u svakom slučaju, blago nama. možda je ovaj planet ne pakao drugih svjetova nego psihijatrijski odjel svemira.
jelena




kad sam bila mala, plakala sam, ko i svi, toga se ne sjećam, ali znam da je dida snimija neki sestrin rođendan i da na snimci ja plačem, kad smo to kasnije projicirali na zid od kužine, još sam bila mala, znam da mi je bilo neugodno.

kad sam u četvrtom osnovne morala ostat u bolnici plakala sam jako, jer nisam tila bit ostavljena sama u nepoznatom, mama me tješila ali sad znam da je i ona bila tužna, da joj je bilo teško ostavit me kad je meni to bilo tako teško,
kasnije sam u sobi upoznala vesnu koju ću posli upoznavat opet svaku malo, ona uopće nije plakala i mamu koja se nježno od nje opraštala je otirala nek je ne gnjavi nego ode doma. imam dojam da je doživila cili taj boravak u bolnici ko slumber party, a tad sam se čudila i malo joj zavidila šta joj je tako lako, ali najviše mi nije bilo jasno. i bilo mi je nezgodno zbog mojih suza.

plakala sam jako kad je didi propa dućan pa je mora prodat stan u kojem smo mi živili pa smo selili sa skalica, tonći i ja smo pribacili milijun mojih kutija s dnevnicima u kukoča a onda ih vratili u njegov auto, jer ja nisam mogla podnit pomisao da će mi taj stan bit dom, i plakala sam. kasnije sam se navikla i bilo je ok, tudor mi je reka da sam u po ure od prazne sobe uspila napravit dom i to i dalje uvik uspijem, al svejedno.
u zagreb sam doselila malo prije cimera pa sam prva uselila u kućerak u dužicama koji je unajmija za nas. tu noć, je za mnom, dolazila mama da pomogne i to je bilo malo lakše, ali isto sam kad sam došla sama u stranu kuću plakala, grozno sam plakala.

suze plačem i kad trenerica aerobika nakon istezanja kaže izgorili ste puno kalorija bravo lezite zatvorite oči i opustite se i pusti bon jovija bed of roses.

čim se opustim, suze mi krenu.

dovoljno mi je da čujem njegov glas, dovoljno je da mi eva prepriča sadržaj tužnog filma da proplačem i da budem neutješna.

to je još jedan od razloga zašto se u svijetu često osjetim neudobno – prihvatljivo je da se u javnosti smijemo, ali nije prihvatljivo da u javnosti plačemo, osim kad ne osvojimo prvenstvo. ali meni nikad neće bit važnija poza od iskrene emocije.


*


primila bi ja svakoga u ekipu, nek je crnac, nek je iz argentine, nek se svi igraju i zabavljaju, al koja je onda poanta reprezentacije? koja je poanta da navijaš za nekog na nacionalnoj osnovi, da su oni tvoja ekipa, kad nisu iz tvog susjedstva? ja bi prva navijala za ekipu sa svih strana, al koja je poanta ovim nacioljupcima navijat za hrvatsku ako tu igra neki čileanac kojeg su, pazi sad, kupili? pa ako i pobijedimo, nije naša zemlja najbolja, nego je naša reprezentacija najbolja, jer ju je neko mudro složio i imao para da kupi dobrog igrača iz tuđe juniorske lige. u sportu pobjeđuju oni timovi čiji vlasnici imaju najviše love za kupit najbolje igrače i čija zemlja najviše subvencionira taj sport. dobro, imaš trenera, imaš uigranost, al ipak, koga konkretno reprezentacija tu reprezentira?

i kako je pošteno i ravnopravno da mala zemlja igra protiv velike, siromašna protiv bogate, strana na tuđem terenu? zar se ne bi mogli svi igrači naći negdje pa da kapetani naizmjence biraju kao na tjelesnom?

iz: reprezentacije

*


ovih dana sam puno doma sama, radim i štedim se jer sam ovaj misec već dva puta kolabirala. i onda se mislim, moje čestice niko ne promatra pa se one ponašaju kao valovi. ko zna di sam ja sad zapravo. kad ostajem sama doma, mogla bi bit na raznim mistima, na nekima s više, a na nekima s manje vjerojatnosti. ali di sam zapravo?

prije sam razmišljala, možda u paralelnim svemirima postoji sana koja je sretna – ili bar, sretnija, neka kojoj je sve išlo baš kako je bilo najbolje. ali ako vjerujem da se paralelni svemiri u svakom momentu granaju, a da ja, ova svjesna ja, da ova moja svijest u tom grananju uvijek ide optimalnim putem, onda sam mirna. žao mi je ipak šta nemam sve te svijesti istovremeno – mozak bi sigurno imao kapacitet za to s obzirom da je kao i sve sastavljen od struna koje, kao i ostale strune, mogu titrat na puno načina i u puno dimenzija – ovako osjećam da mi je nešto uskraćeno. ovako su sve one druge opcije – i ona opcija u kojoj sam s njim – svedene na razinu maštanja, žaljenja i snova.

iz: mourning routine


*


za ljude smatram da je u redu poništit binarnu podjelu na rodove, a danas mi je, gledajući nekog pastuha na internetu, zasmetalo šta ga nisu nazvali jednostavno konj. dal bi razaranje binarnosti trebalo proširit i na životinje ili su one više zacementirane u čistom služenju nama, šta uključuje važnost množenja, pa ih i ne možemo gledat drukčije nego kao podijeljene na mužjake i ženke? dal onda i mi ljudi samo služimo nečemu, za što je važno da se množimo, poslušno ukorijenjeni u jednom od dva roda? i dal je to nešto kapitalizam, katolička crkva, nacionalna država, tradicionalna obitelj, ili čisto naša udobnost u ovoj ulozi u koju smo ugurani?

iz: manifest bespolnoj djeci suprotiva odrastanju


*


kad šaljemo poruke u svemir, u sondama, putem radio valova, demonstrirajući snagu naših komunikacijskih kanala, zar zbilja niko od odgovornih ne pomisli kako to baš i nije najbolja ideja, da sastav našeg dna, naše proporcije i kemijski sastav našeg tijela ponudimo bilo kojem vanzemaljcu koji prolazi, vanzemaljcu koji je možda gladan ugljikovih spojeva, ili željan prostora za kolonizaciju, a ti podaci će mu samo pokazat koliko je nenapredna naša civilizacija i koliko su potencijalno ukusna i porobljiva naša tijela.

nije da ne mislim da ima i drugih načina špijuniranja osim ovog di se ko budale namjerno izlažemo, (sakrij se iza mjeseca i hvataj nam tv signal) al kad nas napadnu, nije da to nismo tražili.


*


kao kad se u našem umreženom europskom sustavu struje upali novo trošilo pa se odma malo odvrne špina na hidroelektrani pa dobijemo malo više struje, taman kolko treba da nikom ne padne napon, tako bi bilo lipo da se, kad nekom zatreba posao, otvori novo radno mjesto, a ne da neko gladuje i ovisi o solidarnosti prijatelja i količini plastičnih boca u kontejnerima. da se kad nekom zatreba magnetska rezonanca otvori novi termin za pregled, a ne da čekaš jedanaest mjeseci. da se onoga ko poželi naučit nešto samo primi u učilište i kaže izvoli, uči. bilo bi super da nam društvo funkcionira kao strujna mreža bez redukcija.

iz: priručnik za robove u tranziciji


*


slušala sam onoga maloga kako piva girl don’t you worry ‘bout a thing i mislila se: mene ta pjesma ne tješi, tješi samo onu za koju ju je napisao. mene bi utješilo da to meni neko kaže ili mi otpjeva. drago mi je stvarno zbog te cure, drago mi je šta ona nema zbog čega brinit, pobriniće se mali za sve, ali mene to nije osobito utješilo. you make the world a better place, never gonna give you up, gonna love you until the seas run dry, and I'm losing myself, losing myself to you, your light made us stars, and either way you turn I'll be there, we can be heroes, forever and ever, we'll be the wild ones running with the dogs today. sve te ljubavne pisme mene samo rastužuju, jer nisu napisane za mene. ipak, gore je kad ti ljubavnu pismu napiše neko za kog ne želiš da ti je napiše, nego da ti je ne napiše niko.

- mislave, ti nikad nećeš do kraja shvatit moje ludilo, a neću ni ja tvoje. ali to je u redu.
- to je dovoljno. kao šumski požar: gledaš ga iz daljine, ali ne želiš mu se približit toliko da ti dim zasmrdi odjeću.






nekad me uvati panika da sam luda i da to svi znaju, ali taje od mene jer misle da sam prekrhka za podnit tu spoznaju. pa igraju igru za mene, i sve oko mene je kreirano kao setting koji će me najmanje uznemirit. najgore je šta nikad neću moć provjerit je li tako, jesam li poput onih jadnih virtualnih mašina, čija je sama esencija u tome da misle da su stvarne – jer inače ne bi mogle radit to zbog čega postoje – nego moram svijetu i ljudima oko sebe vjerovat da me ne lažu. znači cijeli se moj život temelji na vjerovanju, a ne na nikakvim konkretnim znanstvenim spoznajama.


*


mi na osvajanje mjeseca još uvik gledamo kao na iznimno i veliko postignuće jer je to ipak teško i apstraktno i ne možemo se zamislit da mi tek tako odemo na mjesec i sve, al za još 200 godina, za još 200 godina naši prapraunuci će o tome učit u školi kao o pionirskom osvajanju drugog nebeskog tijela ko šta mi sad učimo o dagerotipima. jer sad slikaje praktički ko oće ko šta će naši praunuci letit u svemir praktički kad budu tili. i onda sam nas vidila zastarjelima, simpatičnima, ali naivnima u toj našoj uvjerenosti da smo nešto ekstra tehnološki napredni.


*


čovik bi ovako na prvu reka da će se tonovi razlikovat samo po frekvenciji i da će svi bit onako uniformno poredani, razlikujuć se od prethodnog samo linearnim rastom, al kad ono imaš polutonove pa tonovi imaju boje i emociju i svašta i onda vidiš da je svijet ipak čarobno misto.


*


čitala sam o elektronima i poistovjetila se s ionom. Elektroni kruže oko svoje molekule kao planeti oko zvijezde. Povremeno poneki elektron odleti i za sobom ostavi pozitivno nabijen ion koji onda ima samo jedan cilj: ispuniti prazninu koju je ostavio njen maleni, izgubljeni elektron.

ujutro sam provjerila prognozu, ali namjerno nisam ponila kabanicu. sviđala mi se ta apokaliptična slika mene u oluji i vodi na putu s posla, apokalipsa izvana koja se poklopi s apokalipsom u meni i izjednači tlak između mene i svijeta.

nebo se utjeskobilo i to mi se svidilo, kaže stipe nije tjeskoba nego negativni naboj u zraku, ali ja kao ion tad cvjetam jer se oko mene kovitlaju oblaci elektrona koji mogu nadoknadit moj maleni, izgubljeni elektron.


*


kad neko pridaje ljudske osobine stvarima na to se gleda onako ispod oka. djeci se donekle tolerira kad personificiraju lutke i igračke ali kad su odrasli previše vezani uz stvari, naprimjer kad jako vole svoje auto pa ga lickaju i paze i pričaju s njim i kad se razbije nije im bed samo iz praktičnih i financijskih razloga nego i jer su se za njega vezali, na to se gleda s estetskim i moralnim negodovanjem. kad nešto izgubimo, što nam je neko dao, onda nam je žao zato šta smo osjećaje za tu osobu upisali u taj predmet pa je i to u nekoj mjeri prihvatljivo. u nekoj mjeri.
ja sam imala slom pa sam razbila laptop, šta se pokazalo glupim jer mi je izazvalo dosta logističkih problema. pita me terapeut šta sad mislim o tome i osim šta mislim da je bilo glupo jer mi sad otežava rad, žao mi je tog laptopa jer on nije ništa kriv.
i da mi neko razbije biciklu, bilo bi to nepraktično, ali bilo bi mi i žao jer ona to ničim nije zaslužila. zašto mi je žao ako znam da ne osjećaju? jesam li ih personificirala ili sam možda svjesna da je sva materija povezana i da prema svima i svemu oko sebe treba bit jednako dobar?


