utorak, 3. siječnja 2017.

and my children
are dying now
inside me
anohni



bljeskovi u ničemu. iskustvo kao subjektivan dojam bljeskova u objektivnom ničemu. 
t.





stipe je profesoru objašnjavao vježbe s girjom. pijana sam požurila doma uhvatit tramvaj da mogu jest makar sam doma sama i tužna, a tu sam pijana i među prijateljima, ali bila sam jako gladna i možda previše pijana za čekat sljedeći noćni. iz tramvaja sam gledala svjetleće reklame na savi i pomislila kako nisu dovoljno veličanstvene za moje potrebe. meni je trebao times square, ali ove reklame su ipak bile više nego šta ima u nekom selu i onda mi je bilo drago šta sam tu. kad sam bila manja, argument gladne djece u africi sve je činio ljepšim, jer je tebi bilo bolje, makar me taj argument uvijek nervirao jer sam tila naglasit: da, ali i ja patim!, a kasnije je samo proizvodio krivnju, ali sad mi je bilo lakše, šta sam tu, u civilizaciji, i šta gledam te reklame, i pokušala sam se osjetit otuđeno, i uspila sam, i to mi je bilo lipo jer se podudarilo s onim šta sam bila.


*


zapravo te tek intoksicirano stanje dovede u pravo stanje stvari. tek kad ti se svijet počne vrtit si u pravoj poziciji za percepciju. tek tad ti je točka gledišta točna, a ne ove relativnosti koje osjećamo dok ne osjećamo rotaciju, revoluciju i galaktičko obrtanje.


*


da roditelj može preuzet patnje svoje djece preuzeo bi, često kažu. ležeći u krevetu zamislila sam još samo kabele kojima sam prištekana i bilo je ko da ležim i primam tuđu dozu patnje day in day out. jedino šta ja, koliko znam, nemam djece. ako je bog naš roditelj i ako je istinski roditelj, i ako može, a mogao bi, zašto ne preuzme naše patnje nego je autsorsao isusa da nam preuzme grijehe? ja ću ponosno stat iza svojih grijeha, ali, iako sam intimno srasla sa svojim patnjama, bilo bi više nego ok da je generalno praksa da nam ih preuzmeš. da nam ih svima preuzmeš, makar poezija umrla.


*


uzmimo na tren da je bog stvorio svjetlo. biblija kaže da je prvo bila tama pa je on stvorio svijetlo i, a to je ono sporno, rastavio ga od tame, šta podrazumijeva da su prije toga bili sastavljeni, al ako su bili jedno, ako je sve bila kaša primordijalne materije, stvorena od boga ili ne, odjednom ili postepeno, onda nije trebalo da on stvara svjetlo, ono je već supostojalo u toj kaši. pa čak i ako je postojala samo tama, svjetlo je već bilo sadržano u njoj, kao njena opozicija, i kad ju je bog otjelovio, nije je trebao razdjeljivat od tame, jer je ona to po svojoj esenciji već bila.


*


živac drugom živcu daje poruku tako da ispusti neurotransmitor u sinapsu, šupljinu između dva živčana kraka, koja recimo izgleda ko neki zglob. kad ovi prenesu poruku tako da se privremeno zalipe za receptore na drugom živcu, vraćaju se doma i tamo ih razgrade neki enzimi. ima raznih antidepresiva, neki naprimjer spriječe te enzime da ih razgrade, jer depresivni ljudi imaju znatno manje neurotransmitora od zdravih, a neki, poput mojih, sprječavaju da se ovi uopće vrate doma.
i sad se ja pitam, koji će mi kurac taj tulum neurotransmitora u sinapsi kad su već prenili poruku? uostalom, ta poruka nije bila nešto pozitivna i hepi to begin with.


*


probudila sam se i otišla piškit. putem mi se učinilo, ili je to bio produžetak sna, da je naše tijelo samo petrijeva posudica za bakterije i odjednom sam samo to vidila kao svrhu mog postojanja i iz perspektive tih bakterija – jer se po pitanju perspektiva stalno svičam – nisam se razlikovala od ostatka svijeta i onda, kad sam si pogledala dlan vidila sam da se kroz prste rasplinjava ko dim. to je imalo potencijala da se userem, ali mi je, zbog estetike koja u zadnje vrijeme dominira ovim prostorima, to šta sam se vidila stopljenom s banjem bilo kul.


*


u neke dane mi se čini da se bavim samo hladnim pogonom, perpetuiranjem moga bivanja tu koje je samo sebi svrha. dignem se, odem u dućan da si kupim hranu koja će me držat taj dan, skuham, operem to suđe, sjednem i prevodim cijeli dan sama u stanu i prevedem taman toliko da mi isplati stan za taj dan, operem to svoje tijelo, brinem se za njega, hranim ga, puštam ga da spava dokad oće, s blagajnikom u dućanu ne razmijenim ni riječi pa nazovem mamu ili mislava da ne odem spavat a da ne čujem nikoga koga volim. sutra možda bude bolje pa mi to da snage da izdržim ovakve dane, ali sve ih je više i moja reprodukcija sve više postaje sama sebi svrhom.


