petak, studenoga 14

volim biti spontana i živjeti za trenutak u trenutku.
nandi uzelac

čuješ, ako ti ne ostaneš s identiteskim problemom, ti ćeš ga izmislit. 
mama


sestru je ukočilo pa me sila na svoju biciklu da joj je odvezem doma, a ja sam njoj u ruksak uvalila stvari koje sam uzela u mislava di sam ih uskladištila prije puta, zvali su me na intervju, a slučajno sam kod njega imala neki sako, bila košulja je pak kod gorana i vesne, šporka, al opraću je sutra popodne kad se opet od bergmanovih relociram tamo, na tramvajskoj stanici stajao je oglas za šojku rugalicu prvi dio i umirilo me šta je plakat bio isti ko u londonu, samo šta je tamo bilo mockingjaw part one, ona eskort djeva čudnih obrva koju smo aca i ja povezli do milijarderovog stana kad je on iša popravljat grijanje i ukrast šampanjca rekla mi je da ličim na tu glumicu iz hunger gamesa uz sućutan, ženski stisak moje nadlaktice i riječi: take care, posli je barmen koji nam je radija aviation jeleni reka da mu ličim na bjork pa mi je bilo malo draže, vozila sam se i mislila kako sam zaboravila koliko obično klizim sa sestrinog sica i kako sam se na bajku zadnji put vozila u parizu i kako je to bilo jebeno i kako je lipo bilo vozit se s fabriziom na istom bajku, ja pijana na sicu, on pijan na pedalama, jer nije bilo za iznajmit dva kad smo se vraćali doma nakon parka u koji smo provalili nakon soareje.

sestra je nepomično ležala, a ana i ja nismo mogle nać ključ od mog bajka, vjerojatno jer ga geček još nije vratija, al ja sam od mislava slučajno ponila neki ključ koji sam donila iz splita jer je to moga bit rezervni ključ od mog bajka, i bio je, pa sam otišla vidit taj stan koji smo marina i ja ujutro našle na netu, zaključila sam da bi se opet malo tu mogla preselit jer nakon šta sam se vratila s puta ne mogu zamislit da se vraćam u split, a i računala sam da ću ako prvo nađem stan prizivnom magijom dozvat da mi se jave s festivala, tako sam i priji koja je konačno zatrudnila rekla da skloni uloške iz wca da ne prizovu mengu, to je skroz glupo al mi etnolozi nekad volimo tako, al ako i ne dobijem posao nije toliki bed makar bi ga strašno volila radit, jer aca me zvao da dođem u london radit bauštelu za njega, pogotovo ako uspijem nagovorit osamu da ga unajmi za renovaciju hotela, iako vesna kaže da je london najgori grad za bit siromašna, a jelena kaže da je embodiment of alienation, a to nije ono šta mi trenutno triba, mislim da mi triba mali šesni stan, a slike tog stana su bile divne, malo potkrovlje sa šankićem i biljem, pokazala sam ih bar desetorici ljudi tijekom dana i već je praktički bio moj jer sam uspila namolit da ga šta prije dođem vidit i dok sam dole zvonila mislila sam se: vidiš, ne znam koji je to kat, susida mi je otvorila i rekla da se popnem na treći, ostala je budna da mi ga pokaže i radosno me uvela onako u spavaćici napomenuvši kako ima dva sina koji često tulumare pa možemo svi zajedno, a ja sam unišla i to je bio neki sasvim drugi stan, a ja onako u antiklimaksu sva mokra od kiše nisam tila priznat toj ženi koliki sam idiot i kako je da bi stan bio potkrovlje očito nužno da bude u potkrovlju a ne na trećem i glumila sam da mi se stan sviđa skupa s idejom o tulumarenju s njenim sinovima pa onda opet izašla na kišu i nazvala ispravan oglas.

