srijeda, 6. srpnja 2016.

jesi što spoznala u zadnje vrijeme? 
mislav



ima ljudi koji se dogovore za neko druženje, ali im onda uleti neka zanimljivija opcija pa ovo prvo otkažu. a neki su skroz pravični pa bez obzira šta im je u tom trenu napetije to drugo kažu: sori, ono sam prvo obeća. takvi su kao ok i bolje osobe od onih prvih al ja osobno ne bi tila da se neko nađe sa mnom samo zato šta je obeća – zato uostalom i volim mislava – plus nek meni kažu ovi pravični kako se ponašaju kad se požele rastavit? zašto tad ne kažu drugoj oprosti već sam svojoj ženi obećao bit s njom. ili zajebi brak, zašto ikad prekinu ijednu vezu, ako su obećali? to ja ne razumim. zašto me i ti pravični ostavljaju.


*


onaj istočnjački filing da smo svi dio jednoga, da je sva materija povezana i da nema granica među stvarima, mislim da bi to možda mogla uspit osjetit da mi recimo odsiku šaku i bace je u stranu: to bi i dalje bila moja šaka, iako bi sad bila odvojena od mene; bila bi istovremeno dio mene i nešto izvanjsko. onda bi se možda malo pobrisala granica između mene kao integralnog tijela i ostatka materije. možda bi onda shvatila da je sve povezano ko ja i ta ruka. možda je tako kad rodiš dijete? al pitam se bil i moj duh morao bit naokolo, u drugim stvarima? jer, moj duh je uglavnom u mojoj glavi, nekako ga osjećam tu di su mi ova glavna osjetila i nije da ga nešto baš osjećam u šaci.


*


kad kažu: poremećaji ličnosti, pretpostavlja se da postoji neka neporemećena ličnost - kužim da postoji društvu idealna ličnost koju je neko nekad zamislija i postala je norma, al kako oni znaju da je moja ličnost po difoltu takva, njima idealna, kad je zdrava, a da je ova sad ličnost poremećena? kako oni znaju ko sam ja inače? to možda znaju moji prijatelji ali ideološki aparat države sigurno ne zna. oni bi najradije svakoga proglasili poremećenom ličnošću da ga mogu izliječit.


*


neka cura mi je pričala kako njen bivši ima mali kurac i pitam se, jel u redu da mu to spomenem? mislim da nije u redu nikome pričat o ničijem kurcu i ja ne bi pričala nekim tamo poznanicama da mi bivši ima maloga, da je to slučajno slučaj, pa ne bi ni njemu pričala da sam čula da ima maloga jer trač je i dalje trač, a makar ja puno pričam o svemu tom općenito, ne želim prokazivat. al opet, možda bi mu trebala dat do znanja šta sam čula o njegovom kurcu ko šta daš do znanja nešto šta znaš o nekom – npr da je vara i laga – pa ispadne da si zna krivo, ono, da mu dam priliku da mi kaže: nije mi mali. ili bar da zna da znam. ne znam koja je ovde etiketa a bonton mi ništa ne pomaže. stvarno bi nam dobro doša neki novi bonton, neki naputak za nepizdunski i ugodan suživot suvremenih misaonih bića.


*


kako je tužno biljkama; svi ih uvik upotrebljavaju za neke metafore o strpljivosti i ustrajnosti i kao, korijen će nać put kroz asfalt, biljka će niknut di god sjeme padne, rašće i u pukotini između dvi stine, ali gledam stabla pod svojim prozorom i pokušavam s njima uspostavit nekakav emotivan odnos, nekakvu vezu, jer sam usamljena, i došlo mi ih je žao, jer ona odavde nikako ne mogu pobić, cili život rastu tu, na granici dvaju kvartova, među penzionerima i uz zvuke folklornog ansambla koji dole ima probe. a ja ipak mogu pobić, ako nađem snage i drugi jeftin stan s pogledom na zapad. mogu i otputovat na more i popet se na brdo i tamo onda mirno stajat, mogu otić na koncert i u limb, sestri na balkon, goranu pod prozor i u london vidit drage, daleke ljude, a stabla moraju stajat tamo dokle god su živa. stabla doduše vjerojatno nemaju draga, daleka stabla koja bi im falila i uostalom, ona su navodno sva umrežena pod zemljom nekim nervnim sustavom, al svejedno. masu je depresivnije gledat ta stabla nego one umiruće mušice.


