četvrtak, 28. veljače 2008.

dramolet kojim se ispričavam za rodne nekorektnosti niže u tekstu:

sališa: i (jebate kolko se nismo vidili) - jel imaš momka?
rusulica: nemam. nemam ni curu, ako baš oćeš znat.
sališa: zašto? ček ček - molim?
rusulica: nemam ni momka ni curu trenutno.
sališa: ček, al si ti imala curu?
rusulica: jesam. pa, nije mi baš bila cura al smo recimo bile skupa.
sališa: ček ček, nisam zna da ti voliš cure. nisam zna da si ti bila s curom. kako to? kako to da si bila s curom?
rusulica: mislim da je to politički korektno.


***

kako li bi bilo lijepo da mladići i danas u zagrebu, kao i prije sto godina u dalmaciji, pjevaju podoknice djevojkama! zamišljam sebe kako ležim na svom novom krevetu, 4 je ujutro, spremam se usnut, a od dole se začuju milozvučni glasi mog udvarača i selekcije njegovih frendova s najboljim sluhom. sad, puno se može reć o tome, naprimjer da se ja sviđam istovremeno dvama troma njima koji mi pjevaju u istoj postavi, ili da se meni sviđa njih više, jao, podokničarenje (al ne trubadursko, već dalmatinsko!) je dušu dalo za snatrenje o ménage à kolkoveć oćeš. to je sve tako uzbudljivo. sigurna sam doduše da od uzbudljivosti situacije i uzbuđenja u meni ne bi mogla zaspat satima, al mislim da to ne bi trebalo nikog spriječit da me pokuša zavest podoknicom jer ja tako i tako od neke muke često ne mogu zaspat satima. saće neki reć da opet se ona preserava s nekim psihičkim sranjima, a ja kažem nisam ja zvala muku, sama mi je došla, ili kako bi išao modificirani vic dida blage o muhi kojem za ovu priliku mijenjam jedno slovo: kako zoveš muku da ti dođe? - ne zovem je, dođe sama (a ako modificiram dva slova, onda bi poanta glasila: dođe sana. to za one kojima dođe muka kad vide sanu). kad smo već spomenili moga didu recimo i to, a ne, ipak bi se vratila na podoknicu (gle kako vam podastirem svoj tok misli. a je li ko zahvalan? pitanje je.)
mislim da sad tu trebam ubacit digresiju o je

digresija o je
mi u hrvatskom jeziku možemo po slobodnoj volji u raznoraznim prilikama umjesto naglašenog i cjelokupnog koristit nenaglašeni oblik trećeg ili bilo kojeg drugog lica prezenta glagola biti, popularno nazvanog je (ili bilo kako drugo u bilo kojim drugim licima).
(zanimljivo je primijetit kako je je istovremeno i njegov naziv i njegov sadržaj. ili mu je sadržaj nečije bivanje, a naziv je. zanimljivo je kako je nekoj riječi naziv tj naslov ona sama. iako to nije baš zanimljivo ako se prisjetimo da je riječ znak a da se znak sastoji ne samo od svog naziva nego i od pojma i od referenta il čega sve ne, pa bi naziv tu odgovarao označitelju. ali mislim da bi bilo u redu da i svaki označitelj ima svoj naziv koji bi možda bio i naziv dotičnog znaka u cjelosti. mislim da je to sve prilično zanimljivo i uzbudljivo)
sad, ja mislim da je od kad je to počela bivat uvriježena praksa (to da se koristi neneglašeni oblik, pratite pozorno) naš hrvatski jezik izgubio na snazi jer taj nenaglešeni oblik o kojem je riječ zvuči puno neozbiljnije od neeliptiziranog, usporedimo:
pitanje je.
pitanje jest.

šta je na vas, dragi čitatelji i žene koje čitaju, ostavilo jači, dublji i snažniji dojam? bit ću tako smjela da zaključim: drugi primjer, svakako. da sam gore u onoj zagradi napisala pitanje jest vi biste zacijelo zastali i malo se kao zapitali oko te stvari, jer biste je odmah doživjeli malo filozofskijom i ozbiljnijom.
ili naprimjer gle zanimljive situacije: iz raznih privatnih razloga (npr. cimerica je upriličila salon) mnogo je ljudi pred vratima od moje sobe i neko mi pokuca jer oće unić. pa ja pitam: ko jest? a kako to čuju ljudi i žene pred vratima svi se recimo mogu malo zamislit jesu li ili nisu pa ću možda dobit više odgovora koji bi možda glasili naprimjer ja jesam ili ja sam možda ili ja mislim da jesam ili pak ja nisam. ili od onih hrabrijih nitko nije. tom bi sitnicom zacijelo obogatila salon svoje cimerice.
iz: pr(ena/i)mijenjena gramatika

o podoknici bi još rekla da bi to sigurno iznerviralo poznatu hrvatsku glumicu koja živi iznad mene pa bi mi se počela auditivno osvećivat, tako da ne znam kako riješit taj problem; bilo bi okej da se namjeravam udat za podokničara i odselit odavde al ne namjeravam baš ni jedno ni drugo. također je i problem šta bi se kad krene podoknica cimerica i ja posvađale oko toga kome pjevaju i trenutci radosti i ugode bi se pretvorili u čupanje kose i plač i neugodu. no stvarno imam sreće šta mi cimerica ide leć najdalje do ponoći i ima čvrst san (šta se nažalost ne može reć za moju susjedu odozgo, poznatu hrvatsku glumicu), pa podoknicu ne bi ni registrirala.

