kako predeš staklo?
siniša miličić
kad, ponekad, kažeš: ovaj život je prilično nevjerojatan i sjajan, misliš na sve ono šta ti se događa i šta se naokolo odvija, ali za život je potrebno biti živ, a i to je, rekla bi, prilično nevjerojatno, i super je ta dvoznačnost života i nevjerojatnost koincidencije: biti živ i živjeti!
mala sana
nekad su mi zabavne najjednostavnije stvari, tipa kako mi se dok hodam mijenja perspektiva i ko da vrijeme stoji, a ja u glavi vrtim film napravljen od poredanih snimki snimljenih istovremeno hrpom kamera na nekoj polukružnoj liniji oko stvari koje su tako zaustavljene u vremenu i čiji se odnos s drugim predmetima kako idem mijenja. kao da me neko stavio u maketu ili usred animiranog 3-d prikaza nekog prostora ili kao da lebdim po potrošenom svijetu.
pokušala sam im to dočarat, ali zvučalo je bezvezno i samorazumljivo, ko i sad, šta znači da vjerojatno nikome nisam uspila dočarat šta sam tila. možda neko kome je mozak slično premrežen slučajno zna o čemu govorim.
zajebano je šta trebaš bit jako vješta da bi pokušala postić da te drugi razumiju i šta nema garancije da oće, a šta ja pritom to smatram za neku svoju dužnost, ono šta vidim svima reć, podastrijet im svoju perspektivu, jer je meni važna, ali i jer je drukčija od njihove, jer je jednostavno drukčija, a korisno je, lijepo, poticajno i uzbudljivo stavljat se u razne perspektive.
**
nekad mislim da pripadam posebnoj vrsti ljudi i s ljudima s kojima se kužim gledam na druge malo podozrivo, makar svi imaju ljude s kojima se kuže i masu više onih s kojima se ne kuže pa s ovima prvima podozrivo gledaju na druge, iako ne znam zašto bi ja fašistički u svojoj spoznaji i opredjeljenjima bila posebnija, a nekad, jer nekad se osjećam pogubljeno i u tim nekim stvarima u kojima su oni, češće one, tako dobre ne znam šta treba radit, a u nekim stvarima vezanim uz normalno funkcioniranje osjetim se ko neadekvatno maleno smeće, nekad im se prepustim ko toploj babi da me zakrile, ljuljaju i pobrinu se za mene u okvirima ovoga svijeta u kojem se tako dobro snalaze.
iz: pograničja nekorektnosti
**
prema dogovoru, silnice izviru iz pozitivnog električnog naboja, a poniru u negativnom. prema dogovoru.
**
robu sam uvik doživljavala pomalo ko oprave superjunaka ili likova u crtićima. kao, imaš jednu prominu (autfit) il bar jednu svoju boju ili u najgorem slučaju jako usko definiran stil, ko spajsice, i to je tvoja odjeća, koja je zbog toga potpuno stopljena s tvojim karakterom. to je još jedan moj problem s robom.
**
kad ljudi, najčešće žene, prodaju ruže od stola do stola, a ja sjedim s mladićem, osjećam se napadnuto jer mi nikad ne kupi. ja ne želim da mi kupi tako na silu, niti mi je važno da mi kupi inače, važno mi je da mi pokazuje pažnju, šta i radi, ali pred tom ženom tad, makar je njoj samo do prodaje, pred njom, jer su velike šanse da su njoj shvaćanja mainstream, on ispada neromantičan i nepažljiv, šta mene povratno čini luzericom. volila bi zato otić s njim na ladanje pa da mu kad prođemo kraj grma divlje ruže kažem: tako bih rado jednu ovu rúžu, umjesto da, preduhitrivši ga da ne bi morala ostat ponižena kad on to uradi, u njegovo ime niječno odvraćam gospođi s ružama.