*


nestalo mi je sredstva za čišćenje, a mama je baš bila kupila kloru da mi izbijeli kuhinjske krpe koje sam zabunom obojala, pa sam se sjetila emisija onih bakterijama opsjednutih odreda za čistoću i kako oni klorom ribaju stan pa sam prolila kloru po kadi i oribala.
posli kad sam se tuširala bilo je masu divno, imala sam osjećaj da sam u bazenu, jer tamo uvik sve miriše na kloru i na tren sam pobigla odavde.
spa za prekarijat, kaže andrea.


*


uspinjala sam se uza skale, bile su od onog slijepljenog šodera pa su mi se činile dosta socijalističke, ovaj je pjevao o ratovima s lažnim povodima, pomislila sam kako tu nije rat i još uvik imamo para za obnavljanje tih skala, ako nekad dođu na red, pa sam onda zamislila da više poreza i gradskih nameta nema, da više nema države ni ikakvog krovnog uređenja, samo možda neka horizontalna mreža, iako sam se osjećala dosta samo za povirovat u mogućnost ikakve mreže, mreže u kojoj krpanje rupa na skalama svakako nije prioritet, a ionako se grade rampe, ili, ako sam sam eto sama, više niko nigdi ni ne ide nikakvim skalama, niko više nigdi uopće ne ide, samo ja šetam po ostacima svijeta, uspinjem se naokolo da bolje vidim pustu zemlju. i onda odjednom nisam više mogla dočekat taj trenutak, trenutak u kojem više neću sanjat postapokalipsu jer će ona bit svugdi oko mene.


*


kad umrem, jako me brine šta će tad bit s mojim tijelom, jer u biti ga uzme sustav i ako se oćeš kremirat daju ti nakon par dana šaku ko zna čijeg pepela a tijelo stoji tamo danima dok čeka svoj red da ga zapale i može ga silovat i oskvrnit ko oće a meni je više dosta oskvrnjivanja mog tijela i mislim da s njim trebamo postupat s poštovanjem. eto još jedna na listi stvari koje me uznemiruju i otežavaju mi normalno funkcioniranje.

sviđa mi se tibetanski običaj di mrtve ostave strvinarima na nekom gumnu a posli cilo selo razbija kosti macama i vjetar raznese prah a svi plešu.


*


kad ležim nekom u naručju, kad konačno ležim, najčešće počnem plakat. obuzme me tuga zbog svih onih s kojima nisam. ali to mi se, paradoksalno, desi samo kad ležim u naručju nekog koga volim.


*


zamišljala sam kako bi ipak više volila umrit od raka nego od aviona, da se stignem na miru oprostit i uredit poslove, i onda sam zamišljala tu vrstu oproštaja, pred zadnji rastanak ikad, zauvik, i nisam si ga skroz mogla dočarat al sam svejedno plakala ko luda, dvije mlade azijatkinje koje su sjedile pored mene pravile su se da ne primjećuju, ja sam bezuspješno nastojala nečujno jecat i hvatala dah. onda sam shvatila da bi meni bilo teže živit bez nekoga od njih, bez svih njih, nego umrit, i da su oni ti koji će, ako pretpostavim uzajamnost osjećaja, zapravo bit pogođeni mojom smrću, a ne ja, ne samo jer ja tad više neću postojat, nego jer već i u zadnjim danima, svjesna da umirem, neću bit toliko pogođena tim oproštajima. jer sve dok postojim, postojim s njima, a onda ću jednom samo umjesto u san utonit u nebitak, a oni će ostat živi s manjkom.
i uvik je lakše onom koji ide nego onom koji ostaje.

možda se zato tako nepotrebno dugo i detaljno opraštam sa svakim ponaosob kad idem doma, ko da idem ne znam kud i ko da te ljude treba utješit značajnom rječju i znakom ljubavi koji će im pomoć da prebrode trenutke do ponovnog viđanja. meni je svaki taj rastanak kao da umrem.


*


mene nešto uvik pomakne u liniju života u kojoj sam uvik živa. kad god mi se zavrti ili mi se uzlupa srce, to je znak da je došlo do račvanja i da sam u paralelnoj radnji umrla. možda zato tolko žalim samu sebe. a kad jednom stvarno umreš, to je jer se tvoj skretničar već dosta umorio pa propusti prebacit na drugu prugu.


*


moja aktualna tuga je malo specifična, ko neka ultimativna samoća. oko mene su drugi, neke i volim, ali tuga koju osjećam je tuga zadnjeg preživjelog pripadnika vrste. kad on umre, nestat će cijela njegova vrsta i njegova pending smrt nije samo njegova, već je smrt cijele vrste, a time pogađa i sva živa bića na zemlji i boga i cili svemir. i dok je to, kad on umre, za sve ostale, koji imaju razvijen osjećaj za život i patetiku, tužno, dok je još živ, tuga koju on osjeća još je veća od toga, to je najveća zamisliva tuga, zamišljam je dubljom od tuge za mrtvim djetetom, znat da si zadnji, da si potpuno sam, da potpuno sam hrliš u nebitak i sa sobom u njega vučeš i sve svoje pretke koji su živili samo za to da ti budeš tu, koji su živili da se razmnože da bi se vrsta nastavljala, i vučeš u nebitak sve svoje nerođene potomke, a njihovo potencijalno postojanje radi ti toliku rupu u prsima da kroz nju sama propadaš van.