jednom sam doživila podoknicu ali ne za mene nego za moju kolegicu amatersku glumicu i cimericu u ljetovalištu za francuske poštare. bile smo naime s našim krovnim kazalištem za mlade na festivalu upriličenom u ljetovalištu za francuske poštare. bili su tamo i razni ljudi i žene raznoraznih nacija pa je sklopljeno nekoliko internacionalnih prijateljstava. bio je tamo i jedan mađar koji je htio sklopit internacionalno prijateljstvo s marijanom pa joj je došo pjevat podoknicu. meni je to bilo smiješno i uzbudljivo iako on nije pjevao meni. to zato šta je bio ružan. marijani je naravno bila neugoda (zato šta je bio ružan) pa je zatvarala škure i sakrivala se u sobi. ali meni je bilo zabavno i veselo pa sam ga poticala da pjeva još i da će je tako sigurno osvojit. onda je marijana bila podosta ljuta na mene da nek odjebem.

isto tako je jedan crnac kojeg ovdje tako označavam jer nemam neki drugi podatak o njemu osim naprimjer da je bio francuz pa ću ga u daljnjem tekstu radi korektnosti zvat francuz ko šta sam onog gore zvala mađar

(iako je ukazivanje na nacionalnost ili zemlju porijekla po meni isto tako nekorektno ko i ukazivanje na rasne razlike, pogotovo danas kad dolazi do većih nepravdi i ratova i zvjerstava zbog nacionalnih nego zbog rasnih razlika kao šta je bilo u prošlom i pretprošlom stoljeću),

dakle taj je francuz bacio oko i namjere na jednu moju drugu kolegicu koju ćemo radi zaštite identiteta zvat gea. oni su sjedili na klupici pod zvjezdanim nebom, a mene su dozvali da im prevodim ljubavni govor.
francuza je, kao i immanuela kanta zvjezdano nebo ispunilo udivljenjem i strahopoštovnjem pa je htio da gei prevedem (improviziram, i sadržajno i nadasve jezično) dis-elle que ses yeux sont aussi belles que ces étoiles, pa sam ja prevela njoj da kako on veli da su njene oči lijepe ko zvijezde, a kaže ona meni ajooj a bi ja ajme ajme reci mu, reci mu, ma ne mogu, ne smim, reci ti njemu da ja imam momka. onda ja velim francuzu: elle a dit merci et a dit que tes yeux sont beaux aussi. pa me ona pita da šta sam mu rekla a ja joj kažem da sam mu rekla da on isto ima lijepe oči. onda je ona popizdila i rekla da nek mu kažem da ona ima momka al je francuz simultano reko dis-elle que je voudrais lui embrasser pa bi joj ja prevela da je on oće ljubit, grlit, štaveć, pa bi se ona opet malo rastopila i sve bi al ne smi pa nevoljko inzistira da mu kažem da ima momka. onda je meni dopizdilo prevodit ljubavni govor jerbo nek neko meni uputi ljubavni govor pa sam ih ostavila na klupici.

da na prihvatljiv način zaključim temu kojoj se ne nazire kraj stavila bi neku sliku ali su slike u analognom formatu i u splitu a ja sam u digitalnom formatu i u zagrebu te kao zamjensku ilustraciju donosim okolicu ljetovališta francuskih poštara:



***

mislim da nije dobra praksa u kojoj urednici i poznavatelji književnosti kao i sami autori i žene koje su napisale književnost istu čitaju i o njoj govore nešto (polu)službeno i (polu)svečano i (polu)ozbiljno. zagrade su tu da se odijelim od značenja teksta koje bi glasilo da mislim da navedeno nije dobra praksa ako se prakticira polu. mislim da nije dobra praksa ako se prakticira kao takvo tj ikakvo. iako, ako će bit praksa, mora se nekako prak-ticirat. polu- jer je postala moda sprdat se sa i negirat u davninama nametnutu ozbiljnost prilike, pa se u današnje doba sve češće pribjegava ležernom tonu i doskočicama koje bi trebale razbit barijeru između govornika i publike al velim ja nemoš razbit barijeru, nju valja ni ne postavit i tako riješit problem, a kakoš je ne postavit, to onda nije promocija knjige il čegaveć - pa tako da ljudi i žene čitaju knjige u intimi svoje unutrašnjosti a da se na promocijama koje obilježavaju izdavanje nečega književnog radi nešto drugo - donosim prijedloge mladog hrvatskog intelektualca i književnog kritičara kojeg ćemo zaštitit imenom Branimir Putnik: tulum, izlet ili salon. iako mi se prijedlozi sviđaju ja sam odlučila ako ikad budem imala neku promociju napravit cocktail party (etimologija: cock??!), na našim prostorima popularno nazvan koktel partija. volila bi iskoristit promocijin medijski prostor pa otpjevat, žarko bi tila otpjevat like a virgin umjesto da neki ljudi govore o tome šta ja pišem i kako i zašto i zašto je to dobro i šta im se najviše svidilo i kako sam ja mlada nada (naprimjer). a nikako ne bi pristala, čak ne bi mogla, čitat neki svoj književni tekst jer, a sad donosim materijal s terena:

Rusulica Rusulica mora postojat instanca koja misli platonove ideje. jel ona u tom slučaju mora mislit i samu sebe? (nije da ne može ako je generator ideja)
iz: kako ne upasti u diskurs

nedjelja, 24. veljače 2008.

ovaj post iz zahvalnosti posvećujem giordanu brunu, ilustraciju svima kojima, na neke ipak malo osobnije načine, dugujem zahvalnost, a pjesmu pak goranu koji uvijek kaže kako je moj blog super za razliku od onih oh-ja-volim-radiohead djevojačkih blogova.

važno! nemojte, ponavljam, NEMOJTE palit niže naznačenu pjesmu za vrijeme čitanja jer od puste melankolije ne vidiš humor. nego je stvar u tome šta je kasno navečer pa ni ne mogu stavit nikakvu drugu doli melankoličnu pjesmu, a jako sam htjela stavit pjesmu jer je vrijeme da ovaj blog postane multimedijalan.



