petak, 22. veljače 2013.

ne volite li duga, kišna popodneva u new orleansu kad sat nije sat, nego malo vječnosti koja vam je pala u ruke? 
blanche dubois


učinilo mi se da sam se napija.
ivo



noćas sam predugo snatrila o simpatijama pa se jutros nisam digla navrime da vidim svoju simpatiju parketara kako daje završni premaz i sad ga više nikad neću vidit. ionako ne znam bit u toj dominantnoj poziciji poslodavca, da neko tu za mene radi a ja ga gledam i mogu bacat svakakve baze i provocirajuće poglede a on se mora smijat; ne mora, al on će se najčešće smijat jer ga plaćam i možda jer sam mu malo zgodna. ako dovoljno zažmirim, u svemu tome, u tome šta on tu radi za mene ima i nešto romantično viteški, al ipak, ja se ne znam tu postavit.

i tako, obmazali su nam pod i sad sve smrdi, a sestra i mama se ne daju u moju sobu di je toplo jerbo nek ja na miru prevodim pa kampiraju tamo i, kako ne smiju upalit klimu, griju se iznutra jegerom, ko da nisu dovoljno nepodnošljive opijene parketnim isparavanjima. mama me nakon ručka pitala jesam li trijezna pa mi onda naložila: "donesi tv". tako mi živimo doma.


sana 6g by Rusulica
kako se živilo 87me


dide je doša sa šolte da nas odveze na groblje. iskoristile smo priliku i usput kupile dasaka i sličnih stvari za koje nam je trebalo auto, a i dide je u duilovu uzea neke kušine za apartmane šta jebiga sve skupa nije sveto ali sirotinja treba bit praktična iako je zanimljivo uvik bila svetija od vladajućih klasa ili je to samo stvar statistike, enivej, uvjerena sam da tata meni ne bi ni došao na grob pogotovo kad bi bio tako daleko, bez autobusnih linija i na tako loš dan, to su za njega bile formalnosti ili je jednostavno bio lijen. marina kaže da ionako idemo na groblje radi sebe i da nas mrtvaci definitivno ne gledaju odnekud pa da vide jesmo bili, iako mama kaže da selo definitivno gleda, enivej, ona je toliko tila ić, dal zbog tate dal zbog sela, da je zamalo uzela taksi. nego, dida se barbi u drvari, svom starom poznaniku, pohvalija da jel možeš virovat kolika mi je unuka pa smo malo po malo došli do toga da unuka nema baš 20 nego bliže 30i koju godinu, a i do toga da ovaj ima dva sina pa smo se tako klasično zezali oko ženidbe, ali užasnulo me kad sam ovom u očima vidila neku paničnu ozbiljnost. jako mu je bilo stalo da oženi bar jednog, panično ko bridget jones kad joj priprijeti realnost opcije ostajanja starom curom. a didu se u dućanu robe na veliko i na jeftinije nije moglo zaustavit, stalno je iša pogledat još čarape pa još krumpire pa još rolete od bambusa pa još fažol, ali ne mogu mu zamjerat, iako mama kaže: pa i ja sam odrasla u siromaštvu.
naporno je to sve.

--

Rulamo. Ja se više bojim svoje panike i srčanog aresta nego pada. Kako ja za svaki slučaj uzlijećem i slijećem u emergency pozi (brace, il češće onaj s rukama naprid), sad sam je išla zauzet i pritom se ozlijedila zabivši si zaboravljene sunčane naočale u glavu.
Naputak je odijelit se na dva dijela. Dio koji percipira ugrožavajuće momente odijelit od dijela koji dirigira tjelesnu reakciju, jer taj se ne smije uznemirit jer ga ne mogu smirit jer nisam neki jogi koji bi imao toliki nadzor nad tijelom, plus to se nadat postić u povremenih satipo leta tuitamo je malo preoptimistično.
Dijelu sebe koji reagira na opasnost pripustit samo elemente ljepote pogleda, zanimljivosti protokola leta il stvari potpuno nevezane, poput knjige. Ignorirat trešnju, glas iz zvučnika, naputke za (od)vezivanje pojasa (kojeg ionako valja ostavit vezanog). Dio koji percipira opasnost podržavat na razini djeteta koje uspije u nečemu šta je za njegovu razvojnu fazu sasvim očekivano i šta nas kao normalnog (to je ona nijansa koju valja postić) roditelja ne uzbuđuje pretjerano.