*


ta pomrčina mjeseca koja nije pomrčina nego neka zamrčina jer između njega i nas ne stoji ništa, se pojavila zadnji put u našem životnom vijeku, sljedeća će tek za sto godina, i makar je cijelu nisam vidila – jer sam išla pogledat neki film, šta ću sad propuštat život samo da vidim cijelu pomrčinu da mogu posli reć da sam je vidila, a to nikoga ne bi bilo briga nego mene, a mene nije briga – vidila sam djelomičnu, kako se polako smanjuje, i svejedno me uvatila neka panikica: to je sad to. više nikad neću bit živa kad se to čudo skroz zamrači i zacrveni, ovo je bilo zadnji put, gotovo je, neke prilike dobiješ i znaš da ih više nikad nećeš dobit, al ih ipak propustiš, jer važnije ti je da si priliku imala nego da si je iskoristila, ali to je sad to. nikad više neću moć vidit crveni mjesec, nikad više neću bit ovako mlada ni ovako stara, nikad više neću imat ovoliko jajašaca i ovoliko volje, nikad više bit tu s ovim ljudima... a neki bez kojih sam sad, bez njih ću bit zauvijek. jedina moja konstanta je tužna konstanta.


*


gledam slike sebe kao bebe i ne mogu virovat da sam nekad imala svijest drugu od ove sad, jer vrijeme nas je rascijepilo, jer eto u mene sa slike gleda živo biće u svom filmu, a ja se tog filma uopće ne sićam. ko da mi je neko nešto ukrao, ko da sam udrila glavom i zaboravila dio svog života, dio za koji bi mi bilo najluđe znat kakav je bija i šta sam tad brijala. al isto se nekad sićam šta sam u nekim prilikama mislila i osjećala ko dosta mala i zato mi se nekad čini da dosta dobro mogu skužit malu dicu.


*


vozili smo se a ja sam uživala u brzini i usporenom vremenu. gledala sam naokolo svijet kroz koji smo letili i pomislila: kako bi bilo kul da možemo vidit sve u valovima, da možemo percipirat titranje svih stvari. to bi bilo ko da vidimo matricu u kodu, onda bi sigurno mogli prolazit kroz planine, rekla sam, a on se složio. posli nismo više hvatali radio u tunelu pa me začudilo kako bi to mi prošli kroz brdo a ni radioval ne može i zaključila da radiovalovi začudo ne znaju svijet percipirati u valovima. on je rekao da dugi valovi bolje prolaze kroz planinu jer manje interferiraju s njom – jedan prođe u istom vremenu dok prođe sto visokofrekventnih – pa sam skužila: zato se meni tako teško probijat kroz svijet, jer titram prevelikom frekvencijom.


*


tu i tamo me uhvati panika šta sam na katu. šta ako podovi propadnu? nije baš prirodno bit na katu, a nama je postalo intuitivno.


*


neonska, narančastoroza kugla sunca sjela je na drvenik i krenila tonit. sjetila sam se da svjetlu od sunca do tu treba osam minuta i znala da ono u ovom trenu uopće više nije na tom mjestu, skroz nam se maklo pod obzor, jednostavno nije više tu - a ja ga evo vidim, još pola viri iza drvenika. vidim ga, tu mi je, a za sebe zapravo nije.

tako za neke ljude misliš da su ti tu, možda se udaljavaju al još ih vidiš, a zapravo ih nema. ispadne da su već zašli za obzor.


*


bili smo na pivu u limbu, upitala sam mislava misli li on da mi treba life coach i bil mi on možda bio, a on je odgovorio da će on malo odspavat sad.

nije utješno, al je istinito.
goran




išla sam otvorit neko pakiranje i pomislila šta ću ja sad tu to čupat i razvlačit, ne želim da moram išta navlačit i rastezat pa sam odlučila ipak uzet škare, jer ja sam uvik u biti lijena posegnit za škarama jer to kao traje, al dulje traje to čupanje prstima, i onda sam, dok sam rezala kesu, osjetila moć i zahvalnost svim ljudima prije mene koji su naprimjer izumili škare. osjetila sam se snažno kao njihov produžetak, produžetak evolucije i ljudske vrste – bila sam tu kao nastavak onoga prije, a samim time i prethodnik onoga poslije, ako se u međuvremenu svi ne pobijemo, i onda je moje postojanje odjednom imalo smisla i nije bilo suvišno, nego je bilo na mjestu, točno na mjestu na kojem mora bit: sad. potpuno nevažno, ali ipak nužno za neki djelić svijeta kao njegova malena karičica koja možda nije izumila škare ali je jutros ustala i samim tim, kao lepet leptirovih krila, utjecala na svijet.


*


biljke nikako da se usreće sa mnom, da nema nina presušile bi, ja se to ne sitim zalit. kažu nemoš imat sisavca ako nemoš prvo biljku držat na životu al mačka i pas pa uostalom i beba se jave kad su gladni i gnjave te dok im ne daš jest, a biljke samo stoje i šute i umiru. kaže nino da je neprirodno imat psa u stanu, da je lipo kad se oni imaju di rastrčat, al kažem ja, neprirodno je imat biljke u stanu di im ne pada kiša nego mogu umrit od gladi i suše i sjene.


*


pričali smo o vr-u i sprovodima i kaže tomi da treba uredit da moš prisustvovat svom sprovodu i osim šta bi to bilo jako egoistično, to je upravo ono šta mi sad treba, a to je dijelom i razlog zašto maštam o smrti. ne samo zato šta mi je nepodnošljivo bolno i neizvedivo živit, nego i jer mi za otrpit ovo živo stanje treba ljubav, u koju bi se na svom sprovodu uvjerila.


*

ako nekoga malo zanimaju atomi i te šeme, onda već zna da mi, kad god udahnemo, udahnemo djelić hitlera, ili da smo svi sazdani od iste materije i da u svakom od nas isto ima djelić hitlera i to je dosta nepodnošljiva pomisao, makar mi je hitler ko osoba malo apstraktan i možda je bio dosta čist – u stvari, vjerojatno jest – i uostalom bila bi fora da je njegov atom sad djelić mojih crijeva ili anusa (kad osvijestim svoje tijelo čak mi se čini da i jest upravo tamo), da je dio anusa kad već mora bit dio mene, ali sam misaonom vježbom za pokušaj podizanja raspoloženja i vraćanje nade, koju se trudim šta češće prakticirat, došla do misli da su onda dio mene i martin luther king, i darwin, i ivana orleanska i marie curie, moja prababa nikolina i giordano bruno, hegel i princeza anastazija, richey, elvis i bowie i možda čak i djelić moje simpatije, možda čak i djelići koji su do maločas bili djelići mojih prijatelja. to je tako divno!


*


kaže nino da ne govorimo o velikoj učestalosti primjera i da zato ne mogu postavljat teorije i vuć općenite zaključke, ali ja mislim da je učestalost tolika da to više nisu aberacije već je postalo mainstream.


odavno zagovaram kritičko promišljanje pojma braka, ne nužno odbacivanje, ali svijest o tome da je nastao u drukčijim socioekonomskim uvjetima, da je praktično, ekonomično i lakše živit u dvoje, ali da bi bolja osnova za suživot i odgoj djece možda bila čvrsto prijateljstvo, a ne zaljubljenost.


zašto me raspadi brakova u ekipi osobno diraju? ne jer mi potencijalne prevare koje su ih potakle pogađaju moral, ne jer sam razočaranija u društvo, ne jer suosjećam sa žrtvama i ostavljenima, ne jer se narušava institucija na koju sam navikla makar je propitkujem, nego jer kad se to desi s ljudima za koje nikad ne bi očekivala da se prepuste emociji, kemiji i strasti, da je ne kontroliraju, da je ne odluče kontrolirat, za koje nikad ne bi očekivala da će iznevjerit partnerice i partnere, onda počnem sumnjat u svoje čitanje ljudi, tih ljudi, svih ljudi, pa tako i meni bliskih ljudi, i više ne vjerujem svojoj viziji svijeta oko sebe i ne osjećam se u njemu sigurno.


makar sam ja od tih ljudi podalje, i mogu reć: ih, kako je ona glupa pa nije vidila da to dolazi. al one nisu glupe. uostalom, jednom kad su vidile da dolazi nema tu ničeg šta one mogu napravit, al kako nisu kužile dok su se udavale, jer ja bi skužila. kurac bi. kurac iko išta može skužit osim da je brak državna i crkvena institucija koja će nas sjebat.


dakako, oblik monogamne, dugotrajne zajednice koja počiva na prijateljstvu i partnerstvu je ono šta slučajno i sama preferiram, al to nije u opreci s mojim zagovaranjem smrti tradicionalnog braka, jer on već duže vremena počiva na ideji romantične ljubavi.


iz: mrakovi


*

auto je zastalo da mačka svojim ritmom pređe cestu. fasciniralo me to kako mi, ljudi mačkama dopuštamo toliko više nego ljudima.


*


ne znam, ali mislim da je zapravo lakše kad imaš širinu – makar si svjesnija svoje patnje, ali bar je možeš artikulirat, ako već ne eliminirat, šta ti ipak da nekakvu poziciju moći, jer kad svijet razumiš, malo ga posjeduješ, i možda zato ja uspijevam trpit ovo sve: jer ga seciram, jer ga želim dokučit, i iako neću doć do motivacije iza njegovih groznih zakonitosti, sama spoznaja tih zakonitosti: da treba očekivat da se desi loše, da ljudi umiru, da moć imaju zločesti, da su institucije inherentno zle – odma olakšava suživot s ovim svijetom. poznavat sebe pa onda i neprijatelja prvi su koraci. makar neprijatelj bio svugdje oko tebe, i u tebi, pounutren i u tvojim plućima koja su inhalirala molekulicu trumpa.

kao mala govorila sam – nismo li svi – blago glupima, oni ne pate toliko.
bila sam u krivu: pate i oni, makar nisu svjesni širine alternativa, i u samoj osnovi ni svemira il misli, težina je ipak tu. ne kao ova moja, velikim dijelom metafizička, koja preuzima dio stvarne, materijalne – koja pak zauzvrat preuzima dio nje samim iscrpljivanjem mog organizma, nego prava, fizička težina mrava koji nosi teret pet puta veći od sebe, ali nekog mrava bez kolektivne svijesti. neke ovčice.


*


rasplakala sam se od pogleda na afriku na karti iznad stola. stalno gledam tu afriku i na toj karti je tako je malena a znam da je zapravo skoro najveći kontinent i kad gledaš iz svemira zauzme ogromni dio zemlje. to uopće nije pošteno.


*


pitala sam ga želi li imat djecu sa mnom, a on je mene pitao kako mi iznenada na pamet padaju takva pitanja. ti imaš biološki sat, kaže, pa razumijem, ali mene to ne muči.


na stranu to šta čim me ugleda ne poželi moju djecu, šta je minus samo po sebi, jer da poželi, to bi kako i pjesma kaže značilo da me zbilja voli. na stranu to, jer on možda i ne želi dijete. ono šta me muči je šta on ne vidi da, ako jednom želi imat djecu sa mnom, i njemu otkucava moj biološki sat. kažemo, muškima je lakše jer oni mogu oplođivat kad god. ali sa mnom ne mogu, s mojim drugaricama ne mogu, još tek kratko i onda je odzvonilo.


i zato se osvrnite oko sebe, pogledajte žene koje vas okružuju i zapitajte se: želimo li da one budu majke naše djece? jer ako je odgovor da, bolje je da ga saznate što prije, dok nam nisu otkucale i posljednje minute naših satova i dok vama nisu odzvonila posljednja zvonca na biciklima naše potencijalne djece.

svašta sam doživio, a nisam ni riječ reko. 
davor

vandali ne gledaju u krošnje. 
goga



tolko je zahladilo da je dida na otoku stiroporom zagradija limun da se ne smrzne. mama je dojavila da je navečer ispod limuna montira i radijator. da mi je nakratko, samo nakratko bit taj limun.


*


gomilinim prikama je neko iz vrta ukrao hrast kojeg je ovaj tamo nedavno posadio, ulivši u nesvakidašnjost i jednostavnu ljepotu tog čina sav svoj čemer provincije i crpeći zauzvrat iz njega snagu i nadu za dalje. svih nas je uhvatila nevjerica i bijes. kako neko može ukrasti hrast? kako ta sintagma uopće postoji u jeziku? kako to da je jezik takav, da su naša ljudska pravila i ustroj takvi da je moguće da neko ode i ukrade hrast, ode i ukrade čovjeka, ode i ukrade životinju divljini, dođe i ukrade mi mladost, nadu, pigmente iz kose i ono malo volje šta mi je bilo ostalo.


*


kad mi na ulici ususret ide slijepac ili kad sa mnom na knežiji na tramvajskoj stanici čeka slijepa djevojka, ja se uvijek nakašljem ili uzdahnem, da im tako pomognem da si malo bolje odrede okolinu, da od okolnog svijeta dožive malo više, nešto malo ekstra: evo tu naprijed lijevo vuče se neko ljudsko biće i uzdiše.