sinoć sam se spremala za izlazak na koncert i ples. mlada djevojka mora posebnu pažnju posvetit odabiru cipela. ali obično mlada djevojka, zbog mnoštva radnji koje nužno prethode izlasku (tuširanje s depiliranjem! feniranje! tapiranje kose! čupanje obrva! izbjeljivanje brkova! šminkanje! odabir odjevne kombinacije!) raspolaže ograničenim vremenskim odsječkom. pa od svakog para cipela isprobaš samo po jednu, pa jel bolja liva il desna, pa onu koja je gora zamijeniš novom pa jel sad bolja liva il desna i sve tako do zadnjeg para. tako sam se dosjetila da ja biram cipele po principu kupa. zanimljivo je šta u sportu taj princip nisam nikad smatrala pravednim, jer je u sportu ipak važan i ukupni poredak pa drugi najbolji klub može ispast odma na početku ako je sparen s najboljim. ta me nepravda i danas izrazito smeta i sklonija sam prvenstvima.


naknadni umetak (utorak, veljača 26):

Tajni Prijatelj:
jes jes, bio čitao...onaj dio o analogiji kupa u nogometu i izbora cipela je nešto najluđe kaj sam čitao na tu temu...fakat dobro...čak sam pomislio da bi možda mogla napisat (iako ne poznaješ toliko nogomet) ženski roman kroz nogometni žargon...možda muškarci nešto shvate
...e sad, kad si tu...ti si mi kao neki insider...znaš onu ekipu koja otkriva informacije...
...kako bi se osjećala da je neki tip bio s tobom i tvojom dobrom frendicom?
Rusulica:
zajebano. (ne istodobno, pretpostavljam?)
Tajni Prijatelj:
pa...ne
Rusulica:
samo prenesi na sebe, ovde je paralela moguća.
Tajni Prijatelj:
??
Rusulica:
šta da je tvoja djevojka bila s tvojim frendom.
(pauza)
osjećala bi se kao da je lopta po svim pravilima igre moja i kotrljam je prema golu a onda sasvim neprimjereno i nepotrebno dođe MOJ suigrač (NE iz protivničkog tima) i otme mi loptu ne bi li on zabio gol. a bila je moja i niko nas nije čuvao i totalno je taj gol bio moj.
Tajni Prijatelj:
dovraga...ove nogometne analogije doslovno pogađaju u srž...



***

zacijelo je mnogo nas bilo u osjetivnoj situaciji kad se nismo mogli izrazit, tojest kad nismo nikako mogli našim bližnjima i cijelokupnom okolnom svijetu izrazit kako se osjećamo, pogotovo izrazit to do u delikatne tančine. pa onda naprimjer dođe neki za kojeg nam se učini da je do u tančine, iako ipak najčešće ne i delikane, osjetio šta mi oćemo, šta mislimo i šta jesmo (iako to ni mi sami ne znamo definirat, jel, no - nas taj neki osjeti, a ne shvati) pa ga poželimo za ljubavnika. e, sad kad znamo šta oću reć, reću vam da pišem ovo zato jer sam našla lijep primjer metafore za to. nazvala sam je: scrabble kao metafora nemogućnosti potpunog izražavanja sebe na van, a ide ovako (pretpostavljajući da svi znamo pravila te divne igre samo ću, radi onih koji nisu dovoljno imućni ili ih pak ne zanima scrabble ali ih zanima moj blog, ovlaš pripomenit da mi igrači imamo slova a da ploča ima križaljku u koju mi stavljamo slova i pišemo riječi križajući ih s već postojećima): ako i imaš savršenu riječ složenu pred sobom, ne možeš je postavit na ploču ako na njoj ne postoji bar jedno slovo te riječi; riječi ne mogu neovisno i slobodno plutat pločom, moraju se za nešto vezat. isto tako svijet otežava bivanje nama
(osim šta nam ga naravno i zadaje)
(kao šta su pločice u scrabbleu zadane i kao što je jezik zadan)
(sad zaboravite na ovo u zagradama jer nije važno za glavnu misao pa da vas ne zbuni)
dakle isto tako svijet nama otežava bivanje time šta čak i ako je sebi uspijemo savršeno definirati, cjelinu dijela sebe nikad ne možemo ispljunit na van ako se ona ne može nadovezat na nešto šta vani već (po)stoji.
to me sjetilo na neki film ili crtić u kojem da bi se vratio negdje, kući, s nekog (nešto à la wizard of oz) dalekog i čudesnog (i vrlo vjerojatno opasnog) mjesta (poput zagrobnog života), moraš imati neki djelić nečeg svog na koji možeš naskočit (joj da mi se sjetit o kojem se fikcijskom djelu radi!). iako posljednja paralela nije potpuno točna jer mi izlazeći iz sebe na van nije da se baš vraćamo kući, prije obrnuto. ali, a ovo sad je problem mene kao živog bića, jebeš kuću u kojoj živiš sam, ako znate šta oću reć. zato su za osobne kontakte najbolje semi-detached kuće, pod pretpostavkom da osoba s kojom smo se uzajamno osjetili doseli u susjedstvo.

