ponedjeljak, 25. studenoga 2013.

kako predeš staklo?
siniša miličić



kad, ponekad, kažeš: ovaj život je prilično nevjerojatan i sjajan, misliš na sve ono šta ti se događa i šta se naokolo odvija, ali za život je potrebno biti živ, a i to je, rekla bi, prilično nevjerojatno, i super je ta dvoznačnost života i nevjerojatnost koincidencije: biti živ i živjeti!


P1120319 by Rusulica
mala sana


nekad su mi zabavne najjednostavnije stvari, tipa kako mi se dok hodam mijenja perspektiva i ko da vrijeme stoji, a ja u glavi vrtim film napravljen od poredanih snimki snimljenih istovremeno hrpom kamera na nekoj polukružnoj liniji oko stvari koje su tako zaustavljene u vremenu i čiji se odnos s drugim predmetima kako idem mijenja. kao da me neko stavio u maketu ili usred animiranog 3-d prikaza nekog prostora ili kao da lebdim po potrošenom svijetu.
pokušala sam im to dočarat, ali zvučalo je bezvezno i samorazumljivo, ko i sad, šta znači da vjerojatno nikome nisam uspila dočarat šta sam tila. možda neko kome je mozak slično premrežen slučajno zna o čemu govorim.
zajebano je šta trebaš bit jako vješta da bi pokušala postić da te drugi razumiju i šta nema garancije da oće, a šta ja pritom to smatram za neku svoju dužnost, ono šta vidim svima reć, podastrijet im svoju perspektivu, jer je meni važna, ali i jer je drukčija od njihove, jer je jednostavno drukčija, a korisno je, lijepo, poticajno i uzbudljivo stavljat se u razne perspektive.


**


nekad mislim da pripadam posebnoj vrsti ljudi i s ljudima s kojima se kužim gledam na druge malo podozrivo, makar svi imaju ljude s kojima se kuže i masu više onih s kojima se ne kuže pa s ovima prvima podozrivo gledaju na druge, iako ne znam zašto bi ja fašistički u svojoj spoznaji i opredjeljenjima bila posebnija, a nekad, jer nekad se osjećam pogubljeno i u tim nekim stvarima u kojima su oni, češće one, tako dobre ne znam šta treba radit, a u nekim stvarima vezanim uz normalno funkcioniranje osjetim se ko neadekvatno maleno smeće, nekad im se prepustim ko toploj babi da me zakrile, ljuljaju i pobrinu se za mene u okvirima ovoga svijeta u kojem se tako dobro snalaze.

iz: pograničja nekorektnosti


**


prema dogovoru, silnice izviru iz pozitivnog električnog naboja, a poniru u negativnom. prema dogovoru.


**


robu sam uvik doživljavala pomalo ko oprave superjunaka ili likova u crtićima. kao, imaš jednu prominu (autfit) il bar jednu svoju boju ili u najgorem slučaju jako usko definiran stil, ko spajsice, i to je tvoja odjeća, koja je zbog toga potpuno stopljena s tvojim karakterom. to je još jedan moj problem s robom.


**


kad ljudi, najčešće žene, prodaju ruže od stola do stola, a ja sjedim s mladićem, osjećam se napadnuto jer mi nikad ne kupi. ja ne želim da mi kupi tako na silu, niti mi je važno da mi kupi inače, važno mi je da mi pokazuje pažnju, šta i radi, ali pred tom ženom tad, makar je njoj samo do prodaje, pred njom, jer su velike šanse da su njoj shvaćanja mainstream, on ispada neromantičan i nepažljiv, šta mene povratno čini luzericom. volila bi zato otić s njim na ladanje pa da mu kad prođemo kraj grma divlje ruže kažem: tako bih rado jednu ovu rúžu, umjesto da, preduhitrivši ga da ne bi morala ostat ponižena kad on to uradi, u njegovo ime niječno odvraćam gospođi s ružama.


**


trebalo mi je još vune pa sam, tražeći radno vrijeme robne kuće nama, doznala da je prodaju. ne vunu, robnu kuću. odavno znam da su u stečaju, tad mi je bilo žao, ali sad kao da me neko pogodio šakom u trbuh.
kasnije sam im još malo surfala sajtom i jako me rastužilo to šta su se tako potrudili uredit web, koji, primijetila sam, nije grez, samo je pristojan i nezanimljiv, kao i sama robna kuća, šta su se potrudili oglasit proizvode i akcije, pogotovo jer je to tako uzaludno, jer više skoro niko ne kupuje tamo, većini nije atraktivno kupit nešto u robnoj kući, odjeća im je ružna (a meni suze opet naviru samo jer sam ovo napisala), i ništa tamo ne odaje ekskluzivan dojam koji je možda nekoć odavalo ili koji nekoć nije ni bio relevantan jer su se stvari kupovale više iz potrebe a manje iz razonode. robne kuće su mi drage jer su one prodavaonice mog djetinjstva, i jer na jednom mistu ima svega i jer sam s mamom šetala katovima od igračaka za koje sam imala dojam da ih nikad ne kupimo, preko restlova i tapeta, di je uvik posebno mirisalo, do novih cipelica, a onda posli na obiteljskog slaju i sad kad umiru, neovisno o vlasničkoj strukturi, vezano uz koju je većina njih možda već odavno umrla, to mi malo para srce i da, zaplakala sam zbog name. to jest zbog sebe.


