srijeda, 5. rujna 2018.

- mislave, ti nikad nećeš do kraja shvatit moje ludilo, a neću ni ja tvoje. ali to je u redu.
- to je dovoljno. kao šumski požar: gledaš ga iz daljine, ali ne želiš mu se približit toliko da ti dim zasmrdi odjeću.






nekad me uvati panika da sam luda i da to svi znaju, ali taje od mene jer misle da sam prekrhka za podnit tu spoznaju. pa igraju igru za mene, i sve oko mene je kreirano kao setting koji će me najmanje uznemirit. najgore je šta nikad neću moć provjerit je li tako, jesam li poput onih jadnih virtualnih mašina, čija je sama esencija u tome da misle da su stvarne – jer inače ne bi mogle radit to zbog čega postoje – nego moram svijetu i ljudima oko sebe vjerovat da me ne lažu. znači cijeli se moj život temelji na vjerovanju, a ne na nikakvim konkretnim znanstvenim spoznajama.


*


mi na osvajanje mjeseca još uvik gledamo kao na iznimno i veliko postignuće jer je to ipak teško i apstraktno i ne možemo se zamislit da mi tek tako odemo na mjesec i sve, al za još 200 godina, za još 200 godina naši prapraunuci će o tome učit u školi kao o pionirskom osvajanju drugog nebeskog tijela ko šta mi sad učimo o dagerotipima. jer sad slikaje praktički ko oće ko šta će naši praunuci letit u svemir praktički kad budu tili. i onda sam nas vidila zastarjelima, simpatičnima, ali naivnima u toj našoj uvjerenosti da smo nešto ekstra tehnološki napredni.


*


čovik bi ovako na prvu reka da će se tonovi razlikovat samo po frekvenciji i da će svi bit onako uniformno poredani, razlikujuć se od prethodnog samo linearnim rastom, al kad ono imaš polutonove pa tonovi imaju boje i emociju i svašta i onda vidiš da je svijet ipak čarobno misto.


*


čitala sam o elektronima i poistovjetila se s ionom. Elektroni kruže oko svoje molekule kao planeti oko zvijezde. Povremeno poneki elektron odleti i za sobom ostavi pozitivno nabijen ion koji onda ima samo jedan cilj: ispuniti prazninu koju je ostavio njen maleni, izgubljeni elektron.

ujutro sam provjerila prognozu, ali namjerno nisam ponila kabanicu. sviđala mi se ta apokaliptična slika mene u oluji i vodi na putu s posla, apokalipsa izvana koja se poklopi s apokalipsom u meni i izjednači tlak između mene i svijeta.

nebo se utjeskobilo i to mi se svidilo, kaže stipe nije tjeskoba nego negativni naboj u zraku, ali ja kao ion tad cvjetam jer se oko mene kovitlaju oblaci elektrona koji mogu nadoknadit moj maleni, izgubljeni elektron.


*


kad neko pridaje ljudske osobine stvarima na to se gleda onako ispod oka. djeci se donekle tolerira kad personificiraju lutke i igračke ali kad su odrasli previše vezani uz stvari, naprimjer kad jako vole svoje auto pa ga lickaju i paze i pričaju s njim i kad se razbije nije im bed samo iz praktičnih i financijskih razloga nego i jer su se za njega vezali, na to se gleda s estetskim i moralnim negodovanjem. kad nešto izgubimo, što nam je neko dao, onda nam je žao zato šta smo osjećaje za tu osobu upisali u taj predmet pa je i to u nekoj mjeri prihvatljivo. u nekoj mjeri.
ja sam imala slom pa sam razbila laptop, šta se pokazalo glupim jer mi je izazvalo dosta logističkih problema. pita me terapeut šta sad mislim o tome i osim šta mislim da je bilo glupo jer mi sad otežava rad, žao mi je tog laptopa jer on nije ništa kriv.
i da mi neko razbije biciklu, bilo bi to nepraktično, ali bilo bi mi i žao jer ona to ničim nije zaslužila. zašto mi je žao ako znam da ne osjećaju? jesam li ih personificirala ili sam možda svjesna da je sva materija povezana i da prema svima i svemu oko sebe treba bit jednako dobar?


