četvrtak, 6. prosinca 2018.

u svakom slučaju, blago nama. možda je ovaj planet ne pakao drugih svjetova nego psihijatrijski odjel svemira.
jelena




kad sam bila mala, plakala sam, ko i svi, toga se ne sjećam, ali znam da je dida snimija neki sestrin rođendan i da na snimci ja plačem, kad smo to kasnije projicirali na zid od kužine, još sam bila mala, znam da mi je bilo neugodno.

kad sam u četvrtom osnovne morala ostat u bolnici plakala sam jako, jer nisam tila bit ostavljena sama u nepoznatom, mama me tješila ali sad znam da je i ona bila tužna, da joj je bilo teško ostavit me kad je meni to bilo tako teško,
kasnije sam u sobi upoznala vesnu koju ću posli upoznavat opet svaku malo, ona uopće nije plakala i mamu koja se nježno od nje opraštala je otirala nek je ne gnjavi nego ode doma. imam dojam da je doživila cili taj boravak u bolnici ko slumber party, a tad sam se čudila i malo joj zavidila šta joj je tako lako, ali najviše mi nije bilo jasno. i bilo mi je nezgodno zbog mojih suza.

plakala sam jako kad je didi propa dućan pa je mora prodat stan u kojem smo mi živili pa smo selili sa skalica, tonći i ja smo pribacili milijun mojih kutija s dnevnicima u kukoča a onda ih vratili u njegov auto, jer ja nisam mogla podnit pomisao da će mi taj stan bit dom, i plakala sam. kasnije sam se navikla i bilo je ok, tudor mi je reka da sam u po ure od prazne sobe uspila napravit dom i to i dalje uvik uspijem, al svejedno.
u zagreb sam doselila malo prije cimera pa sam prva uselila u kućerak u dužicama koji je unajmija za nas. tu noć, je za mnom, dolazila mama da pomogne i to je bilo malo lakše, ali isto sam kad sam došla sama u stranu kuću plakala, grozno sam plakala.

suze plačem i kad trenerica aerobika nakon istezanja kaže izgorili ste puno kalorija bravo lezite zatvorite oči i opustite se i pusti bon jovija bed of roses.

čim se opustim, suze mi krenu.

dovoljno mi je da čujem njegov glas, dovoljno je da mi eva prepriča sadržaj tužnog filma da proplačem i da budem neutješna.

to je još jedan od razloga zašto se u svijetu često osjetim neudobno – prihvatljivo je da se u javnosti smijemo, ali nije prihvatljivo da u javnosti plačemo ,osim kad ne osvojimo prvenstvo. ali meni nikad neće bit važnija poza od iskrene emocije.


*


primila bi ja svakoga u ekipu, nek je crnac, nek je iz argentine, nek se svi igraju i zabavljaju, al koja je onda poanta reprezentacije? koja je poanta da navijaš za nekog na nacionalnoj osnovi, da su oni tvoja ekipa, kad nisu iz tvog susjedstva? ja bi prva navijala za ekipu sa svih strana, al koja je poanta ovim nacioljupcima navijat za hrvatsku ako tu igra neki čileanac kojeg su, pazi sad, kupili? pa ako i pobijedimo, nije naša zemlja najbolja, nego je naša reprezentacija najbolja, jer ju je neko mudro složio i imao para da kupi dobrog igrača iz tuđe juniorske lige. u sportu pobjeđuju oni timovi čiji vlasnici imaju najviše love za kupit najbolje igrače i čija zemlja najviše subvencionira taj sport. dobro, imaš trenera, imaš uigranost, al ipak, koga konkretno reprezentacija tu reprezentira?

i kako je pošteno i ravnopravno da mala zemlja igra protiv velike, siromašna protiv bogate, strana na tuđem terenu? zar se ne bi mogli svi igrači naći negdje pa da kapetani naizmjence biraju kao na tjelesnom?

iz: reprezentacije


*


ovih dana sam puno doma sama, radim i štedim se jer sam ovaj misec već dva puta kolabirala. i onda se mislim, moje čestice niko ne promatra pa se one ponašaju kao valovi. ko zna di sam ja sad zapravo. kad ostajem sama doma, mogla bi bit na raznim mistima, na nekima s više, a na nekima s manje vjerojatnosti. ali di sam zapravo?