*


sve se svodi na ovo: je li bol prevelika za izdržat. iz minute u minutu ponavljam: je, prevelika je. i izdržavam dalje.
loša razdoblja samo treba preživit, ustrajat kroz njih, ali mi ne želimo preživljavat, rekle smo: želimo živit.
znam ako sad izdržim da će se vjerojatno opet živit, ali bol zbog ovih trenutaka koji prolaze u pukom izdržavanju, u pukom preživljavanju, bol zbog trošenja tih trenutaka, zbog trošenja života na trpljenje i čekanje da prođe pogađa me više od nesretnosti tih trenutaka.


*


izgleda da ću mršavit i mršavit sve dok jedno jutro ne nestanem, al to je ok sve dok vjerujem u vječni bitak. volila bi da mi negdi na nekom brdu neko montira dva gonga pa da stanem između njih s velikim batićem i samo udaram livo desno livo desno livo desno dok sve ne izađe iz mene. osjećaj autonomije par excellence dobiješ kad nasjeckaš češnjak pa nedominantnom rukom pritisneš nož gore poviše oštrice i onda ga tako nadalje sjeckaš i suvereno usitnjavaš. zdravo samopouzdanje je najljepši ukras.
od rebound seksa i romansi lipši i bolji su rebound razgovori. ako tablete učine da ustaneš iz kreveta i ne plačes cili dan onda je dobro šta ih piješ. prijatelji i zdravlje su najveće blago. aviona se ne treba bojat. treba bit iskren, al o kurcima ne triba puno pričat. šta više vremena prolazi, ako imaš imalo refleksije o sebi i svijetu u pravilu postaješ mudriji i onda ti je sve veći gušt iznova gledat dobre filmove. možda neke snove nikad neću ostvarit, ali to šta znam šta su me konačno definira, a ni to nije loše. ne vidim izlaza i dalje al bar se krećem pa makar došla do ruba kupole, bar ću opipat taj rub.

pitala sam sestru zašto je učmala, rekla mi je da nema razloga za život. nemam ni ja, ali za život ne treba razlog, rekla sam joj.





srijeda, 16. studenoga 2016.

vidiš, slovenski ima dvojinu, super mi je to i ne znam zakaj mi to nemamo kad su ljudi najčešće u dvoje.
matko

odnosi traju, a čage prolaze
andrea



mislav je proša kroz grad pa sam mu malo nametnula priču o mom stanju čisto da bude apdejtan, šta je on po običaju okrenija na priču o ljudskom stanju pa smo se po običaju malo porječkali, ali na kraju dana shvatila sam da je, i kad su stvari skroz bezizlazne, masu lipo vidit da ima ljudi koji navijaju za mene. isto tako ja navijam za neke ljude, za neke ponaosob, a za ostale onako općenito, za sve nas koji smo u očima evolucije luzeri.


*


vozila sam se na bajku i slušala mix iz dvijeineke i naišla je ona pisma u d duru šta je među američkim kućanicama jako popularna za vjenčanja, zato je i upala na mix, pa sam si dopustila malo snatrit o svečanom hodu uz tu stvar kad se pisma prekinila i čula sam da mobitel tutuče. dosta me zajebaje u zadnje vrime, al to zato šta sam ga taman otplatila. stala sam da saniram stvar i vidila da je mobitel nazva bivšeg. ne, ne,  njega smo prebolili, ne zbijaj mi te šale.


*


pola sata smo žestoko raspravljale o prednostima zaokruživanja datuma na papirnatom kalendaru nad aplikacijom za mengu koja ti navodno sve izračuna i predvidi, ko da nemoš predvidit sama. andrea me upitala koja je prednost papirnatog kalendara osim stila, ali ja sam imala spreman odgovor: tradicija. i šta bi tajne službe morale znat još i kad menstruiram?


*


ono kako cure ranije sazriju pa ih počnu zanimat dečki, a ovi ne haje dva posto nit mare ili kasnije, kad ih zanimaju cure al im ne okupiramo cili mozak ko oni nama, e tako se ja sad osjećam, ko dečki u ranom pubertetu, hengam sa svojom bandom i boli me za sve. radim svoje i guštam, a ako naiđe neki dobri i pametni ljevičar, a da je emo, al da je prebolija svoju bivšu i da nije pizda, nek naleti, slobodno nek naleti.


*


kad se neki momak ili cura, koji se recimo zanima za mene, raspituje kod mojih prijatelja o meni i o tome bi li ima šanse, i ako oni odobravaju našu potencijalnu vezu osmišljava skupa s njima ulaznu strategiju, to je pomalo kao kad pretendent ide pitat ruku u oca svoje odabranice, šta je zlo, znamo to, jer taj ženu tretira ko robu koja prelazi iz očevog vlasništva u njegovo, ali isto mi je nekako lipa ideja da momak kojem se sviđam prvo dođe kod mojih prika pitat smi li bit sa mnom. makar bi ja naravno popizdila kad bi mu oni recimo rekli ne, bolje ne, nije ona sad za veze. i šta ima iko govorit u moje ime, govoriću ja sama za sebe. al isto mi je nekako mila ta ideja, valjda zato šta sugerira da im, svojim prijateljima, pripadam.