navečer sam pojila marinine kanelone i umisto da prevodim otišla na net opet razmotrit onaj stan s osamljenim kaučem i kalijevom peći u kojem bi mogla napisat u registraturi i naišla na neki odma u kvartu s apsurdnim fotkama usamljene wc školjke u dugom tjeskobnom hodniku i s golemim papučama pored jogija uguranog u nešto šta bi moglo bit sauna al mi je onda došlo žao, možda jer sam u ogledalu vidila odraz čovika, jer tu neko živi, te goleme papuče su njegove, a on je stvaran, možda je luđak, a možda ima neke emocije, sasvim sigurno prema mami, vjerojatno neriješen edipov kompleks i onda više nisam mogla ismijavat taj stan i ništa mi se više nije činilo radosno, čak ni priče o drugaricama koje su se sretno skućile i našle poslove i otišle za ljubavlju i nije mi se učinila radosna ni moja priča, učinilo mi se da je ni nemam.



A photo posted by Sana (@sanapb) on
la double exposition du regard

nedjelja, listopada 12

jel vas nekad uvati onaj osjećaj da je sve moguće, da je život živ? 
e, i za kolko vas to prođe? 
jure

ave maria gratia plena morituri te salutant.
mama


drago mi je šta imam slobodnu volju ali često se desi da ne znam šta bi s njom. ipak, nekad donesem odluku da negdi odem: na primjer na koncert, na put ili na otok i to se uvik pokaže kao najbolja primjena slobodne volje. t. me par puta podsjetija da micanjem ne mogu pobić od sebe al to sam znala, a ja sam se pitala da li izmještanjem želim dat kontekst i opravdanje unutarnjoj pogubljenosti ili se samo izmjestit dovoljno da si pomaknem perspektivu i uslijed toga možda uspijem sagledat svijet na način koji bi bija malo podnošljiviji, al svejedno, najveći mir osjetim kad se pomaknem.

danas sam ronila gola među nepomičnim jatima riba, ribe su uvik strašno mirne kad more na površini divlja, kao da se moraju pritajit, a baš tad bi mogle bit slobodnije od ljudi nego šta su za bonace. stvar se često svede na pitanje za šta neko živi, ja živim za takve trenutke, trenutke mira i uzbuđenja uslijed zbivanja, i nije mi samo lakše nego i lipše otkad to znam i sve sam pomirenija s činjenicom da živim kao šta se neki pomire sa smrću – valjda kad skuže koliko je neizbježna, šta sam ja sad valjda skužila i o životu – a šta se tiče mene i smrti, sad mi se čini da sam s njom uvik bila pomirena, makar znam da nisam.

više je se ne bojim kao nečeg šta će možda bolit il bit neprijatno, čak niti iz sentimentalnih razloga vezanih uz napuštanje voljenih i uz to šta će oni još svašta proživljavat bez mene, niti jer toliko toga još želim obavit, sad mi je svejedno, neka dođe, možda bi mi bilo malo žao jer sad znatno bolje znam kako živit, al svejedno, nek dođe, nekad kad sam jako umorna pomislim, pa šta, nek dođe odma, kad trebam rezat nokte ili jest ili se odjenut, tad pomislim, nek slobodno dođe, dosadilo je više ovo iznova i iznova, neprestano održavanje ovog tijela koje me sve više izdaje. nekad kad ležim u krevetu pred spavanje ili sjedim mirno sama pomislim: možda sad dođe, možda u sljedećem trenutku asteroid spiči u mene ili se sruši strop, i stalno nastojim da mi to bude okej, ali nalazim da se ne moram puno trudit, samo, samo me vata tuga kad vidim da je umro neko stariji pa to svi oplakuju na internetu jer je nekako dirnuo njihove živote i onda mi bude krivo da ja umrem, ne jer nisam tolko stara, ne jer sam naspram njih još mlada za umrit, a ovi su bar proživili dosta toga, nego jer su oni eto dirnuli nečije živote i bili su poznati pa računaš da su i sami kroz sve to valjda doživili nešto veliko i lipo, a meni se tad učini da nisam doživila ništa ni lipo ni veliko i postanem pretužna, makar znam da je sve to mučka propaganda.

