašto mi je taj djelić seksi, kultura me nije učila da dijelove objekata uzimam sinegdohalno seksualno, zašto? i perverzno je, da ga želim u sebi, da ga želim konzumirati pičkom i ustima, da ga želim doslovno pojesti, zapravo, jer kad je on u meni, kad se smiksamo, izaći će dijete, seks je perverzan jer će iz njega izaći dijete, dijete je perverzno ili je perverzno tek to šta ga predmnijevamo nevinim. to je izvorni grijeh s kojim se svi rađamo, a ne neka šovinistička prehrambena edenska spika.
***
unišla sam kod svoga staroga mladića. primijetila sam da je počistio stan i rekla: sutra ti dolazi čistačica? odvratio je da da. jako joj se radovao i zaista je lijepo sredio stan. rekao je da će joj platiti 6 sati, ja sam se jako uzrujala i uzbudila rekla da ću mu ja sve očistit za dva sata i nek ne pretjeruje ali njemu je bilo neugodno jer je stan bio razmjerno prljav. čujem danas da je ona rekla da će joj trebat 4 sata i malo sam mirnija jer ga nije za puno preveslala. stan sad blista, kao šta kod mojih mladića sve blista baš kad raskinemo. tako naprimjer počnu pit ili se drogirat ili se seksat i postanu skroz naskroz zabavni tek nakon šta se rastanemo. to me činilo, a izgleda da me i dalje čini razmjerno nesretnom.
osim šta ga nije za puno preveslala, čistačica je pokazala sklonost premiještanju namještaja, a njemu se to ne sviđa ali neće je upozoriti nek molim to ne radi. a ja se osjećam izdano jer ako sam se ja sa svojim dekoraterskim sklonostima uspila uzdržat da mu premiještam namještaj, kako to da sad njegova čistačica ima pravo na to, i da joj on to još i plati? također mu je premjestila knjige. ni to joj neće reć, i živjet će s neadekvatno namještenim knjigama, zato da je ne učini nesretnom. a ja si priželjkujem mladića koji će meni, kao šta mi je cimer goran velikoga srca dopuštao, dopuštati da mu premještam namještaj i radim neke druge stvari i ako mu se ne svide, a jer mi neće htjet povrijediti osjećaje.
iako naravno želim da mi uvijek sve kaže, ali da kaže i svojoj čistačici. srećom nisam više sa svojim mladićem, ne bi podnijela svo uzrujavanje i uzbuđenje koje mi pruža njegov odnos s čistačicom.
iz: klasna krivnja.
***
prejedanje više nije društverno priznato (kao naprimjer u starom rimu ili kod gargantue) pa tako nije valjano sredstvo sublimacije. jedem umišljam da sublimiram, dakle. možda: postim sublimiram.
iz: psihe analiza.
***
on: oćeš ostat tu?
ja: do kad?
on: do kraja.
ja: samo mi se svidila ideja da kliznem niz ormar.
lijepo spavaj, krevet je zavezan.
mislav
iz: obitelj ili karijera; vježbe za bivanje; nacrt za dizertaciju o boli; pograničja predestiniranog; sitcomi, sita sam vas; priručnik za robove u tranziciji; ljubav
utorak, 10. ožujka 2009.
iskrenost je privilegija siromašnih duhom. aj, ubo sam se na krevet, imaš li keksa?
boris
čitala sam pet prijatelja, jednu iz serije knjiga izmišljenih da bi potakle apetit tisuća čeda diljem svijeta, i george, koja su svi htjeli biti kad su se igrali kao mali ali anji bi nju netko uvijek dograbio pred nosom pa bi bila dick, ali i to je bilo u redu, kaže ona, i george se nije mogla ljutiti uz tako divan pogled na demonske stijene koje izranjaju iz mora. pa sam ja opet zaključila da njena ljutnja nije bila autentična potreba. ali ni naše ljutnje s kojima imamo priliku imati posla u svakodnevnom životu, ako ih možemo zamisliti ustuknutima u susretu s predivnim pogledom, nisu autentične. mislim da je svaka ljutnja slaba na nešto, da svaka ima nešto pred čime bi ustuknula. tako da nema autentične ljutnje.
iz: logika prvog reda do mora; pustopoljina-vriština-đumbir-hridi
***
ja: i jel bi ti nešto falilo?
(iz: kumim mislava po tisućiti put)
mislav: možda.
ja: koji si ti bedak zaljubljeni. šta bi ti falilo? s najboljom prijateljicom. koji su temelji dobrog braka?
mislav: građanskog...
***
najveći kompliment nekoj datosti (i najveća moja autozabluda) je da je neki moj sud o njoj objektivna spoznaja. kad ni ne vidim uvjete koji su mi uvjetovali tu subjektivnu spoznaju - toliko mi objekt spoznaje savršenošću zaslijepi oči, to je divna nesvjesna gesta.
iz: medikamenti su suplementi, a komplimenti?
***
domislila sam se da se ne umire svjesno, da se prijelaz desi potpuno neprimjetno, samo si to moram još dodatno utemeljit na nekoj nevjerojatnoj sličnosti dvaju (?!) svjetova.
inače, ne želim umrijeti prije mojih prijatelja iz razloga šta ne volim propuštati dobre, ali ni loše (!) tulume. ako vrijeme i jest relativno (a jest. - mislav) i ja ih u drugom (?!) svijetu budem čekala samo koji moj dan, oni će opet toliko toga doživit i promijenit se, pa da me vole i čekaju da me vide ko josipa lisac svog pokojnog čovjeka, opet recimo moj tata ne zna da amerika ima crnog predsjednika.
osim ako recimo u smrti (?!) možemo sjedit pred ekranom i na neki internetu sličan način sudjelovat ako ne u pravljenju (a možda i to malo, pri zajebancijama a la pucketanje namještaja i nevjerojatne slučajnosti) onda bar u primanju informacija. možda moj tata sad zna šta se sve tu dešava i iako ne može dijelit to s nama, možda sad ima neke nove oblike i vrste uvida koji mu to malo nadoknađuju. pa se opet svi možemo skupa družit.
ja bi se volila vječno družit sa svojim prijateljima.
***
jutro nakon što masturbiram mogu ju/ga sresti i tad osjećam da ju/ga posjedujem, zbog pretezanja informacija s moje strane, jer on(a) ne zna da smo sinoć spavali zajedno.
iz: kritika čistog seksa
***
orfej se birajuć između žudnje (da pogleda ženu) i ljubavi (očitovane u želji da je spasi) odlučio (moš li se (ne mislim na njegovu lik-ovnost sad) uopće odlučit? to nije prava riječ, pravi naziv. da je odlučivao, ishod bi bio drukčiji)(ustvari je odlučivanje naravno jedino šta možeš napraviti, nikakva druga radnja ne postoji), kaže teoretičar, za žudnju, pa ju je, ženu, pogledao, pa ju izgubio. e, ja se ne slažem. ne oko toga šta je orfej napravio nego oko žudnje. on se odlučio za žudnju, ali ju je, bidan, odmah i izgubio, jer žudnju izgubiš kad je realiziraš tako da se i nije baš odlučio za nju - on ju je realizirao pogledom pa je izgubio sve. da je izveo ženu van (ne van, u život, nego van u život)...pa, ona bi se malo trudila da on nema osjećaj da je sigurno ima pa bi i dalje žudio. jerbo je žena, jerbo je to njen posao.
ovo mi pada u vodu
(ako je žudnji svojstvena kratkovječnost i ako na situaciju gledam, a gledam, očima hrasta, a ne mušice)
ako on žudnju nije realizirao i potrošio već aktualizirao pa mu je ostala. ali i dalje mislim da je bolje da je aktualizira zajedničko dinamičko neprekinuto zavođenje.
ali jako je teško postići da partner(ica) ima dojam da me nema i istovremeno sigurnost da me ima. to dvoje je samo naizgled nespojivo. tj nespojivo jest, ali ne i ne-su-bivstljivo. a nužno je oboje, pokazat mu/joj da si bezuvjetno tu, a jer ga/ju voliš, i pokazat da si nestalna poput nestalnosti, a jer voliš sebe.
iz: le plaisir du désir; ljubav; pograničja predestiniranog
***
ne želiš me ubiti. imala si priliku za to i nisi mogla. (kaže neki kulturni artefakt) znači li to da bi bila mogla da je htjela?