**


ako si dovoljno pametna da vidiš odnose i razotkrivaš ih, da im vidiš uvjetovanost, da ih vidiš nametnute, da ih vidiš kao odraze i promicatelje ideologije, da ih vidiš arbitrarne – onda kad dođe tvoje vrijeme da preuzmeš neku ulogu i zauzmeš mjesto to ne možeš napravit, ne iskreno, ili ne uopće, jer je potpuno nemoguće. ili bi bila pizda ili morala zaboravit sve šta znaš, plus ako nisi dobra glumica šanse su da to jednostavno neš moć odglumit – jer iskreno to odživit nemoš.
sad, rješenja su dva moguća, il da do daljnjega ostaneš na margini, piješ, promatraš i eventualno pišeš, a svakako patiš i budeš donekle usamljena,
ili da zauzmeš blago sarkastičan al isto dobrohotan stav spram stvarnosti pa uloge preuzimaš bivajuć istovremeno iznad, a time i van, njih.

iz: branding identiteta; kako ne upasti u diskurs


**


nekidan se nisam mogla sjetit ni ko nam je predsjednik, to jest nisam uopće znala je li to još uvijek onaj kulturni ivo.
dan je počeo kad sam sponzorima rekla da šumeći aspirin pijemo kad nemamo spida, a završio nakon šta sam se rasplakala kad mi je eva prepričala sadržaj nekog filma. nekad u međuvremenu smo odabrali miss i mistera fotogeničnosti na pasošima, pri čemu je vozač osvojio nagradu za najkarakterniju sliku.
konobari su već iznili vodu, kruv i tartar i samo smo još čekali lignje koje nikako da dođu. bila sam gladna i namazala sam tartar na kruh. neki strani gosti konferencije slijedili su moj primjer i ja volim virovat da je to zato šta su mislili da se u hrvatskoj to tako radi.
dide je nazva mamu, a ona mi je uvalila svoj mobitel. on je odma krenija na stvar: nije još obavijestija dicu, ali on kreće u radove. zaključija je da ne želi potomstvu ostavljat pare pa će s njima radije pretvorit gustirnu u apartman, šta mu je odavno velika želja.


**


i sad ne samo da sam u potpunosti svjesna trenutka, onako kako smo svjesni kad znamo da ćemo uskoro umrit, nego znam da svjedočim trenutku u vremenu, povijesnom, kulturnom, neponovljivom, jedinstvenom, i da u sebi imam sve ključeve za razumijevanje kodova tog trenutka, i još mi je jača svijest da se ovo više nikad neće ponovit. a kao nekom ko je opsjednut bilježenjem svega, ta nemogućnost da ovo zabilježim, jer će to čitat neki drugi ljudi iz drugih sredina i konteksta, me poklopila i nisam znala šta da radim i onda sam se po prvi put kako treba prepustila trenutku.



P1120320 by Rusulica


srijeda, 6. studenoga 2013.

u maslinama

počele su padat ko lude pa je dida prominija plan i krenija u berbu po miseca ranije. mama mu nije tila reć da dolazim i ja jer ka da mu bude iznenađenje, a u stvari jer nije virovala da neću prominit plan, jer sam tu pomalo na didu.

on se lipo iznenadija i odveza mater i mene na podanje di nas je čeka ante koji je taman ispeka girica za marendu. ispa je problem jer sam ja nenajavljena i da kao prvo sad zbog mene nemamo dovoljno pribora  imali smo samo jedan perun na nas četvero  ni čaša, al ovome zadnjem je dida doskočija utočivši sebi vino u teglicu, i ne znajuć da je to među američkim srednjeklasnim kućanicama-blogericama već koju godinu veliki hit. drugi, veći problem je bija da će nam sad bit malo ribe, al naravno da smo je opet jedva pojili.