*


ta pomrčina mjeseca koja nije pomrčina nego neka zamrčina jer između njega i nas ne stoji ništa, se pojavila zadnji put u našem životnom vijeku, sljedeća će tek za sto godina, i makar je cijelu nisam vidila – jer sam išla pogledat neki film, šta ću sad propuštat život samo da vidim cijelu pomrčinu da mogu posli reć da sam je vidila, a to nikoga ne bi bilo briga nego mene, a mene nije briga – vidila sam djelomičnu, kako se polako smanjuje, i svejedno me uvatila neka panikica: to je sad to. više nikad neću bit živa kad se to čudo skroz zamrači i zacrveni, ovo je bilo zadnji put, gotovo je, neke prilike dobiješ i znaš da ih više nikad nećeš dobit, al ih ipak propustiš, jer važnije ti je da si priliku imala nego da si je iskoristila, ali to je sad to. nikad više neću moć vidit crveni mjesec, nikad više neću bit ovako mlada ni ovako stara, nikad više neću imat ovoliko jajašaca i ovoliko volje, nikad više bit tu s ovim ljudima... a neki bez kojih sam sad, bez njih ću bit zauvijek. jedina moja konstanta je tužna konstanta.


*


gledam slike sebe kao bebe i ne mogu virovat da sam nekad imala svijest drugu od ove sad, jer vrijeme nas je rascijepilo, jer eto u mene sa slike gleda živo biće u svom filmu, a ja se tog filma uopće ne sićam. ko da mi je neko nešto ukra, ko da sam udrila glavom i zaboravila dio svog života, dio za koji bi mi bilo najluđe znat kakav je bija i šta sam tad brijala. al isto se nekad sićam šta sam u nekim prilikama mislila i osjećala ko dosta mala i zato mi se nekad čini da dosta dobro mogu skužit malu dicu.


*


vozili smo se a ja sam uživala u brzini i usporenom vremenu. gledala sam naokolo svijet kroz koji smo letili i pomislila: kako bi bilo kul da možemo vidit sve u valovima, da možemo percipirat titranje svih stvari. to bi bilo ko da vidimo matricu u kodu, onda bi sigurno mogli prolazit kroz planine, rekla sam, a on se složio. posli nismo više hvatali radio u tunelu pa me začudilo kako bi to mi prošli kroz brdo a ni radioval ne može i zaključila da radiovalovi začudo ne znaju svijet percipirati u valovima. on je rekao da dugi valovi bolje prolaze kroz planinu jer manje interferiraju s njom – jedan prođe u istom vremenu dok prođe sto visokofrekventnih – pa sam skužila: zato se meni tako teško probijat kroz svijet, jer titram prevelikom frekvencijom.


*


tu i tamo me uhvati panika šta sam na katu. šta ako podovi propadnu? nije baš prirodno bit na katu, a nama je postalo intuitivno.


*


neonska, narančastoroza kugla sunca sjela je na drvenik i krenila tonit. sjetila sam se da svjetlu od sunca do tu treba osam minuta i znala da ono u ovom trenu uopće više nije na tom mjestu, skroz nam se maklo pod obzor, jednostavno nije više tu - a ja ga evo vidim, još pola viri iza drvenika. vidim ga, tu mi je, a za sebe zapravo nije.

tako za neke ljude misliš da su ti tu, možda se udaljavaju al još ih vidiš, a zapravo ih nema. ispadne da su već zašli za obzor.


*


bili smo na pivu u limbu, upitala sam mislava misli li on da mi treba life coach i bil mi on možda bio, a on je odgovorio da će on malo odspavat sad.






četvrtak, 24. svibnja 2018.

nije utješno, al je istinito.
goran




išla sam otvorit neko pakiranje i pomislila šta ću ja sad tu to čupat i razvlačit, ne želim da moram išta navlačit i rastezat pa sam odlučila ipak uzet škare, jer ja sam uvik u biti lijena posegnit za škarama jer to kao traje, al dulje traje to čupanje prstima, i onda sam, dok sam rezala kesu, osjetila moć i zahvalnost svim ljudima prije mene koji su naprimjer izumili škare. osjetila sam se snažno kao njihov produžetak, produžetak evolucije i ljudske vrste – bila sam tu kao nastavak onoga prije, a samim time i prethodnik onoga poslije, ako se u međuvremenu svi ne pobijemo, i onda je moje postojanje odjednom imalo smisla i nije bilo suvišno, nego je bilo na mjestu, točno na mjestu na kojem mora bit: sad. potpuno nevažno, ali ipak nužno za neki djelić svijeta kao njegova malena karičica koja možda nije izumila škare ali je jutros ustala i samim tim, kao lepet leptirovih krila, utjecala na svijet.


*


biljke nikako da se usreće sa mnom, da nema nina presušile bi, ja se to ne sitim zalit. kažu nemoš imat sisavca ako nemoš prvo biljku držat na životu al mačka i pas pa uostalom i beba se jave kad su gladni i gnjave te dok im ne daš jest, a biljke samo stoje i šute i umiru. kaže nino da je neprirodno imat psa u stanu, da je lipo kad se oni imaju di rastrčat, al kažem ja, neprirodno je imat biljke u stanu di im ne pada kiša nego mogu umrit od gladi i suše i sjene.