*


ne samo da on pati zbog bivše nego i ja skupa s njim. on ni ne zna da s njim dijelim tu opsjednutost njome, a meni se ona uopće nešto ni ne sviđa...


*


rekla sam joj da se osjećam ko da sam u nekoj grobnici pa se dopisujem s njom iz groba onako ležeći u mraku. mislila sam se: ne bi mi bilo puno drukčije da ležim u grobu, samo da mi je tamo smartfon i punjač i neki produžni pa da mogu ko sad pratit kako drugi žive. rekla mi je 'otvori škura i izađi iz groba poput lazara'. nekad se s njom ne da ozbiljno pričat.


*


prije pola godine razmišljala sam o nama i o tome kako je glupost da bi trebali bit sami jer dok smo bili zajedno bilo je sve isto kao prije, po pitanju borbe sa svijetom, nama samima i izazovima realnosti, samo smo oboje bili duplo jači jer se za svakoga bori dvoje. sad sam tu, zgažena i sama i ne mogu ovo više nazvat iz: protiv argumenta suprotiva novim ljubavnicima


*


nekad, u dane kad  osobito inkliniram romantici i možda usput gledam il čitam o nekim opakim rafalnim borbama, zamišljam se s mašinkom, oko mene najbliži prijatelji, oni koji bi si međusobno dali živote i koji bi dali živote za istu stvar, svi s istim ciljem svrgavanja klasnog neprijatelja, rame uz rame svojevoljno hrlimo u izvjesnu smrt pred (nadmoćnim) neprijateljem, srčano ginemo. čak i kad ne snatrim o dečkima niti estetiziram oproštaje uz moju samrtnu postelju, ja ću nać nešto melodramatično, kao prava emocionalna pičkica.


*


vozila sam po pločniku, pažljivo gledala pješake i pokušavala predviđat kuda će se dalje kretat jer oni su ko žohari, kad se užive znaju ić idu vamo tamo bez razloga, a ja se ne želim zabit u njih bajkom. ispred mene bio je dečko, ususret mi je dolazila djevojka. išli su ravno jedno na drugo i pokušala sam im predvidit kretanje da vidim ko će se kome izmaknit da vidim s koje strane ću obić momka. ali oni su samo išli jedno na drugo sve dok se nisu sudarili, ali onda sam vidila da se uopće nisu sudarili nego su si pali u zagrljaj. pomalo iznervirana zaobišla sam ih i odvezla se dalje.


*


imam oko sebe ljudi koji daju sve od sebe, skoro više nego ja sama, u nastojanjima da ja budem sretna. a meni je nekad najgore od svega to šta ih u tome iznevjeravam.

srijeda, 6. srpnja 2016.

jesi što spoznala u zadnje vrijeme? 
mislav



ima ljudi koji se dogovore za neko druženje, ali im onda uleti neka zanimljivija opcija pa ovo prvo otkažu. a neki su skroz pravični pa bez obzira šta im je u tom trenu napetije to drugo kažu: sori, ono sam prvo obeća. takvi su kao ok i bolje osobe od onih prvih al ja osobno ne bi tila da se neko nađe sa mnom samo zato šta je obeća – zato uostalom i volim mislava – plus nek meni kažu ovi pravični kako se ponašaju kad se požele rastavit? zašto tad ne kažu drugoj oprosti već sam svojoj ženi obećao bit s njom. ili zajebi brak, zašto ikad prekinu ijednu vezu, ako su obećali? to ja ne razumim. zašto me i ti pravični ostavljaju.


*


onaj istočnjački filing da smo svi dio jednoga, da je sva materija povezana i da nema granica među stvarima, mislim da bi to možda mogla uspit osjetit da mi recimo odsiku šaku i bace je u stranu: to bi i dalje bila moja šaka, iako bi sad bila odvojena od mene; bila bi istovremeno dio mene i nešto izvanjsko. onda bi se možda malo pobrisala granica između mene kao integralnog tijela i ostatka materije. možda bi onda shvatila da je sve povezano ko ja i ta ruka. možda je tako kad rodiš dijete? al pitam se bil i moj duh morao bit naokolo, u drugim stvarima? jer, moj duh je uglavnom u mojoj glavi, nekako ga osjećam tu di su mi ova glavna osjetila i nije da ga nešto baš osjećam u šaci.


*


kad kažu: poremećaji ličnosti, pretpostavlja se da postoji neka neporemećena ličnost - kužim da postoji društvu idealna ličnost koju je neko nekad zamislija i postala je norma, al kako oni znaju da je moja ličnost po difoltu takva, njima idealna, kad je zdrava, a da je ova sad ličnost poremećena? kako oni znaju ko sam ja inače? to možda znaju moji prijatelji ali ideološki aparat države sigurno ne zna. oni bi najradije svakoga proglasili poremećenom ličnošću da ga mogu izliječit.


