četvrtak, 19. veljače 2009.

ja bin se stija osjećat izgubljen ko u ameriki, al se osjećan izgubljeno u hrvatskoj.
goran



stipe: leonardo ne čita marxa.
sana: ozbiljno? idem mu to sad reć.
stipe: pa zna on to!


***


kad glavni upravitelj dođe u hrvatsku provjeravati naše direktore, onda mu ja huham kavu jer sam za to po više čimbenika podobna. on je srdačan, nabaci koju duhovitu primjedbu i pjevuši po odlasku na i izlasku sa toaleta. zbog tog sam pjevušenja nekako, vrlo čudnovato, osjetila kao da on polaže seksualno pravo na mene, kao uostalom i na sve zaposlenike firme. i koliko god, a jer sam obrazovana, bistra, inteligentna i žustra duha, znala da je to potpuno luda, pa time i jako zanimljiva pomisao, toliko, a jer sam obrazovana, bistra, inteligentna i žustra duha, vjerujem da je ona u nečemu ipak utemeljena.

iz: rad; pograničja zdravog razuma


***


imam mladića koji puno radi pa nema kad čistiti životni prostor pa je, kako mu to prihodi dopuštaju, odlučio unajmiti ženu (da, ženu, ni meni ne pada na pamet reć muškarca iako mi dakako padne na pamet) da to radi namjesto njega. ali on ima onaj problem koji ima i moja babasejka. srami se dovest ženu da mu čisti stan, ako je ovaj prljav. ko šta babasejka neće dovest ženu da joj očisti apartmane ako ih ona prvo malo ne mane. stoga će to prije oni malo sredit. a kako je babasejka stara i nemoćna, a mladić puno radi pa nema kad, babini apartmani i mladićev životni prostor su najebali.

iz: na tragu tautologije


***


sana: i onda mi je leo reko da ja nisam proleterka nego oni u lici.
stipe: ma, leo!
sana: ali u pravu je.
stipe: svi koji se prodaju za rad su to.
sana: pa svi prodaju svoj rad.
stipe: ali sredstva za proizvodnju!
sana: onda mali poduzetnici jedini među proleterima nisu proleteri? ja mislim da su baš oni proleteri. jer država je vlasnik pravila proizvodnje. to nisu sredstva, al su u istoj kategoriji. bar ako razmišljam ovako... umjetnički.


***


kako možemo znati gori li svjetlo u frižideru kad zatvorimo vrata? (ne, ne tako da unutra zatvorimo kameru, jer onda nećemo znati gori li svjetlo u frižideru kad ne snima kamera.) pa nađimo načina da se zatvorimo u frižider!
iako, bi li gorilo da mi nismo u frižideru?

iz: zen budizam na zapadu


***


često razmišljam o samoubojstvu i o tome kako bi uslijed bivanja teškim, nepodnošljivim, razočaravajućim, usamljeničkim, tužnim, bilo olakšanje za promjenu ne-biti, a kako sam draga i korektna, i ni pred samom sobom ne više patetična kao prije, ne razmišljam o posljednjim trenucima, riječima ili ljudima, već o tome šta bi sve bilo u redu i valjano napraviti prije nego se ubijem.
pravovremeno dati otkaz, zavoriti račune i sve dokumente postaviti na vidljivo mjesto, kao i sve šifre za sve akaunte, primjerice za domenu, otkazati stan, darovati imovinu ili je bar maksimalno minimizirati. a onda sam, tragom svoje davne odluke da ću se kad se odlučim ubiti, neubiti, a namjesto toga ostaviti sve i samo sjesti u prometalo i otići na neke atole ili tako negdje, di su isto šanse velike da ću umrijeti od skitalačke prljavštine i generalne neimaštine, ali ću bar još nešto doživjeti a osim toga sam zaključila kad sam poslala život kvragu, da bi bilo najbolje i u ovom scenariju s predradnjama za samoubojstvo postupiti istovjetno: kad si pripremim odlazak i odriješim se koliko je to moguće vezanosti uz sve, onda ću i otići.

dijelom ovo, doduše, ima veze s onim klasičnim samoubojstvenim materijalnim čišćenjem svojih tragova ovdje, da li da bi te šta manje toga vezivalo uz svijet (i da li to zato šta ne želiš s njim imati posla ili zato što je tada lakše otići), da li jer ti to u tom stanju tebe sve skupa sve manje znači. ali ipak nisam čula za ovoliko uviđavne samoubojice. pristojne, tojest.

iz: branding identiteta; moda i život; nebo nad berlinom, zemlja nadamnom


***


sana: dobro jutro, proleteri.
goran: jes, i džezeri anke.
sana: ja stalno serem da sam proleterka pa sam to rekla leonardu a on mi je ne svisoka i bez sarkazma skroz mirno reko nisi ti proleterka, oni šta oru po lici su proleteri. jerbo ja uspijem stvorit svojim radom krov nad glavom i tak. ali šta ja znam, stipe pak kaže da nemam sredstva za proizvodnju, pa..
goran: ne, vidiš pogrijšija je, a i stipe anke.
sana: kako onda ide?
goran: oni u liki nisu proleteri, oni u končaru, moji drugari koji rade 26 dana na misec za 1600 kn su proleteri jer nimaju ni sredstava a bogami si osim parizera ne moru osigurat nič. a ovo ča stipe veli vrijedi za 19 st. nisan siguran da je i sada. u lici su seljaci, kulaci.
sana: aha, da, ovi u lici imaju zemlju, motiku i sjeme.
goran: točno.
sana: a šta su kulaci?
goran: kulaci su bili seljaci u sssr-u koji su imali to pa ih je lenjin malo razvlastija.
sana: kako razvlastija? oduzea im je sjeme?
goran: oduzeja im sve.
sana: pa su onda postali proleteri. možda je lenjinu falilo proletera!
goran: je, tribalo je zemlju industrijalizirat, a ko će u tvornice neg proleteri.
sana: i šta onda vrijedi sada?
goran: sad vrijedi nekaj komplicirano, mislav to zna konstruktivno objasnit: disperzija vlasničkih struktura: nema više nužno debelih starih bogatih bankara koji svime upravljaju - sad su to ljigavci u japi odijelima.
sana: zar nije svejedno jesul japiji il debeljci bankari ako drže sredstva za proizvodnju? aha, japiji ne drže, ali upravljaju njima. ali šta ćeš prerađivat u tvornici ako nemaš seljaka da proizvode sirovine?
goran: kamen, mramor i željezo, ne?
sana: aha, a šta će proleteri jest?
goran: nikaj, zato se i umiralo tako uspješno. al s osmijehon i vjeron u neuzaludnost žrtve.