*


pričali smo o vr-u i sprovodima i kaže tomi da treba uredit da moš prisustvovat svom sprovodu i osim šta bi to bilo jako egoistično, to je upravo ono šta mi sad treba, a to je dijelom i razlog zašto maštam o smrti. ne samo zato šta mi je nepodnošljivo bolno i neizvedivo živit, nego i jer mi za otrpit ovo živo stanje treba ljubav, u koju bi se na svom sprovodu uvjerila.


*

ako nekoga malo zanimaju atomi i te šeme, onda već zna da mi, kad god udahnemo, udahnemo djelić hitlera, ili da smo svi sazdani od iste materije i da u svakom od nas isto ima djelić hitlera i to je dosta nepodnošljiva pomisao, makar mi je hitler ko osoba malo apstraktan i možda je bio dosta čist – u stvari, vjerojatno jest – i uostalom bila bi fora da je njegov atom sad djelić mojih crijeva ili anusa (kad osvijestim svoje tijelo čak mi se čini da i jest upravo tamo), da je dio anusa kad već mora bit dio mene, ali sam misaonom vježbom za pokušaj podizanja raspoloženja i vraćanje nade, koju se trudim šta češće prakticirat, došla do misli da su onda dio mene i martin luther king, i darwin, i ivana orleanska i marie curie, moja prababa nikolina i giordano bruno, hegel i princeza anastazija, richey, elvis i bowie i možda čak i djelić moje simpatije, možda čak i djelići koji su do maločas bili djelići mojih prijatelja. to je tako divno!


*


kaže nino da ne govorimo o velikoj učestalosti primjera i da zato ne mogu postavljat teorije i vuć općenite zaključke, ali ja mislim da je učestalost tolika da to više nisu aberacije već je postalo mainstream.


odavno zagovaram kritičko promišljanje pojma braka, ne nužno odbacivanje, ali svijest o tome da je nastao u drukčijim socioekonomskim uvjetima, da je praktično, ekonomično i lakše živit u dvoje, ali da bi bolja osnova za suživot i odgoj djece možda bila čvrsto prijateljstvo, a ne zaljubljenost.


zašto me raspadi brakova u ekipi osobno diraju? ne jer mi potencijalne prevare koje su ih potakle pogađaju moral, ne jer sam razočaranija u društvo, ne jer suosjećam sa žrtvama i ostavljenima, ne jer se narušava institucija na koju sam navikla makar je propitkujem, nego jer kad se to desi s ljudima za koje nikad ne bi očekivala da se prepuste emociji, kemiji i strasti, da je ne kontroliraju, da je ne odluče kontrolirat, za koje nikad ne bi očekivala da će iznevjerit partnerice i partnere, onda počnem sumnjat u svoje čitanje ljudi, tih ljudi, svih ljudi, pa tako i meni bliskih ljudi, i više ne vjerujem svojoj viziji svijeta oko sebe i ne osjećam se u njemu sigurno.


makar sam ja od tih ljudi podalje, i mogu reć: ih, kako je ona glupa pa nije vidila da to dolazi. al one nisu glupe. uostalom, jednom kad su vidile da dolazi nema tu ničeg šta one mogu napravit, al kako nisu kužile dok su se udavale, jer ja bi skužila. kurac bi. kurac iko išta može skužit osim da je brak državna i crkvena institucija koja će nas sjebat.


dakako, oblik monogamne, dugotrajne zajednice koja počiva na prijateljstvu i partnerstvu je ono šta slučajno i sama preferiram, al to nije u opreci s mojim zagovaranjem smrti tradicionalnog braka, jer on već duže vremena počiva na ideji romantične ljubavi.


iz: mrakovi


*

auto je zastalo da mačka svojim ritmom pređe cestu. fasciniralo me to kako mi, ljudi mačkama dopuštamo toliko više nego ljudima.


