srijeda, 5. rujna 2018.

- mislave, ti nikad nećeš do kraja shvatit moje ludilo, a neću ni ja tvoje. ali to je u redu.
- to je dovoljno. kao šumski požar: gledaš ga iz daljine, ali ne želiš mu se približit toliko da ti dim zasmrdi odjeću.






nekad me uvati panika da sam luda i da to svi znaju, ali taje od mene jer misle da sam prekrhka za podnit tu spoznaju. pa igraju igru za mene, i sve oko mene je kreirano kao setting koji će me najmanje uznemirit. najgore je šta nikad neću moć provjerit je li tako, jesam li poput onih jadnih virtualnih mašina, čija je sama esencija u tome da misle da su stvarne – jer inače ne bi mogle radit to zbog čega postoje – nego moram svijetu i ljudima oko sebe vjerovat da me ne lažu. znači cijeli se moj život temelji na vjerovanju, a ne na nikakvim konkretnim znanstvenim spoznajama.


*


mi na osvajanje mjeseca još uvik gledamo kao na iznimno i veliko postignuće jer je to ipak teško i apstraktno i ne možemo se zamislit da mi tek tako odemo na mjesec i sve, al za još 200 godina, za još 200 godina naši prapraunuci će o tome učit u školi kao o pionirskom osvajanju drugog nebeskog tijela ko šta mi sad učimo o dagerotipima. jer sad slikaje praktički ko oće ko šta će naši praunuci letit u svemir praktički kad budu tili. i onda sam nas vidila zastarjelima, simpatičnima, ali naivnima u toj našoj uvjerenosti da smo nešto ekstra tehnološki napredni.


*


čovik bi ovako na prvu reka da će se tonovi razlikovat samo po frekvenciji i da će svi bit onako uniformno poredani, razlikujuć se od prethodnog samo linearnim rastom, al kad ono imaš polutonove pa tonovi imaju boje i emociju i svašta i onda vidiš da je svijet ipak čarobno misto.


*


čitala sam o elektronima i poistovjetila se s ionom. Elektroni kruže oko svoje molekule kao planeti oko zvijezde. Povremeno poneki elektron odleti i za sobom ostavi pozitivno nabijen ion koji onda ima samo jedan cilj: ispuniti prazninu koju je ostavio njen maleni, izgubljeni elektron.

ujutro sam provjerila prognozu, ali namjerno nisam ponila kabanicu. sviđala mi se ta apokaliptična slika mene u oluji i vodi na putu s posla, apokalipsa izvana koja se poklopi s apokalipsom u meni i izjednači tlak između mene i svijeta.

nebo se utjeskobilo i to mi se svidilo, kaže stipe nije tjeskoba nego negativni naboj u zraku, ali ja kao ion tad cvjetam jer se oko mene kovitlaju oblaci elektrona koji mogu nadoknadit moj maleni, izgubljeni elektron.


*


kad neko pridaje ljudske osobine stvarima na to se gleda onako ispod oka. djeci se donekle tolerira kad personificiraju lutke i igračke ali kad su odrasli previše vezani uz stvari, naprimjer kad jako vole svoje auto pa ga lickaju i paze i pričaju s njim i kad se razbije nije im bed samo iz praktičnih i financijskih razloga nego i jer su se za njega vezali, na to se gleda s estetskim i moralnim negodovanjem. kad nešto izgubimo, što nam je neko dao, onda nam je žao zato šta smo osjećaje za tu osobu upisali u taj predmet pa je i to u nekoj mjeri prihvatljivo. u nekoj mjeri.
ja sam imala slom pa sam razbila laptop, šta se pokazalo glupim jer mi je izazvalo dosta logističkih problema. pita me terapeut šta sad mislim o tome i osim šta mislim da je bilo glupo jer mi sad otežava rad, žao mi je tog laptopa jer on nije ništa kriv.
i da mi neko razbije biciklu, bilo bi to nepraktično, ali bilo bi mi i žao jer ona to ničim nije zaslužila. zašto mi je žao ako znam da ne osjećaju? jesam li ih personificirala ili sam možda svjesna da je sva materija povezana i da prema svima i svemu oko sebe treba bit jednako dobar?