razmišljala sam o tome kad neko nestane, zašto ga ljudi traže? zbog konvencije, ili jer ga žele u svom životu ili možda samo da se uvjere da je dobro i da onda budu mirni? ali, ako je svaki život sam za sebe i po sebi, ima li onda veze di je ko?
ili: kad bismo znali da nema zločina, kad zločin i nevolja pa čak ni smrt ne bi bili mogući, bi li onda imalo veze da tvoje odraslo dijete nestane na nekom blesavom festivalu u hrvatskoj, na drugoj strani svijeta, bi li ga onda očajnički tražio po plakaluši a5 posterima kojima nećeš postić ništa, bi li onda bio zabrinut i šta bi onda osjećao?

dok sam odlazila s otoka osjećala sam tugu posljednjeg puta kad ću odlazit odatle, recimo kad pokopamo didu ili ako se naposljetku proda ta kuća, znajući da je ovaj put možda posljednji i nastojeći bit ok s tim, kao i s mogućnošću vlastite smrti ili kao da je riječ o onoj hipotetskoj zadnjoj maminoj juhici.

ipak, ipak u meni ima toliko žara da pomislim kako bi bilo bolje ne nestat noćas, u snu, nego se vratit na otok u neko sunčano poslijepodne i proživit u njemu jedan dugi dugi dan, samo se ne mogu odlučit bi li više volila da popodne bude bonaca i plima i da se toplo sunce mirno slijeva po svemu mirnom govoreći mi da je sve u redu i da je sve blago i dobro ili da se digne meštral i po zadnji put mi pokaže da život može bit uzbudljiv pa da se kad krene neki jači nalet samo bacim u njega ko šta se inače bacam na valove i da me odnese.

kroz staklo u kojem se odražavao hodnik koji se protezao iza mene pa u daljinu gledala sam kasni sumrak. učinilo mi se da vidim put u nebo i ne samo u nebo nego u goruće nebo, u pakao, u nešto čak više mistično nego opskurno, tunel u drugu dimenziju, u nešto malo đavolje šta ima poslije smrti. osjetila sam se nemirno i dobro.

ponedjeljak, rujna 15

ne znam ko bi ga moga ne volit. možda oni kojima nije jasan.
mirela

ja nikad ne spavam popodne, ko bi se u jednom danu dvaput budio!
gomila



vanka masu, masu grmi, dole auti ko da plove uzvodno. sama sam i bojim se, zabarikadirala sam se u stan prema maminom naputku, nazvala me s aerodroma da me upozori da nevrime ide u našem smjeru. ja ne pamtim kad je vrime bilo ovoliko loše, ne pamtim sezonu koja je bila ovoliko mračna i kišna i ovoliko puna zlosutne grmljavine i slutim da se dešava nešto veliko i ne nužno zlo ali svakako nepovoljno po moj život ovde na zemlji. nikad nisam razmišljala kako bi zvučao udar velikog asteroida o zemlju, nisam nikad ni razmišljala o tome da bi udar imao zvuk, ali ova grmljavina zvuči mi kao da ga najavljuje.
rasplakala sam se i uzela janka u naručje, malo s njim gledala kroz prozor i tješila ga, a onda sam njega sjela na kredenac, onako gologa jer me mama smatra malo ludom pa joj šivanje njegove robice nije prioritet, a sebi natočila rakiju, sve tako pričajući s njim.


--


gledala sam navečer na tvu animiranu zemlju i kad se jedna strana okrenila u mrak, smjestila sam samu sebe u prostor, u prostor svemira, na noćnu, mračnu stranu zemlje, stranu odmaknutu od sunca koja gleda u stotine tisuća svjetlosnih godina praznine i mraka do neke druge zvijezde i to misto na kojem se upravo nalazim odjednom je bilo tako mračno, hladno i zlokobno samotno, ali osjećaj koji sam imala nije bija ružan, bija je samo lagano paničan, ali veličanstven ko i uvik.


