ponedjeljak, 21. studenoga 2011.

sad smo veliki
andrea.



Koliko ja god puta bila na jarunu, opetovano ga ne znam nać. Sišla sam iz tramvaja na rendom stanici i odlučila se za pristup slijeđenja rendom kežual odjevenog mladića jer je postojala šansa da me odvede do jezera. Baš kad sam se počela pribojavat da ću ga izgubit iz vida jer je bio dosta brži i nisam mogla držat ritam, mladić je ušao u neku zgradu a ja sam nastavila nagađajući.
Mladići me uvijek iznevjere.



***


Jesam li svaki put kad se odjevena kao žena u potpeticama vraćam doma sama pijana nepoznatim kvartom, jesam li svjesna opcije silovanja i jel je uzimam kao prihvatljivu opciju jer jebiga, pristala sam na to da se ne podam zaštitniku a po prirodi i politici sam slabija i možeš imat moje tijelo ali dušu ne? I moj duh je vaš, skroz vaš, na njega se može utjecat i može ga se i ubit i satrat, ali duša je moja, sve dok ne umre(m) i dok se ne utopi u bijeloj svjetlosti. Ali kad mi neko kaže dušo moja ili me pomiluje po glavi, ne znam na šta misli, ali mislim da misli da samo oće reć da mu se moja duša sviđa.

Otkad mi je Goran rekao da mu smeta uz riječ cura koristit posvojnu zamjenicu, pogotovo u slučaju njegove cure, ali i u slučaju svih tuđih cura jer njega problem zanima i općenito, osjetljiva sam na tu posvojnost, a osjetljivost sam onda proširila i na neka druga polja, kao recimo na polje svojnosti tijela. Tijelo je navodno moje al kad skužiš da ćeš umrit vidiš da nije i ostaje neka šansa da je tvoja duša, iako je to samo nagađanje, al u svakom slučaju, ako neko siluje to tijelo, to je u kurcu, al ionako znam da nije moje (uvik sam bila sebična i ako je posuđeno nije moje – svjesna sam da ovo nije u skladu sa željenim političkim postavkama) (al nije posuđeno. možda je potrošno kao tikvice) i uvik se, kad se vraćam sama doma ohrabrujem dušom i izvlačim na nju koju mi zasad niko ne može oduzet. Jer sam ja ona.


Untitled by Rusulica



Mislim da se nekad ljubavnik naljuti kad mu u krevetu okrenem leđa. To je ipak malo ublaženo time šta ih i on ponekad okrene meni. Začudo, kad si ih okrenemo uzajamno to ne poništi krivnju. Ali i da bi se okrenuo od nekog potreban je taj neko. Meni samo treba malo zraka i autonomije, al dok mi neko pritom čuva leđa. Dok mi on.


***


Šta se tiče braka, uzmimo metaforu da se svi vozimo u avionu u kojem se odjednom, zbog oštećenja na oplati kroz koje se zbog razlike atmosfera naglo isisa zrak, stvori poveća rupa i da neko – zamislimo malo – ne bude baš odmah isisan nego se još malo drži al pojas mu visi o niti a prsti koji se grče na naslonu susjednog sjedala već popuštaju pa shvati da općenito vapljenje za pomoći nije učinkovito jer su svi u šoku i niko se ne osjeća baš pozvan s takvom rupom u trupu ustajat sa sjedala i glumit junaka te da je nužno nekoga zazvat po imenu i da ako ispadaš imaš vremena zavapit samo jednom pa nećeš odabrat onog kojeg zbilja hoćeš nego onog za koga znaš da će te sigurno zgrabit i koji te neće možda odjebat.

No, jebo brak, ja neću vikat ničije ime kad budem ispadala iz aviona a ako me neko uhvati lijepo ću reć hvala, a ako me uhvati neki koji treba onda ću mu ostat u naručju i tako stat zauvik isto tako i s mladićem izvan aviona al neću ga više ić zazivat i hvatat, nego čekam da mi dođe i uzme me.

Uostalom, ja se ni ne mogu uhvatit za njega – ovo će sad bit jako nekorektno ali šta mogu, ja sam samo iskrena i otvoreno priznajem da gledam puno romantičnih komedija: kad padam naprimjer u bunar ili u depru, meni treba da me neko ulovi i zgrabi, dok muškarcu treba nešto šta će zgrabit da ne propadne. U tome je razlika mene i muškarca. Zajedničko nam je i meni i njemu to da to nešto mora bit nešto i da može bit bilo koje, ali moje mora bit živo, najbolje ljudsko, biće i uz to aktivni subjekt, dok se on može uhvatiti za grančicu. Kako na svijetu i po stijenkama bunara ima više grančica nego aktivnih subjekata, život pun propadanja tako je jako puno lakši muškarcu nego meni.


Untitled by Rusulica



Rekao mi je da se odijevam ko dečko, rekla sam da se odijevam onako kako bi volila se moj dečko odijeva, rekao je da sad za to nema potrebe. Za par dana sam prekinila to s njim, odjenula se ko cura i izašla van. Cijeli život u sebe sam prelijevala imaginarni objekt želje.


Jednom mi je zaspao među nogama glave naslonjene na moj trbuh. Prvi put kad sam sanjala da letim, letila sam prema Sydneyu. Jednom je bio iscrpljen i rekao mi je ovo je silovanje. Rekao je da sam prva koja je rekla da mu je penis interaktivan. Aterirala sam na more, i nisam bila u avionu nego u stolici s vašarskog vrtuljka. Meni čaroliju najčešće nisu dobavljale zvijezde nego svjetlosne točkice koje su se provlačile kroz rupe od tuče na plastičnim roletama punim kiše. Živcira me nonšalancija muškog tijela u iskazu, a kod seksa po namještaju je po mom mišljenju preveliki naglasak na dekoru. Na kraju sam prehodala desetak kilometara uzduž i poprijeko jezera.



sana: ja sam tu. u tuzi kiše po poljanama tiho hodam.
mislav: daj muči malo.




Tijelo je ranjivo, duša je usamljena, duh je jak. Vukobratoviću, eto ti distinkcije.



Untitled by Rusulica

Nema komentara:

Objavi komentar