*


kad zajedno sa svojim dečkom potpišeš ugovor o najmu stana na godinu dana, to je ko da si potpisao da ćeš godinu dana bit s njim, a i on da će s tobom. kao da je to dopisao usput, na marginu, kao kad iz suknenih haljetaka, u koje je umotan kostur, etnolog vidi da su se tu nekad uzgajale ovce, kao kad opat držiha sroči neku glupu darovnicu, nevažnu za opću stvar koliko je nevažan i taj ugovor, ali koja nam, kao i taj ugovor, kazuje nešto drugo, ako znamo to drugo iščitat, ako raspolažemo pravim ključem, makar ja očito u zadnje vrime svuda guram krivi.


*


došla sam do mislava na kavu da mu se požalim pa sam se žalila kako sam se svadila s dečkom i mislav me masu oprao da sam ja naporna momcima i nek ne tlačim momka i ja sam prosvjedovala i psovala, ali sam znala da je u pravu jer me mislav stvarno jako dugo zna. osim toga, moj jedini argument – da moj psihoterapeut kaže da imam pravo – on je otklonio uz pretpostavku da se ovaj mora složit sa mnom jer me se vjerojatno boji.


*


prije, kad sam se bojala nadnaravnog, poklekla bi pod strahom i upalila svjetlo da čekiram ispod kreveta, ali sad znam da je to možda od tableta pa kad se počnem bojat svog odraza ili nečeg maglovito mračnog šta vreba na mene iz mora, ne uteknem, ne skrenem pogled nego gledam dalje, jer znam da umišljam. možda ću to počet mislit za stvarne opasnosti, prepala sam se, ali onda sam se sjetila da one ne postoje jer je svijet iluzija.


*


možda shizofreničari, kojima se priviđaju stvari i ne mogu ih razlučit od onoga šta je većini pojavna stvarnost, možda oni napola žive u ovoj, a napola u paralelnoj dimenziji, u kojoj te stvari zbija postoje, komuniciraju i djeluju na ostalo u toj dimenziji i na tu nekolicinu ljudi koji mogu bit na dva mjesta istovremeno, u ovoj dimenziji koju dijele s nama i u još jednoj, toj drugoj.
nešto kao enhanced reality: ovaj svijet je tu, samo mu superponiraš još jednu realnost. virtualnu, al ipak realnost, jer je tu, vidljiva i prisutna, djelujuća. možda je tako i shizofreničarima, koji imaju moć živit dvostruku realnost: ovu našu i onu za koju ih pokušavamo zakinit, samo zato jer je sami ne vidimo, mada ona nije ništa manje realna.


*


vozila sam se u tramvaju i slušala neki hit s jutjuba. mob sam na tren odložila u krilo i pomislila: saće gugl kroz prozor to uslikat i neko će ubrat moj aktualni muzički izbor pa ću se sramit. nema nigdi mira, nema ni samopouzdanja, sve je otišlo u kurac.


*


čudno mi je vidit moju mamu kako ima nešto zajedničko s mojim prijateljicama koje su isto majke. nešto šta sa mnom nema. ta lakoća s kojom se s njima poveže oko teme majčinstva, to jedinstvo majčinskog iskustva u svemiru.
to mi bude baš drago i milo jer volim da se ljudi koje volim lipo slažu i druže, ali i žao šta je neka moja prija u tom trenu povezanija s mojom mamom nego sa mnom, i još više šta je mama povezanija s nekim s kim ima isto iskustvo imanja djeteta, nego sa svojim djetetom.


*


izašla sam vani nakon sto godina. stola je snimija film pa je zva. posli smo nas masu išli na piće i dosta sam se pogubila. gledala sam drugarice koje su kad sam ih zadnji put tako na okupu vidila bile cure. ja sam prije tri tjedna dala otkaz, živim s dečkom u kojeg sam zaljubljena, u ponediljak imam dogovor oko posla i narasla mi je kosa. al pogubljenija sam nego prije, a te drugarice, za koje znam bar donekle da su jake i drage, samopouzdane i nesigurne, žrtve patrijarhata, s bad hair dayevima i homemade depilacijama, stručnim radovima, prosvjedovanjem i mukama, vidila sam, postale su žene. i dalje ne do kraja ispunjene i dalje neizborenih bitaka i neostvarene, i dalje u vječnoj borbi i trudu, al žene. samo treptajem mog oka. a meni terapeut kaže to šta osjećate je sasvim normalno, za dijete predškolske dobi. nekako sam ispala iz sestrinstva.


*


znala sam da će kiša ali sam svejedno krenila na drugi kraj grada nešto obavit. kad se sručilo, smiješila sam se drugim biciklistima i oni su se smiješili meni. iz neba je lilo na refule kao u starim filmovima kad loše naprave kišu, pa sam skužila: stari filmovi možda nisu loše prikazivali tu kišu, očito da takve kiše ima. ili to ili sam ja u filmu pa makar samo ko statist. a ako sam se zatekla na setu, ima da glumim.


*


svi uvik gledamo zalaz sunca. vozila sam se i divila mu se, velikom suncem opaljenom nebu ispresijecanom chem trailsima, zamišljajući sunce daleko u svemiru, tu pored nas, ali onda sam se sjetila da ne bi, da sad krenem brodom u svemir, išla prema suncu, nego bi krenila u suprotnom smjeru, u mračnu stranu svemira. okrenila sam glavu da provjerim. oblaci razvučeni po istočnom nebu bili su obojani zalazom, ali iza njih se stirao, znala sam, ogromni mrak.

and my children
are dying now
inside me
anohni



bljeskovi u ničemu. iskustvo kao subjektivan dojam bljeskova u objektivnom ničemu. 
t.

stipe je profesoru objašnjavao vježbe s girjom. pijana sam požurila doma uhvatit tramvaj da mogu jest makar sam doma sama i tužna, a tu sam pijana i među prijateljima, ali bila sam jako gladna i možda previše pijana za čekat sljedeći noćni. iz tramvaja sam gledala svjetleće reklame na savi i pomislila kako nisu dovoljno veličanstvene za moje potrebe. meni je trebao times square, ali ove reklame su ipak bile više nego šta ima u nekom selu i onda mi je bilo drago šta sam tu. kad sam bila manja, argument gladne djece u africi sve je činio ljepšim, jer je tebi bilo bolje, makar me taj argument uvijek nervirao jer sam tila naglasit: da, ali i ja patim!, a kasnije je samo proizvodio krivnju, ali sad mi je bilo lakše, šta sam tu, u civilizaciji, i šta gledam te reklame, i pokušala sam se osjetit otuđeno, i uspila sam, i to mi je bilo lipo jer se podudarilo s onim šta sam bila.


*


zapravo te tek intoksicirano stanje dovede u pravo stanje stvari. tek kad ti se svijet počne vrtit si u pravoj poziciji za percepciju. tek tad ti je točka gledišta točna, a ne ove relativnosti koje osjećamo dok ne osjećamo rotaciju, revoluciju i galaktičko obrtanje.


*


da roditelj može preuzet patnje svoje djece preuzeo bi, često kažu. ležeći u krevetu zamislila sam još samo kabele kojima sam prištekana i bilo je ko da ležim i primam tuđu dozu patnje day in day out. jedino šta ja, koliko znam, nemam djece. ako je bog naš roditelj i ako je istinski roditelj, i ako može, a mogao bi, zašto ne preuzme naše patnje nego je autsorsao isusa da nam preuzme grijehe? ja ću ponosno stat iza svojih grijeha, ali, iako sam intimno srasla sa svojim patnjama, bilo bi više nego ok da je generalno praksa da nam ih preuzmeš. da nam ih svima preuzmeš, makar poezija umrla.


*


uzmimo na tren da je bog stvorio svjetlo. biblija kaže da je prvo bila tama pa je on stvorio svijetlo i, a to je ono sporno, rastavio ga od tame, šta podrazumijeva da su prije toga bili sastavljeni, al ako su bili jedno, ako je sve bila kaša primordijalne materije, stvorena od boga ili ne, odjednom ili postepeno, onda nije trebalo da on stvara svjetlo, ono je već supostojalo u toj kaši. pa čak i ako je postojala samo tama, svjetlo je već bilo sadržano u njoj, kao njena opozicija, i kad ju je bog otjelovio, nije je trebao razdjeljivat od tame, jer je ona to po svojoj esenciji već bila.


*


živac drugom živcu daje poruku tako da ispusti neurotransmitor u sinapsu, šupljinu između dva živčana kraka, koja recimo izgleda ko neki zglob. kad ovi prenesu poruku tako da se privremeno zalipe za receptore na drugom živcu, vraćaju se doma i tamo ih razgrade neki enzimi. ima raznih antidepresiva, neki naprimjer spriječe te enzime da ih razgrade, jer depresivni ljudi imaju znatno manje neurotransmitora od zdravih, a neki, poput mojih, sprječavaju da se ovi uopće vrate doma.
i sad se ja pitam, koji će mi kurac taj tulum neurotransmitora u sinapsi kad su već prenili poruku? uostalom, ta poruka nije bila nešto pozitivna i hepi to begin with.


*


probudila sam se i otišla piškit. putem mi se učinilo, ili je to bio produžetak sna, da je naše tijelo samo petrijeva posudica za bakterije i odjednom sam samo to vidila kao svrhu mog postojanja i iz perspektive tih bakterija – jer se po pitanju perspektiva stalno svičam – nisam se razlikovala od ostatka svijeta i onda, kad sam si pogledala dlan vidila sam da se kroz prste rasplinjava ko dim. to je imalo potencijala da se userem, ali mi je, zbog estetike koja u zadnje vrijeme dominira ovim prostorima, to šta sam se vidila stopljenom s banjem bilo kul.


*


u neke dane mi se čini da se bavim samo hladnim pogonom, perpetuiranjem moga bivanja tu koje je samo sebi svrha. dignem se, odem u dućan da si kupim hranu koja će me držat taj dan, skuham, operem to suđe, sjednem i prevodim cijeli dan sama u stanu i prevedem taman toliko da mi isplati stan za taj dan, operem to svoje tijelo, brinem se za njega, hranim ga, puštam ga da spava dokad oće, s blagajnikom u dućanu ne razmijenim ni riječi pa nazovem mamu ili mislava da ne odem spavat a da ne čujem nikoga koga volim. sutra možda bude bolje pa mi to da snage da izdržim ovakve dane, ali sve ih je više i moja reprodukcija sve više postaje sama sebi svrhom.


*


nestalo mi je sredstva za čišćenje, a mama je baš bila kupila kloru da mi izbijeli kuhinjske krpe koje sam zabunom obojala, pa sam se sjetila emisija onih bakterijama opsjednutih odreda za čistoću i kako oni klorom ribaju stan pa sam prolila kloru po kadi i oribala.
posli kad sam se tuširala bilo je masu divno, imala sam osjećaj da sam u bazenu, jer tamo uvik sve miriše na kloru i na tren sam pobigla odavde.
spa za prekarijat, kaže andrea.

*

uspinjala sam se uza skale, bile su od onog slijepljenog šodera pa su mi se činile dosta socijalističke, ovaj je pjevao o ratovima s lažnim povodima, pomislila sam kako tu nije rat i još uvik imamo para za obnavljanje tih skala, ako nekad dođu na red, pa sam onda zamislila da više poreza i gradskih nameta nema, da više nema države ni ikakvog krovnog uređenja, samo možda neka horizontalna mreža, iako sam se osjećala dosta samo za povirovat u mogućnost ikakve mreže, mreže u kojoj krpanje rupa na skalama svakako nije prioritet, a ionako se grade rampe, ili, ako sam sam eto sama, više niko nigdi ni ne ide nikakvim skalama, niko više nigdi uopće ne ide, samo ja šetam po ostacima svijeta, uspinjem se naokolo da bolje vidim pustu zemlju. i onda odjednom nisam više mogla dočekat taj trenutak, trenutak u kojem više neću sanjat postapokalipsu jer će ona bit svugdi oko mene.


*


kad umrem, jako me brine šta će tad bit s mojim tijelom, jer u biti ga uzme sustav i ako se oćeš kremirat daju ti nakon par dana šaku ko zna čijeg pepela a tijelo stoji tamo danima dok čeka svoj red da ga zapale i može ga silovat i oskvrnit ko oće a meni je više dosta oskvrnjivanja mog tijela i mislim da s njim trebamo postupat s poštovanjem. eto još jedna na listi stvari koje me uznemiruju i otežavaju mi normalno funkcioniranje.

sviđa mi se tibetanski običaj di mrtve ostave strvinarima na nekom gumnu a posli cilo selo razbija kosti macama i vjetar raznese prah a svi plešu.


*


kad ležim nekom u naručju, kad konačno ležim, najčešće počnem plakat. obuzme me tuga zbog svih onih s kojima nisam. ali to mi se, paradoksalno, desi samo kad ležim u naručju nekog koga volim.