(znači li to da ono šta istinski želim - i mogu?)
znači li to da bi bila mogla da nije imala priliku?
(znači li to da je želju nemoguće realiziratipod pritiskom?)
iz: le plaisir du désir
***
dakle, knjiga se zove "Ustaško - domobranski pokret" i ja sam mislila da je to neki domobranski pokret koji se zvao "Ustaško". Ili da je to domobranski pokret opisan za malu djecu. ali onda vidim da je neko jednostavno upisao povlaku umjesto crtice!!! dakle, ustaško-domobranski pokret. tad je sve jasno.
iz: važnost minuciozne interpunkcije
***
zbog sporadičnog nedisplayiranja grafičica popularno nazvanih smajlići već njihovog pojavljivanja u mom skype sučelju u tekstualnom obliku kao i zbog neshvaćanja svih nijasi mog iskaza koje bi visoko animirane grafičice koje na njega prilljepim trebale prenijeti, imam dojam i predodžbu da moj mladić i ja imamo različnu verziju skajpa i da moja informacija ne stiže do njega onakva kakvu sam je odašljala. to je lijep primjer buke u kanalu. rekla sam to svom mladiću, doktorantu humanistike s mediologijom kao posebnim poljem interesa. nije mu bilo jasno o čemu pričam.
iz: teorija komunikacije u praksi; ; reminiscencije
***
ja: znaš kako životinje u crtiću padnu u provaliju tek kad shvate da trče nad provalijom?
on: znam.
ja: o tome ću pisat.
on: o tome je i žižek pisao.
ja: žižek? jebemu boga žižeku!!
on: ali možeš s njim polemizirati o tome.
iz: kako životinje u crtiću padnu u provaliju tek kad shvate da trče nad provalijom
***
kažu da fine i dobro odgojene djevojke, pa i mladići, ne smiju, ako je ikako mogu izbjeći, u iskazu previše koristiti osobnu zamjenicu ja, a pogotovo njome iskaze započinjati, jer time ukazuju na sebe, na svoju važnost naspram sugovornika (ili sugovornice). ali ako svi napustimo tu rabotu, neće biti egoističinih ljudi, žena i djece spram kojih će se određivati tojest definirati onie kojie žele biti finie i uljuđenie, i više ili manje skoro će se stvoriti nova distinkcija, a (ja) nagađam da bi se to moglo izvesti punjenjem glagola egoizmom.
iz: gramatika - etika - identitet (problematika)
***
ako je ovo igra, onda se igram.
iz: postulati; je li moguće biti van diskursa onih s kojima si zajedno u diskursu, i da li to možda ovisi o gledištu, želji ili odluci, a da pritom ovo nema veze sa središtem diskursa koje njime upravlja i njegov je dio, a istovremeno mu je izvan?
***
a šta se tiče definicije: kad odredimo nju, znat ćemo sve jer će ona povratno odrediti nas.
baš zato to nije niti malo jednostavno.
ipak, neki definiraju s lakoćom. ili bolje rečeno: olako.
to su vjetropiri. i sama nekad naginjem tome da budem vjetropirka.
iz: e(g)ologija
boris
sana: maarko, oće sa mnom bit sve u redu?
marko: oće, sano.
sana: pitala sam to primoža i on mi je reka da ne zna, ali da će on učinit sve šta može da budem u redu. možda je to reka da ne bi baš klišejno reka da oće. čini mi se da je i malo razmislija, ali možda je to napravija da ne bi baš klišejno reka da ne zna.
čitala sam pet prijatelja, jednu iz serije knjiga izmišljenih da bi potakle apetit tisuća čeda diljem svijeta, i george, koja su svi htjeli biti kad su se igrali kao mali ali anji bi nju netko uvijek dograbio pred nosom pa bi bila dick, ali i to je bilo u redu, kaže ona, i george se nije mogla ljutiti uz tako divan pogled na demonske stijene koje izranjaju iz mora. pa sam ja opet zaključila da njena ljutnja nije bila autentična potreba. ali ni naše ljutnje s kojima imamo priliku imati posla u svakodnevnom životu, ako ih možemo zamisliti ustuknutima u susretu s predivnim pogledom, nisu autentične. mislim da je svaka ljutnja slaba na nešto, da svaka ima nešto pred čime bi ustuknula. tako da nema autentične ljutnje.
iz: logika prvog reda do mora; pustopoljina-vriština-đumbir-hridi
***
ja: i jel bi ti nešto falilo?
(iz: kumim mislava po tisućiti put)
mislav: možda.
ja: koji si ti bedak zaljubljeni. šta bi ti falilo? s najboljom prijateljicom. koji su temelji dobrog braka?
mislav: građanskog...
***
najveći kompliment nekoj datosti (i najveća moja autozabluda) je da je neki moj sud o njoj objektivna spoznaja. kad ni ne vidim uvjete koji su mi uvjetovali tu subjektivnu spoznaju - toliko mi objekt spoznaje savršenošću zaslijepi oči, to je divna nesvjesna gesta.
iz: medikamenti su suplementi, a komplimenti?
***
domislila sam se da se ne umire svjesno, da se prijelaz desi potpuno neprimjetno, samo si to moram još dodatno utemeljit na nekoj nevjerojatnoj sličnosti dvaju (?!) svjetova.
inače, ne želim umrijeti prije mojih prijatelja iz razloga šta ne volim propuštati dobre, ali ni loše (!) tulume. ako vrijeme i jest relativno (a jest. - mislav) i ja ih u drugom (?!) svijetu budem čekala samo koji moj dan, oni će opet toliko toga doživit i promijenit se, pa da me vole i čekaju da me vide ko josipa lisac svog pokojnog čovjeka, opet recimo moj tata ne zna da amerika ima crnog predsjednika.
osim ako recimo u smrti (?!) možemo sjedit pred ekranom i na neki internetu sličan način sudjelovat ako ne u pravljenju (a možda i to malo, pri zajebancijama a la pucketanje namještaja i nevjerojatne slučajnosti) onda bar u primanju informacija. možda moj tata sad zna šta se sve tu dešava i iako ne može dijelit to s nama, možda sad ima neke nove oblike i vrste uvida koji mu to malo nadoknađuju. pa se opet svi možemo skupa družit.
ja bi se volila vječno družit sa svojim prijateljima.