*


jednom kad me minula ona faza u kojoj sam mogla nekog barit po godinu dana, zadržat napetost i zaljubljenost mjesecima, u kojoj sam imala puno strpljenja, malo godina i dostatno ideala da to izvedem, došla sam u fazu, došli smo više-manje svi mi, da sve ide brzo i ako te neko neće, ideš odma tražit dalje. meni se nikad nije moga sviđat neko za kog bi saznala da mu se ja nimalo ne sviđam, za takvima nisam ni patila – tek kad bi me ostavili, patila bi, od boli i povrijeđenosti, al ne bi me duže od par dana držalo da bi tila bit s njima. i tako sam ja tražila dalje i uvik se bezglavo bacala, jer kako gogo kaže, ne možemo si sad ni dopustit nekog godinu dana upoznavat, a kažem ja da treba uletit pa kasnije revidirat, i tako sam ja ulijetala, a sad, sad nemam nikakve volje ni želje bit s nikim. ne s nikim konkretnim nego niti s nekim apstraktnim. ne zamišljam da je zgodni usputni poznanik možda moja sljedeća ljubav, ne snatrim o nikome, nikoga ne želim i ne trebam nikoga.

onda sam razmišljala kako ja nikad nisam vatala one za koje sam znala da ih ne mogu imat, nisam se općenito nikad vatala stvari za koje sam mislila da ih neću moć napravit i nisam ih ni želila – to je moj kukavičluk i svjesna sam ga, ali i moja supermoć – možda je to i sad na stvari. kao šta prije nisam vatala najpopularnijg momka kojeg su vatale sve moje prije jer je bilo prenaporno i nisam tila ni pomišljat da bi se mogla probit kroz tu konkurenciju, tako sad ne mogu ni pomislit da bi iko, ikad, mogao bit sa mnom ovakvom, da bi ja ovakva mogla bit s ikim više, ikad, da bi iko, takav, takvi kakvi su, ikad mogao meni bit dobar, da bi ikad sa svojim mozgom našla nekog kompatibilno poremećenog mozga a da bi taj mogao uopće bit u vezi, il da bi u njoj mogla bit ja. možda sam jednostavno odustala ne jer me minula želja, nego jer znam da ne mogu pa šta ću zakurac patit. al dobro, i dalje ih sanjam.


*


u zadnje vrime sam na samoproglašenom, bespravno proglašenom, bolovanju i mrvu sam izvan svega i to me odmara, makar je filing izdajnički, al mi bude drago kad vidim svoje drugove kako su jebeni dok se zalažu za bolji svijet. onda zamišljam da sam umrla i da ih gledam iz bijele svjetlosti, jer svejedno je di sam kad nisam kraj njih nego u krevetu. kad nisam kraj njih mogu lipo bit i na drugom svijetu. jedino šta se preko ovih granica probijaju poruke, al i da sam na drugom svijetu bilo bi ok jer bi znala da su dobri, da me vole i da ih volim, i bilo bi ok sve dok bi tu i tamo smila bacit pogled na njih ko šta sad bacim na fejsu. i sve dok nisam u nebitku. zato ću se nadat vječnom bitku, a to će mi dobro doć, nadat se nečemu, kad se već ne nadam ničemu konkretnom tu na zemlji.

i na koncertu sam bila sama, na onom na kojem sam baš tila bit s ekipom al se nisam mogla više probijat kroz gužvu pa sam stala sa strane, sama. kako sam u zadnje vrime u dosluhu sa svemirom, odsvirali su moju najdražu stvar i bila sam sretna tako sama, a onda sam, zbog tog dosluha, na displeju pored stejđa u dugom close upu ugledala svoje vesele prijatelje kako guštaju i mašu i onda već pomalo nisam znala jesam li možda ipak umrla i guštam u predstavi s margine, jer otkad pijem tablete sve gledam kao film, s distance, ne nervira me, ne dira i ne boli kao život koji se događa meni nego ga promatram ko film i najviše volim gledat lipe slike i ljude koje volim i slušat lipu muziku i jest lipu hranu, ono rijetko kad jedem. sad se konačno moja osjetilna percepcija poklapa s filingom koji je neprestano tu: da ja zapravo ne postojim.


*


svanulo je, krenila sam doma, vozila sam se i slušala najdražu stvar, na semaforu je bilo crveno, zadnjih dana je na raskrižjima u svim smjerovima crveno i teško mi padne zaustavit se taman kad počinje najbolji dio pisme, al sad su ulice bile prazne pa sam samo ubrzala i pojurila preko taman kad je počea refren.






ponedjeljak, 9. svibnja 2016.

meni je super kak stabla ne bježe. 
matko


ostavio mi je poruku na komadu salvete. nisam je uspila skroz pročitat al sam dokučila da je nešto romantično. stavila sam tu salvetu po strani, računala sam da će poslužit za obrisat suze kad me ostavi.