*


zamišljala sam kako bi ipak više volila umrit od raka nego od aviona, da se stignem na miru oprostit i uredit poslove, i onda sam zamišljala tu vrstu oproštaja, pred zadnji rastanak ikad, zauvik, i nisam si ga skroz mogla dočarat al sam svejedno plakala ko luda, dvije mlade azijatkinje koje su sjedile pored mene pravile su se da ne primjećuju, ja sam bezuspješno nastojala nečujno jecat i hvatala dah. onda sam shvatila da bi meni bilo teže živit bez nekoga od njih, bez svih njih, nego umrit, i da su oni ti koji će, ako pretpostavim uzajamnost osjećaja, zapravo bit pogođeni mojom smrću, a ne ja, ne samo jer ja tad više neću postojat, nego jer već i u zadnjim danima, svjesna da umirem, neću bit toliko pogođena tim oproštajima. jer sve dok postojim, postojim s njima, a onda ću jednom samo umjesto u san utonit u nebitak, a oni će ostat živi s manjkom.
i uvik je lakše onom koji ide nego onom koji ostaje.

možda se zato tako nepotrebno dugo i detaljno opraštam sa svakim ponaosob kad idem doma, ko da idem ne znam kud i ko da te ljude treba utješit značajnom rječju i znakom ljubavi koji će im pomoć da prebrode trenutke do ponovnog viđanja. meni je svaki taj rastanak kao da umrem.


*


mene nešto uvik pomakne u liniju života u kojoj sam uvik živa. kad god mi se zavrti ili mi se uzlupa srce, to je znak da je došlo do račvanja i da sam u paralelnoj radnji umrla. možda zato tolko žalim samu sebe. a kad jednom stvarno umreš, to je jer se tvoj skretničar već dosta umorio pa propusti prebacit na drugu prugu.


*


moja aktualna tuga je malo specifična, ko neka ultimativna samoća. oko mene su drugi, neke i volim, ali tuga koju osjećam je tuga zadnjeg preživjelog pripadnika vrste. kad on umre, nestat će cijela njegova vrsta i njegova pending smrt nije samo njegova, već je smrt cijele vrste, a time pogađa i sva živa bića na zemlji i boga i cili svemir. i dok je to, kad on umre, za sve ostale, koji imaju razvijen osjećaj za život i patetiku, tužno, dok je još živ, tuga koju on osjeća još je veća od toga, to je najveća zamisliva tuga, zamišljam je dubljom od tuge za mrtvim djetetom, znat da si zadnji, da si potpuno sam, da potpuno sam hrliš u nebitak i sa sobom u njega vučeš i sve svoje pretke koji su živili samo za to da ti budeš tu, koji su živili da se razmnože da bi se vrsta nastavljala, i vučeš u nebitak sve svoje nerođene potomke, a njihovo potencijalno postojanje radi ti toliku rupu u prsima da kroz nju sama propadaš van.


*


sve se svodi na ovo: je li bol prevelika za izdržat. iz minute u minutu ponavljam: je, prevelika je. i izdržavam dalje.
loša razdoblja samo treba preživit, ustrajat kroz njih, ali mi ne želimo preživljavat, rekle smo: želimo živit.
znam ako sad izdržim da će se vjerojatno opet živit, ali bol zbog ovih trenutaka koji prolaze u pukom izdržavanju, u pukom preživljavanju, bol zbog trošenja tih trenutaka, zbog trošenja života na trpljenje i čekanje da prođe pogađa me više od nesretnosti tih trenutaka.


*


izgleda da ću mršavit i mršavit sve dok jedno jutro ne nestanem, al to je ok sve dok vjerujem u vječni bitak. volila bi da mi negdi na nekom brdu neko montira dva gonga pa da stanem između njih s velikim batićem i samo udaram livo desno livo desno livo desno dok sve ne izađe iz mene. osjećaj autonomije par excellence dobiješ kad nasjeckaš češnjak pa nedominantnom rukom pritisneš nož gore poviše oštrice i onda ga tako nadalje sjeckaš i suvereno usitnjavaš. zdravo samopouzdanje je najljepši ukras.
od rebound seksa i romansi lipši i bolji su rebound razgovori. ako tablete učine da ustaneš iz kreveta i ne plačes cili dan onda je dobro šta ih piješ. prijatelji i zdravlje su najveće blago. aviona se ne treba bojat. treba bit iskren, al o kurcima ne triba puno pričat. šta više vremena prolazi, ako imaš imalo refleksije o sebi i svijetu u pravilu postaješ mudriji i onda ti je sve veći gušt iznova gledat dobre filmove. možda neke snove nikad neću ostvarit, ali to šta znam šta su me konačno definira, a ni to nije loše. ne vidim izlaza i dalje al bar se krećem pa makar došla do ruba kupole, bar ću opipat taj rub.

pitala sam sestru zašto je učmala, rekla mi je da nema razloga za život. nemam ni ja, ali za život ne treba razlog, rekla sam joj.

vidiš, slovenski ima dvojinu, super mi je to i ne znam zakaj mi to nemamo kad su ljudi najčešće u dvoje.
matko

odnosi traju, a čage prolaze
andrea



mislav je proša kroz grad pa sam mu malo nametnula priču o mom stanju čisto da bude apdejtan, šta je on po običaju okrenija na priču o ljudskom stanju pa smo se po običaju malo porječkali, ali na kraju dana shvatila sam da je, i kad su stvari skroz bezizlazne, masu lipo vidit da ima ljudi koji navijaju za mene. isto tako ja navijam za neke ljude, za neke ponaosob, a za ostale onako općenito, za sve nas koji smo u očima evolucije luzeri.


*


vozila sam se na bajku i slušala mix iz dvijeineke i naišla je ona pisma u d duru šta je među američkim kućanicama jako popularna za vjenčanja, zato je i upala na mix, pa sam si dopustila malo snatrit o svečanom hodu uz tu stvar kad se pisma prekinila i čula sam da mobitel tutuče. dosta me zajebaje u zadnje vrime, al to zato šta sam ga taman otplatila. stala sam da saniram stvar i vidila da je mobitel nazva bivšeg. ne, ne,  njega smo prebolili, ne zbijaj mi te šale.


*


pola sata smo žestoko raspravljale o prednostima zaokruživanja datuma na papirnatom kalendaru nad aplikacijom za mengu koja ti navodno sve izračuna i predvidi, ko da nemoš predvidit sama. andrea me upitala koja je prednost papirnatog kalendara osim stila, ali ja sam imala spreman odgovor: tradicija. i šta bi tajne službe morale znat još i kad menstruiram?


*


ono kako cure ranije sazriju pa ih počnu zanimat dečki, a ovi ne haje dva posto nit mare ili kasnije, kad ih zanimaju cure al im ne okupiramo cili mozak ko oni nama, e tako se ja sad osjećam, ko dečki u ranom pubertetu, hengam sa svojom bandom i boli me za sve. radim svoje i guštam, a ako naiđe neki dobri i pametni ljevičar, a da je emo, al da je prebolija svoju bivšu i da nije pizda, nek naleti, slobodno nek naleti.


*


kad se neki momak ili cura, koji se recimo zanima za mene, raspituje kod mojih prijatelja o meni i o tome bi li ima šanse, i ako oni odobravaju našu potencijalnu vezu osmišljava skupa s njima ulaznu strategiju, to je pomalo kao kad pretendent ide pitat ruku u oca svoje odabranice, šta je zlo, znamo to, jer taj ženu tretira ko robu koja prelazi iz očevog vlasništva u njegovo, ali isto mi je nekako lipa ideja da momak kojem se sviđam prvo dođe kod mojih prika pitat smi li bit sa mnom. makar bi ja naravno popizdila kad bi mu oni recimo rekli ne, bolje ne, nije ona sad za veze. i šta ima iko govorit u moje ime, govoriću ja sama za sebe. al isto mi je nekako mila ta ideja, valjda zato šta sugerira da im, svojim prijateljima, pripadam.


*


ne samo da on pati zbog bivše nego i ja skupa s njim. on ni ne zna da s njim dijelim tu opsjednutost njome, a meni se ona uopće nešto ni ne sviđa...


*


rekla sam joj da se osjećam ko da sam u nekoj grobnici pa se dopisujem s njom iz groba onako ležeći u mraku. mislila sam se: ne bi mi bilo puno drukčije da ležim u grobu, samo da mi je tamo smartfon i punjač i neki produžni pa da mogu ko sad pratit kako drugi žive. rekla mi je 'otvori škura i izađi iz groba poput lazara'. nekad se s njom ne da ozbiljno pričat.


*


prije pola godine razmišljala sam o nama i o tome kako je glupost da bi trebali bit sami jer dok smo bili zajedno bilo je sve isto kao prije, po pitanju borbe sa svijetom, nama samima i izazovima realnosti, samo smo oboje bili duplo jači jer se za svakoga bori dvoje. sad sam tu, zgažena i sama i ne mogu ovo više nazvat iz: protiv argumenta suprotiva novim ljubavnicima


*


nekad, u dane kad  osobito inkliniram romantici i možda usput gledam il čitam o nekim opakim rafalnim borbama, zamišljam se s mašinkom, oko mene najbliži prijatelji, oni koji bi si međusobno dali živote i koji bi dali živote za istu stvar, svi s istim ciljem svrgavanja klasnog neprijatelja, rame uz rame svojevoljno hrlimo u izvjesnu smrt pred (nadmoćnim) neprijateljem, srčano ginemo. čak i kad ne snatrim o dečkima niti estetiziram oproštaje uz moju samrtnu postelju, ja ću nać nešto melodramatično, kao prava emocionalna pičkica.


*


vozila sam po pločniku, pažljivo gledala pješake i pokušavala predviđat kuda će se dalje kretat jer oni su ko žohari, kad se užive znaju ić idu vamo tamo bez razloga, a ja se ne želim zabit u njih bajkom. ispred mene bio je dečko, ususret mi je dolazila djevojka. išli su ravno jedno na drugo i pokušala sam im predvidit kretanje da vidim ko će se kome izmaknit da vidim s koje strane ću obić momka. ali oni su samo išli jedno na drugo sve dok se nisu sudarili, ali onda sam vidila da se uopće nisu sudarili nego su si pali u zagrljaj. pomalo iznervirana zaobišla sam ih i odvezla se dalje.


*


imam oko sebe ljudi koji daju sve od sebe, skoro više nego ja sama, u nastojanjima da ja budem sretna. a meni je nekad najgore od svega to šta ih u tome iznevjeravam.

jesi što spoznala u zadnje vrijeme? 
mislav



ima ljudi koji se dogovore za neko druženje, ali im onda uleti neka zanimljivija opcija pa ovo prvo otkažu. a neki su skroz pravični pa bez obzira šta im je u tom trenu napetije to drugo kažu: sori, ono sam prvo obeća. takvi su kao ok i bolje osobe od onih prvih al ja osobno ne bi tila da se neko nađe sa mnom samo zato šta je obeća – zato uostalom i volim mislava – plus nek meni kažu ovi pravični kako se ponašaju kad se požele rastavit? zašto tad ne kažu drugoj oprosti već sam svojoj ženi obećao bit s njom. ili zajebi brak, zašto ikad prekinu ijednu vezu, ako su obećali? to ja ne razumim. zašto me i ti pravični ostavljaju.


*


onaj istočnjački filing da smo svi dio jednoga, da je sva materija povezana i da nema granica među stvarima, mislim da bi to možda mogla uspit osjetit da mi recimo odsiku šaku i bace je u stranu: to bi i dalje bila moja šaka, iako bi sad bila odvojena od mene; bila bi istovremeno dio mene i nešto izvanjsko. onda bi se možda malo pobrisala granica između mene kao integralnog tijela i ostatka materije. možda bi onda shvatila da je sve povezano ko ja i ta ruka. možda je tako kad rodiš dijete? al pitam se bil i moj duh morao bit naokolo, u drugim stvarima? jer, moj duh je uglavnom u mojoj glavi, nekako ga osjećam tu di su mi ova glavna osjetila i nije da ga nešto baš osjećam u šaci.


*


kad kažu: poremećaji ličnosti, pretpostavlja se da postoji neka neporemećena ličnost - kužim da postoji društvu idealna ličnost koju je neko nekad zamislija i postala je norma, al kako oni znaju da je moja ličnost po difoltu takva, njima idealna, kad je zdrava, a da je ova sad ličnost poremećena? kako oni znaju ko sam ja inače? to možda znaju moji prijatelji ali ideološki aparat države sigurno ne zna. oni bi najradije svakoga proglasili poremećenom ličnošću da ga mogu izliječit.