iz: metafore

***

to me opet nekako sjetilo na to kako me mislav večeras izvukao prošetat po kvartu pa sam imala priliku malo pogledat zvjezdano nebo nad nama, i prigodno reć mislavu vidi, zvjezdano je nebo nad nama. mislav je tad naravno odvratio ono šta je odvratio ali smo se tu malo porječkali jerbo sam ja tvrdila da nije baš sigurno je li moralni zakon u nama ili ne, dok smo u to da je zvjezdano nebo nad nama sigurni. ali sam se onda ipak predomislila i rekla kako s većom sigurnošću možemo govorit o moralnom zakonu u nama nego o zvjezdanom nebu nad nama, s čime se mislav složio i, zadovoljan sa mnom, a iz nekog razloga još više sa sobom, zagrlio me.
***
kao djetetu nije mi iz istog aspekta iz kojeg mi je to sad bolno, bilo bolno slušat pjesmu o bubamarcu koji traži svoju buba maru. (sadržaj: nije njemu lako jer ju je izgubio pa mora vrijeme gubit i sve bube (redom) ljubit dok ne nađe onu svoju). e pa dok sam bila mala suosjećala sam s razdvojenim parom i osjećala njihovu bol izgubljenosti, samoće i usamljenosti (naravno, serviraju ti to tako da se od tebe traži baš takva reakcija; uz to (nije zanemarivo) nemaš još vlastitog iskustva s vezama), a sad sam bijesna na bubamarca koji kurac on ima okolo ljubit sve te bubamare (redom) da bi naša onu pravu, pa valjda je može pepoznat nekim drugim načinom il metodom osim onom umoči ga, da ga jebo led! pa mi je žao buba mare koja čeka sama dok ovaj, jadničak, uokolo ljubi/gura jezik trebama. pa sam onda bijesna na nju, alo, a da se i ti malo pokreneš, odi nađi svog čovika tj bubu, možeš i istom metodom koju koristi i on, bar ćete se zabavit, svinganje je ionako stvar za dvoje, ovo o čemu smo mi imali priliku slušat je prevara. a ono šta smo imali priliku usvojit kao obrazac prihvatljivog ponašanja je toleriranje muškarčevog švrljanja.
svi su se nešto okomili na bajke, u americi je izašla i neka gej slikovnica, pa romantični filmovi i očekivanja koja stavljaju pred mladu djevojku, ali zlosutno učenje rodnih uloga (to znači: di je ženi misto, a di muškarcu) vreba i iz dječjih pjesmica. stoga promislite hoćete li podastrijet bubamarca svom djetetu.

iz: naputak za angažirani odgoj općenitog djeteta

***

imam želju pojest ljude i žene u koje sam zaljubljena. ne rastrgat ih nego progutat, maštam o tome kao o gumastom i oblačastom iskustvu koje mi puni usta, klizi mi niz grlo milujući mi krajnike i puni me. ima li to neke veze s pénisom? trudim se sve dovest u vezu s pénisom, pa ako ne mogu (samo, da mi je jedan primjer kad ne mogu..) onda mi je to bar znak da je ta pojava čista i oslobođena tereta veze s pénisom. pandan kod muškarca? grudi. dojenje. možda to ima veze s dojenjem? možda su djevojke i žene koje rado vrše fellatio upravo one djevojke i žene koje su bile dojene? možda su to upravo one koje nisu bile dojene pa imaju neispunjenu potrebu za sisanjem? ovu varijantu ja opovrgavam al uvijek ima iznimki. no ima ljudi i žena koji vole lizat sladoled il cuclat lizu il grlić boce il grickat pizzu il nokte il mrkvicu il olovku il moraju stalno imat po ustima žvaku il neku hranu, pa ću onda zaključit time kako svi imamo potrebu za sisanjem i oralnim užicima, neovisno jesmo li prevalili oralnu fazu iza leđa.
meni je najdraži oralni užitak ljubljenje.

***

otkrila sam u sebi sposobnost vođenja ljubavi s tekstom. dobro, to nije nešto novo, sigurno, ali mislim na tekstove koje su napisale osobe spram kojih imam romantičnih pretenzija, pa ih (njih, osobe) čitajući ulijevam u tekst, čujem njihov glas kojim mi čitaju i osjećam, smiješno, ali stvarno gotovo pa fizički osjećam kako se ljubimo tekst i ja, oni i ja. to je divno.

***

malo sam se kao zaljubila u giordana bruna. mislim da mi je došlo žao kako su ga spalili i da mi je došao ponos kako je odvratio pogled od križa. pogotovo sam se malo kao zaljubila u njega kad sam dodatno vidila njegovu sliku tj crtež (iako, naglašavam! ja inače ne volim baš taj istančani tip muškarca tj mladića). mislim da nas je giordano bruno zadužio a da mu ne posvećujemo dovoljno hvale i osjećaja. zato mi je drago da sam ja osjetila nešto za njega. jer iako zacijelo ipak ima ljudi koji giordanu upućuju hvalu, on sigurno puno rjeđe doživi (domrtvi) znakove i takve afekcije. ti su mi moji osjećaji dodatno dragi zbog mogućnosti da ih on slučajno može nekako čut. giordano, volim te i hvala ti.


utorak, 19. veljače 2008.

kao mali predah, gostovanje urbanističko-glazbeno-kuharske umjetnice moje sestre Rusulić, koja si je nadjenula umjetničko ime Isus Krist, koju predstavljam njenim starim tekstom u kojem se svakodnevno studentovo-ičino lamentiranje isprepliće s retorikom ljubavnog romana iz glorije, iako je potonja ovdje tek naznačena, a priliku da čitate njen nedovršen ljubavni roman napisan tim stilom još u osnovnoj školi zajedno s višnjom iz prethodnog posta imat ćete kad isti pronađem i utipkam.