*


koketirala sam s idejom da su nas dizajnirali alieni, skroz nas izgradili, ali onda sam se sitila evolucije i zasramila se jer isti kurac bog il alieni, zakoketirala sam s kreacionizmom.


*


muči me kako je apsolutan sluh moguć sam od sebe, bez neke referentne točke? kako je išta šta je apsolutno moguće, s obzirom da sve šta jest nešto jest samo u odnosu na nešto drugo i s obzirom da nije nešto drugo? dobro, svaki ton titra na svojoj frekvenciji koja je upravo ta frekvencija, ali ludo mi je da neko to čuje, da neko to čuje i odma intuitivno zna brzinu titranja. to mi je totalno ludo i malo sam ljubomorna na njih, ali po prvi put u životu ne zbog muzike nego zbog fizike.


*


super je kako koegzistiraju (bar) dvi predstave: ona na stejđu i ona u kojoj ti promatraš publiku. jesu li oni glumci, ako ne znaju da jesu i ako su to nehotice? makar oni to i nisu nehotice jer se hotimice srede i dođu tu da ih se gleda.


*


doktor mi je preporučio hodanje pa ona popodneva kad, nakon šta se izvučem iz kreveta, uspijem skupit snagu da još nerazbuđena odem do grada, pronalazim puste ulice sjeverno od centra i onda se  raspaljenog post rocka ili radničkih budnica u ušima povlačim tuda u slow motionu kao nadrogirana, iako više niko ne koristi tu riječ. tu auti moraju zaobilazit pase koji, nonšalantni, leže nasred ulice, a dole u centru ja zaobilazim turiste pa mi je ovde draže iako je donekle zabavno prolazit kraj uličnih pjevača koji se nijemo upinju i sve je spot za ono šta mi je u ušima.


*


onaj osjećaj kad ti je neugodno zbog nekoga jer znaš da je njemu neugodno, pa se praviš da ne vidiš to zbog čega mu je neugodno makar tebi to uopće ne smeta, makar u tvojim očima to nije razlog za nečiju diskvalifikaciju iz kul ekipe, e pa tako je meni kad posjetim nekoga u bolnici, a taj neko je slab, ali se pravi da je dobro, malo mu je neugodno šta ga vidiš u haljama kroz koje proviruje neobrijan, mršav, nepočešljan, nenašminkan, žućkast, proziran i slab.
danas sam bila u bolnicu posjetit prijatelja koji uopće nije bio apologetičan, bio je bolestan i to je bilo okej.
i onda sam skužila da mi je ta opcija, makar socijalno lakša, tužnija.
koliko god mi bilo lipo vidit da se neko junački nosi sa svojim stanjem, masu mi je teško vidit da se neko sa svojim stanjem pomirio.


*


često me kad kupujem čips i slična sranja na blagajni sram šta ovi iza mene misle o mom odabiru namirnica, ali nikad me nije mučilo šta o tome misle blagajnici. a danas sam, jer blagajnik u bili se smiješio, pomislila kako je prodavačima sigurno kul, ako nisu preizmoždeni i preizjedeni da bi uopće mogli za išta marit, kad primijete da neko kupuje iste namirnice koje su i njima omiljene. bilo mi je simpatično kako oni imaju taj višak informacija o meni, koji ja nemam o njima: mi volimo iste opskurne kekse, i onda mi je bilo ludo drago zbog njih.


*


onaj trenutak kad su na križanju svjetla iz svih smjerova crvena ovih dana je jako dug, a ja stojim i
pitam se, kad već imam tako osjetljivo srce, trebam li si ga sama opetovano slamat time šta ga challengam ili bi možda bilo zdravije da ga pazim. nisam sigurna trebam li nužno bit jaka ako ne mogu, zato šta mislim da su slabići pičkice, a ja ne želim bit pičkica iako nemam problema s prihvaćanjem drugih pičkica; imam problema samo s pizdama. jednako me brine i promjena, ona osvježava, a promjena perspektive je nešto najzdravije šta ima, ali promjena samo radi toga da se ne uljuljkam i ne opustim previše, promjena koja je više-manje svrha samo sebi, jel mi ona baš nužna?
ali otkrila sam nešto: poanta je gibat se sinhronizirano s fizikalnim kretanjima svemira, a po potrebi u otporu spram socijalnih, i to onih zlih ili onih koja iz ovih ili onih razloga glumataju.