*


neka cura mi je pričala kako njen bivši ima mali kurac i pitam se, jel u redu da mu to spomenem? mislim da nije u redu nikome pričat o ničijem kurcu i ja ne bi pričala nekim tamo poznanicama da mi bivši ima maloga, da je to slučajno slučaj, pa ne bi ni njemu pričala da sam čula da ima maloga jer trač je i dalje trač, a makar ja puno pričam o svemu tom općenito, ne želim prokazivat. al opet, možda bi mu trebala dat do znanja šta sam čula o njegovom kurcu ko šta daš do znanja nešto šta znaš o nekom – npr da je vara i laga – pa ispadne da si zna krivo, ono, da mu dam priliku da mi kaže: nije mi mali. ili bar da zna da znam. ne znam koja je ovde etiketa a bonton mi ništa ne pomaže. stvarno bi nam dobro doša neki novi bonton, neki naputak za nepizdunski i ugodan suživot suvremenih misaonih bića.


*


kako je tužno biljkama; svi ih uvik upotrebljavaju za neke metafore o strpljivosti i ustrajnosti i kao, korijen će nać put kroz asfalt, biljka će niknut di god sjeme padne, rašće i u pukotini između dvi stine, ali gledam stabla pod svojim prozorom i pokušavam s njima uspostavit nekakav emotivan odnos, nekakvu vezu, jer sam usamljena, i došlo mi ih je žao, jer ona odavde nikako ne mogu pobić, cili život rastu tu, na granici dvaju kvartova, među penzionerima i uz zvuke folklornog ansambla koji dole ima probe. a ja ipak mogu pobić, ako nađem snage i drugi jeftin stan s pogledom na zapad. mogu i otputovat na more i popet se na brdo i tamo onda mirno stajat, mogu otić na koncert i u limb, sestri na balkon, goranu pod prozor i u london vidit drage, daleke ljude, a stabla moraju stajat tamo dokle god su živa. stabla doduše vjerojatno nemaju draga, daleka stabla koja bi im falila i uostalom, ona su navodno sva umrežena pod zemljom nekim nervnim sustavom, al svejedno. masu je depresivnije gledat ta stabla nego one umiruće mušice.


*


jednom kad me minula ona faza u kojoj sam mogla nekog barit po godinu dana, zadržat napetost i zaljubljenost mjesecima, u kojoj sam imala puno strpljenja, malo godina i dostatno ideala da to izvedem, došla sam u fazu, došli smo više-manje svi mi, da sve ide brzo i ako te neko neće, ideš odma tražit dalje. meni se nikad nije moga sviđat neko za kog bi saznala da mu se ja nimalo ne sviđam, za takvima nisam ni patila – tek kad bi me ostavili, patila bi, od boli i povrijeđenosti, al ne bi me duže od par dana držalo da bi tila bit s njima. i tako sam ja tražila dalje i uvik se bezglavo bacala, jer kako gogo kaže, ne možemo si sad ni dopustit nekog godinu dana upoznavat, a kažem ja da treba uletit pa kasnije revidirat, i tako sam ja ulijetala, a sad, sad nemam nikakve volje ni želje bit s nikim. ne s nikim konkretnim nego niti s nekim apstraktnim. ne zamišljam da je zgodni usputni poznanik možda moja sljedeća ljubav, ne snatrim o nikome, nikoga ne želim i ne trebam nikoga.

onda sam razmišljala kako ja nikad nisam vatala one za koje sam znala da ih ne mogu imat, nisam se općenito nikad vatala stvari za koje sam mislila da ih neću moć napravit i nisam ih ni želila – to je moj kukavičluk i svjesna sam ga, ali i moja supermoć – možda je to i sad na stvari. kao šta prije nisam vatala najpopularnijg momka kojeg su vatale sve moje prije jer je bilo prenaporno i nisam tila ni pomišljat da bi se mogla probit kroz tu konkurenciju, tako sad ne mogu ni pomislit da bi iko, ikad, mogao bit sa mnom ovakvom, da bi ja ovakva mogla bit s ikim više, ikad, da bi iko, takav, takvi kakvi su, ikad mogao meni bit dobar, da bi ikad sa svojim mozgom našla nekog kompatibilno poremećenog mozga a da bi taj mogao uopće bit u vezi, il da bi u njoj mogla bit ja. možda sam jednostavno odustala ne jer me minula želja, nego jer znam da ne mogu pa šta ću zakurac patit. al dobro, i dalje ih sanjam.


*


u zadnje vrime sam na samoproglašenom, bespravno proglašenom, bolovanju i mrvu sam izvan svega i to me odmara, makar je filing izdajnički, al mi bude drago kad vidim svoje drugove kako su jebeni dok se zalažu za bolji svijet. onda zamišljam da sam umrla i da ih gledam iz bijele svjetlosti, jer svejedno je di sam kad nisam kraj njih nego u krevetu. kad nisam kraj njih mogu lipo bit i na drugom svijetu. jedino šta se preko ovih granica probijaju poruke, al i da sam na drugom svijetu bilo bi ok jer bi znala da su dobri, da me vole i da ih volim, i bilo bi ok sve dok bi tu i tamo smila bacit pogled na njih ko šta sad bacim na fejsu. i sve dok nisam u nebitku. zato ću se nadat vječnom bitku, a to će mi dobro doć, nadat se nečemu, kad se već ne nadam ničemu konkretnom tu na zemlji.

i na koncertu sam bila sama, na onom na kojem sam baš tila bit s ekipom al se nisam mogla više probijat kroz gužvu pa sam stala sa strane, sama. kako sam u zadnje vrime u dosluhu sa svemirom, odsvirali su moju najdražu stvar i bila sam sretna tako sama, a onda sam, zbog tog dosluha, na displeju pored stejđa u dugom close upu ugledala svoje vesele prijatelje kako guštaju i mašu i onda već pomalo nisam znala jesam li možda ipak umrla i guštam u predstavi s margine, jer otkad pijem tablete sve gledam kao film, s distance, ne nervira me, ne dira i ne boli kao život koji se događa meni nego ga promatram ko film i najviše volim gledat lipe slike i ljude koje volim i slušat lipu muziku i jest lipu hranu, ono rijetko kad jedem. sad se konačno moja osjetilna percepcija poklapa s filingom koji je neprestano tu: da ja zapravo ne postojim.


*


svanulo je, krenila sam doma, vozila sam se i slušala najdražu stvar, na semaforu je bilo crveno, zadnjih dana je na raskrižjima u svim smjerovima crveno i teško mi padne zaustavit se taman kad počinje najbolji dio pisme, al sad su ulice bile prazne pa sam samo ubrzala i pojurila preko taman kad je počea refren.

meni je super kak stabla ne bježe. 
matko


ostavio mi je poruku na komadu salvete. nisam je uspila skroz pročitat al sam dokučila da je nešto romantično. stavila sam tu salvetu po strani, računala sam da će poslužit za obrisat suze kad me ostavi.


*


jedini put kad sam stvarno bila na samrti bilo je pred onaj put u veneciju di sam trebala uvatit avion za pariz, koji je, pak, treba past. zadnjih par dana provela sam znajući da su mi to zadnji dani života i ponašala se u skladu s tim. vidila sam sve drage ljude i s njima izmijenila značajne dijaloge i emotivne oproštaje. pozdravljala sam se s gradom, najdražim cipelama, pranjem zubi u svojoj kupaoni i kutom pod kojim sunce pada na moj balkon, opraštala se od glatkoće kojom mi kaša klizi niz grlo, rute kojom idem do faksa i vjetra u licu, od prljavštine krivog i načina na koji se moji prijatelji međusobno vole. pa onda od sebe, ružnih dijelova svog tijela, boje očiju, dodira kose na vratu, načina na koji vršim nuždu, plakala sam nad svojim higijenskim ritualima, voleći ih i voleći sebe, cijeneći svaki trenutak života jer ga je ostalo tako malo, jer mi je izmicao i jer sam naravski tek tad vidila šta sam cilo vrime imala i kako jebenu stvar još tako kratko imam. i svaki trenutak bio je stostruko jače proživljen, svi moji osjeti bili su aktivirani istovremeno i stalno, boje su bile jače, zvukovi jasniji, harmonija kakofonije stalno prisutna, svaka pora osjećala je pomak zraka, a svaki djelić tetive pomak mene.

gledala sam film katastrofe, jedan od onih koji mi daju isti tip katarze kao pjesme od smithsa: isplačem sve šta imam, al imaju taj ritam koji me polako digne, razriješenu, i ova je rekla da otkad zna da će umrit nikad nije bila sretnija. njen mir me zavea i pomislila sam, u ovom trenutku u kojem mislim da svijetu nemam više ništa za dat niti imam razloga i snage za preživit još jedan dan: možda bi trebala tako probat živit: ko da imam još mjesec, il možda godinu. i radit sve kao da su mi ovo zadnji dani života.


*


uvik sam imala neke kratke veze i puno kratkoročnih ljubavnika i uvik sam na to gledala s tugom, ali pričala mi je prija kako je svaki momak s kim je pričala o tome priznao da je prevario svoju curu, a prijatelj mi je pričao da ima poznanicu koja jako voli seks sa svima pa ga svima redom predlaže i do sad joj ga niko, bio on single ili u vezi, nije odbio. i mislim se onda, možda su te moje veze bile dovoljno kratke da me većina njih nije stigla prevarit, pa neka sam onda sama, bar nema nigdi nikoga ko iznevjerava taj aspekt mog povjerenja.

*


trčala ti, plesala, vozila se ili plovila protekne jednako vremena, ali gledala sam kako neko trči i učinilo mi se da se njemu život stvarno rastegne, da više toga zbije u jednako vremena kao mi ostali, jer zbije više prostora, ali ako onda njegov ritam razvučeš do našeg – recimo ako je on sav u šesnaestinkama, a mi ostali u polovinkama – e pa ako svaku njegovu šesnaestinku prevedeš u polovinku, onda njegova partitura ispadne osam puta duža od naše.
zato volim brzinu.

iako, kad si tako brz i kad se vrijeme rastegne, svijet je oko tebe u slow motionu, kao šta je stablima sve uvik u fast forwardu, a kad smo na afteru raspravljali o tome kako treba živit, ispostavilo se da je cilj da osjećaš istovremeno sve emocije svijeta, za šta je potrebno da titraš šta bliže osi amplitude. stvar je u biti u bržem titranju jer šta brže titraš, češće stigneš na središte amplitude. znači, poanta je nekako ubrzat vrijeme, a kad trčiš, ti ga usporavaš.

pa opet ne znam kako točno da živim.

iz: relativnost


*


kao kad skroz mala dica odšetaju kud ih je volja slobodno, ali se u jednom trenu prepadnu jer se vrate iz svoje sanjarije ili očaranosti svijetom i primijete da je mama izašla iz vidnog polja pa se s onom panikicom na licu krenu osvrtat. meni treba takav ljubavni odnos, da mogu ić slobodna i tumarat kud god želim, ali da kad se osvrnem on uvik bude tu negdi blizu.
ali nikad ne bude.
i taj tren, svaki taj tren, svaki put kad mala dica uvik nanovo ugledaju mamu, to je metafora onoga šta ja ugledam, doduše u krugu od desetak ili četristotinjak kilometara, kad se uspaničena osvrnem. ugledam uvik svoje prijatelje, i mamu. pa sam, zapravo, mirna.


*


javila sam se mireli da vidim šta ima dole, rekla je da se onaj jedan momak ubija, onaj koji nam je upa zimus na kućicama javit se, i bilo je čudno šta mu se nisam sićala lica i šta sam uopće eto kao znala nekog ko se ubio. proboja se nožem pa kad mu nije uspilo, posli se u bolnici bacija kroz prozor. iz filmova smo naučili da se neki ljudi pokušaju ubit jednom pa ih posli malo prođe pa je dobro šta nisu uspili otprve. a ti, ti koji ne uspiju pa se onda opet ubiju, ko najmlađa sestra iz virgin suicides, njihove patnje su mi najstrašnije za zamislit, strašnije od onih koji pokušaju pa uspiju iz prve, jer za njih nikad nećemo znat jel to bio afekt kojem su podlegli – a kojem smo mi neki naučili ne podleć, jer nakon nepodnošljivog ipak slijede razdoblja ljepote – ili determinacija da se anihiliraju pod svaku cijenu.