--

stola mi je zaklopio franny i zooeya pa sam mislila da je bezobziran šta mi nije obilježio stranicu, ali sam posli vidila da mi je, jako obzirno od njega, napravio uho na knjizi.

--

tako mi je preludo kako si djica u ohare na trashu namisti facu ko da pušta elektroniku u LA-u na bar 6 mikseta paralelno. al bez ironijskog odmaka, kul, fokusirano, preciznih gesti, sabrano. za popizdit. nikad neću razumit ljude.


sana 13g by Rusulica
pokušaj razumijevanja ljudi s 13, drugo poglavlje


kad me onaj neki mladić ostavljao plakala sam i ulazak u prebolijevanje mi je otežavalo to šta nisam razumila. taj koji me ostavio nije bio onaj s kojim sam bila, nisam to razumila, i pitala sam se di je on nestao, nisam ni to razumila, ni zašto me ostavio. govorila sam si tad da bi mi bilo lakše da je umro jer tad nije birao da me ostavi (iako bi mu to ipak zamjerala, naravno, to da je umro). sad kad marina odlazi vidim da je ipak to najbolja verzija bivanja ostavljenom i dragocjeno čuvam prazninu koju mi je ostavila.

ovo je čisto odlomak kojeg bi valjalo objavit prije nego se marina vrati.
marina se vraća.

--

ono kad je neko poznata zvijezda pa mu tabloidi iskopaju i skeniraju dvi slije iz mladosti od kojih je jedna naravno obavezno iz godišnjaka ako si amer, a s rive ako si splićanin, a danas je sve digitalno i uostalom već na fejsu, ništa, ništa nije zabavno više danas, em nema zavijanja kazete kad je baterija pri kraju ni oduševljenja kad ti tata pokloni par praznih, onih fensi, TDK, ni kad čekaš da objave nečiji poster nego ga sad samo uguglaš i staviš sliju na desktop i koncerte smo prije gledali samo uživo il na videokazetama jer smo valjda bili jedina zgrada na skalicama bez mtva i prije bi kad mi se neko sviđa ležala prije spavanja dvi ure budna u mraku i mislila na njega a sad ga dvi ure prije spavanja tražim po netu. ne želim zvučat ko čangrizava babadevojka, al bezveze, bezveze.

--

kad mi se niko od prijatelja ne javlja na telefon, umislim da sam zalutala u paralelni svemir u kojem nemam nikoga i moja usamljenost nema puno veze s ovozemaljskim parametrima.

noću se uvlačim pod predimenzionirane prekrivače, ako se uspijem dovuć do kreveta, i plačem, u pokušaju da oplačem život i da ga slavim. iz daljine za mene brinu ljudi za koje to nikad ne bi pretpostavila, sve se zbiva, onako kako ja volim, ali ne meni, ja stojim u središtu oko kojeg se sve okreće i ništa me se od toga ne tiče i ništa me od toga ne usrećuje, ali me ispunja nečim velikim, sama ta spoznaja o liposti.
a u meni je tolika težina kolika već i treba bit u središtu gravitacije.