**
trebalo mi je još vune pa sam, tražeći radno vrijeme robne kuće nama, doznala da je prodaju. ne vunu, robnu kuću. odavno znam da su u stečaju, tad mi je bilo žao, ali sad kao da me neko pogodio šakom u trbuh.
kasnije sam im još malo surfala sajtom i jako me rastužilo to šta su se tako potrudili uredit web, koji, primijetila sam, nije grez, samo je pristojan i nezanimljiv, kao i sama robna kuća, šta su se potrudili oglasit proizvode i akcije, pogotovo jer je to tako uzaludno, jer više skoro niko ne kupuje tamo, većini nije atraktivno kupit nešto u robnoj kući, odjeća im je ružna (a meni suze opet naviru samo jer sam ovo napisala), i ništa tamo ne odaje ekskluzivan dojam koji je možda nekoć odavalo ili koji nekoć nije ni bio relevantan jer su se stvari kupovale više iz potrebe a manje iz razonode. robne kuće su mi drage jer su one prodavaonice mog djetinjstva, i jer na jednom mistu ima svega i jer sam s mamom šetala katovima od igračaka za koje sam imala dojam da ih nikad ne kupimo, preko restlova i tapeta, di je uvik posebno mirisalo, do novih cipelica, a onda posli na obiteljskog slaju i sad kad umiru, neovisno o vlasničkoj strukturi, vezano uz koju je većina njih možda već odavno umrla, to mi malo para srce i da, zaplakala sam zbog name. to jest zbog sebe.
**
ako si dovoljno pametna da vidiš odnose i razotkrivaš ih, da im vidiš uvjetovanost, da ih vidiš nametnute, da ih vidiš kao odraze i promicatelje ideologije, da ih vidiš arbitrarne – onda kad dođe tvoje vrijeme da preuzmeš neku ulogu i zauzmeš mjesto to ne možeš napravit, ne iskreno, ili ne uopće, jer je potpuno nemoguće. ili bi bila pizda ili morala zaboravit sve šta znaš, plus ako nisi dobra glumica šanse su da to jednostavno neš moć odglumit – jer iskreno to odživit nemoš.
sad, rješenja su dva moguća, il da do daljnjega ostaneš na margini, piješ, promatraš i eventualno pišeš, a svakako patiš i budeš donekle usamljena,
ili da zauzmeš blago sarkastičan al isto dobrohotan stav spram stvarnosti pa uloge preuzimaš bivajuć istovremeno iznad, a time i van, njih.
iz: branding identiteta; kako ne upasti u diskurs
**
nekidan se nisam mogla sjetit ni ko nam je predsjednik, to jest nisam uopće znala je li to još uvijek onaj kulturni ivo.
dan je počeo kad sam sponzorima rekla da šumeći aspirin pijemo kad nemamo spida, a završio nakon šta sam se rasplakala kad mi je eva prepričala sadržaj nekog filma. nekad u međuvremenu smo odabrali miss i mistera fotogeničnosti na pasošima, pri čemu je vozač osvojio nagradu za najkarakterniju sliku.
konobari su već iznili vodu, kruv i tartar i samo smo još čekali lignje koje nikako da dođu. bila sam gladna i namazala sam tartar na kruh. neki strani gosti konferencije slijedili su moj primjer i ja volim virovat da je to zato šta su mislili da se u hrvatskoj to tako radi.
dide je nazva mamu, a ona mi je uvalila svoj mobitel. on je odma krenija na stvar: nije još obavijestija dicu, ali on kreće u radove. zaključija je da ne želi potomstvu ostavljat pare pa će s njima radije pretvorit gustirnu u apartman, šta mu je odavno velika želja.
**
i sad ne samo da sam u potpunosti svjesna trenutka, onako kako smo svjesni kad znamo da ćemo uskoro umrit, nego znam da svjedočim trenutku u vremenu, povijesnom, kulturnom, neponovljivom, jedinstvenom, i da u sebi imam sve ključeve za razumijevanje kodova tog trenutka, i još mi je jača svijest da se ovo više nikad neće ponovit. a kao nekom ko je opsjednut bilježenjem svega, ta nemogućnost da ovo zabilježim, jer će to čitat neki drugi ljudi iz drugih sredina i konteksta, me poklopila i nisam znala šta da radim i onda sam se po prvi put kako treba prepustila trenutku.