Broj komentara: 9:

  1. samo da nadopunim post briljantnom vecerašnjom mislavovom opaskom: radije bih lizao oltar nego bio lijevi liberal.

    marko

    OdgovoriIzbriši
  2. "svi koji se prodaju za rad su to"

    nikad ništa sličnog nisam izjavio. eventualno: svi koji su prisiljeni prodavati se kao radnu snagu su 'TO' (samo ovo gramatičko rješenje, po kojemu proletarijat postaje 'ona stvar' ili 'to' govori više o 'tranziciji' nego sve (ne)napisane socio-ekonomske studije o njoj).

    inače, svaki put kad čitam tvoje parafraze mojih riječi hvata me sjeta. podmuklost te ironije je neumoljiva: osoba za koju pouzdano znam da me voli nije u stanju zapamtiti ni jednu moju riječ i reproducirati ju vjerodostojno. u takvim okolnostima ljubavi ne preostaje drugo nego da se temelji na apriornosti. čime iz dvaju minusa dobivamo jedan plus. nekoć se to običavalo zvati dijalektikom.


    stevan

    OdgovoriIzbriši
  3. Stevane, nemoj odmah krivit druge. Možda samo nisi (kao i obično) dovoljno jasno eksplicirao?

    OdgovoriIzbriši
  4. istina je, doktore dogmatiče, da patim od određene artikulacijske zakočenosti i verbalizacijskih inhibicija. u raspravamo obično više osluškujem nego što sudjelujem, a 'eksplikacija' je riječ uz koju vežem neugodne, pornografske asocijacije. zazirem od agresivnog verbalnog iznuđivanja tuđe pažnje. recimo da je to naprosto dio mog šarma.

    ipak, formulaciju 'nemoj odmah kriviti druge' u ovome slučaju ne mogu prihvatiti. daleko smo ovdje od proizvoljnih refleksa bez empirijskog sedimenta. odnos autorice ovog bloga i moje plahosti seže u duboku i zamršenu prošlost... riječ 'odmah' promašuje tu temporalnost.


    stevan

    OdgovoriIzbriši
  5. btw: goran riskira ideološko ribanje zbog širenja post-fordističkih nebuloza. (tj ako sam ga ispravno shvatio. specifična je optika tvojih parafraziranja, tako da je teško reći na temelju ovoga.)zadnjih 30 godina odvija se sve agresivnija centralizacija, a ne 'disperzija' vlasničkih strukutra. priče o disperziji su ideološke podvale.

    a ako te problematika zanima, zaviri slobodno na podforum politike na forumu. grizemo selektivno. a mogu ti dat i neke čitateljske preporuke sljedeći put kad me ugostiš na čaju, kad već mislav nikako da sraste s ulogom urednog posrednika znanja.

    za početak bih preporučio:

    david harvey - a brief history of neoliberalism
    > http://www.mediafire.com/?10hyujmszxw

    andrew glyn - capitalism unleashed
    > http://www.mediafire.com/?mzzhmyhniej


    stevan

    OdgovoriIzbriši
  6. nasjedam, iako nerado na ovom mjestu, al opet. moja je opaska bila u domeni skajp komunikacije, i utoliko paušalno deskriptivne naravi. nije ni strukturno ni teorijski specificirana, pa je jednako neoliberalna, kao i neoskolastička ili neofiziokratska npr. i referentno polje joj je u domeni žargonskog imaginarija predodžbe kapitalista i proletera iz karikatura s fin de sieclea. što se nadah da je pobogu razaznatljivo iz okvira cile komunikacije. no, kakgod.

    OdgovoriIzbriši
  7. no, pa nisam ja mislio hvatati za jezik i na tome ovdje knjižiti nekakve poene ovdje. riječ je o salonskoj gesti, umjereno 'provokativnoj', kako i priliči mizansceni.

    ozbiljno se o tome može raspravljati u drugom kontekstu. nije da nam prilika manjka. a tema to svakako zaslužuje.

    vjeorajtno ne bih ni reagirao da nisam izrijekom spomenut. i usput dobačeno ime ima moć interpelacijskog aktivatora. čak i tamo gdje bi prilike možda trebale sugerirati drugo. dakle: no harm intended.


    stevan

    OdgovoriIzbriši
  8. da se odlučim samoubiti ne bih ništa sređivala prije. dapače. možda jedino nekakvo zagonetno oproštajno pismo.

    OdgovoriIzbriši
  9. nije ni uzeto ko harm. samo mi sve manje drago ove miline 'kaljat' outsajderskim ekskursima. pa bu zato kafe, pelini, red bull-loze i sl.

    OdgovoriIzbriši