reka je da se moram držat, da se moram sabrat radi koga, radi koga pitala sam ga, radi sebe i ljudi, ali kojih ljudi? svih koji će jednom naletit na tebe i na stvari koje radiš i koje će im uljepšat život, ali ja ne želim da nalete, ja ne želim da me tek tako nađu, pitala sam ga je li on prije nego me upoznao imao osviještenu prazninu koju sam ja ispunila, rekao je da da, e pa želim da ljudi imaju takve praznine, želim da, kad se ugasim, a to će, slutim, slutim da će to bit jako brzo, želim da ostatak mog životnog vijeka koji će zauvijek ostat neproživljen nose mene u svojoj praznini za koju će znat da je tu ali je neće znat do kraja omeđit ni objasnit, nek samo znaju da je tu i nek im uvijek i zauvijek bude ispunjena jer mene nema. jer ja više nemam snage živit i čekam da me nađe neko ko onda neće otić od mene. s. me stalno moli da se ne režem (jer se, ko i svi, uspaniči oko simptoma i misli da će sve bit u redu ako njih eliminiramo) i nisam pronašla adekvatniji način autodestrukcije od pisanja ovakvih stvari po internetu.


sana cca9g by Rusulica
moja mračna poezija, s cca 9


skužile smo da nam polica stoji nakrivo i umrle od smija. sestra je krenila kuvat ručak a mene poslala po brokve i po hranu. nije mi se dalo presvlačit iz radne robe pa sam zaključila da, da ne bi izgledala potpuno nego samo djelomično ridikulozno, moram ić na pank look pa sam obukla marte, crni kaput i najpank maramu koju imam iako vanka uopće nije zima nego je totalno proliće.
u tomija je radila samo jedna blagajna i još se neki čovik iša progurat al je reka da mu se upravo rodila ćer, u kolima hitne na relaciji makarska split, pa smo ga svi pustili i ja sam se malo naježila.
na pumpi sam srela ogija, reka je da idu na put svirat, a doma me dočekala manistra na pome i još 43 daske, prebrojala sam. srića da sam kupila i vino.

--

nije mi jasno zašto nas bog nije stvorija već pijane. sve bi nam bilo toliko lakše. do sad sam se čudila zemlji i fizici kako je čudesno sve, kako je čudesno šta su nam na nosu rupe dole da ne upada kiša i kako je sve komplementarno i sve se nadopunjuje, samo mi dlake nisu skroz jasne, ali priko njih mogu proć, nekad čak i rukom ako su na prsima ljubavnika kojeg volim, ali vrime je da evoluiramo u nešto konstantno pijano. ipak, zadnjih dana, možda i tjedana, oduševljava me čista činjenica šta postojim, valjda jer zadnjih dana, možda i tjedana, postojim tako lipo. i jer sam većinu vremena pijana.


utorak, 19. veljače 2013.



Pričinjava li mi se ili zaista vidim realnost objektivnim očima.
nandi uzelac



cijelo sam jutro čistila vaša govna,
prokleta buržoazijo,
cijelo sam jutro ćutila kapljice vaše nečistoće na svojim rukama
nečistoće koja je prošla
kroz razbijene latex rukavice za pregled šupka
na mojoj ruci.

vadila sam gomolje vaših dlaka iz odvoda,
prokleta buržoazijo,
imala sam dlake koje ste vi odbacili od sebe na svojim rukama
dlake slijepljene vašim izlučevinama
i suzbijala poriv za povraćanjem
u muci.

zatim sam mazala smežurane ruke vašim kremama,
prokleta buržoazijo,
kremama kompanija čije većinsko vlasništvo vi držite u svojim rukama.
vaša krema ulazi u moje pore
krema koju je moja majka platila dižući cijenu vašim dionicama, radeći
u zračnoj luci.

cijelo poslijepodne ću čitati knjige,
prokleta buržoazijo,
cijelo poslijepodne ću učiti nauk o klasnoj podjeli društva i o proizvodnom kapitalu koji se nalazi u vašim rukama.
postat ću svjesna svog socijalnog položaja i svoje političke moći
i moja svijest postat će revolucionarna
i ustat ću u buci.

tu es foutue, buržoazijo,
sjebana si, sjebana.
najebat ćeš, buržoazijo,
još za dana, još za dana.