*


neka cura mi je pričala kako njen bivši ima mali kurac i pitam se, jel u redu da mu to spomenem? mislim da nije u redu nikome pričat o ničijem kurcu i ja ne bi pričala nekim tamo poznanicama da mi bivši ima maloga, da je to slučajno slučaj, pa ne bi ni njemu pričala da sam čula da ima maloga jer trač je i dalje trač, a makar ja puno pričam o svemu tom općenito, ne želim prokazivat. al opet, možda bi mu trebala dat do znanja šta sam čula o njegovom kurcu ko šta daš do znanja nešto šta znaš o nekom – npr da je vara i laga – pa ispadne da si zna krivo, ono, da mu dam priliku da mi kaže: nije mi mali. ili bar da zna da znam. ne znam koja je ovde etiketa a bonton mi ništa ne pomaže. stvarno bi nam dobro doša neki novi bonton, neki naputak za nepizdunski i ugodan suživot suvremenih misaonih bića.


*


kako je tužno biljkama; svi ih uvik upotrebljavaju za neke metafore o strpljivosti i ustrajnosti i kao, korijen će nać put kroz asfalt, biljka će niknut di god sjeme padne, rašće i u pukotini između dvi stine, ali gledam stabla pod svojim prozorom i pokušavam s njima uspostavit nekakav emotivan odnos, nekakvu vezu, jer sam usamljena, i došlo mi ih je žao, jer ona odavde nikako ne mogu pobić, cili život rastu tu, na granici dvaju kvartova, među penzionerima i uz zvuke folklornog ansambla koji dole ima probe. a ja ipak mogu pobić, ako nađem snage i drugi jeftin stan s pogledom na zapad. mogu i otputovat na more i popet se na brdo i tamo onda mirno stajat, mogu otić na koncert i u limb, sestri na balkon, goranu pod prozor i u london vidit drage, daleke ljude, a stabla moraju stajat tamo dokle god su živa. stabla doduše vjerojatno nemaju draga, daleka stabla koja bi im falila i uostalom, ona su navodno sva umrežena pod zemljom nekim nervnim sustavom, al svejedno. masu je depresivnije gledat ta stabla nego one umiruće mušice.


*


jednom kad me minula ona faza u kojoj sam mogla nekog barit po godinu dana, zadržat napetost i zaljubljenost mjesecima, u kojoj sam imala puno strpljenja, malo godina i dostatno ideala da to izvedem, došla sam u fazu, došli smo više-manje svi mi, da sve ide brzo i ako te neko neće, ideš odma tražit dalje. meni se nikad nije moga sviđat neko za kog bi saznala da mu se ja nimalo ne sviđam, za takvima nisam ni patila – tek kad bi me ostavili, patila bi, od boli i povrijeđenosti, al ne bi me duže od par dana držalo da bi tila bit s njima. i tako sam ja tražila dalje i uvik se bezglavo bacala, jer kako gogo kaže, ne možemo si sad ni dopustit nekog godinu dana upoznavat, a kažem ja da treba uletit pa kasnije revidirat, i tako sam ja ulijetala, a sad, sad nemam nikakve volje ni želje bit s nikim. ne s nikim konkretnim nego niti s nekim apstraktnim. ne zamišljam da je zgodni usputni poznanik možda moja sljedeća ljubav, ne snatrim o nikome, nikoga ne želim i ne trebam nikoga.

onda sam razmišljala kako ja nikad nisam vatala one za koje sam znala da ih ne mogu imat, nisam se općenito nikad vatala stvari za koje sam mislila da ih neću moć napravit i nisam ih ni želila – to je moj kukavičluk i svjesna sam ga, ali i moja supermoć – možda je to i sad na stvari. kao šta prije nisam vatala najpopularnijg momka kojeg su vatale sve moje prije jer je bilo prenaporno i nisam tila ni pomišljat da bi se mogla probit kroz tu konkurenciju, tako sad ne mogu ni pomislit da bi iko, ikad, mogao bit sa mnom ovakvom, da bi ja ovakva mogla bit s ikim više, ikad, da bi iko, takav, takvi kakvi su, ikad mogao meni bit dobar, da bi ikad sa svojim mozgom našla nekog kompatibilno poremećenog mozga a da bi taj mogao uopće bit u vezi, il da bi u njoj mogla bit ja. možda sam jednostavno odustala ne jer me minula želja, nego jer znam da ne mogu pa šta ću zakurac patit. al dobro, i dalje ih sanjam.