siniša miličić
kad, ponekad, kažeš: ovaj život je prilično nevjerojatan i sjajan, misliš na sve ono šta ti se događa i šta se naokolo odvija, ali za život je potrebno biti živ, a i to je, rekla bi, prilično nevjerojatno, i super je ta dvoznačnost života i nevjerojatnost koincidencije: biti živ i živjeti!
mala sana
nekad su mi zabavne najjednostavnije stvari, tipa kako mi se dok hodam mijenja perspektiva i ko da vrijeme stoji, a ja u glavi vrtim film napravljen od poredanih snimki snimljenih istovremeno hrpom kamera na nekoj polukružnoj liniji oko stvari koje su tako zaustavljene u vremenu i čiji se odnos s drugim predmetima kako idem mijenja. kao da me neko stavio u maketu ili usred animiranog 3-d prikaza nekog prostora ili kao da lebdim po potrošenom svijetu.
pokušala sam im to dočarat, ali zvučalo je bezvezno i samorazumljivo, ko i sad, šta znači da vjerojatno nikome nisam uspila dočarat šta sam tila. možda neko kome je mozak slično premrežen slučajno zna o čemu govorim.
zajebano je šta trebaš bit jako vješta da bi pokušala postić da te drugi razumiju i šta nema garancije da oće, a šta ja pritom to smatram za neku svoju dužnost, ono šta vidim svima reć, podastrijet im svoju perspektivu, jer je meni važna, ali i jer je drukčija od njihove, jer je jednostavno drukčija, a korisno je, lijepo, poticajno i uzbudljivo stavljat se u razne perspektive.
**
nekad mislim da pripadam posebnoj vrsti ljudi i s ljudima s kojima se kužim gledam na druge malo podozrivo, makar svi imaju ljude s kojima se kuže i masu više onih s kojima se ne kuže pa s ovima prvima podozrivo gledaju na druge, iako ne znam zašto bi ja fašistički u svojoj spoznaji i opredjeljenjima bila posebnija, a nekad, jer nekad se osjećam pogubljeno i u tim nekim stvarima u kojima su oni, češće one, tako dobre ne znam šta treba radit, a u nekim stvarima vezanim uz normalno funkcioniranje osjetim se ko neadekvatno maleno smeće, nekad im se prepustim ko toploj babi da me zakrile, ljuljaju i pobrinu se za mene u okvirima ovoga svijeta u kojem se tako dobro snalaze.
iz: pograničja nekorektnosti
**
prema dogovoru, silnice izviru iz pozitivnog električnog naboja, a poniru u negativnom. prema dogovoru.
**
robu sam uvik doživljavala pomalo ko oprave superjunaka ili likova u crtićima. kao, imaš jednu prominu (autfit) il bar jednu svoju boju ili u najgorem slučaju jako usko definiran stil, ko spajsice, i to je tvoja odjeća, koja je zbog toga potpuno stopljena s tvojim karakterom. to je još jedan moj problem s robom.
**
kad ljudi, najčešće žene, prodaju ruže od stola do stola, a ja sjedim s mladićem, osjećam se napadnuto jer mi nikad ne kupi. ja ne želim da mi kupi tako na silu, niti mi je važno da mi kupi inače, važno mi je da mi pokazuje pažnju, šta i radi, ali pred tom ženom tad, makar je njoj samo do prodaje, pred njom, jer su velike šanse da su njoj shvaćanja mainstream, on ispada neromantičan i nepažljiv, šta mene povratno čini luzericom. volila bi zato otić s njim na ladanje pa da mu kad prođemo kraj grma divlje ruže kažem: tako bih rado jednu ovu rúžu, umjesto da, preduhitrivši ga da ne bi morala ostat ponižena kad on to uradi, u njegovo ime niječno odvraćam gospođi s ružama.