***
jutro nakon što masturbiram mogu ju/ga sresti i tad osjećam da ju/ga posjedujem, zbog pretezanja informacija s moje strane, jer on(a) ne zna da smo sinoć spavali zajedno.
iz: kritika čistog seksa
***
orfej se birajuć između žudnje (da pogleda ženu) i ljubavi (očitovane u želji da je spasi) odlučio (moš li se (ne mislim na njegovu lik-ovnost sad) uopće odlučit? to nije prava riječ, pravi naziv. da je odlučivao, ishod bi bio drukčiji)(ustvari je odlučivanje naravno jedino šta možeš napraviti, nikakva druga radnja ne postoji), kaže teoretičar, za žudnju, pa ju je, ženu, pogledao, pa ju izgubio. e, ja se ne slažem. ne oko toga šta je orfej napravio nego oko žudnje. on se odlučio za žudnju, ali ju je, bidan, odmah i izgubio, jer žudnju izgubiš kad je realiziraš tako da se i nije baš odlučio za nju - on ju je realizirao pogledom pa je izgubio sve. da je izveo ženu van (ne van, u život, nego van u život)...pa, ona bi se malo trudila da on nema osjećaj da je sigurno ima pa bi i dalje žudio. jerbo je žena, jerbo je to njen posao.
(ako je žudnji svojstvena kratkovječnost i ako na situaciju gledam, a gledam, očima hrasta, a ne mušice)
ako on žudnju nije realizirao i potrošio već aktualizirao pa mu je ostala. ali i dalje mislim da je bolje da je aktualizira zajedničko dinamičko neprekinuto zavođenje.
ali jako je teško postići da partner(ica) ima dojam da me nema i istovremeno sigurnost da me ima. to dvoje je samo naizgled nespojivo. tj nespojivo jest, ali ne i ne-su-bivstljivo. a nužno je oboje, pokazat mu/joj da si bezuvjetno tu, a jer ga/ju voliš, i pokazat da si nestalna poput nestalnosti, a jer voliš sebe.
iz: le plaisir du désir; ljubav; pograničja predestiniranog
***
ne želiš me ubiti. imala si priliku za to i nisi mogla. (kaže neki kulturni artefakt) znači li to da bi bila mogla da je htjela?
(znači li to da ono šta istinski želim - i mogu?)
znači li to da bi bila mogla da nije imala priliku?
(znači li to da je želju nemoguće realizirati
iz: le plaisir du désir
***
dakle, knjiga se zove "Ustaško - domobranski pokret" i ja sam mislila da je to neki domobranski pokret koji se zvao "Ustaško". Ili da je to domobranski pokret opisan za malu djecu. ali onda vidim da je neko jednostavno upisao povlaku umjesto crtice!!! dakle, ustaško-domobranski pokret. tad je sve jasno.
iz: važnost minuciozne interpunkcije
***
zbog sporadičnog nedisplayiranja grafičica popularno nazvanih smajlići već njihovog pojavljivanja u mom skype sučelju u tekstualnom obliku kao i zbog neshvaćanja svih nijasi mog iskaza koje bi visoko animirane grafičice koje na njega prilljepim trebale prenijeti, imam dojam i predodžbu da moj mladić i ja imamo različnu verziju skajpa i da moja informacija ne stiže do njega onakva kakvu sam je odašljala. to je lijep primjer buke u kanalu. rekla sam to svom mladiću, doktorantu humanistike s mediologijom kao posebnim poljem interesa. nije mu bilo jasno o čemu pričam.
iz: teorija komunikacije u praksi; ; reminiscencije
***
ja: znaš kako životinje u crtiću padnu u provaliju tek kad shvate da trče nad provalijom?
on: znam.
ja: o tome ću pisat.
on: o tome je i žižek pisao.
ja: žižek? jebemu boga žižeku!!
on: ali možeš s njim polemizirati o tome.
iz: kako životinje u crtiću padnu u provaliju tek kad shvate da trče nad provalijom
***
kažu da fine i dobro odgojene djevojke, pa i mladići, ne smiju, ako je ikako mogu izbjeći, u iskazu previše koristiti osobnu zamjenicu ja, a pogotovo njome iskaze započinjati, jer time ukazuju na sebe, na svoju važnost naspram sugovornika (ili sugovornice). ali ako svi napustimo tu rabotu, neće biti egoističinih ljudi, žena i djece spram kojih će se određivati tojest definirati onie kojie žele biti finie i uljuđenie, i više ili manje skoro će se stvoriti nova distinkcija, a (ja) nagađam da bi se to moglo izvesti punjenjem glagola egoizmom.
iz: gramatika - etika - identitet (problematika)
***
ako je ovo igra, onda se igram.
iz: postulati; je li moguće biti van diskursa onih s kojima si zajedno u diskursu, i da li to možda ovisi o gledištu, želji ili odluci, a da pritom ovo nema veze sa središtem diskursa koje njime upravlja i njegov je dio, a istovremeno mu je izvan?
***
a šta se tiče definicije: kad odredimo nju, znat ćemo sve jer će ona povratno odrediti nas.
baš zato to nije niti malo jednostavno.
ipak, neki definiraju s lakoćom. ili bolje rečeno: olako.
to su vjetropiri. i sama nekad naginjem tome da budem vjetropirka.
iz: e(g)ologija
sana: maarko, oće sa mnom bit sve u redu?
marko: trebalo bi.
nedjelja, 8. ožujka 2009.
četvrtak, 19. veljače 2009.
ja bin se stija osjećat izgubljen ko u ameriki, al se osjećan izgubljeno u hrvatskoj.
goran
stipe: leonardo ne čita marxa.
sana: ozbiljno? idem mu to sad reć.
stipe: pa zna on to!
***
kad glavni upravitelj dođe u hrvatsku provjeravati naše direktore, onda mu ja huham kavu jer sam za to po više čimbenika podobna. on je srdačan, nabaci koju duhovitu primjedbu i pjevuši po odlasku na i izlasku sa toaleta. zbog tog sam pjevušenja nekako, vrlo čudnovato, osjetila kao da on polaže seksualno pravo na mene, kao uostalom i na sve zaposlenike firme. i koliko god, a jer sam obrazovana, bistra, inteligentna i žustra duha, znala da je to potpuno luda, pa time i jako zanimljiva pomisao, toliko, a jer sam obrazovana, bistra, inteligentna i žustra duha, vjerujem da je ona u nečemu ipak utemeljena.
iz: rad; pograničja zdravog razuma
***
imam mladića koji puno radi pa nema kad čistiti životni prostor pa je, kako mu to prihodi dopuštaju, odlučio unajmiti ženu (da, ženu, ni meni ne pada na pamet reć muškarca iako mi dakako padne na pamet) da to radi namjesto njega. ali on ima onaj problem koji ima i moja babasejka. srami se dovest ženu da mu čisti stan, ako je ovaj prljav. ko šta babasejka neće dovest ženu da joj očisti apartmane ako ih ona prvo malo ne mane. stoga će to prije oni malo sredit. a kako je babasejka stara i nemoćna, a mladić puno radi pa nema kad, babini apartmani i mladićev životni prostor su najebali.
iz: na tragu tautologije
***
sana: i onda mi je leo reko da ja nisam proleterka nego oni u lici.
stipe: ma, leo!
sana: ali u pravu je.
stipe: svi koji se prodaju za rad su to.
sana: pa svi prodaju svoj rad.
stipe: ali sredstva za proizvodnju!
sana: onda mali poduzetnici jedini među proleterima nisu proleteri? ja mislim da su baš oni proleteri. jer država je vlasnik pravila proizvodnje. to nisu sredstva, al su u istoj kategoriji. bar ako razmišljam ovako... umjetnički.