*


u zadnje vrime sam na samoproglašenom, bespravno proglašenom, bolovanju i mrvu sam izvan svega i to me odmara, makar je filing izdajnički, al mi bude drago kad vidim svoje drugove kako su jebeni dok se zalažu za bolji svijet. onda zamišljam da sam umrla i da ih gledam iz bijele svjetlosti, jer svejedno je di sam kad nisam kraj njih nego u krevetu. kad nisam kraj njih mogu lipo bit i na drugom svijetu. jedino šta se preko ovih granica probijaju poruke, al i da sam na drugom svijetu bilo bi ok jer bi znala da su dobri, da me vole i da ih volim, i bilo bi ok sve dok bi tu i tamo smila bacit pogled na njih ko šta sad bacim na fejsu. i sve dok nisam u nebitku. zato ću se nadat vječnom bitku, a to će mi dobro doć, nadat se nečemu, kad se već ne nadam ničemu konkretnom tu na zemlji.

i na koncertu sam bila sama, na onom na kojem sam baš tila bit s ekipom al se nisam mogla više probijat kroz gužvu pa sam stala sa strane, sama. kako sam u zadnje vrime u dosluhu sa svemirom, odsvirali su moju najdražu stvar i bila sam sretna tako sama, a onda sam, zbog tog dosluha, na displeju pored stejđa u dugom close upu ugledala svoje vesele prijatelje kako guštaju i mašu i onda već pomalo nisam znala jesam li možda ipak umrla i guštam u predstavi s margine, jer otkad pijem tablete sve gledam kao film, s distance, ne nervira me, ne dira i ne boli kao život koji se događa meni nego ga promatram ko film i najviše volim gledat lipe slike i ljude koje volim i slušat lipu muziku i jest lipu hranu, ono rijetko kad jedem. sad se konačno moja osjetilna percepcija poklapa s filingom koji je neprestano tu: da ja zapravo ne postojim.


*


svanulo je, krenila sam doma, vozila sam se i slušala najdražu stvar, na semaforu je bilo crveno, zadnjih dana je na raskrižjima u svim smjerovima crveno i teško mi padne zaustavit se taman kad počinje najbolji dio pisme, al sad su ulice bile prazne pa sam samo ubrzala i pojurila preko taman kad je počea refren.






ponedjeljak, 9. svibnja 2016.

meni je super kak stabla ne bježe. 
matko


ostavio mi je poruku na komadu salvete. nisam je uspila skroz pročitat al sam dokučila da je nešto romantično. stavila sam tu salvetu po strani, računala sam da će poslužit za obrisat suze kad me ostavi.


*


jedini put kad sam stvarno bila na samrti bilo je pred onaj put u veneciju di sam trebala uvatit avion za pariz, koji je, pak, treba past. zadnjih par dana provela sam znajući da su mi to zadnji dani života i ponašala se u skladu s tim. vidila sam sve drage ljude i s njima izmijenila značajne dijaloge i emotivne oproštaje. pozdravljala sam se s gradom, najdražim cipelama, pranjem zubi u svojoj kupaoni i kutom pod kojim sunce pada na moj balkon, opraštala se od glatkoće kojom mi kaša klizi niz grlo, rute kojom idem do faksa i vjetra u licu, od prljavštine krivog i načina na koji se moji prijatelji međusobno vole. pa onda od sebe, ružnih dijelova svog tijela, boje očiju, dodira kose na vratu, načina na koji vršim nuždu, plakala sam nad svojim higijenskim ritualima, voleći ih i voleći sebe, cijeneći svaki trenutak života jer ga je ostalo tako malo, jer mi je izmicao i jer sam naravski tek tad vidila šta sam cilo vrime imala i kako jebenu stvar još tako kratko imam. i svaki trenutak bio je stostruko jače proživljen, svi moji osjeti bili su aktivirani istovremeno i stalno, boje su bile jače, zvukovi jasniji, harmonija kakofonije stalno prisutna, svaka pora osjećala je pomak zraka, a svaki djelić tetive pomak mene.

gledala sam film katastrofe, jedan od onih koji mi daju isti tip katarze kao pjesme od smithsa: isplačem sve šta imam, al imaju taj ritam koji me polako digne, razriješenu, i ova je rekla da otkad zna da će umrit nikad nije bila sretnija. njen mir me zavea i pomislila sam, u ovom trenutku u kojem mislim da svijetu nemam više ništa za dat niti imam razloga i snage za preživit još jedan dan: možda bi trebala tako probat živit: ko da imam još mjesec, il možda godinu. i radit sve kao da su mi ovo zadnji dani života.


*


uvik sam imala neke kratke veze i puno kratkoročnih ljubavnika i uvik sam na to gledala s tugom, ali pričala mi je prija kako je svaki momak s kim je pričala o tome priznao da je prevario svoju curu, a prijatelj mi je pričao da ima poznanicu koja jako voli seks sa svima pa ga svima redom predlaže i do sad joj ga niko, bio on single ili u vezi, nije odbio. i mislim se onda, možda su te moje veze bile dovoljno kratke da me većina njih nije stigla prevarit, pa neka sam onda sama, bar nema nigdi nikoga ko iznevjerava taj aspekt mog povjerenja.