*


utješno je da ja privlačim sunce. utješno je da privlačim i njega, manje, jer je moja masa manja, ali ipak, i izračunjivo, da. obrnuto uvriježenom shvaćanju, iz zakona fizike je jasno da ga, šta sam deblja, privlačim više. također je razvidno da ga, šta smo dalje, privlačim manje, obrnuto raznoraznim popularnopsihoanalitičkim spoznajama o tome kako mu rupu manjka ne smiš ispunit sasvim jer će ako mu bude skroz dobro i udobno otić, nego moraš uvik bit malo nedostupna.
utješno je i to šta zakon vrijedi podjednako za oboje, pa – makar on mene privlači malo više nego ja njega (jer je deblji) – šta dalje od mene ode, i on mene privlači manje. pa neka ga onda.

iz: newtonova pravila privlačnosti 

enivej, moj životni nihilizam ne može doseć nikakva empirijska lošost, pa štagod dođe, nekako ćemo ishendlat.
goran



već par dana na doprozorniku vidim one mušice. malene, malene, da ni ne vidiš jesu li u stvari mušice, nalazim crknute ili na samrti mušice koje svaki dan obrišem, ali sutra se vrate nove niotkud. zadnji val bio je nakon šta me ostavio prošli mladić pa sam zaključila da one odnekud izmile i umiru na mom doprozorniku da bi komemorirale moju umrlu vezu i odale čast mojoj patnji. ispričala sam mislavu o mušicama, on je rekao da je to glupost, rekla sam da sam radila induktivnom metodom, ali me on podsjetio da ona nije uvik najpouzdanija. ja je, uostalom, i mrzim jer mi je njena upotreba pretežito, ako se zbilja udaljim i pogledam širu sliku, i uzrok svih tih raskida.
indukcijo, crkni.

iz: umrla priroda


*


ležala sam u mraku i mislila na izbjeglice u kampu na sjeveru francuske. opirala sam se snu jer sam se bojala da će, kad zaspem, moja svijest uć u jedno od njihovih tijela i da ću se probudit u hladnoći, vlazi i blatu. prestravio me užas koji sam osjetila od pomisli da sam mogla bit tamo, ne ova ista ja, ova bi poginila davno prije, ali neka verzija mene. i onda me prestravilo olakšanje koje sam osjetila jer to nisam ja, jer je bilo sebično i užasno.


*


kad tijelo boli tek onda svrati pažnju na sebe. kad moraš mirovat da ti se okoštani kralježak ne zarije u moždinu ili se oporavljaš od operacije, kretnje su ti ograničene i živiš sav u tjelesnosti, ne možeš je zanemarit ni zaboravit. glava mi je bila smiješna u onom napuhanom kroasanu u kojeg sam umetnila vrat, ruka mi je mirno trnula u krilu, ustaljenom i pouzdanom laganom boli koja je toliko sa mnom da je već zaslužila status utjehe, uz toplinu popodnevnog sunca na betonu, tiktakanje sata, šum valova, ljetne cvrčke, prijenos utakmice ili zvuk mašine koja pere robu. gledala sam je kao mačku ili malog psa, kao da nije dio mog tijela, kao da je izvanjska, i tu sam se opet raspolovila na tijelo i svijest.


*


svaki put kad se od nekog oprostim krene me stezat u želucu: možda se više nikad ne vidimo, možda ide ka izvjesnoj smrti. svako uvik potencijalno ide u smrt – mene, naravno, ovo muči već godinama, ali sad mi je, uz ova kretanja na globalnoj političkoj i financijskoj sceni, to još snažnije. i onda se moram borit sa sobom da ih pustim, da ih pustim da idu kud moraju i nosit se s mogućnošću da je to zadnji put da ih vidim, i ako je tako, da je i to ok. a kad su kraj mene ljudi koje volim, onda sam mirnija, mirna sam jer se, ma kako se taj dan osjećala, uz njih osjećam udobno i smireno i ako umrem tad, ako nas tad neka jadna sjebana osoba ili neki dron pokolje, biće mi lakše umrit, jer sam sentimentalna pičkica. zato ako se u zadnje vrijeme družimo, znaj da mi najvjerojatnije nije bed umrit s tobom.


*


kad je baba bila djevojčica, bila je u zbjegu u el shattu. od nje sam prvi put čula tu riječ, zbjeg, i zvučala mi je lipo i uzbudljivo, jer ko kao dijete ne bi volio ić u neku daleku pustolovinu, u neki zbjeg. tamo je bila među najboljim učenicima, koje je neki autoritet pozvao na prigodno primanje, za koje svrhe je ona od neke manje dobre, al bolje opremljene učenice posudila postole, jer nemoš ić bosa na audijenciju pred autoritet, šta je bila činjenica koju, ako si poznavala moju babu, nisi pred njom osporavala.
tamo su im održali govor, dali jest, a onda svima koji su bili bosi podilili novi par postola.
neki ljudi imaju ratne priče iz devedesetih, ja imam samo iskustvo hrvatskog antiratnog popa, pakiranja za sklonište i drill tetinih vojnih vježbi s terace. i imam tu babinu priču, koja mi je kako sam starila zvučala sve tužnije, ali mislim se sad, u egiptu mora da je ipak bilo malo toplije nego u egejskom moru.


*


ne znam zašto ja uvik mislim da ne mogu nešto savladat i da su neki zalogaji preveliki: zato nisam upisala težak studij, naučila svirat bas, niti sam ikad vatala najpopularnijeg momka, ali živo se sjećam kako sam s četri godine tila znat pisat, ne čitat, jer sve sam slikovnice znala napamet, nego baš pisat, da mogu ispisivat razne rukopise. jednom sam cijeli blok ispisala spiralnim žvrljotinama u paralelnim redovima, i sjećam se, nije mi bilo toliko do toga da nešto kažem, koliko do imanja rukopisa – ispisane sveske – i sjećam se koliko mi se nemogućim činilo da ću ikad naučit pisat. ali sam ipak naučila i to uopće ne znam kako, šta znači da nije bilo traumatično nit teško nego nekako usput, i mislim se: zašto sam nakon toga odustala od upuštanja u velike pothvate?


*


kaže mi ona nek budem dostojanstvena i nek ne pišem o njemu. al nije mi bed patit javno. nije on učinija ništa posebno i vrijedno spomena da izazove tugu, osim šta me ostavija, sve ostalo, i ono prije i ono posli, učinila sam ja. potpuno sam ga iskreirala, prvo osobine i značajke, a zatim važnost i relevantnost, relevantnost po mene. dakle, ne da patnja pripada meni iz nekih mutnih pjesničkih razloga, nego mi istinski pripada, jer istinski potječe samo od mene.


*


pogledala sam film o time travelu i sad se osim ostalih stvari bojim i buduće sebe koja može doć i onesposobit mene kako bi me zamijenila u ovom tajmlajnu kojeg je već proživila, kako ne bi napravila neke greške. makar, to bi možda bilo ok, sve dok me onesposobi na neki ugodan način.
kad malo razmislim,
mogla bi se ja vratit nazad i zamijenit izvornu sanu.


*


kad sam se vraćala pijana doma učinilo mi se to tako apsurdnim: da se svi vraćamo doma spavat, a ne ostanemo tamo di se zateknemo. posli sam, nešto trjeznija, zaključila da nas je na to vjerojatno kondicionirao onaj ježurka ježić, kojeg smo svi ko djeca znali napamet, a koji je povazdan lutao al se uvik vraćao svojoj kući.

mogu bit sam. ali na suncu.
ante

pa šta je loše sa širokim masama? svi imamo iste procese u srcima!
marina b.b.




sidila sam na afteru, svirala je neka dobra muzika koja me sitila na ono kad sam bila na festivalu, kad smo i ja i svijet oko mene bili najjebeniji, i mislila sam se: marina sad spava u helsinkiju i ujutro će dojit i uzgajat svoju obitelj i odjednom mi je bilo svejedno jer ako me u nečemu nisu uspili sjebat, nisu mi uspili uvalit odgovornost za reprodukciju. nek o tom brinu drugi ili druge, ja ću tu do zore hengat na afteru i pit i ne spavat i ujutro neću bit za ništa kad se dignem ali ni ne moram bit za ništa. kad je već život takav da mi ništa ne nadolazi, ja nemam odgovornost da ga reproduciram, mogu samo živit. mogu se i uništit i sve, jer bez obzira kolko se uništim, neko drugi će se pobrinit za reprodukciju.


***


dan je na merkuru duži od godine – jer merkur se sporije okreće oko sebe nego oko sunca. treba učit o svijetu, jer ovakvi podaci nam ukazuju na to kako su pojmovi, poput dana koji je nama uvik kraći od godine i godine koja nam je uvik duža od dana, pojmovi u koje smo zarobili svijet, arbitrarni, premda uvjetovani, ovdje čak prirodom, ali nije ni ova priroda kojoj mi imamo izravnog pristupa jedina, niti po njoj možemo mjeriti cijeli svijet.
to me dovelo do novog pitanja: dal bića koja žive na raznim planetima prilagode svoj ciklus spavanja danu svog planeta, ili se oni možda ravnaju po godini?

iz: geocentrizam


***


nisam zaposlena pa me posljedično poslodavci ne mogu u šaci držat prijetnjom otkazom i ucjenjivat gomilom nezaposlenih koja poredana čeka da uskoči na moje radno mjesto. mene zato mogu u šaci držat time šta mi ne isplate honorar, sustavno mi ne isplaćuju honorare, ili ih ne isplaćuju do kraja, uostalom, i kad sam bila u radnom odnosu nisu mi isplaćivali plaću. al mene ne drže u šaci prijetnjom da će me smijenit ili tim neisplaćivanjem mojih novaca. mene drže u šaci time šta mi ne ostavljaju prostora da ih sjebem bar malo time šta ću im otkazat suradnju, za šta znam da bi im zaista bilo kazna, pa svima koji se budu interesirali za taj posao snažno sugerirat da ga odjebu. jer, ko šta kaže vesna, da, dobro je pronijeti glas, al šteta je što ima toliko rezervne armije radne snage da ove za života nećemo ugrozit našim istinitim glasinama.

iz: rad


***


kako u star warsima i ostalim filmovima o svemiru uvik slete točno na onaj dio planete di se nalazi taj kojeg traže? ono, najviše u krugu od par stotina metara. pa jel oni poznaju geografiju svake fakin planete u sustavu, jesu svi tolko dobri iz zemljopisa, i kako to da uvik odlično poznaju whereabouts svakog živog koga su ikada sreli ili poželjeli potražit? dobro, kužim za jedije, oni osjećaju silu pa ih ona biće povuče di će točno na planeti sletit, ali ovi ostali?


***


stvar s bakama je ta šta da bi postala baka ne moraš napravit ništa, osim u nekom trenutku ekšli bit nekom majka, i eventualno, po potrebi, gnjavit da oćeš unuke. i tako ne napraviš ništa, a dobiješ jedan ekstra status i moš se po miloj volji hvalit ulogom. ulogom koja automatski podrazumijeva autoritet i ljubav i koja te legitimira i van najuže zajednice time šta sad tvoja, godinama, izgledom, predrasudama i tradicijom dobivena titula babe ima i materijalnu podlogu, koja je transformira u nešto ljepše: baku. zato valjda ljudi vole postat baka.

iz: škatule batule, titule fritule


***


vozila sam se i slušala radio, kad je naletila emisija o svemiru pa sam radosno krenila slušat. voditeljica je najavila „nova otkrića ali i znanstvene činjenice o našem“ pozor, našem, svemiru.
saznala sam da će pričat o tome kako je „jedna divovska crna rupa pojela jednu zvijezdu“, kao da će čitat dječju slikovnicu čija je radnja smještena u neki rabelaisovski svemir. moliću, kasnije se crna rupa i podrignula.


***


ovi u filmovima šta nakon prekida spremaju memorabilije u kutije na onu najvišu policu u svojim zidnim ormarima, koji su to amateri. di su oni bili kad sam ja na krovu palila uspomene, o kojima nemam sasvim jasnu sliku jer sam tijekom iste epizode zapalila i relevantne stranice svog dnevnika.


***


- marko, mislim da sam u tridesetoj shvatila kako sam se trebala ponašat u dvadesetima. ko junakinja francuskog novog vala.
- može.
- ali to sam shvatila tek u tridesetima. šta bi od mene bilo da sam to shvatila u dvadesetima!
- pa ponašala si se ti tako u kasnim dvadesetima.
- možda malo s dvajsšest. s dvajsedam. jel stvarno misliš da sam se tako ponašala?
- je.
- ali sad moram shvatit kako se ponašat u tridesetima. nadam se da to neću shvatit s četrdeset.
- tridesete su nove dvadesete.
- jel je? jel misliš da je kasno za mene sad da budem junakinja francuskog novog vala?
- nikad ni za jednu ženu nije kasno, osim ako ima pedeset.