*


uvik mi se činilo totalno random kako kad se rodi dite kažu tri podatka: spol, dužinu i težinu. nekako, kad ikad pričaš o nekom, kažeš kakav je, kažeš kakav joj je smješak, je li draga, je li zločest, je li zabavna, šta voli i jel mu kosa paperjasta i uvik zamršena ko da se tek probudija,...
koga zanima koliko je neko težak il visok osim njegovog trenera, krojača i anesteziologa? i pogotovo, koga zanima znat samo to o nekome?
dugo sam mislila da se o bebi jednostavno još nema šta drugo reć iako mi je i tad bilo čudno: zašto mi govore koliko je teška, zasto nisu samo rekli: rodila se!, ali sad se mislim: mogli su reć ko ju je dočekao, mogli su pričat o njenoj kosi i opisat joj krik, mogli su pričat kako miriše na mlijeko i livadu. mogli su reć danas sam s naporom i srećom iz sebe istisnula živu i zdravu bebu koju sam sama izgradila, bila je dio mene, ali više nije, iako ne želim da je ikad od mene maknu. ili napisat, rodila je i zbog hormona je u depresiji: donesite ručkove i – želi li neko možda posudit maloga?


*


prijatelj mi sporadično pošalje neku vijest koja uključuje tedeschijevu ženu (koju definiram odnosno – u odnosu na tedeschija – jer je tako definiraju svi i jer je ona u ovoj priči, a i inače, važna jer je tedeschijeva žena) i pjevača suedea (za kojeg nemam pojma kako se zove iako sam razmjerno veliki fan) kojeg joj je muž doveo na rođendan da joj piva pa se poteže pitanje jel se on prodao i ljubomora spram tedeschijeve žene i činjenica kako svijet nije pošten i kako se svakoga može kupit. i kako je tedeshijeva žena u kurcu, a i sam tedeschi, jer da ja imam love za dovest si suede da mi sviraju na rođendanu, zvala bi sve fanove da uđu i poslušaju. to je ko kad si neko vrhunsku sliku drži doma i nikad je ne posudi nekoj izložbi ni ništa, jer ga vjerojatno pali to da je samo on vidi jer se onda osjeća posebno. jako često se pitam koliko ta ekipa ima osviješten svoj pololožaj u svim njegovim delikatnim aspektima, ali mislim da oni stvarno i istinski ne vide da nisu nimalo posebni, da su samo bogati, a da te lova ne može učinit posebnim, možda kul u očima ekipe koju nisi znala impresionirat sama nego ti je tedeschi morao dovest fakin suede na rođendan. ili nije, nema veze, možda imaš iskrene prijatelje i kul si im sama po sebi i misle da si posebna sama po sebi, ali ipak sigurno misle da si svojom posebnošću uvatila tedeschija koji ti na rođendan dovede suede da ti sviraju i sigurno misle da to ne može svaka i da si zato posebna.
ali u konačnici nisi posebna, samo si bogata. da, svako je poseban bla. ali ti nisi posebna.
i danas sam shvatila šta  me tu u stvari smeta: to šta suede uopće imaju tolikog fana u nekome poput tedeschijeve žene.
jer šta to onda govori o suedeu i šta to onda govori o meni?