šolta, '05., povodom čišćenja apartmana

ponedjeljak, 11. veljače 2013.


meni ta... fenomenologija ljudi... to da oni... kužiš?
miro

tako ti ljudi govore. jednog ću dana pomno ispitati
uzroke njihove entropije.
gomila



probudila sam se nervozna, vjerojatno zato šta sam se probudila.
jako nisam želila to dijete. v. mi je dodijelio veliku i k tome još i dječju sobu pa je za g. ostala mala pa je rekla da će morat crtat u kužini. t. je samo jela i komentirala kako i šta jede. bila sam zaljubljena u m., a dijete u drobu me bolilo.
tu sam u splitu kod svojih roditelja i sad idem na sud, možda da me osude.
sinoć mi je marko poslao par poruka, npr da mu služim kao "referencijalno sidrište tješiteljskog diskursa, iako ga nikad nisam tješila".

**

ja stalno pitam mamu: mamaaa! jel tebi ludo šta si ti rodila nekoga ko je sad velik? jel ti ludo šta si me rodila, a ja sad znam pisat i sve, imam svoj rukopis? pa se ona nervira: (- mamaa?!) - aha, idemo, šta je ovaj put?, ali meni je to skroz ludo, a kako ona očito nije osvijestila tu preludu poziciju sebe ko nekoga ko je u sebi uzgojio nešto šte će posli naučit održavat ravnotežu i imat autonomiju za ubit se, onda ja osvješćujem njenu poziciju i zamišljam: ko zna koji je to filing! očito nikakav.

**

znaš šta mene zanima. to šta neki ti superkul ljudi tipa frontmeni bendova koji su se ubili ili neki pisci koji su se ubili i općenito mladi prelijepi izmučeni umjetnici koje svijet boli ko mene i tebe, znaš na koje mislim. na neseratorske umjetnike, malo umišljene jer ipak su slavni i svi ih vole bla al ipak su the real thing jer ih vodi istinit i iskren i inteligentan i lijep drajv. e pa oni, oni uvik završe s nekim lijepim kujama koje uopće nisu duboke kolko je po mom mišljenju potrebno bit dubok da bi bija s njima. šta nam kazuje da je moje mišljenje pogrešno. treba ić induktivno i zaključit da takve likove privlače lijepe opasne i pomalo opake kuje jer da ih privlače cure ko ja očito je da bi bili sa mnom. njima je dovoljno da su one lijepe i opake, ne treba im da one budu ko oni, a moj je problem šta sam ko oni. osim šta nisam ni približno dovoljno lijepa niti kul, šta uostalom nisam muško i šta postajem prestara jer za to treba imat 23 i onda već bit mrtav.

**

treba nam je doć parketar pa je sestra najavila da je to sigurno unosno i da bi bilo odlično kad bi se mi zaljubili i uzeli a ne da sam stalno s nekim intelektualcima i doma je bilo uzbuđenje ko da dolazi udvarač a ne majstor i kad je pozvonija hihotale smo pred vratima i poćirile i ona je rekla: aj, aj ti, pa sam otvorila i bija je mlad i lip i onda smo se sve tri (i zagi) natisnule tamo oko njega i kritički raspravljale o problematici parketa makar inače ja radije odem ća pa nek one kontroliraju zagija dok radi iako to nije baš lijepo jer on dole kleči i stavlja pločice a one side nad njim i obadvi ga samo gledaju.
rekla sam mislavu da sam se zaljubila u našeg parketara i išla mu nabrojat sve njegove vrline npr. da je mlad i simpatičan i ima lipe oči i da se pari da zna šta radi, a on je reka konačno neko iz radničke klase a ne da si stalno s nekim umjetnicima al je doda da joj bože, ti i te tvoje inicijalne idealizacije...
a ja kažem sestri: možda ima curu s kojom živi i očekuje dijete. možda je oženjen al ne nosi prsten jer je parketar. ja sam se ionako zaljubila u sestru blizanku svoje simpatije.

**

ne kužim one snaf filmove, postojali oni ili ne, ne kužim tu potrebu da ti neko koga jebeš umire. ja bi se osjećala užasno usamljeno.


--- by Rusulica