ponedjeljak, 23. travnja 2012.


moji tekstovi nisu samo znanstveni radovi, oni također sadrže
informaciju o mojoj poziciji subjekta koji ima emotivan odnos sa
stvarima o kojima pišem.
antej



to šta se sve oko mene trese i ruši ipak nije moj subjektivni dojam nego jedina istina (dodaću radi onih osjetljivijih: jedina moja istina) i treba mi objašnjenje tuđe neuzdrmanosti, da mi objasni zašto, zbog nedostatka kojih mehanizama se mogu osjećat toliko jadno.
možda je s njima kao s bakterijama koje nisu pretjerano uzdrmane potresima na zemlji, možda ja živim u dimenziji pogodnoj za neadekvatno intenzivnu bol.


pitala sam cimera, naši elektroni su zamjenjivi. moji elektroni nisu nužno moji, moja je samo formula (i protoni koji nikud ne mrdaju ako ih ne povratim il odrežem sa sebe i sl.). zato želim bit okružena samo ljudima koje volim da kad već moram dobit neke tuđe elektrone to budu njihovi. inače je to ko kad te dodiruju nepoželjni stranci i možda baš zato strašno ne volim da me oni dodiruju.


umjetno proizvedeni elementi su nestabilni jer imaju jako velik broj protona. zato ih ni ne možemo više nać, elemenata, nažalost, jer su svi iole stabilni već otkriveni. nadala sam se da bi se moglo, to bi mi donilo malo uzbuđenja jer sam kao pomislila da bi ih ja možda mogla potražit. pitala sam jerasa bi li možda na nekoj planeti bili stabilni, al on je reko da ne bi jer nestabilni elementi nisu nestabilni uslijed nečeg izvanjskog nego po svojoj biti. to skroz mogu razumit.



Untitled by Rusulica



kad stojim a vrijeme mi dolazi, oblaci se polako zgušnjuju, kiša ima početak i kad nema kraja, sve se valja i preraspodjeljuje, a ja polako upijam hladni miris opranog kamena koji se širi vlažnim zrakom i uzbuđuje me. ili kad stojim u gustom, toplom, kao seoski žumanjak žutom rujanskom poslijepodnevu. tad vrijeme traje zajedno sa mnom koja sam njime strogo, ali pravedno stegnuta.

potpuno je drugačije brzom i ustrajnom vožnjom sjeći prostor. tad siječem i vrijeme, zasijecam ga oštrinom svojega kretanja i kiša koja mi odjednom prekrije vjetrobran razlikuje se od one koja se odjednom sruči na mene dok na teraci promatram more, jer sam u nju upala nasilno, a ne je strpljivo dočekala i ona nikad ne može bit moja kao ona druga, ne može bit nimalo moja ako se ne zaustavim i pustim da se ona diktira umjesto da je ja. s vremenom u koje nasilno upadam ne mogu uspostavit valjan odnos jer sam uvik superiorna.
svjesna sam da naizgled miješam vrijeme i vrijeme, ali tila sam prenit onaj dojam, onaj osjećaj koji imam, osjećaj da kad se krećeš zbilja putuješ kroz vrijeme. kroz temporalno vrijeme, a da meni atmosfersko vrijeme nekako ukazuje na to.


cimer me provocira i ispituje što je to gravitacija, što spaja planete, zašto se oni međusobno privlače i sve tako redom. moj argument da se sviđaju jedni drugima rezignirano odbacuje.



Untitled by Rusulica



nikad nisam bila na ti sa zviježđima jer osim šta stvarno nimalo ne podsjećaju na ono šta bi trebala predstavljat (šta je pomalo ko moderna umjetnost i okej mi je), skroz su 2D i te zvijezde pripadaju različitim galaksijama i mogu zapravo u 3D (a da ne govorimo o (3+n)D) poretku svemira nemat ništa jedna s drugom i kad bi se otisnuli od zemlje slika bi se uskoro počela mijenjat strašno više nego šta bi se mijenjala da zvijezde jednostavno leže na istoj plohi; čemu to inzistiranje na tradiciji ako je glupa (ko istarska torta)? volim bit nesputana ali dakako i sputana i volim maštovitost ali i urednu klasifikaciju. ako odletim u svemir, čemu se pomalo nadam, da se po njoj mogu pošteno orijenitirat. jer ko da mi nije dosta šta mi sad 3D komponente određuju koordinate, a šta pritom nemam vizualne referentne plohe.


dok me motor uvlačio vrijeme se razvuklo i imala sam ga sasvim dosta da poželim još samo tu zadnju stvar: da me rasiječe na tako male komadiće da samo prođem kroz njega i da avion nastavi letit.



- hvala ti šta si mi objasnio ovo o beskonačnosti. sad više neću govorit gluposti poput "moja tuga je beskonačna."
- sad ćeš govorit da je neprebrojivo beskonačna?
- da.