kad smo se tako lipo odmorili, krenili smo brat. pri tom smo pokrili temu kako se mirjana bila napila i zamalo zapalila muža i kako je dida zva vatrogasce al oni nisu smili počet gasit jer nije bila isključena struja, al on je zna da ima fidova sklopka pa je krenija polivat vodom iz gustirne, pri čemu priznaje da nije on neki preveliki junak nego je krenilo probijat zid i zahvaćat njegovu kuću. zatim smo pokrili teme kako triba zdrobit gomilu i bagerom posut pod masline da drži vlagu, kako nema šanse da bi ja sad prepoznala vicu koji se prepolovija i doša na trećinu svoje kilaže, pravi momak, kako je isus bija prvi marksist s čijim se idealima složila njegova ljubavnica, miražđijka magdalena, koja mu je rodila ćer i zasnovala pleme u kataloniji, kako je to da je šoltanska levantinka došla s levanta možda mit, a možda ne, al kako bi to mogla bit i križana sorta koja se uvatila samo tu, kako se rodica stvarno zaljubila i kako je trešnja stablo, a trišnja plod i kako ove godine nije rodilo i neće bit ulja ribama za plivat, al one koje sam ja ranije marendala bi malo zaplivale u vinu pa, didinim riječima, jebo masline, amo učinit pauzu i štagod popit.

kako se prebacija sat, morala sam per dida's order upalit svitla na autu i onda ih nisam do kraja ugasila i dok smo mi brali ispraznija se akumulator. ante je ima one stezaljke za dat mi struju, on i boško su me gurali da me približe da kabeli dosegnu al je volan bija blokiran i ostala sam dijagonalno na cesti, auti su stajali i priskakali upomoć, nismo znali otvorit haubu, pale su svađe ide li prvo plus il minus i ovaj mali dan je dobija nešto uzbuđenja. uz ono koje nam je, a osobito didi, pružila misterija oko toga di je nesta, točnije, ko nam je ukra sir za marendu iz kašete. ta tema zasjenila je čak i akumulator pa valjda zato nisam najebala.


masline_nevolja by Rusulica


premorena, natečenih, izgrebanih nogu, nervozna od gladi i nestrpljiva da se okupam prije nego skroz padne mrak, trudila sam se bit entuzijastična oko posjete groblju koja se morala desit upravo tad da ne uvene cviće. sve tako u izmačanoj radnoj robi, jer mi smo iskreni i uostalom nemamo vremena za zajebanciju poput presvlačenja, otišli smo prababama i babi, koja bi, znam to samo tako, popizdila da zna da se na groblju ukazujemo u takvom izdanju.

doznala sam da babini starci prababa i pradida kalebić leže skupa u masovnoj grobnici, al da tamo leži i baba nikolina, didina mama, i to sama, jer umrla je prije ostalih, kad nije još bilo naše grobnice i kasnije kad su je tili primistit nisu više znali raspoznat njezine kosti jer svi su se ostaci izmišali i na njih su došli novi. to me masu rastužilo, to šta ona leži tamo sama, makar znam, ili se bar svim svojim razumom nadam, da ona nije dole, da joj svijest nije dole, di god bila, ako uopće postoji, jer zamisli bit svjestan da se nalaziš među gomilom ostataka ljudi s kojima nisi bila bliska, među makar samo gomilom ostataka, šta ja uznemirujuće često zamišljam, u prvom licu, i da su svi koje voliš dalje, niti na istom groblju nego na novom, s druge strane sela.
sve je to jako nerazumno, al da nije bilo nje ne bi bilo ni mene i drago mi je šta je bila jaka i izdržala bar toliko da se uspije prokreirat, a znam da je bila jaka čisto jer je bila žena na selu početkom prošlog stoljeća i jer joj se to vidi na faci, uz to šta je bila masu lipa, i eto, da, znam da sam kao argument protiv prokreacije, točnije, argument za poništavanje argumenta o puštanju svojih gena u budućnost kao prilog prokreaciji, spomenila to da se ja svojih predaka dalje od baba i dida nit sićam nit ih volim nit išta osjećam za njih i čemu onda rađat ako već treće kolino neće imat pojma ko sam ja, al isto u zadnje vrime zamišljam neku čukunčukunčukunbababu i ponosna sam na nju, i znam da je bila dobra i draga i da joj je bilo masu teško i onda sam joj zahvalna i ponosna na nju, i ta zamišljena pretkinja mi je, kad sam ugledala crno-bijelu keramičku sliku (pra)babe nikoline na spomen-ploči, dobila lice.

onda smo otišli do babe na novo groblje (na kojem se ona ista prababa simbolično javlja na nadgrobnoj ploči). tu je bilo masu umjetnog cvića kojega sam ja počela kritizirat i gadit, a dida branit: ustraja je na tome da je grezo kad je grob bez ičega pa bolje onda umjetno ako ne može pravo, ali tamo stalno, stalno ima lipog pravog cvića i uostalom, rekla sam mu da je meni lipši prazan grob nego da je umjetno i da ću ja sve to pobacat  jer sitila sam se s nemalim zadovoljstvom da ću sve prisutne nadživit i onda na miru uklonit svo to umjetno cviće, nek vidim ijedan, škarama ću ga isickat, al je dide reka da će on sebi metnit umjetno i napisat na grob neka bude proklet ko ovo umjetno cviće digne.


masline_odmor by Rusulica