*


jedini put kad sam stvarno bila na samrti bilo je pred onaj put u veneciju di sam trebala uvatit avion za pariz, koji je, pak, treba past. zadnjih par dana provela sam znajući da su mi to zadnji dani života i ponašala se u skladu s tim. vidila sam sve drage ljude i s njima izmijenila značajne dijaloge i emotivne oproštaje. pozdravljala sam se s gradom, najdražim cipelama, pranjem zubi u svojoj kupaoni i kutom pod kojim sunce pada na moj balkon, opraštala se od glatkoće kojom mi kaša klizi niz grlo, rute kojom idem do faksa i vjetra u licu, od prljavštine krivog i načina na koji se moji prijatelji međusobno vole. pa onda od sebe, ružnih dijelova svog tijela, boje očiju, dodira kose na vratu, načina na koji vršim nuždu, plakala sam nad svojim higijenskim ritualima, voleći ih i voleći sebe, cijeneći svaki trenutak života jer ga je ostalo tako malo, jer mi je izmicao i jer sam naravski tek tad vidila šta sam cilo vrime imala i kako jebenu stvar još tako kratko imam. i svaki trenutak bio je stostruko jače proživljen, svi moji osjeti bili su aktivirani istovremeno i stalno, boje su bile jače, zvukovi jasniji, harmonija kakofonije stalno prisutna, svaka pora osjećala je pomak zraka, a svaki djelić tetive pomak mene.

gledala sam film katastrofe, jedan od onih koji mi daju isti tip katarze kao pjesme od smithsa: isplačem sve šta imam, al imaju taj ritam koji me polako digne, razriješenu, i ova je rekla da otkad zna da će umrit nikad nije bila sretnija. njen mir me zavea i pomislila sam, u ovom trenutku u kojem mislim da svijetu nemam više ništa za dat niti imam razloga i snage za preživit još jedan dan: možda bi trebala tako probat živit: ko da imam još mjesec, il možda godinu. i radit sve kao da su mi ovo zadnji dani života.


*


uvik sam imala neke kratke veze i puno kratkoročnih ljubavnika i uvik sam na to gledala s tugom, ali pričala mi je prija kako je svaki momak s kim je pričala o tome priznao da je prevario svoju curu, a prijatelj mi je pričao da ima poznanicu koja jako voli seks sa svima pa ga svima redom predlaže i do sad joj ga niko, bio on single ili u vezi, nije odbio. i mislim se onda, možda su te moje veze bile dovoljno kratke da me većina njih nije stigla prevarit, pa neka sam onda sama, bar nema nigdi nikoga ko iznevjerava taj aspekt mog povjerenja.


*


trčala ti, plesala, vozila se ili plovila protekne jednako vremena, ali gledala sam kako neko trči i učinilo mi se da se njemu život stvarno rastegne, da više toga zbije u jednako vremena kao mi ostali, jer zbije više prostora, ali ako onda njegov ritam razvučeš do našeg – recimo ako je on sav u šesnaestinkama, a mi ostali u polovinkama – e pa ako svaku njegovu šesnaestinku prevedeš u polovinku, onda njegova partitura ispadne osam puta duža od naše.
zato volim brzinu.

iako, kad si tako brz i kad se vrijeme rastegne, svijet je oko tebe u slow motionu, kao šta je stablima sve uvik u fast forwardu, a kad smo na afteru raspravljali o tome kako treba živit, ispostavilo se da je cilj da osjećaš istovremeno sve emocije svijeta, za šta je potrebno da titraš šta bliže osi amplitude. stvar je u biti u bržem titranju jer šta brže titraš, češće stigneš na središte amplitude. znači, poanta je nekako ubrzat vrijeme, a kad trčiš, ti ga usporavaš.

pa opet ne znam kako točno da živim.

iz: relativnost


*


kao kad skroz mala dica odšetaju kud ih je volja slobodno, ali se u jednom trenu prepadnu jer se vrate iz svoje sanjarije ili očaranosti svijetom i primijete da je mama izašla iz vidnog polja pa se s onom panikicom na licu krenu osvrtat. meni treba takav ljubavni odnos, da mogu ić slobodna i tumarat kud god želim, ali da kad se osvrnem on uvik bude tu negdi blizu.
ali nikad ne bude.
i taj tren, svaki taj tren, svaki put kad mala dica uvik nanovo ugledaju mamu, to je metafora onoga šta ja ugledam, doduše u krugu od desetak ili četristotinjak kilometara, kad se uspaničena osvrnem. ugledam uvik svoje prijatelje, i mamu. pa sam, zapravo, mirna.