u nadbuhlim valovima plača marion se pokušavala obuzdati jer je matthewu bilo neugodno voziti s s njom u tramvaju tako uneređenoj. 'moraš se smiriti', govorio joj je, onim razboritim i suzržanim glasom kojeg imaju samo ljudi koji te jako vole, na čelu s mamom i bivšim momkom. ali marion nije bilo svejedno; ona se toliko emocionalno vezala uz svoje obrazovanje, mada je znala da je to pogrešan pristup jer profesorima na faksu ona nije važna ni koliko soli stane na prst, a ona radi njih gubi glavu i boji ih se bez razloga mada zna da su beskorisne besciljne pijandure bez spoznaje ili barem želje za spoznajom i da ne vide dalje od onih poveza za oči kojima su ih opasali kad su ih poput konja upregli u ova beskorisna zanimanja poput obrazovanja mladih ljudi kojima nije stalo do znanja, bez imalo želje i imalo elana za svoj, koliko god bio nezadovoljavajuć i neispunjujuć, posao. marion je dakle, bespomoćno ridala punih 45 minuta, i ono što je matthewa najviše intrigiralo jest bilo to da se njoj ipak nakon svih decilitara suza koje je ostavila na nizbrdicama urbaniziranih padina medvednice, neopisivo piškilo. 'kako ti se može pišat nakon ovoliko suza?', upitao ju je najiskrenije, a nju je to čak i malo zasmijalo, i sama ta činjenica da se smije dok joj je najgore u životu bacila ju je u još veći očaj i depresiju. ovo stanje nije još nikad zapazila u sebe, čak niti u svoje manično depresivne sestre joanne, koja je u slična stanja zapadala redovno. u situacijama poput ovih ipak se najviše brinula radi svoje majke, koja opet, koliko god se trudila, ne može razumjeti situaciju u kojoj se marion našla, ili bolje rečeno, u kojoj se nalazila 2 puta godišnje: u veljači i lipnju. taj očaj se periodički javljao u gotovo svih studenata arhitekture, osim možda mladog i drskog mladića orsona, jednoga od marioninih najboljih prijatelja s kojim je uvijek planirala hrpu stvari ali ih nikada zapravo nije uspjela ostvariti, upravo zbog tog prokletog fakulteta, jedine stvari koja im je zapravo bila zajednička, osim, dakako, horoskopskog znaka. no, kad se uzmu u obzir statistike (koje pokazuju da je skoro 50% studenata arhitekture djevica u horoskopu), onda ni to više nije bila slučajnost, već nešto uobičajeno koliko i pekare u savskoj ulici. na stranu sad to, situcija u kojoj se marion trenutno nalazi nije baš zavidna, i samo je pitanje spleta okolnosti hoće li ona ili neće sutra past godinu odlukom na sjednici vijeća u kačićevoj 26. jer ipak, koliko god imala ingeniozne ideje i koliko god bila iskrena u svojoj nakani da se obrazuje i potom učini svijet boljim mjestom, ona je ipak u esenciji jedna umorna ljenčina kojoj fali more i rodna gruda i mama i kokoš i koza koja još nije materijalizirana ali već samom svojom idejom zauzima veliko mjesto u marioninom srcu (platon) i još milijun sitnica koje se nekima možda čine mizerno bitnima u odnosu na položaj prostorije za kondicioniranje zraka kod projektiranja tehničkog pogona bazena i sportske dvorane, ali eto, od takvih se sitnica sastojala svu radost ovog svijeta koju je marion ikad osjetila. miris mora pomiješan sa zadahom trule daske za skakanje, zraka sunca na užarenom kapku na rivi u subotu ujutro, u pidžami, s renatom (mislavovom pomoćnicom) ispod ruke, hranjenje golubova u jesen ostacima kuhanog kukuruza s klipa kupljenog na dnu marmontove, drhtaj dok je On vozi doma u svom autu i piva smithse onim glasom kojeg samo On ima, a to je lijepi, oblikovani bas, vožnja biciklom kroz trnje u vlažnu ljetnu noć i razgovaranje s mačkama lutalicama, spašavanje života jednom malom ježu koji uporno pokušava preć cestu. kako li je bijedan život kad od svih silnih nevažnih briga nemaš vremena ni za spašavanje života malim ježevima? marion sad ide odspavat sat vremena jer je od srijede, kad se sve zbroji i oduzme, spavala ukupno valjda nekih 6 sati, šta je dovoljno samo žirafi koja spava 20 minuta dnevno. žirafe bi trebale studirat arhitekturu. (Isus Krist, 31.01.2006.)




filmić gdje gospođica pokazuje kako vlada strukom:


a u obiteljskom je tonu i novi filmić.


no ja sam zahvalna sestri šta se školuje jer mi onda (osim o bitumenu) može davat svakakve uzbudljive i korisne savjete, poput:
(iz epizode: moja sestra je (2006te, mislim) neusporedivo više kul od mene)
rusulica: di u zagrebu ima mračnih i pustih ulica? jerbo nezgodno je kad su mladić i djevojka u gradu i vodili bi ljubav a ne da im se ić do doma? to je meni važno jer ja sam inače pohotna za tijelom svog ljubavnika a uz to i pomalo egzibicionistica pa mi je super kad svima poručujem da me boli vlažna pipica za njihove sitnoburžoaske živote jerbo se ja ševim tu di je jutros njihova curica pokazivala susjedi iz ulice nove korake s baleta. (u autu, ipak.) nije da baš oću da me vide, dovoljno je za ovu vrstu komunikacije da ja poručujem. recipijent je dovoljan i poželjan kao predpostavljen. zato mi i treba mračna ulica.