*


ne znam, ali mislim da je zapravo lakše kad imaš širinu – makar si svjesnija svoje patnje, ali bar je možeš artikulirat, ako već ne eliminirat, šta ti ipak da nekakvu poziciju moći, jer kad svijet razumiš, malo ga posjeduješ, i možda zato ja uspijevam trpit ovo sve: jer ga seciram, jer ga želim dokučit, i iako neću doć do motivacije iza njegovih groznih zakonitosti, sama spoznaja tih zakonitosti: da treba očekivat da se desi loše, da ljudi umiru, da moć imaju zločesti, da su institucije inherentno zle – odma olakšava suživot s ovim svijetom. poznavat sebe pa onda i neprijatelja prvi su koraci. makar neprijatelj bio svugdje oko tebe, i u tebi, pounutren i u tvojim plućima koja su inhalirala molekulicu trumpa.

kao mala govorila sam – nismo li svi – blago glupima, oni ne pate toliko.
bila sam u krivu: pate i oni, makar nisu svjesni širine alternativa, i u samoj osnovi ni svemira il misli, težina je ipak tu. ne kao ova moja, velikim dijelom metafizička, koja preuzima dio stvarne, materijalne – koja pak zauzvrat preuzima dio nje samim iscrpljivanjem mog organizma, nego prava, fizička težina mrava koji nosi teret pet puta veći od sebe, ali nekog mrava bez kolektivne svijesti. neke ovčice.


*


rasplakala sam se od pogleda na afriku na karti iznad stola. stalno gledam tu afriku i na toj karti je tako je malena a znam da je zapravo skoro najveći kontinent i kad gledaš iz svemira zauzme ogromni dio zemlje. to uopće nije pošteno.


*


pitala sam ga želi li imat djecu sa mnom, a on je mene pitao kako mi iznenada na pamet padaju takva pitanja. ti imaš biološki sat, kaže, pa razumijem, ali mene to ne muči.


na stranu to šta čim me ugleda ne poželi moju djecu, šta je minus samo po sebi, jer da poželi, to bi kako i pjesma kaže značilo da me zbilja voli. na stranu to, jer on možda i ne želi dijete. ono šta me muči je šta on ne vidi da, ako jednom želi imat djecu sa mnom, i njemu otkucava moj biološki sat. kažemo, muškima je lakše jer oni mogu oplođivat kad god. ali sa mnom ne mogu, s mojim drugaricama ne mogu, još tek kratko i onda je odzvonilo.


i zato se osvrnite oko sebe, pogledajte žene koje vas okružuju i zapitajte se: želimo li da one budu majke naše djece? jer ako je odgovor da, bolje je da ga saznate što prije, dok nam nisu otkucale i posljednje minute naših satova i dok vama nisu odzvonila posljednja zvonca na biciklima naše potencijalne djece.

subota, 14. travnja 2018.

svašta sam doživio, a nisam ni riječ reko. 
davor

vandali ne gledaju u krošnje. 
goga



tolko je zahladilo da je dida na otoku stiroporom zagradija limun da se ne smrzne. mama je dojavila da je navečer ispod limuna montira i radijator. da mi je nakratko, samo nakratko bit taj limun.


*


gomilinim prikama je neko iz vrta ukrao hrast kojeg je ovaj tamo nedavno posadio, ulivši u nesvakidašnjost i jednostavnu ljepotu tog čina sav svoj čemer provincije i crpeći zauzvrat iz njega snagu i nadu za dalje. svih nas je uhvatila nevjerica i bijes. kako neko može ukrasti hrast? kako ta sintagma uopće postoji u jeziku? kako to da je jezik takav, da su naša ljudska pravila i ustroj takvi da je moguće da neko ode i ukrade hrast, ode i ukrade čovjeka, ode i ukrade životinju divljini, dođe i ukrade mi mladost, nadu, pigmente iz kose i ono malo volje šta mi je bilo ostalo.


*


kad mi na ulici ususret ide slijepac ili kad sa mnom na knežiji na tramvajskoj stanici čeka slijepa djevojka, ja se uvijek nakašljem ili uzdahnem, da im tako pomognem da si malo bolje odrede okolinu, da od okolnog svijeta dožive malo više, nešto malo ekstra: evo tu naprijed lijevo vuče se neko ljudsko biće i uzdiše.


*


kad zajedno sa svojim dečkom potpišeš ugovor o najmu stana na godinu dana, to je ko da si potpisao da ćeš godinu dana bit s njim, a i on da će s tobom. kao da je to dopisao usput, na marginu, kao kad iz suknenih haljetaka, u koje je umotan kostur, etnolog vidi da su se tu nekad uzgajale ovce, kao kad opat držiha sroči neku glupu darovnicu, nevažnu za opću stvar koliko je nevažan i taj ugovor, ali koja nam, kao i taj ugovor, kazuje nešto drugo, ako znamo to drugo iščitat, ako raspolažemo pravim ključem, makar ja očito u zadnje vrime svuda guram krivi.