*


trčala ti, plesala, vozila se ili plovila protekne jednako vremena, ali gledala sam kako neko trči i učinilo mi se da se njemu život stvarno rastegne, da više toga zbije u jednako vremena kao mi ostali, jer zbije više prostora, ali ako onda njegov ritam razvučeš do našeg – recimo ako je on sav u šesnaestinkama, a mi ostali u polovinkama – e pa ako svaku njegovu šesnaestinku prevedeš u polovinku, onda njegova partitura ispadne osam puta duža od naše.
zato volim brzinu.

iako, kad si tako brz i kad se vrijeme rastegne, svijet je oko tebe u slow motionu, kao šta je stablima sve uvik u fast forwardu, a kad smo na afteru raspravljali o tome kako treba živit, ispostavilo se da je cilj da osjećaš istovremeno sve emocije svijeta, za šta je potrebno da titraš šta bliže osi amplitude. stvar je u biti u bržem titranju jer šta brže titraš, češće stigneš na središte amplitude. znači, poanta je nekako ubrzat vrijeme, a kad trčiš, ti ga usporavaš.

pa opet ne znam kako točno da živim.

iz: relativnost


*


kao kad skroz mala dica odšetaju kud ih je volja slobodno, ali se u jednom trenu prepadnu jer se vrate iz svoje sanjarije ili očaranosti svijetom i primijete da je mama izašla iz vidnog polja pa se s onom panikicom na licu krenu osvrtat. meni treba takav ljubavni odnos, da mogu ić slobodna i tumarat kud god želim, ali da kad se osvrnem on uvik bude tu negdi blizu.
ali nikad ne bude.
i taj tren, svaki taj tren, svaki put kad mala dica uvik nanovo ugledaju mamu, to je metafora onoga šta ja ugledam, doduše u krugu od desetak ili četristotinjak kilometara, kad se uspaničena osvrnem. ugledam uvik svoje prijatelje, i mamu. pa sam, zapravo, mirna.


*


javila sam se mireli da vidim šta ima dole, rekla je da se onaj jedan momak ubija, onaj koji nam je upa zimus na kućicama javit se, i bilo je čudno šta mu se nisam sićala lica i šta sam uopće eto kao znala nekog ko se ubio. proboja se nožem pa kad mu nije uspilo, posli se u bolnici bacija kroz prozor. iz filmova smo naučili da se neki ljudi pokušaju ubit jednom pa ih posli malo prođe pa je dobro šta nisu uspili otprve. a ti, ti koji ne uspiju pa se onda opet ubiju, ko najmlađa sestra iz virgin suicides, njihove patnje su mi najstrašnije za zamislit, strašnije od onih koji pokušaju pa uspiju iz prve, jer za njih nikad nećemo znat jel to bio afekt kojem su podlegli – a kojem smo mi neki naučili ne podleć, jer nakon nepodnošljivog ipak slijede razdoblja ljepote – ili determinacija da se anihiliraju pod svaku cijenu.


*


utješno je da ja privlačim sunce. utješno je da privlačim i njega, manje, jer je moja masa manja, ali ipak, i izračunjivo, da. obrnuto uvriježenom shvaćanju, iz zakona fizike je jasno da ga, šta sam deblja, privlačim više. također je razvidno da ga, šta smo dalje, privlačim manje, obrnuto raznoraznim popularnopsihoanalitičkim spoznajama o tome kako mu rupu manjka ne smiš ispunit sasvim jer će ako mu bude skroz dobro i udobno otić, nego moraš uvik bit malo nedostupna.
utješno je i to šta zakon vrijedi podjednako za oboje, pa – makar on mene privlači malo više nego ja njega (jer je deblji) – šta dalje od mene ode, i on mene privlači manje. pa neka ga onda.

iz: newtonova pravila privlačnosti 

petak, 15. travnja 2016.

enivej, moj životni nihilizam ne može doseć nikakva empirijska lošost, pa štagod dođe, nekako ćemo ishendlat.
goran



već par dana na doprozorniku vidim one mušice. malene, malene, da ni ne vidiš jesu li u stvari mušice, nalazim crknute ili na samrti mušice koje svaki dan obrišem, ali sutra se vrate nove niotkud. zadnji val bio je nakon šta me ostavio prošli mladić pa sam zaključila da one odnekud izmile i umiru na mom doprozorniku da bi komemorirale moju umrlu vezu i odale čast mojoj patnji. ispričala sam mislavu o mušicama, on je rekao da je to glupost, rekla sam da sam radila induktivnom metodom, ali me on podsjetio da ona nije uvik najpouzdanija. ja je, uostalom, i mrzim jer mi je njena upotreba pretežito, ako se zbilja udaljim i pogledam širu sliku, i uzrok svih tih raskida.
indukcijo, crkni.

iz: umrla priroda


*


ležala sam u mraku i mislila na izbjeglice u kampu na sjeveru francuske. opirala sam se snu jer sam se bojala da će, kad zaspem, moja svijest uć u jedno od njihovih tijela i da ću se probudit u hladnoći, vlazi i blatu. prestravio me užas koji sam osjetila od pomisli da sam mogla bit tamo, ne ova ista ja, ova bi poginila davno prije, ali neka verzija mene. i onda me prestravilo olakšanje koje sam osjetila jer to nisam ja, jer je bilo sebično i užasno.