Ja bi rekla da je bilokoji perivoj engleskog tipa pogodan za takve aktivnosti, naprimjer imaš u Maksimiru par hektara lipe šumice a još imaš i klupice a ponekad i labudove i patkice, koji bi ti mogli odgovarat s obzirom da si egzibicionist. Ako se ne želiš udaljavat od gradske jezgre, Tuškanac i Zelengaj su dobar izbor. Rokov perivoj vrvi kvalitetnom arhitekturom iz doba zagrebačke moderne, tako da ako seks bude dosadan možeš promatrat vrhunska ostvarenja Viktora Kovačića, Bele Auera, Stjepana Hribara i ostalih. (I.K.)

sestra: mama, šta si tako mrka?
rusulica: razmišljaš kako nisi zadovoljna kako su ti ispala dica?
sestra: jesi ti tila dečka ili curicu?
rusulica: tila je da bude zdravo. iako, nije...
sestra: ali podsvjesno, šta si tila?
rusulica: curicu i dečkića, da se tata brine za njega. iako. loše bi proša..
mama: kako vas dvi možete lipo sa mnom pričat između sebe.

srijeda, 13. veljače 2008.

suočena s beznadnošću učenja napamet velike količine podataka za neki blesavi izborni kolegij i usrećena činjenicom šta se radi o pismenom ispitu koji uključuje mogućnost prepisivanja, odlučila sam napravit šalabahtere. trenutno mi je mama u posjeti pa mi je na moje očajavanje nad dvostranim printanjem u extramini formatu rekla da je to najbolje izvest printanjem jako tanke trake koju ću namotat na olovku. pa sam se ja dosjetila sistema dvije odlovke, gdje s jedne razmotavaš a na drugu namotavaš, a ona odmah predložila da dozovem svog stolara
(jer ja imam svog stolara, naime, anja i ja smo ustopale jednog na sljemenu pa sam ja nedajbože zla i potrebe za stolarom uzela njegov kontakt. da je isus živ, ja bi vjerojatno bila jedna od rijetkih koja bi uzela njegov kontakt isključivo iz eventualne potrebe za njegovim stolarskim uslugama)
da mi iskonstruira neku tehnološki napredniju verziju.
ali problem je u tome šta je materijala toliko da kad se namota olovke više ne bi sličile na olovke, nego na dva balvana.
- kolegice, što ti balvani rade na vašoj klupi?
- profesore, to nisu balvani, to su mi olovke!

što me sjetilo na davni (moja majka misli malo previše davni) trenutak pisanja prijemnog ispita na književnosti. za taj događaj višnja i ja smo se usrdno i danonoćno spremale par tjedana, ona bez ikakve potrebe jer je na tom polju već tad bila maherica, a ja, sjećam se da sam tad naučila (prethodno prvi put čuvši za) lawrence sterne tristram shandy za koje nisam znala ko je tu autor a šta knjiga sve dok je kasnije nisam pročitala.
imale smo, kao i većina mladih ljudi i žena dok intenzivno uče, napadaje ludila koje sam ja naravno u maniri svog opsesivnog bilježenja, bilježila, pa tako s vama mogu podijelit sljedeće:
Dante, "Pakao" XI-93
"Che non men che saper dubbiar m'aggrada."
moj prijevod: "To što nema lošijeg od znati sumnjati me razočarava."
prijevod Mitnata Šamića: "Meni je draže sumnjati nego znati."
--
Seneca, "Pisma" XXXIII
"Non sumus sub rege, sibi quisque se vindicet"
moj prijevod: "Nismo pod vlašću, a ti dadeš da se tobom vlada."
prijevod Mithata Šamića: "Ne živimo pod kraljem; neka svatko raspolaže sam sobom!"

dok smo učile, nastavna su nam pomagala bile knjige (ona meni diktira), papir (ja pišem skriptu), ponekad stolica (ja popeta na istu recitiram byrona u nekom kućerku na kustošiji) i ono najvažnije, junakinja ove priče,
teglica.
nemoguće je nadoknadit štetu koju sam izazvala ne zapisavši odmah sve detalje vezane uz teglicu, naprimjer, šta smo to prethodno iz nje pojeli i zašto je jednoj od nas došlo da je promoviramo u nastavno pomagalo. pretpostavit ću, ne bez doze smjelosti, da nam je u jednom trenutku poslužila kao mikrofon. bilo kako bilo, od tad smo bile nerazdvojne, nas dvije i teglica. ona nam je služila tako da smo učile u nju. jedna od nas bi naglas čitala skriptu, naprimjer,

/metapauza dok kopam i tražim skriptu s prijemnog/

ši king by filozof konfucije antologija najstarije kineske poezije nemirne vode li tai pe 700 <- najveći kineski pjesnik i najp. u razdoblju tang zlatni vijek kineske poezije tu fu po či ji su ši itd.
vrlo zabavno, jel. ali zato je tu bila teglica u koju smo čitale gradivo i onda je sve skupa dobivalo uzvišeniju notu, zvučalo je fantastično pa nas time izrazito motiviralo, a kako se teglica punila, majke mi, kao da nam je ravno u glavu ulazilo.
teglica je imala i neke ekstra prednosti - mogla sam učit sama, recimo sjedeći na wcu, a ne osjećat se usamljeno jer moj glas, jednom kad bi došao u teglicu, postajao bi njen glas
(kvragu, kako dobar materijal za sektu. ona je bila prolaz do moje svijesti..)
prednost je bila i u tome šta smo ponavljajući gradivo mogle šetat kuhinjom (da, mjesto radnje je uglavnom bila kuhinja, možda je izbor teglice ustvari bio logičan), glumit tv komentatore i ice i izafektirana lica, boje glasa i izričaja, pričat u teglicu; donosim autentični tekst:

višnja: "stoljeće propadanja". tužno je reći, ali..moralo se katkad i propasti
jedna od teglicinih prednosti svakako je bila i mobilnost, tako smo je bez problema mogle na dan prijemnog stavit u torbu i ponijet sa nama. a kad je već tu, u de sedam, što da je ne izvadimo na klupu, jer tako ćemo se sigurno moć bolje koncentrirat i prisjetit svog onog gradiva koje smo u nju ulile. višnja je sjedila ispred/ispod mene (mjesto radnje je terasasto) pa je teglicu stavila na rub svoje klupe da nam je lijepo objema na oku.
pa je naravno, u žaru ispita teglicu tutnula laktom (dal nehotice dal u vid' ovo pitanje, neš ti maniri) i ova se u posvemašnjoj tišini stala kotrljati prema katedri rrrrrl-tup! rrrrll-tup! sa skale na skalu. srećom je za jugozapadni dio dvorane bio zadužen divni profesor kravar koji je smireno podignuo teglicu, donio je do višnje i tiho (i suvišno, rekla bih) upitavši ovo je vaše? položio teglicu na klupu majke mi moje kao da se radi o nalivperu.
tad smo obje znale da je to to. mislim, ona je znala vjerojatno otkad se rodila.. :)
i diplomirala je, a ja još nisam pa zato idem printat šalabahtere.