**
trebalo mi je još vune pa sam, tražeći radno vrijeme robne kuće nama, doznala da je prodaju. ne vunu, robnu kuću. odavno znam da su u stečaju, tad mi je bilo žao, ali sad kao da me neko pogodio šakom u trbuh.
kasnije sam im još malo surfala sajtom i jako me rastužilo to šta su se tako potrudili uredit web, koji, primijetila sam, nije grez, samo je pristojan i nezanimljiv, kao i sama robna kuća, šta su se potrudili oglasit proizvode i akcije, pogotovo jer je to tako uzaludno, jer više skoro niko ne kupuje tamo, većini nije atraktivno kupit nešto u robnoj kući, odjeća im je ružna (a meni suze opet naviru samo jer sam ovo napisala), i ništa tamo ne odaje ekskluzivan dojam koji je možda nekoć odavalo ili koji nekoć nije ni bio relevantan jer su se stvari kupovale više iz potrebe a manje iz razonode. robne kuće su mi drage jer su one prodavaonice mog djetinjstva, i jer na jednom mistu ima svega i jer sam s mamom šetala katovima od igračaka za koje sam imala dojam da ih nikad ne kupimo, preko restlova i tapeta, di je uvik posebno mirisalo, do novih cipelica, a onda posli na obiteljskog slaju i sad kad umiru, neovisno o vlasničkoj strukturi, vezano uz koju je većina njih možda već odavno umrla, to mi malo para srce i da, zaplakala sam zbog name. to jest zbog sebe.
**
ako si dovoljno pametna da vidiš odnose i razotkrivaš ih, da im vidiš uvjetovanost, da ih vidiš nametnute, da ih vidiš kao odraze i promicatelje ideologije, da ih vidiš arbitrarne – onda kad dođe tvoje vrijeme da preuzmeš neku ulogu i zauzmeš mjesto to ne možeš napravit, ne iskreno, ili ne uopće, jer je potpuno nemoguće. ili bi bila pizda ili morala zaboravit sve šta znaš, plus ako nisi dobra glumica šanse su da to jednostavno neš moć odglumit – jer iskreno to odživit nemoš.
sad, rješenja su dva moguća, il da do daljnjega ostaneš na margini, piješ, promatraš i eventualno pišeš, a svakako patiš i budeš donekle usamljena,
ili da zauzmeš blago sarkastičan al isto dobrohotan stav spram stvarnosti pa uloge preuzimaš bivajuć istovremeno iznad, a time i van, njih.
iz: branding identiteta; kako ne upasti u diskurs
**
nekidan se nisam mogla sjetit ni ko nam je predsjednik, to jest nisam uopće znala je li to još uvijek onaj kulturni ivo.
dan je počeo kad sam sponzorima rekla da šumeći aspirin pijemo kad nemamo spida, a završio nakon šta sam se rasplakala kad mi je eva prepričala sadržaj nekog filma. nekad u međuvremenu smo odabrali miss i mistera fotogeničnosti na pasošima, pri čemu je vozač osvojio nagradu za najkarakterniju sliku.
konobari su već iznili vodu, kruv i tartar i samo smo još čekali lignje koje nikako da dođu. bila sam gladna i namazala sam tartar na kruh. neki strani gosti konferencije slijedili su moj primjer i ja volim virovat da je to zato šta su mislili da se u hrvatskoj to tako radi.
dide je nazva mamu, a ona mi je uvalila svoj mobitel. on je odma krenija na stvar: nije još obavijestija dicu, ali on kreće u radove. zaključija je da ne želi potomstvu ostavljat pare pa će s njima radije pretvorit gustirnu u apartman, šta mu je odavno velika želja.
**
i sad ne samo da sam u potpunosti svjesna trenutka, onako kako smo svjesni kad znamo da ćemo uskoro umrit, nego znam da svjedočim trenutku u vremenu, povijesnom, kulturnom, neponovljivom, jedinstvenom, i da u sebi imam sve ključeve za razumijevanje kodova tog trenutka, i još mi je jača svijest da se ovo više nikad neće ponovit. a kao nekom ko je opsjednut bilježenjem svega, ta nemogućnost da ovo zabilježim, jer će to čitat neki drugi ljudi iz drugih sredina i konteksta, me poklopila i nisam znala šta da radim i onda sam se po prvi put kako treba prepustila trenutku.
Nema komentara:
Objavi komentar