***


došla sam doma, tu je sve bilo prazno. vukla sam se po kući radeći sve nešto tu i ponešto tamo, bez snage da se operem ili nečeg prihvatim. ranije sam bila kod sestre di me zaskočilo da ošišam matka i anu, mislila sam da će ispast grozno, kad se osjećam nikako, ali ispali su skroz dobro, matko će moć potražit posal s novom frizurom plus vježbale smo rekvijem. u nedostatku drugih, zadala sam si kao jedini cilj uspit to nalito otpivat u crkvi, makar mi se na probama uvik plače od nemoći. andrea kaže da mi žene ranije odustajemo ali ja sam ovaj put odlučila ne posustat makar pišala krv.

naizmjence sam plenkala i plakala, mijenjala ploče i vukla se po stanu pa odlučila pisat, jer to mora da su aktivnosti za usamljene, čitanje i pisanje, ali sam onda na sušilu ugledala izgužvan fabrizijev ćilim pa sam ga krenila opeglat, kako mi je sugerirala sestra. klečala sam i peglala taj ćilim, magnetic fieldsi su svirali tridesetu od 69 love songs i mislila sam se kako mora da je to ipak najusamljenija aktivnost od svih.

triba povuć crtu. ili lajnu ili crtu.
natko.

nema te edukativne literature koja se ne može pretvoriti u građaski rat.
mislav



kako mi se ništa ne dešava i na svakom polju se redaju samo failovi, odlučila sam diplomirat taj francuski. imam za položit tumačenje starofrancuskih tekstova, sve onako detaljno, uz rječnik i gramatiku, i ne mogu se nikako uživit, a one priče da će mi razumijevanje historije neke riječi pomoć u prevođenju me ne pale pa sam odlučila intrinzičnu motivaciju pronać u tome da ozbiljno uzmem kao realnu opciju putovanje kroz vrijeme u neki srednjovjekovni setting di ću onda bit faca među svojim suputnicima jer ću se na, doduše nezgrapnom, al unatoč tome tečnom starofrancuskom sporazumijevat s onovremenom ekipom koristeći suvereno svih 6000 starofrancuskih glagola u oba drevna padeža i postavljat temelje za klasno osvještenje kmetova.


*


kad me profesor duda na tamo negdi drugoj godini upitao koje još kolegije uz njegov slušam, rekla sam: novi historizam kod kolege šporera, pa me on ispravio da nije meni šporer kolega nego profesor. ali mene je bunilo, pomalo namjerno, to šta su profesori nas zvali kolege i što smo mi sebe međusobno smili zvat kolege, ali premda ta riječ podrazumijeva uzajamnost, duda je bio u pravu, nismo tako smili zvat profesore. kužim ja da mi nismo jednaki po rangu, i okej je, oni su pročitali više toga, oni su istraživali više toga, oni znaju više i ako ništa drugo, odradili su taj rad stjecanja zvanja, a rad je sam po sebi vrijedan poštovanja, ali kad već nismo jednaki, zašto onda sistem inzistira da nas takvima prikazuje? ili se samo svi volimo loptat tom fensi riječju koja nam daje nekakav status. al to mi je sve skupa malo kao kad odeš kod neke rodbine u posjet pa je sve udvorno i bez pravog sadržaja i emocije.

iz: školstvo; hijerarhija


*


mislila sam se, prinčevi i tajkunski sinovi, oni odmalena znaju da će naslijedit carstvo i to očekuju pa odrastaju s mišlju da su povlašteni status nečime zaslužili, a tu predodžbu im legitimira budući vrhovni status. a kako bi lipo bilo da odrastaju ne znajući da će upravo oni bit prinčevi i tome se nadaju pa ala sriće i poniznosti kad do toga dođe. s tim da, kad budući vladari odrastaju u demokraciji, oni ne znaju da će upravo njih odabrat pa kad ih odaberu opet nisu ponizni. opet dolazim do toga da kako bi lipo bilo da je društvo besklasno pa da niko ne bude princ i da se niko tome ni ne nada i da niko ni ne zna za prinčeve. ili, ipak, da zna, mora znat, moramo pamtit prošlost da budemo sigurni da se ne ponovi.


*


kod prekarnosti i bolovanja nije jedina loša stvar to šta prekarijat bolovanja nema, šta ima samo dedlajne i šta moraš radit bolesna kako god znaš, ili odustat od gaže, nekog sjebat i ispast nesposobna, ili pak ovisit o solidarnosti drugova. ali meni je grozan još jedan aspekt: to šta ne mogu nekome s kim surađujem, računovotkinji il nekome ko zove i pita kaće honorar, reć da sam na bolovanju, jer mi to zvuči kao da se kitim tuđim perjem, kao da lažem i predstavljam se za nešto šta nisam, i šta nisam ni zaslužila bit – osoba u radnom odnosu – pa kažem ispričavam se bolesna sam, i onda to bude prečudno i preintimno, jer riječ bolovanje nudi distancu, a riječ bolest im servira svu moju prljavu tjelesnost ravno u krilo i ispadam overšering frik.

nije teško samo to šta nemam sva ta socijalna prava koja bi kao građanka ove države, uostalom i svijeta, morala imat, mnogi nemaju ni zdravstveno niti doktora koji bi im proglasija to jebeno bolovanje, negu me zakidaju i za čisto nominalni status, koji bi mi mogao dat malo dostojanstva i utjehe, i to taj bijedan status osobe na bolovanju, status poštovanog, ali privremeno indisponiranog člana društva.

iz: prekarijat; rad


*


kad se vjenčaš pa ti dođe imigracijska kontrola pa provjerava jel stvarno živite skupa i jel ti znaš marku njegove pjene za brijanje i stranu kreveta na kojoj spava. pod uvjetom da ti uopće dozvole da se vjenčaš. e pa šta oni imaju meni upadat u intimu? ne mislim zadirat u intimu time šta je provjeravaju, a gledaj brate kad ti se gleda, nego šta njima ima bit relevantno koji je karakter moje intime, šta oni imaju dirat u moju intimu normirajući je, šta ih briga živim li ja s partnerom il ne i seksamo li se il ne i jesmo bliski il ne – time država doslovno nameće tip odnosa koji bi mi morali imat, a da bi ih ona prepoznala. a odnosa je tako puno i ne mora moj bit isti ko drugi i šta se država ima petljat u to? država je fašist.

i šta se brak ima ne smatrat valjanim ako nije konzumiran – šta crkvu briga jesam ja slučajno aseksualna osoba? shvaćam da ju je briga iz natalitetne perspektive, ali ipak, koji kurac?
zato sam odlučila odbacit neke institucije.

iz: vjenčanja


*


luka je nešto laprdao o tome kako je nama isus otkupio grijehe i zapitala sam se, jel to kao kad banka otkupi nečiji dug od nekog trećeg? ali banka to izvede tako da je u konačnici sve opet na račun dužnika i onda se pitam, pitam se zašto je isus na tako neprofitabilan način otkupljivao grijehe i duge naše? zašto je na kraju on preuzeo sav rizik?

iz: seku(la)ritizacija; bankarstvo


*


goran je napisao članak o privatnim arbitražnim sudovima pa sam čitala jer je napisao on, plus u sklopu novog procesa rada na sebi svakodnevno čitam bilten. to je privatni sud u kojem ti i ja dođemo, odaberemo vrstu i parametre usluge i onda platimo da nam neko kaže ko je u pravu i kako trebamo postupit.
i mislim se, neće to funkcionirat, jer ko ima para za još i sud plaćat? samo oni koji imaju tolke pare i tolke veze da do suda ni ne dođu.
ali još i važnije, ne pada mi na pamet, ako se recimo sporim s tobom ko je kriv za naš prekid i ko je tu drugom učinio veću nepravdu, odluku o tome stavit u ruke nekom tamo privatnom sudu, jer čim on uzima naše pare, znači da može meni iza leđa uzet i tvoje pare i onda reć da si ti tu pravednik a ja zla očajnica. spor ne može bit roba, spor je uzvišen i njime trebaju ravnati drevna vijeća mudrih staraca, kraljevi koji pilaju djecu na pola, bogovi i država, u koju ne vjerujem ništa više nego u boga ili u seosko vijeće u kojem nema ni jedne žene, ali ipak, iza države stoji zakon i makar mi se ne sviđao taj zakon, on je isti za sve nas i daje mi neki privid jednakosti i pravednog postupanja sa svima nama u državi. a na privatnom sudu mi se sami dogovorimo po kojem zakonu da nam sude. pa da se to možemo dogovorit, onda se ne bi svađali. da se slažemo oko toga kako treba glasit zakon ljubavi.
oni žele komodificirat naš spor, a kad već nemam tvoju ljubav ni tebe, naša zavada je jedino šta mi ostaje i na nju ne mogu stavit cijenu.

iz: sudstvo

ja kad sam se izvuka iz svoje depresije tek tad sam se moga otvorit depresiji svijeta. 
tomi


završilo je lito i moja gaža, a česi su otišli pa sam došla kod dide na otok radit na rukopisu, više da bi sebe mogla identitetski oblikovat nego šta se tu nešto zapravo može napravit, ali sviđalo mi se to reć i sviđala mi se ta uloga. mami sam poslala tih 260 strana na koje se sve može svest da mi isprinta na poslu i onda sidila na teraci i plaži i vitru i listala to i editirala postajući svakim listom sve svjesnija da od toga neće bit ništa i da se ovaj otok umjetnički može iskoristit samo ako eva stvarno dođe snimit didu, koji je opet bija u elementu tvrdeći da on nema ništa ni protiv pedera ni protiv srbina, a kad sam ga pitala da su njemu onda biće okej i crnci reka je da normalno, da nisu oni krivi šta su crni.

jutros mi se nije dalo nosit rukopis doli u gustirnu, di spavam, pa sam ga ostavila u fascikli gore u kužini. večeras me je dida pita šta ja to pišem, jel pjesme, pa sam mu rekla ne, nego prozu, a on je odvratija da je pročita danas par stranica i da mu se svidilo. reka je da dobro pišem, da mu se sviđa šta naširoko objasnim pa malo posli proširim.


*


čudno je kako ljubavne partnere i prijatelje lakše ostavljaš od obitelji. nekad mi se činilo da se s momkom slažem bolje nego s didom, ali onda momak tako lako prekine s tobom, a sestra ti u načelu ostaje zauvik, ili bar dok ne umre, čak i ako se smrtno svadite, opet se pomirite. s momkom se ne pomiriš nego svak ode svojim putem i sve tako, iz jednog odnosa u drugi, u kojem su momci manje osobe, a više prazna mjesta koja popunjava kandidat koji je u datom trenutku najprikladniji. mislila sam da je možda brak dobar, ili zajednički kredit, jer onda postajete obitelj, a s obitelji moš bit opušteniji jer su uvik tu i neće te nikad ostavit, osim ako napraviš ogromno sranje, i volićete kakva god bila i ljutit se na tebe i jebat ti mater, i trudit se oko tebe i za tebe, i tražit stvari od tebe, ali nikad, nikad neće otić, sve dok ne umru, a momci svaki put odu. naravno, ovo s brakom bi funkcioniralo da on danas još uvik funkcionira po nekadašnjim principima sjedinjenja u ekonomsku zajednicu dok vas smrt ne rastavi.

tako je rendom i prislino, to da se tako intenzivno moraš družit s nekim ljudima s kojima nužno nemaš puno zajedničkog osim dna, ali to je možda prirodin trik da nas drži blizu u slučaju da nekom treba transplantirat bubreg il koštanu srž, a možda je i prirodin trik jer priroda nije uopće glupa pa zna da su ovi ostali odnosi više manje zakurac, a da ipak ne možemo sami.

naravno, sve je kulturno uvjetovano, pa tako i odgoj djeteta unutar obitelji, i priroda s tim nema puno veze.


*


ipak sam krenila do drva jer je mirela tamo bila sama, u taksiju su neke tri cure bile obnoxious, koncert jos nije bija gotov pa je trebalo platit upad i, pred klubom, nakon šta su se sve tri poredale u vrstu i ispišale, nisu imale ništa protiv da ja svojim snagama dozovem čubu jer mi smo kao kompićke da bi ga kad je izaša molile da uvede bar njih tri, dječaci su bili jednako obnoxious, govorila sam si nemoš virovat da ekipa plaća da bi se oni osjećali ko macani i samo sam gledala u ivu dok su pivali stvar od kiše metaka, on je pokušava izgledat suvereno i to mi je sve bilo smiješno, mirelu nemoš falit al ko da je propala u zemlju al posli sam je našla s nekim dječarcem pa sam je pustila, ja ću se kao pojavljat ekipi nije bed, al nije bilo baš ekipe pa sam onako u kaputu, jer se nisam tila jebat s garderobom kad je hrpa dvanaestogodišnjaka koji su morali doma odma nakon koncerta nahrlila prema izlazu, sila sa strane, pila, pušila i gledala. to je split.

iz: ljubav, a ne đir


*


vrtila sam programe i zaustavila se na orkestru da još jednom dam šansu ulozi dirigenta. mahao je van ritma u heripoter stilu i ne znam kako je orkestar uspijevao zvučat tako dobro. smijuljila sam se, gudači su na sreću ostali ozbiljni. zvučali su dobro, ali mi ih ka i uvik nije bilo lipo vidit jer su opet izgledali jako klasično, šta baš i nije moj đir. ako sviraš klasiku ne moraš se obuć klasično, ako su bitlsi mogli revolucionarizirat pop look odijelima, šta ne bi orkestar mogao doć u kožnjacima? sad svejedno, smijala sam se i mama je mislila da gledam neki film i onda mi se učinilo da i gledam film u kojem je starog čiku iz publike ponila muzika pa je ustao i krenuo pred orkestrom baletanski čarobirat i vatat zalutale muhe. i dalje mi nije jasno šta će im dirigent, ali upoznala sam jednoga i dosta je drag pa ću se još malo posvetit istraživanju uloge i svrhe njegovog radnog mjesta. al kažem ja, ako i plaćamo nekoga da stane pred orkestar, gušta u glazbi i pretvara se da je heri poter, so be it. nemam ništa protiv, jer sulude stvari tog tipa uklapaju se u sliku mog idealnog svijeta.