***
kako možemo znati gori li svjetlo u frižideru kad zatvorimo vrata? (ne, ne tako da unutra zatvorimo kameru, jer onda nećemo znati gori li svjetlo u frižideru kad ne snima kamera.) pa nađimo načina da se zatvorimo u frižider!
iako, bi li gorilo da mi nismo u frižideru?
iz: zen budizam na zapadu
***
često razmišljam o tome kako bi uslijed ove težine, nepodnošljivosti, razočaranosti, usamljenosti i tuge bilo olakšanje za promjenu ne-biti, a kako sam draga i korektna, i više ne onako patetična kao prije, ne estetiziram svoje zadnje trenutke, riječi ili ljude, već o tome šta bi sve bilo u redu i valjano napraviti prije nego odem.
pravovremeno dati otkaz, zavoriti račune i sve dokumente postaviti na vidljivo mjesto, kao i sve šifre za sve akaunte, primjerice za domenu, otkazati stan, darovati imovinu ili je bar maksimalno minimizirati.
a onda sam, tragom svoje davne odluke da ću se, kad se odlučim ubiti, neubiti, i umjesto toga ostavit sve, ukrcat se i otić na neke atole ili tako negdje, di su isto šanse velike da ću umrit od skitalačke prljavštine i generalne neimaštine, ali ću bar još nešto doživit a osim toga sam zaključila, kad sam poslala život kvragu, da bi bilo najbolje i u ovom scenariju s predradnjama za samoubojstvo postupiti istovjetno: kad si pripremim odlazak i odriješim se koliko je to moguće vezanosti uz sve, onda ću i otići.
dijelom ovo ima veze s onim klasičnim samoubojstvenim materijalnim čišćenjem svojih tragova ovdje, dal kako bi te šta manje toga vezivalo uz svijet (i da li to zato šta ne želiš s njim imati posla ili zato što je tada lakše otić), dal jer ti svijet sve manje znači. ali ipak nisam čula za ovoliko uviđavne samoubojice.
iz: branding identiteta; nebo nad berlinom, zemlja nadamnom
***
sana: dobro jutro, proleteri.
goran: jes, i džezeri anke.
sana: ja stalno serem da sam proleterka pa sam to rekla leonardu a on mi je ne svisoka i bez sarkazma skroz mirno reko nisi ti proleterka, oni šta oru po lici su proleteri. jerbo ja uspijem stvorit svojim radom krov nad glavom i tak. ali šta ja znam, stipe pak kaže da nemam sredstva za proizvodnju, pa..
goran: ne, vidiš pogrijšija je, a i stipe anke.
sana: kako onda ide?
goran: oni u liki nisu proleteri, oni u končaru, moji drugari koji rade 26 dana na misec za 1600 kn su proleteri jer nimaju ni sredstava a bogami si osim parizera ne moru osigurat nič. a ovo ča stipe veli vrijedi za 19 st. nisan siguran da je i sada. u lici su seljaci, kulaci.
sana: aha, da, ovi u lici imaju zemlju, motiku i sjeme.
goran: točno.
sana: a šta su kulaci?
goran: kulaci su bili seljaci u sssr-u koji su imali to pa ih je lenjin malo razvlastija.
sana: kako razvlastija? oduzea im je sjeme?
goran: oduzeja im sve.
sana: pa su onda postali proleteri. možda je lenjinu falilo proletera!
goran: je, tribalo je zemlju industrijalizirat, a ko će u tvornice neg proleteri.
sana: i šta onda vrijedi sada?
goran: sad vrijedi nekaj komplicirano, mislav to zna konstruktivno objasnit: disperzija vlasničkih struktura: nema više nužno debelih starih bogatih bankara koji svime upravljaju - sad su to ljigavci u japi odijelima.
sana: zar nije svejedno jesul japiji il debeljci bankari ako drže sredstva za proizvodnju? aha, japiji ne drže, ali upravljaju njima. ali šta ćeš prerađivat u tvornici ako nemaš seljaka da proizvode sirovine?
goran: kamen, mramor i željezo, ne?
sana: aha, a šta će proleteri jest?
goran: nikaj, zato se i umiralo tako uspješno. al s osmijehon i vjeron u neuzaludnost žrtve.
goran
stipe: leonardo ne čita marxa.
sana: ozbiljno? idem mu to sad reć.
stipe: pa zna on to!
***
kad glavni upravitelj dođe u hrvatsku provjeravati naše direktore, onda mu ja huham kavu jer sam za to po više čimbenika podobna. on je srdačan, nabaci koju duhovitu primjedbu i pjevuši po odlasku na i izlasku sa toaleta. zbog tog sam pjevušenja nekako, vrlo čudnovato, osjetila kao da on polaže seksualno pravo na mene, kao uostalom i na sve zaposlenike firme. i koliko god, a jer sam obrazovana, bistra, inteligentna i žustra duha, znala da je to potpuno luda, pa time i jako zanimljiva pomisao, toliko, a jer sam obrazovana, bistra, inteligentna i žustra duha, vjerujem da je ona u nečemu ipak utemeljena.
iz: rad; pograničja zdravog razuma
***
imam mladića koji puno radi pa nema kad čistiti životni prostor pa je, kako mu to prihodi dopuštaju, odlučio unajmiti ženu (da, ženu, ni meni ne pada na pamet reć muškarca iako mi dakako padne na pamet) da to radi namjesto njega. ali on ima onaj problem koji ima i moja babasejka. srami se dovest ženu da mu čisti stan, ako je ovaj prljav. ko šta babasejka neće dovest ženu da joj očisti apartmane ako ih ona prvo malo ne mane. stoga će to prije oni malo sredit. a kako je babasejka stara i nemoćna, a mladić puno radi pa nema kad, babini apartmani i mladićev životni prostor su najebali.
iz: na tragu tautologije
***
sana: i onda mi je leo reko da ja nisam proleterka nego oni u lici.
stipe: ma, leo!
sana: ali u pravu je.
stipe: svi koji se prodaju za rad su to.
sana: pa svi prodaju svoj rad.
stipe: ali sredstva za proizvodnju!
sana: onda mali poduzetnici jedini među proleterima nisu proleteri? ja mislim da su baš oni proleteri. jer država je vlasnik pravila proizvodnje. to nisu sredstva, al su u istoj kategoriji. bar ako razmišljam ovako... umjetnički.