--


masu ljudi je ludo,
ali neki su to na neki agresivni način.
neki koji su uz svoje ludilo, ili možda zbog njega, masu inteligentni postave se iznad tebe, ili jer žele tobom manipulirat, prevarit te ili iz čistog užitka;
neki u svojoj superiornosti s tobom ne žele imat ni posla;
nekima je ludilo potpuno nevino, uronjeni su u njega do te mjere, ili su jednostavno dovoljno dragi i nevini, da ga uopće ne komuniciraju na van agresivno, da ga uopće svjesno ne komuniciraju na van;
a s nekima ti se ludilo poklopi makar ti na prvu izgledaju ludi na način različit od tebe i čini ti se da se nikad nećete skužit, ali nekad se desi da vam nešto izvanjsko malo istjuna frekvenciju pa skužite da ste s iste grane;
s nekima si se tjunao jako dugo pa iako niste od iste sorte ludila, s vremenom ste dušu istrenirali da prima frekvencije onoga drugoga pa se kužite i uživate u harmoniji koja nastaje kad ste skupa;
s nekima se skužiš odma, i sve je jako lako od početka, lako i jednostavno, a uzbudljivo, i osjećaš se nepobjedivo i nije te briga šta se dešava metar dalje
i sve se okolo može odvijat, čak se i treba odvijat, da bi vi mogli, svaki za sebe, primijetit da vas nije briga šta se okolo dešava
i osjećate se nepobjedivo i kao da stojite u ravnotežnoj točki svemira u kojem ne postoje ni vrijeme ni prostor
i onda taj trenutak koji provedete jedno pored drugoga, ma koliko kratak bio, traje zauvijek i ne traje jer trajanje ne postoji
i taj trenutak bude jedan od najdužih trenutaka u tvom životu
makar ne bude ništa jer kad vrijeme ne postoji nema ni glagola
i kad prostor ne postoji nema ni priložne oznake mjesta
nema ničega osim vas koji u tom trenutku niste baš sasvim materijalni
i vašeg ludila.



ponedjeljak, rujna 1

u bolnici

gospođa iz kreveta do pričala je na mobitel glasno i neprekidno pa sam si raspaljivala lejdigagu da je ne čujem, kao da nije bila dovoljna prisilna blizina stranog tijela i njegovo mačje sinegdohalno provirivanje ispod pokrivača i rastezanje na suncu, njegovo kašljanje i noćni zvukovi, bilo je toliko nametljivo da sam se morala primirit smišljanjem osvete koja se kod mene uvik najradije sastoji od raspirivanja nečije malograđanštine i prokazivanja nečije niskosti nakon šta ga pustim da se dovoljno dugo kupa u provokaciji koja mu nikad ne smije bit uperena izravno; mislila sam u suučesništvu sa svojim gej prijateljem i povjerenikom kad mi dođe u posjet vodit duge i iscrpne razgovore o našim raznoraznim ljubavnim i seksualnim događajima i nagnućima.

nisam tila da u krevetu do leži ta nepoznata žena kojoj je "muž postavio dijagnozu" i koja gleda danijelu na tvu, priča mi o dijagnozama drugih pacijentica i zatvara vrata na hodnik, šta ja inače uvik volim radi istjecanja energije iz sobe, ali sad mi smeta da mene i sebe zajedno odijeli od ostatka svita. tila sam da tu bude mama koja je draga i kul i brižna i zabavna ali sam se onda sitila da bi to značilo da mora operirat kičmu ili mozak pa mi je bilo drago šta je doma, na sigurnom.

gospođa iz kreveta do našla si je priju na odjelu. ova je često posjeti pa njihov povjerljivi mrmur na momente pređe u tečan njemački – gospođa je povratnica gastarbajterica. i onda me, kao i uvik prije, začudi: kako neko ko tako malo zna, ko zna tako malo da ozbiljno razmatra dijagnozu koju joj je postavio muž, neko ko gleda tv, a iako se operacije kičme boji, to nije iz razloga šta je blizu moždina, kako neko s pogledom koji se ne širi nikud, kako to da tako tečno govori njemački. ono šta me tu obori je nonšalancija s kojom to radi.