*


ta pomrčina mjeseca koja nije pomrčina nego neka zamrčina jer između njega i nas ne stoji ništa, se pojavila zadnji put u našem životnom vijeku, sljedeća će tek za sto godina, i makar je cijelu nisam vidila – jer sam išla pogledat neki film, šta ću sad propuštat život samo da vidim cijelu pomrčinu da mogu posli reć da sam je vidila, a to nikoga ne bi bilo briga nego mene, a mene nije briga – vidila sam djelomičnu, kako se polako smanjuje, i svejedno me uvatila neka panikica: to je sad to. više nikad neću bit živa kad se to čudo skroz zamrači i zacrveni, ovo je bilo zadnji put, gotovo je, neke prilike dobiješ i znaš da ih više nikad nećeš dobit, al ih ipak propustiš, jer važnije ti je da si priliku imala nego da si je iskoristila, ali to je sad to. nikad više neću moć vidit crveni mjesec, nikad više neću bit ovako mlada ni ovako stara, nikad više neću imat ovoliko jajašaca i ovoliko volje, nikad više bit tu s ovim ljudima... a neki bez kojih sam sad, bez njih ću bit zauvijek. jedina moja konstanta je tužna konstanta.


*


gledam slike sebe kao bebe i ne mogu virovat da sam nekad imala svijest drugu od ove sad, jer vrijeme nas je rascijepilo, jer eto u mene sa slike gleda živo biće u svom filmu, a ja se tog filma uopće ne sićam. ko da mi je neko nešto ukra, ko da sam udrila glavom i zaboravila dio svog života, dio za koji bi mi bilo najluđe znat kakav je bija i šta sam tad brijala. al isto se nekad sićam šta sam u nekim prilikama mislila i osjećala ko dosta mala i zato mi se nekad čini da dosta dobro mogu skužit malu dicu.


*


vozili smo se a ja sam uživala u brzini i usporenom vremenu. gledala sam naokolo svijet kroz koji smo letili i pomislila: kako bi bilo kul da možemo vidit sve u valovima, da možemo percipirat titranje svih stvari. to bi bilo ko da vidimo matricu u kodu, onda bi sigurno mogli prolazit kroz planine, rekla sam, a on se složio. posli nismo više hvatali radio u tunelu pa me začudilo kako bi to mi prošli kroz brdo a ni radioval ne može i zaključila da radiovalovi začudo ne znaju svijet percipirati u valovima. on je rekao da dugi valovi bolje prolaze kroz planinu jer manje interferiraju s njom – jedan prođe u istom vremenu dok prođe sto visokofrekventnih – pa sam skužila: zato se meni tako teško probijat kroz svijet, jer titram prevelikom frekvencijom.


*


tu i tamo me uhvati panika šta sam na katu. šta ako podovi propadnu? nije baš prirodno bit na katu, a nama je postalo intuitivno.


*


neonska, narančastoroza kugla sunca sjela je na drvenik i krenila tonit. sjetila sam se da svjetlu od sunca do tu treba osam minuta i znala da ono u ovom trenu uopće više nije na tom mjestu, skroz nam se maklo pod obzor, jednostavno nije više tu - a ja ga evo vidim, još pola viri iza drvenika. vidim ga, tu mi je, a za sebe zapravo nije.

tako za neke ljude misliš da su ti tu, možda se udaljavaju al još ih vidiš, a zapravo ih nema. ispadne da su već zašli za obzor.


*


bili smo na pivu u limbu, upitala sam mislava misli li on da mi treba life coach i bil mi on možda bio, a on je odgovorio da će on malo odspavat sad.






Nema komentara:

Objavi komentar