*


javila sam se mireli da vidim šta ima dole, rekla je da se onaj jedan momak ubija, onaj koji nam je upa zimus na kućicama javit se, i bilo je čudno šta mu se nisam sićala lica i šta sam uopće eto kao znala nekog ko se ubio. proboja se nožem pa kad mu nije uspilo, posli se u bolnici bacija kroz prozor. iz filmova smo naučili da se neki ljudi pokušaju ubit jednom pa ih posli malo prođe pa je dobro šta nisu uspili otprve. a ti, ti koji ne uspiju pa se onda opet ubiju, ko najmlađa sestra iz virgin suicides, njihove patnje su mi najstrašnije za zamislit, strašnije od onih koji pokušaju pa uspiju iz prve, jer za njih nikad nećemo znat jel to bio afekt kojem su podlegli – a kojem smo mi neki naučili ne podleć, jer nakon nepodnošljivog ipak slijede razdoblja ljepote – ili determinacija da se anihiliraju pod svaku cijenu.


*


utješno je da ja privlačim sunce. utješno je da privlačim i njega, manje, jer je moja masa manja, ali ipak, i izračunjivo, da. obrnuto uvriježenom shvaćanju, iz zakona fizike je jasno da ga, šta sam deblja, privlačim više. također je razvidno da ga, šta smo dalje, privlačim manje, obrnuto raznoraznim popularnopsihoanalitičkim spoznajama o tome kako mu rupu manjka ne smiš ispunit sasvim jer će ako mu bude skroz dobro i udobno otić, nego moraš uvik bit malo nedostupna.
utješno je i to šta zakon vrijedi podjednako za oboje, pa – makar on mene privlači malo više nego ja njega (jer je deblji) – šta dalje od mene ode, i on mene privlači manje. pa neka ga onda.

iz: newtonova pravila privlačnosti 

petak, 15. travnja 2016.

enivej, moj životni nihilizam ne može doseć nikakva empirijska lošost, pa štagod dođe, nekako ćemo ishendlat.
goran



već par dana na doprozorniku vidim one mušice. malene, malene, da ni ne vidiš jesu li u stvari mušice, nalazim crknute ili na samrti mušice koje svaki dan obrišem, ali sutra se vrate nove niotkud. zadnji val bio je nakon šta me ostavio prošli mladić pa sam zaključila da one odnekud izmile i umiru na mom doprozorniku da bi komemorirale moju umrlu vezu i odale čast mojoj patnji. ispričala sam mislavu o mušicama, on je rekao da je to glupost, rekla sam da sam radila induktivnom metodom, ali me on podsjetio da ona nije uvik najpouzdanija. ja je, uostalom, i mrzim jer mi je njena upotreba pretežito, ako se zbilja udaljim i pogledam širu sliku, i uzrok svih tih raskida.
indukcijo, crkni.

iz: umrla priroda


*


ležala sam u mraku i mislila na izbjeglice u kampu na sjeveru francuske. opirala sam se snu jer sam se bojala da će, kad zaspem, moja svijest uć u jedno od njihovih tijela i da ću se probudit u hladnoći, vlazi i blatu. prestravio me užas koji sam osjetila od pomisli da sam mogla bit tamo, ne ova ista ja, ova bi poginila davno prije, ali neka verzija mene. i onda me prestravilo olakšanje koje sam osjetila jer to nisam ja, jer je bilo sebično i užasno.


*


kad tijelo boli tek onda svrati pažnju na sebe. kad moraš mirovat da ti se okoštani kralježak ne zarije u moždinu ili se oporavljaš od operacije, kretnje su ti ograničene i živiš sav u tjelesnosti, ne možeš je zanemarit ni zaboravit. glava mi je bila smiješna u onom napuhanom kroasanu u kojeg sam umetnila vrat, ruka mi je mirno trnula u krilu, ustaljenom i pouzdanom laganom boli koja je toliko sa mnom da je već zaslužila status utjehe, uz toplinu popodnevnog sunca na betonu, tiktakanje sata, šum valova, ljetne cvrčke, prijenos utakmice ili zvuk mašine koja pere robu. gledala sam je kao mačku ili malog psa, kao da nije dio mog tijela, kao da je izvanjska, i tu sam se opet raspolovila na tijelo i svijest.