*



gospođa u krevetu do žali se meni i osoblju šta ovi nemaju nejmtegove, opsjednuta je tom idejom jer se ne snalazi u uvjetima u kojima ima i muških sestara pa ne znaš ko je doktor, a ko medicinski tehničar, a nezamislivo joj je, u njenoj opsjednutosti hijerarhijom, da propusti oslovit doktora s maksimalnom dodvornošću. nakon šta joj je medicinski brat rekao da bolnica nema para za pločice s imenom, da si je i kutu kupio sam, ona je meni ispod glasa prosiktala onim bapskim buržujskim ignorantskim tonom: samo se žale. osim gospođom, ja sam opsjednuta i hranom: kad su nam u čorbi poslužili stidljive komadiće svinje, pitala sam se kolika je šansa da je to ljudsko meso s medicinskog otpada, radi racionaliziranja.


pitala sam se čemu toliko redundantnog tuširanja te noć prije te na dan operacije, al onda sam primijetila da se pod tušem lipo isplakat šta sam uostalom odavno znala i zaključila da nisu ni oni ludi. kad me ljudi pitaju kako je, kažem da je ko na ekskurziji, samo su svi bolesni. al ne nužno bolesno onemoćali, onemoćali su samo ovi posli operacije al ti ko da su se potukli pa zato imaju mrežice po glavama, a oni šta teturaju po hodniku s fizioterapeutom pored sebe ko da su samo malo više popili. većina je naizgled zdrava pa se ide po sobama i ćakula, a o raku na mozgu priča sa zgužvanom maramicom u ruci, al bez patetike, kao da si se s tim već pomirila, ljudi potresenije izgledaju nakon šta ih unakazi frizer – a ovde za kosu koju treba maknit nikoga nije briga, obrijaće im pola glave, pa šta. nikoga osim gospođu u krevetu do koja se neposredno pred dolazak u bolnicu dotjerala obojavši kosu pa je ostavljala tragove po lancunu u koje sam gledala dok sam jela i koje su i sestre isto zamijenile za krv – a o rodbini koja je u većoj panici od tebe priča se kao o roditeljima koji paničare prije velikog testa pa ti nabijaju paniku, dok su pravi roditelji sestre koje nikad nemaju dovoljno vremena za tebe, stroge, blage i opsjednute dezinficiranjem noćnih ormarića tri puta dnevno i popravljanjem deka prije nego se ovuda prošeće patrijarh u viziti.

petak, lipnja 20


sana, ivi: koliko bi moga koštat jedan trimer?
neki: šta, trip?
iva: pa pola je 35 kuna.
neki: šta, jel ozbiljno pitala za trip?
iva: daa.
neki: nemam ih više.
'04.




ako ništa ne može putovat brže od svjetlosti, kako bi onda teleportacija bila moguća? osim toga, mislim da tim konzervativnim metodama nemoš teleportirat dušu. jedino rješenje bi bile neke crvotočine, samo kad bi bar mogla smislit kako stvorit jednu baš tu kraj mene i jednu kraj njega. stvar je u svijanju prostora i vremena, za šta mi je potrebna ili neka ogromna masa ili neka ogromna akceleracija. mislim kako ću ovo drugo lakše nabavit, i eto mi je opet, akceleracije.


*


ivo mi je priča o nekom liku koji se osjeća kao vuk, koji tvrdi da je vuk i onda mi se to učinilo dosta slično, analogno onome kad se neko osjeća kao drugi rod od uobičajenog za dotični spol, kao transrodna ili nerodna osoba. i onda mi je palo na pamet da to možda ima veze s reinkarnacijom gone wrong, pri kojoj se nije do kraja izbrisala svijest pri prelasku u drugo tijelo pa ti je ostala svijest vuka a ušao si u tijelo čovjeka ili svijest muškarca a ušao si u žensko tijelo. totalno je moguće, i sad mi se, uz problem konstante broja duša pri reinkarnaciji, nameće i problem mijenjanja roda i vrste pri reinkarnaciji. naglašavam da ako neko oće bit vuk ili muško ili žensko ili nijedno, da je to po meni sve okej i da ih trebamo pustit da to i budu, samo silovatelje, ubojice, kapitaliste i sve one koji zlorabe položaj moći, njih treba sredit. a i ta reinkarnacija me više muči ovako teorijski, nije da bi mi nešto intimno značila činjenica da se reinkarniram, sve dok, kako je to lipo reka ivo, a ja se s njim skroz slažem, moja svijest postoji samo ovde u meni.
iz: ontološka anakronija; quantum suicide