***
kako možemo znati gori li svjetlo u frižideru kad zatvorimo vrata? (ne, ne tako da unutra zatvorimo kameru, jer onda nećemo znati gori li svjetlo u frižideru kad ne snima kamera.) pa nađimo načina da se zatvorimo u frižider!
iako, bi li gorilo da mi nismo u frižideru?
iz: zen budizam na zapadu
***
često razmišljam o tome kako bi uslijed ove težine, nepodnošljivosti, razočaranosti, usamljenosti i tuge bilo olakšanje za promjenu ne-biti, a kako sam draga i korektna, i više ne onako patetična kao prije, ne estetiziram svoje zadnje trenutke, riječi ili ljude, već o tome šta bi sve bilo u redu i valjano napraviti prije nego odem.
pravovremeno dati otkaz, zavoriti račune i sve dokumente postaviti na vidljivo mjesto, kao i sve šifre za sve akaunte, primjerice za domenu, otkazati stan, darovati imovinu ili je bar maksimalno minimizirati.
a onda sam, tragom svoje davne odluke da ću se, kad se odlučim ubiti, neubiti, i umjesto toga ostavit sve, ukrcat se i otić na neke atole ili tako negdje, di su isto šanse velike da ću umrit od skitalačke prljavštine i generalne neimaštine, ali ću bar još nešto doživit a osim toga sam zaključila, kad sam poslala život kvragu, da bi bilo najbolje i u ovom scenariju s predradnjama za samoubojstvo postupiti istovjetno: kad si pripremim odlazak i odriješim se koliko je to moguće vezanosti uz sve, onda ću i otići.
dijelom ovo ima veze s onim klasičnim samoubojstvenim materijalnim čišćenjem svojih tragova ovdje, dal kako bi te šta manje toga vezivalo uz svijet (i da li to zato šta ne želiš s njim imati posla ili zato što je tada lakše otić), dal jer ti svijet sve manje znači. ali ipak nisam čula za ovoliko uviđavne samoubojice.
iz: branding identiteta; nebo nad berlinom, zemlja nadamnom
***
sana: dobro jutro, proleteri.
goran: jes, i džezeri anke.
sana: ja stalno serem da sam proleterka pa sam to rekla leonardu a on mi je ne svisoka i bez sarkazma skroz mirno reko nisi ti proleterka, oni šta oru po lici su proleteri. jerbo ja uspijem stvorit svojim radom krov nad glavom i tak. ali šta ja znam, stipe pak kaže da nemam sredstva za proizvodnju, pa..
goran: ne, vidiš pogrijšija je, a i stipe anke.
sana: kako onda ide?
goran: oni u liki nisu proleteri, oni u končaru, moji drugari koji rade 26 dana na misec za 1600 kn su proleteri jer nimaju ni sredstava a bogami si osim parizera ne moru osigurat nič. a ovo ča stipe veli vrijedi za 19 st. nisan siguran da je i sada. u lici su seljaci, kulaci.
sana: aha, da, ovi u lici imaju zemlju, motiku i sjeme.
goran: točno.
sana: a šta su kulaci?
goran: kulaci su bili seljaci u sssr-u koji su imali to pa ih je lenjin malo razvlastija.
sana: kako razvlastija? oduzea im je sjeme?
goran: oduzeja im sve.
sana: pa su onda postali proleteri. možda je lenjinu falilo proletera!
goran: je, tribalo je zemlju industrijalizirat, a ko će u tvornice neg proleteri.
sana: i šta onda vrijedi sada?
goran: sad vrijedi nekaj komplicirano, mislav to zna konstruktivno objasnit: disperzija vlasničkih struktura: nema više nužno debelih starih bogatih bankara koji svime upravljaju - sad su to ljigavci u japi odijelima.
sana: zar nije svejedno jesul japiji il debeljci bankari ako drže sredstva za proizvodnju? aha, japiji ne drže, ali upravljaju njima. ali šta ćeš prerađivat u tvornici ako nemaš seljaka da proizvode sirovine?
goran: kamen, mramor i željezo, ne?
sana: aha, a šta će proleteri jest?
goran: nikaj, zato se i umiralo tako uspješno. al s osmijehon i vjeron u neuzaludnost žrtve.
ponedjeljak, 9. veljače 2009.
kad sam bila mala valjda sam se toliko protivila ideji da je janko moje dijete i uporno tvrdila da mi je on brat zato šta da je bio moje dijete to bi značilo da mi ga je napravio tata.
iz: psihe analiza
- ona je trudna. jel vidiš ti to?
- aha.
- zamišljaš li ih nekad iznutra? jel ih nekad gledaš očuđeno?
- pa..
- one su nama skroz prirodne, a drugo stanje nam je postalo samo izraz, ali pazi, one su stvarno u drugom stanju! i da dođe vanzemaljac on bi to vidio puno bolje od tebe, on bi me lakše razumio. evo uzmi aliena. tebi je njegov način razmnožavanja sigurno neobičan i gadljiv.
- hm..
- i ako ne kompliciran i intrigantan, a ono bar zanimljiv i čudan. volila bi znat kako je to kad tvoje tijelo nije tvoje. je li to kao kad beba alien uzme tebe za domadara? osvijeste li one ikad u sebi bebu kao nešto izvanjsko pa samim time i strašno jer je u njima. i šta je još gore, jer je dijelom dio njih?
iz: kritika čistog seksa; mediji i higijena; metatijelo; naputak za angažirani odgoj roditelja; razmatranja o iz-rodu; remećenja; rod rodilje
***
sve su mi biljke poumirale (osim one paprati koju ne bi uspila ubit i da hoću, bojim je se jer joj je korjen izašao kroz rupice na dnu tegle i strepim ne da ću jedan dan doć izvana i vidit da mi se ukopala u policu i knjige i da je više nikad neću uspit iščupat, nego da će se to desit dok budem spavala, da ću se probudit i nać njeno korijenje zarinuto u sebe, mene, biljke koja uz to pušta izdanke brzinom prema kojoj su kunići mila djevica, ali te se biljke zbog navedenog ionako planiram riješit)(strahujem da ona to sluti). sve su mi biljke poumirale i bojim se, ako mi igrom mogućeg slučaja dijete bude biljka da će mi i ono umrit. jer ja se ne znam brinit za biljke. (znam da danas postoje rane dijagnostičke metode, ali biljkom se može postati igrom mogućeg slučaja i kasnije. evo, naprimjer..)
iz: razmatranja o iz-rodu
***
više od djeteta želim bend. znači li to da je kultura nadvladala prirodu?
iz: kontekst je zajeban tekst
***
i to je tako nepošteno, to da od sve te moguće djece mi rodimo samo slučajan, odabrani i slučajno odabrani broj. ako neću roditi sve
(ili bar koliko je fizički moguće, ali i tad...)
nije u redu da rodim nijedno. s abortusom se stanje malo pogoršava, ako ne rodiš to jedno ili dvoje, nije u redu roditi nijedno
(iako je u konačnici stvar ista kao i sa svom tom neaktualiziranom odojčadi, svejedno jesu li jajašca bila oplođena i na pola puta do aktualizacije. šta abortus izjednačava s menstruiranjem, a svako menstruirenje diže na razinu abortusa.)
ali ne pričam o abortusu, nego o tome da je tako nepošteno
(nepošteno je i šta svi ne mogu nać seksualnog partnera ali dužnost nam je to i prioritet ustrajno raditi na tome da bismo mogle roditi svu tu djecu)
da su se od sve moguće djece rodili baš martin, emanuela, antonjeta, mirej i luka. i da mi je baš drago šta su se rodili.
iz: razmatranja o iz-rodu; nacrt za dizertaciju o boli
iz: psihe analiza
- ona je trudna. jel vidiš ti to?
- aha.
