...da nećeš nikad nikome dat da bude udobno na svojoj poziciji
jelena

uz ovoliko političkog, nema više mog, svako koje ostaje gubi na važnosti ne samo u krugu ljudi u kojem se krećem nego i meni.

politizacija svakodnevnog depersonalizira i osjećaje koji su dijeljeni i vezani samo uz našu zajedničku stvar. oni drugi više ne postoje, mogu ih samo fabricirati ali bez svrhe jer tad se ionako osjećam kao izdajica.

kao izdajica se osjećam i kad radim šta mislim da trebam jer mi ipak ne da spavati misao da rad nikad nije bio onoliko potpun koliko je mogao bit ma koliko se rušila u krevet bez svijesti. i i dalje se osjećam, a osjećam da to ne bi smjelo bit dozvoljeno. i mislim kako da nema osjećaja ništa ne bi išlo dalje pa onda ne znam šta je ispravno i šta je meni prihvatljivo.

aproprijacija onoga šta je trebalo biti naše, a nije, ubija svako privatno i svako moje intimno.

depilacija, pranje poda, gledanje filma, izlazak na ispit ili na koncert, ostanak doma ako se i desi prljavo je i ne donosi mi užitak nego me ostavlja još praznijom jer ispunjenje kojeg inače ima izostane.

nije riječ o krivnji, riječ je o tome da sam se izgubila i da se sad više ne mogu nać jer su se zidovi ispremiještali i više se nikad neće namjestit onako ko prije oko mene jer mi se tijelo izdeformiralo na taj način da im to više nikad neće dopustit, i nikad više neće bit utjehe ni mira.

postala sam prozirna i niko me više ne vidi niti je važno šta me ne vidi. ali ako ne bude radosti, djece i kućica, ne znam za koga sad pravimo svijet. možda za našu prljavu bespolnu kovrčavu djecu odraslu u substrukturama grada.

domaći kolači imaju okus kamena, a čaj ima metalan kad ga ne pijem promrzla tijekom nekog potpunog iscrpljivanja koje bi trebalo služiti nečem većem od sramne osobne strasti, i za koje ipak mislim da nije veće od osobnog pa mu to uništi svu snagu koju je imalo na mene, iako osobno je postalo političko.