ponedjeljak, 11. veljače 2008.

prvi dio

spustila sam se dole i išla sam ulicom i gledala u pod jer u splitu su neki građani s psima priprosti pa po podu ima dosta razmazanih govniju pa moram bit oprezna ne želim li ukeljit cipelu u govno ili još gore poskliznit se na jedno pa otrest u njega i cijela se umeljat jer onda ne bi mogla živit nego bi se morala oprat u kloridnoj kiselini i onda još istrljat benzinom i dodatno podaprat recimo nitratnom kiselinom a koža i cjelokupni organizam bi mi to loše podnijeli pogotovo jer sam u zadnje vrijeme ovako malo reklo bi se oslabila.

***

kad sam bila malena, mama me je prala. postoje fotografije mene malene i gole (i s malom pipicom, moram ubacit) kako se kupam u plastičnoj kadici na balkonu - sunce, pjena, mjehurići, radost, pjesma. dobro, pjesma je tu samo da bi tekst dobio notu sarkazma. no, kao velika pobornica pedantnosti pri obavljanju osobne higijene, a uznemirena udaljenošću kupaone od balkona, kupaone s tekućom vodom, upitam ja mamu:

ja: jesi ti mene ražentavala (ispirala) ono kad si me ko malu kupala na balkonu u kadici?
mati moja: nisam.
ja: lipo bome. tako s ditetom postupat. neću ni ja tebi suđe ražentavat
(opaska: tebi, ne jer je to mamin posao nego tebi jer ona ima svoje suđe u svom stanu a ja svoje suđe u svom).
a sebe, sebe si sigurno ražentavala, jel tako? jelda da jesi? a?
mati (postiđeno): jesam.
ja: eto! eto ga na! a sebe MOŠ, jel, a vlastito dite ti je bilo teško ražentat! prijavit ću te uredu za zlostavljanu djecu!


***

još otkad sam na zemlji krivo mi je šta ona nema još koji satelit i šta ovaj nije malo veći, ako bi to uopće bilo ostvarivo i održivo s obzirom na gravitaciju, pa da kad ga pogledam svaku malo vidim golemo tijelo pokraj našeg. to bi mi jače osvijestilo svemir kao takav i to da sam i ja na planeti. ponekad pogledam mjesec pa se trudim vidit nebesko tijelo u njemu. srećom ponekad naletim na film u kojem je mjesec nadrealan pa mi time postane malo realniji.

***

shvatila sam da ću se prestat bojat smrti ako uspijem zaobić vremensku koncepciju života tojest ako živim u trenutku, naravno, bez da isti za moje shvaćanje postoji jer je i on vremenska odrednica a ujedno i vremenski određen. samo šta su ljudi pojedinci koji su imali ovlasti sve uredili da se mijenja a ne znam jel mjena shvatljiva van vremena plus su cijela civilizacija i više manje svi životi kumulativni pa kako ću ja bez vremena? uopće neću moć sijat da imam šta žnjet, i umriću od gladi.
no, razmišljam o tome vremenu. ako živim potpuno (u) sada, opet bi mogla npr šivat il kopat kanale, al stvar je u tome da onda nemožeš na mene računat da ću to radit i sutra jer za mene sutra ne postoji, pa će izvisit neka kojoj treba haljina za vjenčanje il će kozari bok ostat bez kanalizacije. ustvari, ne možeš računat da ću to želit radit ni sljedeće minute, kao ni da ću se ako me nešto poput pišanja tj mokrenja omete nakon toga uopće sjetit šta sam bila započela radit, a pogotovo zašto li sam to bila započela radit i zašto bi to valjalo dovršit. takav život bi mi bio puno lagodniji i puno mi se više sviđa od ovog jer onda ne bi bila nesretna i prežalosna srca slomljena zbog ljubavi, kao šta recimo ponekad znam bit često. ali zbog onih drugih problema i komplikacija s uzdahom konstatiram da se za sad odričem odricanja vremenske koncepcije života.

----

drugi dio


-skica za uravnotežen život-

bila sam zaključila da je poželjno da mi uvijek u organizmu budu zastupljene fizička, intelektualna i izražajnostvaralačka djelatnost. od osjećajnih previranja ponekad valja i odmorit. nisam još to razmislila do kraja.
nekim stvarima možeš pokrit više polja, recimo seksom.