- zamišljaš li ih nekad iznutra? jel ih nekad gledaš očuđeno?
- pa..
- one su nama skroz prirodne, a drugo stanje nam je postalo samo izraz, ali pazi, one su stvarno u drugom stanju! i da dođe vanzemaljac on bi to vidio puno bolje od tebe, on bi me lakše razumio. evo uzmi aliena. tebi je njegov način razmnožavanja sigurno neobičan i gadljiv.
- hm..
- i ako ne kompliciran i intrigantan, a ono bar zanimljiv i čudan. volila bi znat kako je to kad tvoje tijelo nije tvoje. je li to kao kad beba alien uzme tebe za domadara? osvijeste li one ikad u sebi bebu kao nešto izvanjsko pa samim time i strašno jer je u njima. i šta je još gore, jer je dijelom dio njih?
iz: kritika čistog seksa; mediji i higijena; metatijelo; naputak za angažirani odgoj roditelja; razmatranja o iz-rodu; remećenja; rod rodilje
***
sve su mi biljke poumirale (osim one paprati koju ne bi uspila ubit i da hoću, bojim je se jer joj je korjen izašao kroz rupice na dnu tegle i strepim ne da ću jedan dan doć izvana i vidit da mi se ukopala u policu i knjige i da je više nikad neću uspit iščupat, nego da će se to desit dok budem spavala, da ću se probudit i nać njeno korijenje zarinuto u sebe, mene, biljke koja uz to pušta izdanke brzinom prema kojoj su kunići mila djevica, ali te se biljke zbog navedenog ionako planiram riješit)(strahujem da ona to sluti). sve su mi biljke poumirale i bojim se, ako mi igrom mogućeg slučaja dijete bude biljka da će mi i ono umrit. jer ja se ne znam brinit za biljke. (znam da danas postoje rane dijagnostičke metode, ali biljkom se može postati igrom mogućeg slučaja i kasnije. evo, naprimjer..)
iz: razmatranja o iz-rodu
***
više od djeteta želim bend. znači li to da je kultura nadvladala prirodu?
iz: kontekst je zajeban tekst
***
i to je tako nepošteno, to da od sve te moguće djece mi rodimo samo slučajan, odabrani i slučajno odabrani broj. ako neću roditi sve
(ili bar koliko je fizički moguće, ali i tad...)
nije u redu da rodim nijedno. s abortusom se stanje malo pogoršava, ako ne rodiš to jedno ili dvoje, nije u redu roditi nijedno
(iako je u konačnici stvar ista kao i sa svom tom neaktualiziranom odojčadi, svejedno jesu li jajašca bila oplođena i na pola puta do aktualizacije. šta abortus izjednačava s menstruiranjem, a svako menstruirenje diže na razinu abortusa.)
ali ne pričam o abortusu, nego o tome da je tako nepošteno
(nepošteno je i šta svi ne mogu nać seksualnog partnera ali dužnost nam je to i prioritet ustrajno raditi na tome da bismo mogle roditi svu tu djecu)
da su se od sve moguće djece rodili baš martin, emanuela, antonjeta, mirej i luka. i da mi je baš drago šta su se rodili.
iz: razmatranja o iz-rodu; nacrt za dizertaciju o boli
utorak, 3. veljače 2009.
prije ili poslije ćemo te dokučit.
stipe, prijeti mislavu
ja: odaćuti tajnu.
mislav: molim?
ja: odaću ti tajnu.
mislav: mda.
ja: jučer sam gledala et-ja i plakala sam na kraju.
mislav: hahaha!
ja: i boris mi se smijao i tješio me.
mislav: hahaha. hahahaha!
ja: ali ne ko ti, niko mi se ne ruga tako ko ti, ti me uvik lijepo izvrijeđaš i ismiješ me pa mi odma bude bolje.
i znaš šta još?
jel znaš?
mislav: šta?
ja: znaš onaj dio na kraju kad on ide ća.
milav: e.
ja: lažeš! ne znaš.
mislav: znam.
ja: ne znaš! ali to je opće mjesto! ajde, ispričaj, ispričaj mi ako znaš!
mislav: et na kraju ide ća.
ja: a zašto? zašto ide?
mislav: jer tu nije mogao pronaći odgovarajuće odijelo.
ja: grozan si! grozan!
mislav: hahahahaha!
ja: grozan si, ti uopće ne zaslužuješ, uopće ne zaslužuješ šta ti imam reć!
mislav: jesi znala da je et srbin?
ja: grozan!
mislav: je, jesi se zapitala di je on bio devedesetprve, a? srbin iz kragujevca.
ja: grozan si i odvratan, a ja sam zamišljala na kraju kad su se oni rastajali jer je on išo nazad na svoju planetu svojim voljenima i obitelji i prijateljima, onda sam se ja kao pokušala malo uživit, ne gledaj me tako, uživit u njegovu ulogu, pa sam,
mislav: haha.
ja: odvratan si! a ja sam zamislila da se rastajem od tebe! grozota! nisi to zaslužio.
mislav: hahahahaha!
ja: i da se više nikad nećemo vidit. a po tebi sam išla u kragujevac.
mislav: hahaha!
ja: ili si ti, ti si išo u kragujevac, jel? biće si ti išo u kragujevac?
mislav: da, da! haha.
ja: drugi put ću zamislit stipu!
mislav: haha, on te neće ni pogledati nego će reći dadada i nastaviti čitati, hahaha!
ja: onda ću marka!
mislav: je, on će ti reć oeo somo ti ojde!
stipe, prijeti mislavu
ja: odaćuti tajnu.
mislav: molim?
ja: odaću ti tajnu.
mislav: mda.
ja: jučer sam gledala et-ja i plakala sam na kraju.
mislav: hahaha!
ja: i boris mi se smijao i tješio me.
mislav: hahaha. hahahaha!
ja: ali ne ko ti, niko mi se ne ruga tako ko ti, ti me uvik lijepo izvrijeđaš i ismiješ me pa mi odma bude bolje.
i znaš šta još?
jel znaš?
mislav: šta?
ja: znaš onaj dio na kraju kad on ide ća.
milav: e.
ja: lažeš! ne znaš.
mislav: znam.
ja: ne znaš! ali to je opće mjesto! ajde, ispričaj, ispričaj mi ako znaš!
mislav: et na kraju ide ća.
ja: a zašto? zašto ide?
mislav: jer tu nije mogao pronaći odgovarajuće odijelo.
ja: grozan si! grozan!
mislav: hahahahaha!
ja: grozan si, ti uopće ne zaslužuješ, uopće ne zaslužuješ šta ti imam reć!
mislav: jesi znala da je et srbin?
ja: grozan!
mislav: je, jesi se zapitala di je on bio devedesetprve, a? srbin iz kragujevca.
ja: grozan si i odvratan, a ja sam zamišljala na kraju kad su se oni rastajali jer je on išo nazad na svoju planetu svojim voljenima i obitelji i prijateljima, onda sam se ja kao pokušala malo uživit, ne gledaj me tako, uživit u njegovu ulogu, pa sam,
mislav: haha.
ja: odvratan si! a ja sam zamislila da se rastajem od tebe! grozota! nisi to zaslužio.
mislav: hahahahaha!
ja: i da se više nikad nećemo vidit. a po tebi sam išla u kragujevac.
mislav: hahaha!