*


svaki put kad se od nekog oprostim krene me stezat u želucu: možda se više nikad ne vidimo, možda ide ka izvjesnoj smrti. svako uvik potencijalno ide u smrt – mene, naravno, ovo muči već godinama, ali sad mi je, uz ova kretanja na globalnoj političkoj i financijskoj sceni, to još snažnije. i onda se moram borit sa sobom da ih pustim, da ih pustim da idu kud moraju i nosit se s mogućnošću da je to zadnji put da ih vidim, i ako je tako, da je i to ok. a kad su kraj mene ljudi koje volim, onda sam mirnija, mirna sam jer se, ma kako se taj dan osjećala, uz njih osjećam udobno i smireno i ako umrem tad, ako nas tad neka jadna sjebana osoba ili neki dron pokolje, biće mi lakše umrit, jer sam sentimentalna pičkica. zato ako se u zadnje vrijeme družimo, znaj da mi najvjerojatnije nije bed umrit s tobom.


*


kad je baba bila djevojčica, bila je u zbjegu u el shattu. od nje sam prvi put čula tu riječ, zbjeg, i zvučala mi je lipo i uzbudljivo, jer ko kao dijete ne bi volio ić u neku daleku pustolovinu, u neki zbjeg. tamo je bila među najboljim učenicima, koje je neki autoritet pozvao na prigodno primanje, za koje svrhe je ona od neke manje dobre, al bolje opremljene učenice posudila postole, jer nemoš ić bosa na audijenciju pred autoritet, šta je bila činjenica koju, ako si poznavala moju babu, nisi pred njom osporavala.
tamo su im održali govor, dali jest, a onda svima koji su bili bosi podilili novi par postola.
neki ljudi imaju ratne priče iz devedesetih, ja imam samo iskustvo hrvatskog antiratnog popa, pakiranja za sklonište i drill tetinih vojnih vježbi s terace. i imam tu babinu priču, koja mi je kako sam starila zvučala sve tužnije, ali mislim se sad, u egiptu mora da je ipak bilo malo toplije nego u egejskom moru.


*


ne znam zašto ja uvik mislim da ne mogu nešto savladat i da su neki zalogaji preveliki: zato nisam upisala težak studij, naučila svirat bas, niti sam ikad vatala najpopularnijeg momka, ali živo se sjećam kako sam s četri godine tila znat pisat, ne čitat, jer sve sam slikovnice znala napamet, nego baš pisat, da mogu ispisivat razne rukopise. jednom sam cijeli blok ispisala spiralnim žvrljotinama u paralelnim redovima, i sjećam se, nije mi bilo toliko do toga da nešto kažem, koliko do imanja rukopisa – ispisane sveske – i sjećam se koliko mi se nemogućim činilo da ću ikad naučit pisat. ali sam ipak naučila i to uopće ne znam kako, šta znači da nije bilo traumatično nit teško nego nekako usput, i mislim se: zašto sam nakon toga odustala od upuštanja u velike pothvate?


*


kaže mi ona nek budem dostojanstvena i nek ne pišem o njemu. al nije mi bed patit javno. nije on učinija ništa posebno i vrijedno spomena da izazove tugu, osim šta me ostavija, sve ostalo, i ono prije i ono posli, učinila sam ja. potpuno sam ga iskreirala, prvo osobine i značajke, a zatim važnost i relevantnost, relevantnost po mene. dakle, ne da patnja pripada meni iz nekih mutnih pjesničkih razloga, nego mi istinski pripada, jer istinski potječe samo od mene.


*


pogledala sam film o time travelu i sad se osim ostalih stvari bojim i buduće sebe koja može doć i onesposobit mene kako bi me zamijenila u ovom tajmlajnu kojeg je već proživila, kako ne bi napravila neke greške. makar, to bi možda bilo ok, sve dok me onesposobi na neki ugodan način.
kad malo razmislim,
mogla bi se ja vratit nazad i zamijenit izvornu sanu.


*


kad sam se vraćala pijana doma učinilo mi se to tako apsurdnim: da se svi vraćamo doma spavat, a ne ostanemo tamo di se zateknemo. posli sam, nešto trjeznija, zaključila da nas je na to vjerojatno kondicionirao onaj ježurka ježić, kojeg smo svi ko djeca znali napamet, a koji je povazdan lutao al se uvik vraćao svojoj kući.

nedjelja, 24. siječnja 2016.

mogu bit sam. ali na suncu.
ante

pa šta je loše sa širokim masama? svi imamo iste procese u srcima!
marina b.b.




sidila sam na afteru, svirala je neka dobra muzika koja me sitila na ono kad sam bila na festivalu, kad smo i ja i svijet oko mene bili najjebeniji, i mislila sam se: marina sad spava u helsinkiju i ujutro će dojit i uzgajat svoju obitelj i odjednom mi je bilo svejedno jer ako me u nečemu nisu uspili sjebat, nisu mi uspili uvalit odgovornost za reprodukciju. nek o tom brinu drugi ili druge, ja ću tu do zore hengat na afteru i pit i ne spavat i ujutro neću bit za ništa kad se dignem ali ni ne moram bit za ništa. kad je već život takav da mi ništa ne nadolazi, ja nemam odgovornost da ga reproduciram, mogu samo živit. mogu se i uništit i sve, jer bez obzira kolko se uništim, neko drugi će se pobrinit za reprodukciju.