prije sam razmišljala, možda u paralelnim svemirima postoji sana koja je sretna – ili bar, sretnija, neka kojoj je sve išlo baš kako je bilo najbolje. ali ako vjerujem da se paralelni svemiri u svakom momentu granaju, a da ja, ova svjesna ja, da ova moja svijest u tom grananju uvijek ide optimalnim putem, onda sam mirna. žao mi je ipak šta nemam sve te svijesti istovremeno – mozak bi sigurno imao kapacitet za to s obzirom da je kao i sve sastavljen od struna koje, kao i ostale strune, mogu titrat na puno načina i u puno dimenzija – ovako osjećam da mi je nešto uskraćeno. ovako su sve one druge opcije – i ona opcija u kojoj sam s njim – svedene na razinu maštanja, žaljenja i snova.

iz: mourning routine


*


za ljude smatram da je u redu poništit binarnu podjelu na rodove, a danas mi je, gledajući nekog pastuha na internetu, zasmetalo šta ga nisu nazvali jednostavno konj. dal bi razaranje binarnosti trebalo proširit i na životinje ili su one više zacementirane u čistom služenju nama, šta uključuje važnost množenja, pa ih i ne možemo gledat drukčije nego kao podijeljene na mužjake i ženke? dal onda i mi ljudi samo služimo nečemu, za što je važno da se množimo, poslušno ukorijenjeni u jednom od dva roda? i dal je to nešto kapitalizam, katolička crkva, nacionalna država, tradicionalna obitelj, ili čisto naša udobnost u ovoj ulozi u koju smo ugurani?

iz: manifest bespolnoj djeci suprotiva odrastanju


*


kad šaljemo poruke u svemir, u sondama, putem radio valova, demonstrirajući snagu naših komunikacijskih kanala, zar zbilja niko od odgovornih ne pomisli kako to baš i nije najbolja ideja, da sastav našeg dna, naše proporcije i kemijski sastav našeg tijela ponudimo bilo kojem vanzemaljcu koji prolazi, vanzemaljcu koji je možda gladan ugljikovih spojeva, ili željan prostora za kolonizaciju, a ti podaci će mu samo pokazat koliko je nenapredna naša civilizacija i koliko su potencijalno ukusna i porobljiva naša tijela.

nije da ne mislim da ima i drugih načina špijuniranja osim ovog di se ko budale namjerno izlažemo, (sakrij se iza mjeseca i hvataj nam tv signal) al kad nas napadnu, nije da to nismo tražili.


*


kao kad se u našem umreženom europskom sustavu struje upali novo trošilo pa se odma malo odvrne špina na hidroelektrani pa dobijemo malo više struje, taman kolko treba da nikom ne padne napon, tako bi bilo lipo da se, kad nekom zatreba posao, otvori novo radno mjesto, a ne da neko gladuje i ovisi o solidarnosti prijatelja i količini plastičnih boca u kontejnerima. da se kad nekom zatreba magnetska rezonanca otvori novi termin za pregled, a ne da čekaš jedanaest mjeseci. da se onoga ko poželi naučit nešto samo primi u učilište i kaže izvoli, uči. bilo bi super da nam društvo funkcionira kao strujna mreža bez redukcija.

iz: priručnik za robove u tranziciji


*


slušala sam onoga maloga kako piva girl don’t you worry ‘bout a thing i mislila se: mene ta pjesma ne tješi, tješi samo onu za koju ju je napisao. mene bi utješilo da to meni neko kaže ili mi otpjeva. drago mi je stvarno zbog te cure, drago mi je šta ona nema zbog čega brinit, pobriniće se mali za sve, ali mene to nije osobito utješilo. you make the world a better place, never gonna give you up, gonna love you until the seas run dry, and I'm losing myself, losing myself to you, your light made us stars, and either way you turn I'll be there, we can be heroes, forever and ever, we'll be the wild ones running with the dogs today. sve te ljubavne pisme mene samo rastužuju, jer nisu napisane za mene. ipak, gore je kad ti ljubavnu pismu napiše neko za kog ne želiš da ti je napiše, nego da ti je ne napiše niko.



Nema komentara:

Objavi komentar