*


kad točno možeš govorit u množini, i možeš li ikad? naprimjer kad si udana ili trudna onda govoriš u množini, ali možeš li ti zbilja govorit za svoje dijete ili imaš neke najbolje prijatelje pa možeš govorit i za njih. jel to čudno? jel to privilegija? kako ti se onda promijeni identitet?
ja sam već i zaboravila kako zvučim umnožena.
iz: metatijelo


*


kad u filmovima neko nekog otme il mu ukrade mobitel radi nekih poslovnih, ljubavnih ili drugih poremećenih spletki, pa zove recimo muž od otete, otmičar se ne javi. i mislim se ja kako li je glup, moga je jednostavno prekinit poziv i sve bi bilo manje sumnjivo. ovako samo zvoni, zvoni, i u tome uvik ima nešto prijeteće: osobe s druge strane nema. nije moguće da smo joj tolko mali faktor da nas može totalno ignorirat. nešto joj se dogodilo. a kad nam prekinu poziv, onda prvo prorade naše vlastite nesigurnosti: ne želi sa mnom pričat. ljuta je. uvrijedila se. više me ne voli., i u toj dramatičnosti osobne drame ublaže se strah i pomisao da s drugom osobom nešto nije u redu.
kad bi redatelji imali pojma.


*


ispuvala sam nos i zaokrenula iza kantuna di stoji kontejner. tamo je kopa neki čiča. stisnila sam slinavu maramicu u šaci i krenila dalje. nisam mogla bacit škovacu na njegovo radno misto, to bi možda shvatija ko stejtment da mu je radno misto smeće.


*


ovi dani su dani od vjenčanja i onda sam pojačano krenila razmišljat o prosidbi.
ako gledamo vezu s klasičnom binarnom rodnom (ras)podjelom po kojoj su uloge muškarca i žene jasne - to može bit veza muškarca i žene ili gej para u kojem je jasno ko je tu muško - i ako gledamo po tradiciji, tu muškarac zaprosi ženu i od nje se najčešće očekuje da odgovori odma. očekivalo se to ili ne, ona najčešće i odgovori odma, šta je često znak ili da je odgovor već imala spreman, šta bi značilo da je o toj opciji već razmišljala, ili da je uslijed uzbuđenja trenutka i usađene želje za brakom automatski pristala i da nije dobro razmislila.

ako je ona imala spreman odgovor, to samo po sebi nije problem, kao ni to da su i ona i on prethodno razmišljali o opciji braka,
ali, u trenutku u kojem se on odluči vjenčavat s njom, on je može zaprosit, a od trenutka kad ona odluči da se želi vjenčavat s njim, ona mora šutit i čekat, čekat da on pita.

ali ona, ona se uslijed tog razmišljanja možda odlučila da se ne želi vjenčavat za njega. i šta onda da napravi? po tradiciji, srećom, i on i ona imaju pravo prekinit vezu.

ali ono šta sam ovime tila reć, tila sam reć da normalno da žena stalno bjesomučno razmišlja, jer mora spremna i odlučena dočekat njegovu prosidbu. i onda smo mi kao opsjednute vjenčanjima.


*


pitam se na kojoj visini prestaje državna granica. ako prestaje skupa s atmosferom, šta mi je jedina logična pretpostavka, gubi li se onda postepeno, kao i atmosfera, malo po malo nestajući u svemiru? ili državi granica nema, nego se prostire beskonačno u svemir, šireći se tako sve više i više šta se više konture države udaljuju od zemlje, sve dok ne udare u neku drugu planetu, ili u granice neke druge države s neke druge planete koje se isto protežu gore u svemir prema nama. i onda je pitanje ko je bio brži i ko je bliži i ko je veći i ko je jači i valjda onda taj ima pravo na taj dio svemira.
iz: međuplanetarna laprdanja



milena
milena.