***


dan je na merkuru duži od godine – jer merkur se sporije okreće oko sebe nego oko sunca. treba učit o svijetu, jer ovakvi podaci nam ukazuju na to kako su pojmovi, poput dana koji je nama uvik kraći od godine i godine koja nam je uvik duža od dana, pojmovi u koje smo zarobili svijet, arbitrarni, premda uvjetovani, ovdje čak prirodom, ali nije ni ova priroda kojoj mi imamo izravnog pristupa jedina, niti po njoj možemo mjeriti cijeli svijet.
to me dovelo do novog pitanja: dal bića koja žive na raznim planetima prilagode svoj ciklus spavanja danu svog planeta, ili se oni možda ravnaju po godini?

iz: geocentrizam


***


nisam zaposlena pa me posljedično poslodavci ne mogu u šaci držat prijetnjom otkazom i ucjenjivat gomilom nezaposlenih koja poredana čeka da uskoči na moje radno mjesto. mene zato mogu u šaci držat time šta mi ne isplate honorar, sustavno mi ne isplaćuju honorare, ili ih ne isplaćuju do kraja, uostalom, i kad sam bila u radnom odnosu nisu mi isplaćivali plaću. al mene ne drže u šaci prijetnjom da će me smijenit ili tim neisplaćivanjem mojih novaca. mene drže u šaci time šta mi ne ostavljaju prostora da ih sjebem bar malo time šta ću im otkazat suradnju, za šta znam da bi im zaista bilo kazna, pa svima koji se budu interesirali za taj posao snažno sugerirat da ga odjebu. jer, ko šta kaže vesna, da, dobro je pronijeti glas, al šteta je što ima toliko rezervne armije radne snage da ove za života nećemo ugrozit našim istinitim glasinama.

iz: rad


***


kako u star warsima i ostalim filmovima o svemiru uvik slete točno na onaj dio planete di se nalazi taj kojeg traže? ono, najviše u krugu od par stotina metara. pa jel oni poznaju geografiju svake fakin planete u sustavu, jesu svi tolko dobri iz zemljopisa, i kako to da uvik odlično poznaju whereabouts svakog živog koga su ikada sreli ili poželjeli potražit? dobro, kužim za jedije, oni osjećaju silu pa ih ona biće povuče di će točno na planeti sletit, ali ovi ostali?


***


stvar s bakama je ta šta da bi postala baka ne moraš napravit ništa, osim u nekom trenutku ekšli bit nekom majka, i eventualno, po potrebi, gnjavit da oćeš unuke. i tako ne napraviš ništa, a dobiješ jedan ekstra status i moš se po miloj volji hvalit ulogom. ulogom koja automatski podrazumijeva autoritet i ljubav i koja te legitimira i van najuže zajednice time šta sad tvoja, godinama, izgledom, predrasudama i tradicijom dobivena titula babe ima i materijalnu podlogu, koja je transformira u nešto ljepše: baku. zato valjda ljudi vole postat baka.

iz: škatule batule, titule fritule


***


vozila sam se i slušala radio, kad je naletila emisija o svemiru pa sam radosno krenila slušat. voditeljica je najavila „nova otkrića ali i znanstvene činjenice o našem“ pozor, našem, svemiru.
saznala sam da će pričat o tome kako je „jedna divovska crna rupa pojela jednu zvijezdu“, kao da će čitat dječju slikovnicu čija je radnja smještena u neki rabelaisovski svemir. moliću, kasnije se crna rupa i podrignula.


***


ovi u filmovima šta nakon prekida spremaju memorabilije u kutije na onu najvišu policu u svojim zidnim ormarima, koji su to amateri. di su oni bili kad sam ja na krovu palila uspomene, o kojima nemam sasvim jasnu sliku jer sam tijekom iste epizode zapalila i relevantne stranice svog dnevnika.


***


- marko, mislim da sam u tridesetoj shvatila kako sam se trebala ponašat u dvadesetima. ko junakinja francuskog novog vala.
- može.
- ali to sam shvatila tek u tridesetima. šta bi od mene bilo da sam to shvatila u dvadesetima!
- pa ponašala si se ti tako u kasnim dvadesetima.
- možda malo s dvajsšest. s dvajsedam. jel stvarno misliš da sam se tako ponašala?
- je.
- ali sad moram shvatit kako se ponašat u tridesetima. nadam se da to neću shvatit s četrdeset.
- tridesete su nove dvadesete.
- jel je? jel misliš da je kasno za mene sad da budem junakinja francuskog novog vala?
- nikad ni za jednu ženu nije kasno, osim ako ima pedeset.