ja: ili si ti, ti si išo u kragujevac, jel? biće si ti išo u kragujevac?
mislav: da, da! haha.
ja: drugi put ću zamislit stipu!
mislav: haha, on te neće ni pogledati nego će reći dadada i nastaviti čitati, hahaha!
ja: onda ću marka!
mislav: je, on će ti reć oeo somo ti ojde!
nedjelja, 11. siječnja 2009.
evo vam taj glupi post više.
svako tkivanje i kukičanje je zapravo čekanje da se nešto dogodi, zar ne?
leonardo
u tursko doba, albanske pljačkaške skupine često su upadale na bačije i otimale stada. bile su izvrsno organizirane, sa cijelim sustavom špijunaže o kretanju ovaca i obično su uspijevale u pljački. kako lokalna žandarmerija i nije baš bila revna u rješavanju ovakvih slučajeva, turci i srbi su sa vođama pljačkaških skupina sklapali vrlo precizne ugovore da bi se zaštitili; osim što su im plaćali, morali su dati vrlo detaljne podatke o svemu što se tiče bačije i njenog osoblja. za vrijeme 1. svjetskog rata broj pljačkaških skupina je toliko porastao da mnogi odustaju od bačijanja.
***
prije iz srednje su se nekidan nalazile u tantri, a ja nisam mogla pojavit se tamo bez ekstenzija. moj društveni život ih iziskuje. pa sam se posvađala s obitelji jer mi ne žele platit ekstenzije. nikakvi argumenti njima nisu dovoljni, ni da imam dvajspet i da ću se s kosom možda uspit udat, ni da meni duga kosa pomaže dok učim jer kad je vrtim. ni da to imaju sve ženske iz bigbradra, ni da nikoja moja prijateljica to nema, a uvik su me učili da ne budem ko svoje prijateljice. popustili su ipak kad sam postala polu histerična, polu katatonična i počela recitirat naglas djedamrazu pismo da nek mi pošalje ekstenzije s lanom iz bigbradra koja nek mi ih namontira, pa je tata reko platit pola ako će mama pola a ona je rekla da može al da se onda ne smim godinu dana ošišat inače sam gotova. obitelj sad trenutno puže po parketu i traži drugu polovinu sestrine leće - neplanirani trošak od 350kn i bojazan za moje ekstenzije. ja se mislim šta obuć, kiša je ovdi u splitu, a idemo babu u dom vidit. tata je reko da je su se za božić sve sestre i čistačice iz doma napile, zatvorile u jednu sobu i raspalile cajke a umirovljenike ko jebe. zato sad idemo vidit jel nam baba preživila. a pumpnu stanicu tu odma kraj mojega nebodera su noćas opljačkali. mama je radila noćnu a sestra je bila kod momka, tako da se u obitelji sumnja na mene jer su mi ekstenzije platit obećali tek danas.
iz: božić dvijeipete.
***
ja: i jesu babi našli šta?
dida (razočarano): nisu.
iz: u ordinaciji
***
majka je gurala svoje odojče u kolicima, a djevojčica šetala svoju lutku u količicima. kolica djevojčica su uvijek roza, dok kolica velikih djevojaka poprimaju boju novorođenčeta.
kolica djevojčica moraju uvijek biti roza jer kolica malih djevojaka poprimaju njihovu boju. jesu li onda sve djevojčice roze? možda sve one koje šetaju svoju lutku u kolicima? jesu li samo one koje guraju svoju lutku u kolicima, djevojčice?
iz: poèmes en rose, generalni odgoj općenitog djeteta.
***
kad mi neko kaže da je lijepo bit u mojim mislima nismo baš sigurni da je taj iskaz objektivno istinit jerbo kako on može znat kako (mu) je u mojim mislima. ako je slučajno pogodio, računa li se to kao objektivna istina?
iz: klinička ontologija
***
zašto bi plastične posudice klase tupperware sad kad smo uvidjeli koliko je to zamorno i komplicirano i dalje bile privatno vlasništvo? one su stalno u opticaju, mame nam šalju sarme i artičoke, u njima prijatelji donose paštete i odnose višak kolača s naših zabava, u njima nam brižne prijateljice donose juhice ili dušobrižnici s mikserima voćne kašice. a među nama ima opsesivno kompulzivnih koji naprimjer vole da je sve složeno i kupe si posudice koje stanu jedna u drugu, ili one istovjetnih il komplementarnih boja poklopaca, a onda se to rastepe po svijetu a mi završimo s lepezom eklektike u kredencu. neki, a priznajem da i sama više naginjem ovima, su možda jednostavnije uznemireni samo zato šta gotovo nijedna posuda klase tupperware nje tamo gdje bi trebala biti.
i zato ustanimo svi i odreknimo se privatnog vlasništva nad plastičnim posudicama!
naravno, ova akcija (pokret) ima smisla samo ako ih unificiramo, da sve (sve.) stanu jedna u drugu. i da budu iste boje. meni je najdraža sivoplava,
iz: j/m ao
***
***
nama su došli baba i dida sa šolte. prvo smo malo pričali o tom jesu li žene ljudi, ja sam malo provocirala didu mizoginim izjavama na šta je on skočija da kako ja mogu to govorit, da jesam li zaništa učila ono moje. baba je rekla da su žene žene, muškarci ljudi, a svi skupa smo čovječanstvo. bilo je u redu dok smo pričali o tome i o spolnim organima i inom, pri čemu je mama pitala didu
dida, jel ti znaš kako izgleda pička iznutra?, a dida odgovorio
ko lubenica,
al sad su počeli o odiranju zečeva pa mi se smučilo. tata je da tristo kuna za zeca od četri kile umisto da da meni za ekstenzije.
pitala sam jesu li postavili jaslice pod bor, a kaže dida da nisu nego su malog isusa samostalno ugnjezdili negdi gori na boru pa sam se prisjetila kako je bilo najlipše kad smo jedne godine mi rodice pravile jasle od drva i kad je mene dopao isus kojeg sam realizirala ko čevapćića s priljepljenim malenim pénisićem od drva.
***
valja da zadržimo potrebe, nekakve, uvijek, jer tako imamo nekakve šanse da nam nekad bude lijepo. kad si recimo ljubavničkim pijandurevanjem upriličimo sutradanju potrebu za snom, fetusno spavanje u nježno truckavom vlaku glave na torbi, grča u koljenima, snovito nas može zagubiti buđenjem uslijed prestanka rada mp3 playera.
iz: poèmes en rose
***
ja: jučer je u filmu bila bijela svijetlost.
leo: ma daj. u kojem?
ja: u nekom božićnom. čovjek je rekao iza njega sam vidio bijelu svjetlost. to mi je bilo masu zabavno.
leo: to mi zvuči kao da su ti ukrali ideju.
ja: ali nisu je meni ukrali, ja sam je ukrala drugima.
leo: nisam nikad čuo o bijeloj svjetlosti od nikoga osim od tebe. vidio sam je, al nisam je čuo.