***

-metafizička početnica susreće knjigu za samopomoć-

odakle ljudima i ženama ideja da nešto jesu? ne da jesu (jer valjda jesu, to ćemo uzet kao nešto dato, nećemo sad to ić preispitivat, iako bi im možda bilo lakše ako bi došli do toga da nisu nego ih neko sanja, al u 1.licu, fokalizacija kroz njih) nego da nešto jesu. zar sama činjenica da jesu nužno povlači i sadržinu bivanja? ako i povlači, - iako nam je jasno da ja ovde lapradam, nemojmo ipak moje laprdanje shvatiti olako - umjesto da razbijaju glavu time što jesu odnosno nedostatkom bivanja nečim, valja malo promijenit kut pa se zapitat na koji način su. ako neki čovjek ili žena ima identitetskih problema, valja zastat i zapisat na koji način su. nekoliko priloga, a može samo i jedan, a može i nijedan ako im se čini da ne znaju na koji način su ili ako misle da nisu ni na nijedan.

mislim da ljudi i žene ne moraju imat svrhu. nevolja je šta neki osjećaju da moraju ali nek se ne forsiraju. svrha je da im bude šta ljepše može bit. nekima ne može bit lijepo zbog identitetskog problema i ne znam kako će njega riješit, ali biće im lakše ako si kažu jednu stvar koju sigurno jesu: ja sam vrijedan ljubavi.

pitanje je dal si ljudi i žene ne mogu reć da se vole zato šta se ne vole, ili ne mogu čut da se vole zato šta se ne vole dovoljno da bi prihvatili činjenicu da ih neko voli il pak činjenicu da ih baš lui-même himself, kojeg ne vole, voli.

može ih neko vidit u njimaself makar se oni ne vidili sami self. al ih ne može nitko volit ako oni sebe ne vole. može samo neki vanprosječni mazohistički luđak. i ja sam htjela da me neki muški tako voli. ako naiđe netko takav, ko može tako volit, garant je glup. a ja bi htjela da se mene voli ozbiljno a ne laprdavo. a ozbiljno me može volit samo neko ko o voljenju i njegovim mogućnostima zna ponešto al čim o njima znaš makar ponešto time si ih nužno nadišao (ako nisi glup)(a nisi jer znaš ponešto kao šta smo već ustvrdili ali još jednom napominjem zbog manje oprezna ili rastresena čitatelja).
kako sam dakle u tome sama, jednostavno moram sama sebe volit. dječaci su bonus, za sad, a možda i zauvijek.
(kako ja nisam nužno heteroseksualna, po želji proširit neka značenja, npr značenje riječi muškarac)

***

-ženik-

-idealan ženik (naputak)-
na tom se mora radit dugo i ustrajno, paralelnim radom. s jedne strane se trudiš svim silama riješit tog koncepta, a s druge strane i dalje savjesno tražiš ženika. i balansiraš.

-što ne raditi-
ja sam si rekla da je loše kad nađem nekoga u fazi dok želim nekog pored sebe i dok mi je to potrebno, jer onda ne znam jasno jesam li s tom osobom zato šta mi je baš ona ta s kojom želim bit il zato šta mi treba neko sad a ona je naišla i ispunjava uvjete. valjano je je kad uopće nisam planirala bit s nekim nit osjećam jaku potrebu za tom vrstom ucjelovljenja, a poželim bit s nekim. onda znam da oću stvarno njega. (/nju)

-o hitnosti-
oko deset me probudio pas poznate hrvatske glumice koja živi iznad nas, pas je naime šetao, a projektent zgrade je bio tako zajeban da ja sad čujem psa kako šeta. odmah sam se uhvatila za uši, i naravno, čepići nisu bili tamo. opet su mi ispali. jednog sam našla odmah, a drugog sam tražila punih deset minuta, morala sam upalit svjetlo i potpuno se razbudit, promišljat drukčije pristupe problemu. na kraju sam ga našla pod čupavkom i zaključila da je vrijeme da prestanem spavat s plišanim igračkama.


***

-protokol za izvanredne situacije,
radno mjesto: ground control operations superviser-

dugo sam za sebe mislila da ću se jako dobro snać kad dođe neka generalna katastrofa i iskoordinirat prigodno spašavanje, a još duže sam bila uvjerena da ću svakako rodit mesiju il ramba koji će spasit svijet. al zaozbiljno. nisam ja ta koja je rođena spasiteljka i najkul na svijetu i najbolja, najpametnija, najsposobnija, al ću odgojit jednog. naravski, imat djece mogu tek kad se do kraja riješim te ideje. za osviještene u pitanjima žene pripominjem da je, istina, bila riječ uvijek o muškarcu ali i da sam, i ovime se nadam ograditi, tad bila daleko od bilokakvih ukaza na dvostruka mjerila po pitanju žensko-muško a do njih nisam sama po bogu došla jer kao šta sam napomenila, nisam ja ta (već moj sin) koja je najpametnija i najsposobnija pa time dakako nisam obvezana da takve pravične stvari osjetim sama po sebi.


----

treći dio

dijelim s vam nešto divno - pjesme za sad još nepoznatog autora koji piše na nepoznatom mu jeziku (obećavam, nisam ja, ja znam francuski). ne mogu reći sa sigurnošću ali mislim da su zamišljene u stihovanom obliku, ali ovde ih donosim, osim u potpuno needitiranom obliku, u relativnoj prozi, a autor će shvatit, pogotovo jer mi je pjesme, vrlo neadekvatno, poslao sms-om umjesto, šta bi stvarno bilo prikladnije, pismom.
ljubitelji francuskog, uživajte.

1.
Si j'etais un menuisier, je construit un navire pour toi, et un maison sur le Cote d'Azur aussi.
Mais je ne suis pas, ainsi je vous donne ce po
ème

2.
Poéme deux

le jour dure si je dois marcher
à la maison dans la Normandie. Mais tout ce que est beau, il est loin. Les exeptions sont parents de loin.
Alors.

3.
Une madame dans biblioteque d'université, elle a un parfum. Combien? Je pense un gour...


----



bonus za vjerne čitatelje:

kad vidim dva pedera (ja to od milja i prisnosti) kako se seksaju, poželim bit muško. lijep muškarac s lijepim kurcem, da i mene lijepi muškarci s lijepim tijelima jebu i da ja mogu jebat lijepe muškarce svojim lijepim kurcem. ova misao inspirirana je slavetovim postom




*tražim izdavača