***


došla sam doma, tu je sve bilo prazno. vukla sam se po kući radeći sve nešto tu i ponešto tamo, bez snage da se operem ili nečeg prihvatim. ranije sam bila kod sestre di me zaskočilo da ošišam matka i anu, mislila sam da će ispast grozno, kad se osjećam nikako, ali ispali su skroz dobro, matko će moć potražit posal s novom frizurom plus vježbale smo rekvijem. u nedostatku drugih, zadala sam si kao jedini cilj uspit to nalito otpivat u crkvi, makar mi se na probama uvik plače od nemoći. andrea kaže da mi žene ranije odustajemo ali ja sam ovaj put odlučila ne posustat makar pišala krv.

naizmjence sam plenkala i plakala, mijenjala ploče i vukla se po stanu pa odlučila pisat, jer to mora da su aktivnosti za usamljene, čitanje i pisanje, ali sam onda na sušilu ugledala izgužvan fabrizijev ćilim pa sam ga krenila opeglat, kako mi je sugerirala sestra. klečala sam i peglala taj ćilim, magnetic fieldsi su svirali tridesetu od 69 love songs i mislila sam se kako mora da je to ipak najusamljenija aktivnost od svih.

utorak, 1. prosinca 2015.

triba povuć crtu. ili lajnu ili crtu.
natko.

nema te edukativne literature koja se ne može pretvoriti u građaski rat.
mislav



kako mi se ništa ne dešava i na svakom polju se redaju samo failovi, odlučila sam diplomirat taj francuski. imam za položit tumačenje starofrancuskih tekstova, sve onako detaljno, uz rječnik i gramatiku, i ne mogu se nikako uživit, a one priče da će mi razumijevanje historije neke riječi pomoć u prevođenju me ne pale pa sam odlučila intrinzičnu motivaciju pronać u tome da ozbiljno uzmem kao realnu opciju putovanje kroz vrijeme u neki srednjovjekovni setting di ću onda bit faca među svojim suputnicima jer ću se na, doduše nezgrapnom, al unatoč tome tečnom starofrancuskom sporazumijevat s onovremenom ekipom koristeći suvereno svih 6000 starofrancuskih glagola u oba drevna padeža i postavljat temelje za klasno osvještenje kmetova.


*


kad me profesor duda na tamo negdi drugoj godini upitao koje još kolegije uz njegov slušam, rekla sam: novi historizam kod kolege šporera, pa me on ispravio da nije meni šporer kolega nego profesor. ali mene je bunilo, pomalo namjerno, to šta su profesori nas zvali kolege i što smo mi sebe međusobno smili zvat kolege, ali premda ta riječ podrazumijeva uzajamnost, duda je bio u pravu, nismo tako smili zvat profesore. kužim ja da mi nismo jednaki po rangu, i okej je, oni su pročitali više toga, oni su istraživali više toga, oni znaju više i ako ništa drugo, odradili su taj rad stjecanja zvanja, a rad je sam po sebi vrijedan poštovanja, ali kad već nismo jednaki, zašto onda sistem inzistira da nas takvima prikazuje? ili se samo svi volimo loptat tom fensi riječju koja nam daje nekakav status. al to mi je sve skupa malo kao kad odeš kod neke rodbine u posjet pa je sve udvorno i bez pravog sadržaja i emocije.

iz: školstvo; hijerarhija


*


mislila sam se, prinčevi i tajkunski sinovi, oni odmalena znaju da će naslijedit carstvo i to očekuju pa odrastaju s mišlju da su povlašteni status nečime zaslužili, a tu predodžbu im legitimira budući vrhovni status. a kako bi lipo bilo da odrastaju ne znajući da će upravo oni bit prinčevi i tome se nadaju pa ala sriće i poniznosti kad do toga dođe. s tim da, kad budući vladari odrastaju u demokraciji, oni ne znaju da će upravo njih odabrat pa kad ih odaberu opet nisu ponizni. opet dolazim do toga da kako bi lipo bilo da je društvo besklasno pa da niko ne bude princ i da se niko tome ni ne nada i da niko ni ne zna za prinčeve. ili, ipak, da zna, mora znat, moramo pamtit prošlost da budemo sigurni da se ne ponovi.