*


kad ljudi upadnu u ulogu, naprimjer u brak, ja ne mogu pustit da mimo mene prođu lakoća, neprirodnost i brzina s kojom partnera više ne oslovljavaju osobnim imenom već on postane "moj muž". gledam ih: da uđu u novu ulogu većini ljudi treba malo više vremena i ta njihova skoro pa gluma kad svojem djetetu kažu „ima da mi pojedeš sve“ odaje da su prije svega uživljeni u ulogu i ostavlja mi dojam da je ona iznad svega drugog, pa i ljubavi.

a onda je sve puno lakše, puno je lakše kad si katolik i kad želiš imat obitelj i voliš blagdane i rutinu i imat hobije i izdepilirane noge i na druženjima odma krenit put kuhinje ako si žensko, lakše je ić na jogu i in music i ne slušat oldfielda i bon jovija i ne ić na tbfov koncert jer oni nisu kul i volit dečke i nemat potrebu da te odmah poljube i imat oca kojega se dečko pribojava i imat prije s kojima izlaziš subotom i torbicu punu mejkapa makar si alternativa i imat ulogu, jasnu ulogu, odabranu iz ono maleno ponude stock charactera koji su kroz vrijeme oblikovani i ti se ne moraš ni malo mislit oko toga ko si i zašto si i koji bi kurac trebao radit i kako se ponašat.


*


dida mi se prišulja i zazva: sana!. povjerljivim glasom reka mi je da je mačiće itnija u more. ova se već tri puta kotila, ko će to sve držat, reka je. pitala sam ga zašto mi to govori kad me to uznemiruje, al on je samo nastavija: bacija ih je, kaže, pa su došli galebovi i sve ih poklali i pojili. galebovi to odma za čas zakolju.


*


ulica je funkcionirala kao dobro podmazan mehanizam, ja sam jaketu obisila o ruksak i išla prema zarezu birajući duži put da ne dođem prije stipe koji ima ključ, to mi je dopustilo da biram sunčane ulice, odolijevala sam porivu da zatvorim oči kao mačka na suncu jer bila sam na bajku, zvuk hitne se čuo iako sam slušala muziku na plejeru, auta su se ugibala, ali nije bilo pretjerane tjeskobe, samo je majka malo jače stisla ruku svog sina, i sve je bilo u redu, smetlar na bicikli propustio je auto, ja nisam, ljudi su izlazili iz pekara, nisam susrela nikoga ko prosi niti migrira, i na takav dan, ako imaš tu sreću da si taman završila jedan posal i da ideš na sastanak odradit drugi, ako imaš tu sreću da imaš neki posal, učinit će ti se da je grad krasan i lijep, da savršeno dobro funkcionira, sa svojim biciklističkim stazama, semaforima i trafikama, da su svi ljudi dobro iskoordinirani, sa svojim poslovima i šetnjama i obiteljima i svrhama.


*


dok sam promatrala zvrk pala mi je na pamet jedna stvar. ako se svemir vrti, eto, ako se galaksija vrti, na istoj točci na kojoj sam ja bila maloprije kroz neko će se vrijeme nać neki planet kojeg želim posjetit, i ono šta trebam je samo nekako ostat na istim koordinatama dok se svijet bez mene nastavi dalje gibat, i čekat tu da dođe ono di želim bit, pa se tu opet nekako izbacit iz stanja lebdenja van koordinata.
kao kad bi na zemlji, ako želim ić u njujork, poskočila dovoljno visoko u zrak i čekala da se dole zemlja okrene dovoljno da sletim u bruklin.
problem bi bio ako se ne vrti samo galaksija pa ja mogu malo poskočit sačekat u prostoru iznad da se odvrti kolko mi triba, nego ako je ono šta se tu vrti sam prostor. jedino da je skočit malo u neku drugu dimenziju, ali to već znamo da nam se nadaje kao opcija.


*


kasnije sam čekajući na semaforu čitala stup i na njemu je bila bar jedna ponuda za brzi kredit tipa „sad ne pitamo ništa, posli ti šaljemo siledžije na vrata“ i opet sam osjetila tjeskobu. grozno je da živimo u svijetu u kojem neko može hitno trebat novac pa morat pribjeć mutnim uslugama oglašenim po stupovima javne rasvjete, svijetu u kojem ja mogu naslijedit nečiji dug, u svijetu u kojem sam, samim time šta sam rođena na ovom teritoriju, zadužena, šta je država bila tako ljubazna da se bez mog pitanja zaduži u moje ime. uopće je grozno uređen svijet u kojem živim. da sakupimo svu ničiju zemlju u jednu državu: tamo bi ja živila.


*


nadaje mi se ideja da više nikakve momke ni ne tražim i osciliram između toga da odjebem sve i toga da tražim zaručnika, makar još nisam dovoljno izhistorizirala brak, ali on je i dalje romantičan, a uselit s nekim odma nije glupo i iracionalno nego je isto romantično. uvik kažem, ako za to postoje racionalni razlozi, vezu je dobro prekinit, al nije dobro iz racionalnih razloga vezu započinjat. u nju se treba uć skroz iracionalno pa naknadno revidirat.

romantično je uvik pomalo glupavo, ali neće te to ubit, pobogu. ono šta će me ubit je ako nastavim tu pustu energiju ulagat u sve te ljubavnike koji su svi jedan te isti i niko nije poseban i neka ih šta su otišli, neki ljudi su ostali kraj mene, a to su oni kojima se iskreno sviđam, a ako ti se ne sviđam, onda te ni ne želim.
sve je to bolno i nerazumljivo ali je i lipo i samo tako smo živi. ne smimo to zaboravit.


*


kad vozim bajk po mraku pa predvidim neku udubinu il malu nizbu, možda zbog sjena, možda jer se krivo sjećam, a onda udubine ne bude nego nastavim po ravnom, imam dojam da sam se lansirala u nebo. onako odozgo iz aviona izgledalo mi je ko da je cijela zemlja preorana i zasađena i da nema brige.

meni koja sam šta svojom voljom, šta konstitucijom i igrom slučaja i sudbine lišena većine tih svečanih ulazaka u diskurs, u koji zbog konstitucije najčešće i nisam tila uć, ali me to uvik ostavljalo negdi na margini, meni takvoj bi uostalom i pristajalo poginit u avionu i nemat ni pošteni sprovod.

ipak, gušt mi je bit živa iz još tog jednog razloga, da vidim šta će dalje bit sa svitom, šta će otkrit iz fizike i kolko ću ja pametnija postat, onako generalno, oko života. ko neki film koji si prije gledala jer je bija dobar i zabavan, a sad ga gledaš jer si se donekle uživila u radnju pa te zanima šta će se dalje još desit.

foto: basta

meni je drago zbog mog osobnog razvoja da sam evo, možda drugi ili treći put u životu, izrazila naglas ka neko negodovanje, al me ujedno i podsjetilo zašto je bolje nadalje nastavit negodovat u sebi.
mirela



sidila sam s mislavom na kavi kad je prošao neki čovjek s kolicima i djecom. rekla sam mislavu kako je ljudima en general lakše postojat jer ih se većina prokreira pa im smisao dođe mehanički, nemaju druge nego se pobrinit za to dite i ne stignu se baš tolko bavit promišljanjem smisla, koje im se uostalom vjerojatno i ne nameće tako često kad imaju otjelovljen smisao koji iziskuje fizički angažman, dok ja smisao moram tražit. a on će meni da moja situacija nije tolko različita od situacije antičkog filozofa, al da je moj problem to šta se pitam zašto je sana tu, dok se oni pitaju zašto je išta tu, šta se ja pitam koja je moja bit, dok se oni pitaju koja je bit ičega. mislim da moram napravit taj shift i da je to šta mi je miki reka najbolja opaska koju sam čula u dugo vremena.


*


stola mi je reka da s njim radi neki moj kolega s faksa. da mu je ovaj reka: "da, da, znam sanu, to je ona uvik vesela cura" pa kaže da je po tome odma zna da me ovaj ne zna baš dobro. guglali smo ga i ispalo je da je to zbilja neki moj površni poznanik.


*


ako je poanta uživat u trenutku, ja to kužim i spremna sam to prihvatit i živit u skladu s tim, ali je problem kod narativa koji pružaju užitak zahvaljujući tome šta traju, onih čiji svaki momenat ima ljepotu i smisao samo svojim mjestom na sintagmatskoj osi, samo u odnosu s već proživljenim i onim šta iščekujemo da će nadoć, kao šta u tonu uživam ako se savršeno nadoveže na prethodni, a onda moram živit u par trenutaka istovremeno. ili je dopušteno u trenutku u kojem živim čuvat bar odjeke prethodnih?
znam da stvar shvaćam predoslovno, al to je i onako malo namjerno.


*


možda je stvar jako jednostavna, možda se, kad je muški rod već dominantan i vlada svijetom, treba posvetit njegovom odvajanju od muškog spola i svakoga potaknit da i on bude muško ako oće i šefuje naokolo i ima veću plaću i štajaznam šta sve ne. kad je svijet već takav da postoji ta jebena binarnost muško žensko, a onda neka postoji, šta ću joj ja, kad neću doživit neko daleko buduće vrime kad će se ona satrt, onda bar mogu bit muško, da mi bude malo podnošljivije.
iako to, naravno, ne bi bilo politički korektno i produktivno za našu stvar.


*


uvik me u filmovima zbunjivalo kako se, kad neko bude u nevolji u nekoj postapokaliptičnoj situaciji, oformi skupina od, najčešće njenog, partnera i njegovih prijatelja (i nekoga ko baš i ne bi išao pa je zbog toga kao pizda) koji odu spašavat ovu i putem ih većina pogine (pizda obavezno, skoro uvik roditelj, a često i partnerov best frend) pa spase ovu il ovoga al zbog žrtava se ekspedicija u globalu ne isplati, i uvik sam se pitala kako to ima smisla, ić u tako opasne pohode, kako ima smisla ić i znat da će ih poginit tolko i da, kad se na kraju zbroje brojke, sve skupa i nema matematičkog smisla.
ali onda sam skužila: ostavit nekoga za sobom značilo bi bit pizda. značilo bi znat da ova(j) vamo nema nikakve šanse al da i ti pri tom nemaš nikakve šanse, ne samo za tim da budeš ono šta bi svi trebali bit: hrabri, solidarni, dobri i velikodušni, već i ni šanse da živiš sigurno, znajući da će se kad god se izgubiš, kad god upadneš u provaliju ili te ukradu za tobom uvik, svaki put, baš svaki, uputit ekspedicija. i svi ćemo živit ne odustajući jedni od drugih.
ili su možda članovi ekspedicije jednostavno glupi i naivni, svi osim one pizde, al i ona je eto ipak poginila.


*


iza kiše starac i staričica pomolili su se van i eno je, ona čupa živicu, a on cementira oronuli stup na kapiji. pitam se kako im se da, čudno mi je da im se u tim godinama da, neobično mi je, kad će na ovoj zemlji i u toj svojoj kućici provest još tako malo vremena, šta to vrime troše na takve, kozmetičke zahvate i istovremeno sam svjesna da upravo tako i treba živit.


*


kod tih požara i odsječenih cesta, opadnutih dalekovoda i odrezanosti otoka uslijed bure, kod tih nepogoda i katastrofa ljudi se nekako uzbude i bude im, ako baš nema neke grozne štete i nepogoda nije tih razmjera da uzima živote, bude im malo drago. jer imaju o čemu pričat, jer se sad moraju nekako snać, ić do kopna brodom ako je most zatvoren zbog požara, poslat dicu spavat u susida i ostat bdjet nad kantama ako krov uslijed potopa prokišnjava, iskopat šterike a onda poslat po jedan kolač svakoj susidi iz ulice da ispeče u ono po ure koliko su nam najavili vratit struju na rođendan moje male sestre. onda je uzbudljivo i znaš šta su prioriteti i zabavno je i ne razmišljaš baš o smislu života.