***
kad bi se imala priliku frontalno susresti s bogom (bijelom svjetlosti) i pitati je samo jedno pitanje, najradije bi da to bude je li objektivna istina spoznatljiva. samo šta neću znati jesam li njen odgovor objektivno spoznala. treba mi dakle neka treća instanca koja će verificirati boga, i četvrta koja će verificirati nju.
iz: pograničja tautologije; usložnjavanja; klinička ontologija
svako tkivanje i kukičanje je zapravo čekanje da se nešto dogodi, zar ne?
leonardo
u tursko doba, albanske pljačkaške skupine često su upadale na bačije i otimale stada. bile su izvrsno organizirane, sa cijelim sustavom špijunaže o kretanju ovaca i obično su uspijevale u pljački. kako lokalna žandarmerija i nije baš bila revna u rješavanju ovakvih slučajeva, turci i srbi su sa vođama pljačkaških skupina sklapali vrlo precizne ugovore da bi se zaštitili; osim što su im plaćali, morali su dati vrlo detaljne podatke o svemu što se tiče bačije i njenog osoblja. za vrijeme 1. svjetskog rata broj pljačkaških skupina je toliko porastao da mnogi odustaju od bačijanja.
***
prije iz srednje su se nekidan nalazile u tantri, a ja nisam mogla pojavit se tamo bez ekstenzija. moj društveni život ih iziskuje. pa sam se posvađala s obitelji jer mi ne žele platit ekstenzije. nikakvi argumenti njima nisu dovoljni, ni da imam dvajspet i da ću se s kosom možda uspit udat, ni da meni duga kosa pomaže dok učim jer kad je vrtim. ni da to imaju sve ženske iz bigbradra, ni da nikoja moja prijateljica to nema, a uvik su me učili da ne budem ko svoje prijateljice. popustili su ipak kad sam postala polu histerična, polu katatonična i počela recitirat naglas djedamrazu pismo da nek mi pošalje ekstenzije s lanom iz bigbradra koja nek mi ih namontira, pa je tata reko platit pola ako će mama pola a ona je rekla da može al da se onda ne smim godinu dana ošišat inače sam gotova. obitelj sad trenutno puže po parketu i traži drugu polovinu sestrine leće - neplanirani trošak od 350kn i bojazan za moje ekstenzije. ja se mislim šta obuć, kiša je ovdi u splitu, a idemo babu u dom vidit. tata je reko da je su se za božić sve sestre i čistačice iz doma napile, zatvorile u jednu sobu i raspalile cajke a umirovljenike ko jebe. zato sad idemo vidit jel nam baba preživila. a pumpnu stanicu tu odma kraj mojega nebodera su noćas opljačkali. mama je radila noćnu a sestra je bila kod momka, tako da se u obitelji sumnja na mene jer su mi ekstenzije platit obećali tek danas.
iz: božić dvijeipete.
***
ja: i jesu babi našli šta?
dida (razočarano): nisu.
iz: u ordinaciji
***
majka je gurala svoje odojče u kolicima, a djevojčica šetala svoju lutku u količicima. kolica djevojčica su uvijek roza, dok kolica velikih djevojaka poprimaju boju novorođenčeta.
kolica djevojčica moraju uvijek biti roza jer kolica malih djevojaka poprimaju njihovu boju. jesu li onda sve djevojčice roze? možda sve one koje šetaju svoju lutku u kolicima? jesu li samo one koje guraju svoju lutku u kolicima, djevojčice?
iz: poèmes en rose, generalni odgoj općenitog djeteta.
***
kad mi neko kaže da je lijepo bit u mojim mislima nismo baš sigurni da je taj iskaz objektivno istinit jerbo kako on može znat kako (mu) je u mojim mislima. ako je slučajno pogodio, računa li se to kao objektivna istina?
iz: klinička ontologija
***
zašto bi plastične posudice klase tupperware sad kad smo uvidjeli koliko je to zamorno i komplicirano i dalje bile privatno vlasništvo? one su stalno u opticaju, mame nam šalju sarme i artičoke, u njima prijatelji donose paštete i odnose višak kolača s naših zabava, u njima nam brižne prijateljice donose juhice ili dušobrižnici s mikserima voćne kašice. a među nama ima opsesivno kompulzivnih koji naprimjer vole da je sve složeno i kupe si posudice koje stanu jedna u drugu, ili one istovjetnih il komplementarnih boja poklopaca, a onda se to rastepe po svijetu a mi završimo s lepezom eklektike u kredencu. neki, a priznajem da i sama više naginjem ovima, su možda jednostavnije uznemireni samo zato šta gotovo nijedna posuda klase tupperware nje tamo gdje bi trebala biti.
i zato ustanimo svi i odreknimo se privatnog vlasništva nad plastičnim posudicama!
naravno, ova akcija (pokret) ima smisla samo ako ih unificiramo, da sve (sve.) stanu jedna u drugu. i da budu iste boje. meni je najdraža sivoplava,
iz: j/m ao
***
sana: di je upaljač?
mama: na balkonu, taj ne radi. za šta ti treba? jel ti treba samo iskra ili? jel za marihuanu?
sana: je.
mama: daj i meni malo.
sestra: zvaću vam policiju.
***
nama su došli baba i dida sa šolte. prvo smo malo pričali o tom jesu li žene ljudi, ja sam malo provocirala didu mizoginim izjavama na šta je on skočija da kako ja mogu to govorit, da jesam li zaništa učila ono moje. baba je rekla da su žene žene, muškarci ljudi, a svi skupa smo čovječanstvo. bilo je u redu dok smo pričali o tome i o spolnim organima i inom, pri čemu je mama pitala didu
dida, jel ti znaš kako izgleda pička iznutra?, a dida odgovorio
ko lubenica,
al sad su počeli o odiranju zečeva pa mi se smučilo. tata je da tristo kuna za zeca od četri kile umisto da da meni za ekstenzije.
pitala sam jesu li postavili jaslice pod bor, a kaže dida da nisu nego su malog isusa samostalno ugnjezdili negdi gori na boru pa sam se prisjetila kako je bilo najlipše kad smo jedne godine mi rodice pravile jasle od drva i kad je mene dopao isus kojeg sam realizirala ko čevapćića s priljepljenim malenim pénisićem od drva.
***
valja da zadržimo potrebe, nekakve, uvijek, jer tako imamo nekakve šanse da nam nekad bude lijepo. kad si recimo ljubavničkim pijandurevanjem upriličimo sutradanju potrebu za snom, fetusno spavanje u nježno truckavom vlaku glave na torbi, grča u koljenima, snovito nas može zagubiti buđenjem uslijed prestanka rada mp3 playera.
iz: poèmes en rose
***
ja: jučer je u filmu bila bijela svijetlost.
leo: ma daj. u kojem?
ja: u nekom božićnom. čovjek je rekao iza njega sam vidio bijelu svjetlost. to mi je bilo masu zabavno.
leo: to mi zvuči kao da su ti ukrali ideju.
ja: ali nisu je meni ukrali, ja sam je ukrala drugima.
leo: nisam nikad čuo o bijeloj svjetlosti od nikoga osim od tebe. vidio sam je, al nisam je čuo.
***
kad bi se imala priliku frontalno susresti s bogom (bijelom svjetlosti) i pitati je samo jedno pitanje, najradije bi da to bude je li objektivna istina spoznatljiva. samo šta neću znati jesam li njen odgovor objektivno spoznala. treba mi dakle neka treća instanca koja će verificirati boga, i četvrta koja će verificirati nju.
iz: pograničja tautologije; usložnjavanja; klinička ontologija
Pretplati se na:
Postovi (Atom)