*


kod prekarnosti i bolovanja nije jedina loša stvar to šta prekarijat bolovanja nema, šta ima samo dedlajne i šta moraš radit bolesna kako god znaš, ili odustat od gaže, nekog sjebat i ispast nesposobna, ili pak ovisit o solidarnosti drugova. ali meni je grozan još jedan aspekt: to šta ne mogu nekome s kim surađujem, računovotkinji il nekome ko zove i pita kaće honorar, reć da sam na bolovanju, jer mi to zvuči kao da se kitim tuđim perjem, kao da lažem i predstavljam se za nešto šta nisam, i šta nisam ni zaslužila bit  osoba u radnom odnosu  pa kažem ispričavam se bolesna sam, i onda to bude prečudno i preintimno, jer riječ bolovanje nudi distancu, a riječ bolest im servira svu moju prljavu tjelesnost ravno u krilo i ispadam overšering frik.

nije teško samo to šta nemam sva ta socijalna prava koja bi kao građanka ove države, uostalom i svijeta, morala imat, mnogi nemaju ni zdravstveno niti doktora koji bi im proglasija to jebeno bolovanje, negu me zakidaju i za čisto nominalni status, koji bi mi mogao dat malo dostojanstva i utjehe, i to taj bijedan status osobe na bolovanju, status poštovanog, ali privremeno indisponiranog člana društva.

iz: prekarijat; rad


*


kad se vjenčaš pa ti dođe imigracijska kontrola pa provjerava jel stvarno živite skupa i jel ti znaš marku njegove pjene za brijanje i stranu kreveta na kojoj spava. pod uvjetom da ti uopće dozvole da se vjenčaš. e pa šta oni imaju meni upadat u intimu? ne mislim zadirat u intimu time šta je provjeravaju, a gledaj brate kad ti se gleda, nego šta njima ima bit relevantno koji je karakter moje intime, šta oni imaju dirat u moju intimu normirajući je, šta ih briga živim li ja s partnerom il ne i seksamo li se il ne i jesmo bliski il ne – time država doslovno nameće tip odnosa koji bi mi morali imat, a da bi ih ona prepoznala. a odnosa je tako puno i ne mora moj bit isti ko drugi i šta se država ima petljat u to? država je fašist.

i šta se brak ima ne smatrat valjanim ako nije konzumiran – šta crkvu briga jesam ja slučajno aseksualna osoba? shvaćam da ju je briga iz natalitetne perspektive, ali ipak, koji kurac?
zato sam odlučila odbacit neke institucije.

iz: vjenčanja


*


luka je nešto laprdao o tome kako je nama isus otkupio grijehe i zapitala sam se, jel to kao kad banka otkupi nečiji dug od nekog trećeg? ali banka to izvede tako da je u konačnici sve opet na račun dužnika i onda se pitam, pitam se zašto je isus na tako neprofitabilan način otkupljivao grijehe i duge naše? zašto je na kraju on preuzeo sav rizik?

iz: seku(la)ritizacija; bankarstvo


*


goran je napisao članak o privatnim arbitražnim sudovima pa sam čitala jer je napisao on, plus u sklopu novog procesa rada na sebi svakodnevno čitam bilten. to je privatni sud u kojem ti i ja dođemo, odaberemo vrstu i parametre usluge i onda platimo da nam neko kaže ko je u pravu i kako trebamo postupit.
i mislim se, neće to funkcionirat, jer ko ima para za još i sud plaćat? samo oni koji imaju tolke pare i tolke veze da do suda ni ne dođu.
ali još i važnije, ne pada mi na pamet, ako se recimo sporim s tobom ko je kriv za naš prekid i ko je tu drugom učinio veću nepravdu, odluku o tome stavit u ruke nekom tamo privatnom sudu, jer čim on uzima naše pare, znači da može meni iza leđa uzet i tvoje pare i onda reć da si ti tu pravednik a ja zla očajnica. spor ne može bit roba, spor je uzvišen i njime trebaju ravnati drevna vijeća mudrih staraca, kraljevi koji pilaju djecu na pola, bogovi i država, u koju ne vjerujem ništa više nego u boga ili u seosko vijeće u kojem nema ni jedne žene, ali ipak, iza države stoji zakon i makar mi se ne sviđao taj zakon, on je isti za sve nas i daje mi neki privid jednakosti i pravednog postupanja sa svima nama u državi. a na privatnom sudu mi se sami dogovorimo po kojem zakonu da nam sude. pa da se to možemo dogovorit, onda se ne bi svađali. da se slažemo oko toga kako treba glasit zakon ljubavi.
oni žele komodificirat naš spor, a kad već nemam tvoju ljubav ni tebe, naša zavada je jedino šta mi ostaje i na nju ne mogu stavit cijenu.

iz: sudstvo