*


kad tijelo boli tek onda svrati pažnju na sebe. kad moraš mirovat da ti se okoštani kralježak ne zarije u moždinu ili se oporavljaš od operacije, kretnje su ti ograničene i živiš sav u tjelesnosti, ne možeš je zanemarit ni zaboravit. glava mi je bila smiješna u onom napuhanom kroasanu u kojeg sam umetnila vrat, ruka mi je mirno trnula u krilu, ustaljenom i pouzdanom laganom boli koja je toliko sa mnom da je već zaslužila status utjehe, uz toplinu popodnevnog sunca na betonu, tiktakanje sata, šum valova, ljetne cvrčke, prijenos utakmice ili zvuk mašine koja pere robu. gledala sam je kao mačku ili malog psa, kao da nije dio mog tijela, kao da je izvanjska, i tu sam se opet raspolovila na tijelo i svijest.


*


svaki put kad se od nekog oprostim krene me stezat u želucu: možda se više nikad ne vidimo, možda ide ka izvjesnoj smrti. svako uvik potencijalno ide u smrt – mene, naravno, ovo muči već godinama, ali sad mi je, uz ova kretanja na globalnoj političkoj i financijskoj sceni, to još snažnije. i onda se moram borit sa sobom da ih pustim, da ih pustim da idu kud moraju i nosit se s mogućnošću da je to zadnji put da ih vidim, i ako je tako, da je i to ok. a kad su kraj mene ljudi koje volim, onda sam mirnija, mirna sam jer se, ma kako se taj dan osjećala, uz njih osjećam udobno i smireno i ako umrem tad, ako nas tad neka jadna sjebana osoba ili neki dron pokolje, biće mi lakše umrit, jer sam sentimentalna pičkica. zato ako se u zadnje vrijeme družimo, znaj da mi najvjerojatnije nije bed umrit s tobom.


*


kad je baba bila djevojčica, bila je u zbjegu u el shattu. od nje sam prvi put čula tu riječ, zbjeg, i zvučala mi je lipo i uzbudljivo, jer ko kao dijete ne bi volio ić u neku daleku pustolovinu, u neki zbjeg. tamo je bila među najboljim učenicima, koje je neki autoritet pozvao na prigodno primanje, za koje svrhe je ona od neke manje dobre, al bolje opremljene učenice posudila postole, jer nemoš ić bosa na audijenciju pred autoritet, šta je bila činjenica koju, ako si poznavala moju babu, nisi pred njom osporavala.
tamo su im održali govor, dali jest, a onda svima koji su bili bosi podilili novi par postola.
neki ljudi imaju ratne priče iz devedesetih, ja imam samo iskustvo hrvatskog antiratnog popa, pakiranja za sklonište i drill tetinih vojnih vježbi s terace. i imam tu babinu priču, koja mi je kako sam starila zvučala sve tužnije, ali mislim se sad, u egiptu mora da je ipak bilo malo toplije nego u egejskom moru.


*


ne znam zašto ja uvik mislim da ne mogu nešto savladat i da su neki zalogaji preveliki: zato nisam upisala težak studij, naučila svirat bas, niti sam ikad vatala najpopularnijeg momka, ali živo se sjećam kako sam s četri godine tila znat pisat, ne čitat, jer sve sam slikovnice znala napamet, nego baš pisat, da mogu ispisivat razne rukopise. jednom sam cijeli blok ispisala spiralnim žvrljotinama u paralelnim redovima, i sjećam se, nije mi bilo toliko do toga da nešto kažem, koliko do imanja rukopisa – ispisane sveske – i sjećam se koliko mi se nemogućim činilo da ću ikad naučit pisat. ali sam ipak naučila i to uopće ne znam kako, šta znači da nije bilo traumatično nit teško nego nekako usput, i mislim se: zašto sam nakon toga odustala od upuštanja u velike pothvate?


*


kaže mi ona nek budem dostojanstvena i nek ne pišem o njemu. al nije mi bed patit javno. nije on učinija ništa posebno i vrijedno spomena da izazove tugu, osim šta me ostavija, sve ostalo, i ono prije i ono posli, učinila sam ja. potpuno sam ga iskreirala, prvo osobine i značajke, a zatim važnost i relevantnost, relevantnost po mene. dakle, ne da patnja pripada meni iz nekih mutnih pjesničkih razloga, nego mi istinski pripada, jer istinski potječe samo od mene.


*


pogledala sam film o time travelu i sad se osim ostalih stvari bojim i buduće sebe koja može doć i onesposobit mene kako bi me zamijenila u ovom tajmlajnu kojeg je već proživila, kako ne bi napravila neke greške. makar, to bi možda bilo ok, sve dok me onesposobi na neki ugodan način.
kad malo razmislim,
mogla bi se ja vratit nazad i zamijenit izvornu sanu.


*


kad sam se vraćala pijana doma učinilo mi se to tako apsurdnim: da se svi vraćamo doma spavat, a ne ostanemo tamo di se zateknemo. posli sam, nešto trjeznija, zaključila da nas je na to vjerojatno kondicionirao onaj ježurka ježić, kojeg smo svi ko djeca znali napamet, a koji je povazdan lutao al se uvik vraćao svojoj kući.