*


došla sam do mislava na kavu da mu se požalim pa sam se žalila kako sam se svadila s dečkom i mislav me masu oprao da sam ja naporna momcima i nek ne tlačim momka i ja sam prosvjedovala i psovala, ali sam znala da je u pravu jer me mislav stvarno jako dugo zna. osim toga, moj jedini argument – da moj psihoterapeut kaže da imam pravo – on je otklonio uz pretpostavku da se ovaj mora složit sa mnom jer me se vjerojatno boji.


*


prije, kad sam se bojala nadnaravnog, poklekla bi pod strahom i upalila svjetlo da čekiram ispod kreveta, ali sad znam da je to možda od tableta pa kad se počnem bojat svog odraza ili nečeg maglovito mračnog šta vreba na mene iz mora, ne uteknem, ne skrenem pogled nego gledam dalje, jer znam da umišljam. možda ću to počet mislit za stvarne opasnosti, prepala sam se, ali onda sam se sjetila da one ne postoje jer je svijet iluzija.


*


možda shizofreničari, kojima se priviđaju stvari i ne mogu ih razlučit od onoga šta je većini pojavna stvarnost, možda oni napola žive u ovoj, a napola u paralelnoj dimenziji, u kojoj te stvari zbija postoje, komuniciraju i djeluju na ostalo u toj dimenziji i na tu nekolicinu ljudi koji mogu bit na dva mjesta istovremeno, u ovoj dimenziji koju dijele s nama i u još jednoj, toj drugoj.
nešto kao enhanced reality: ovaj svijet je tu, samo mu superponiraš još jednu realnost. virtualnu, al ipak realnost, jer je tu, vidljiva i prisutna, djelujuća. možda je tako i shizofreničarima, koji imaju moć živit dvostruku realnost: ovu našu i onu za koju ih pokušavamo zakinit, samo zato jer je sami ne vidimo, mada ona nije ništa manje realna.


*


vozila sam se u tramvaju i slušala neki hit s jutjuba. mob sam na tren odložila u krilo i pomislila: saće gugl kroz prozor to uslikat i neko će ubrat moj aktualni muzički izbor pa ću se sramit. nema nigdi mira, nema ni samopouzdanja, sve je otišlo u kurac.


*


čudno mi je vidit moju mamu kako ima nešto zajedničko s mojim prijateljicama koje su isto majke. nešto šta sa mnom nema. ta lakoća s kojom se s njima poveže oko teme majčinstva, to jedinstvo majčinskog iskustva u svemiru.
to mi bude baš drago i milo jer volim da se ljudi koje volim lipo slažu i druže, ali i žao šta je neka moja prija u tom trenu povezanija s mojom mamom nego sa mnom, i još više šta je mama povezanija s nekim s kim ima isto iskustvo imanja djeteta, nego sa svojim djetetom.


*


izašla sam vani nakon sto godina. stola je snimija film pa je zva. posli smo nas masu išli na piće i dosta sam se pogubila. gledala sam drugarice koje su kad sam ih zadnji put tako na okupu vidila bile cure. ja sam prije tri tjedna dala otkaz, živim s dečkom u kojeg sam zaljubljena, u ponediljak imam dogovor oko posla i narasla mi je kosa. al pogubljenija sam nego prije, a te drugarice, za koje znam bar donekle da su jake i drage, samopouzdane i nesigurne, žrtve patrijarhata, s bad hair dayevima i homemade depilacijama, stručnim radovima, prosvjedovanjem i mukama, vidila sam, postale su žene. i dalje ne do kraja ispunjene i dalje neizborenih bitaka i neostvarene, i dalje u vječnoj borbi i trudu, al žene. samo treptajem mog oka. a meni terapeut kaže to šta osjećate je sasvim normalno, za dijete predškolske dobi. nekako sam ispala iz sestrinstva.


*


znala sam da će kiša ali sam svejedno krenila na drugi kraj grada nešto obavit. kad se sručilo, smiješila sam se drugim biciklistima i oni su se smiješili meni. iz neba je lilo na refule kao u starim filmovima kad loše naprave kišu, pa sam skužila: stari filmovi možda nisu loše prikazivali tu kišu, očito da takve kiše ima. ili to ili sam ja u filmu pa makar samo ko statist. a ako sam se zatekla na setu, ima da glumim.


*


svi uvik gledamo zalaz sunca. vozila sam se i divila mu se, velikom suncem opaljenom nebu ispresijecanom chem trailsima, zamišljajući sunce daleko u svemiru, tu pored nas, ali onda sam se sjetila da ne bi, da sad krenem brodom u svemir, išla prema suncu, nego bi krenila u suprotnom smjeru, u mračnu stranu svemira. okrenila sam glavu da provjerim. oblaci razvučeni po istočnom nebu bili su obojani zalazom, ali iza njih se stirao, znala sam, ogromni mrak.