So come on baby, comb your hair
And hope the streets will lead us where
Everybody will know just what we both need
osjećam se dobro. svira mi dobra muzika i upravo je otišla kaja koja mi je bila u posjeti u mojoj studentskoj sobici. sad moram prevodit, ali me nešto podiglo (boo radleysi) pa mi se piše. u zadnje vrijeme se osjećam glupo, neuko i neiskorištenih potencijala, promašene karijere, koja još nije započela unatoč mojoj bližijosti tridesetima nego dvadesetima. pa onda neformirano i nadasve bez da točno znam šta oću, šta znam da niko ne zna, al eto, mene sad nervira. i u pogledu ljubavi ne znam kako stvari stoje, njena upijedestaljenost me nervira i stvara mi pritisak i ograničava me. iako bi s jedne strane bilo famozno imat vezu iz snova, s druge strane (zanemarim li potpuno činjenicu o nemogućnosti postojanja neke koja bi bila baš iz snova) je sad ne želim. nu, umetnuh ovaj sad ko nužni autoumirujući element: kao, pasaće mi to jedamput u budućnosti i sve će bit normalno i legitimno. sad se želim razletit na sve strane. ne samo u ljubavi. tj nju ne znam jel želim blizu, osim one za par najboljih prijatelja i par malo daljih prijatelja. želim se razletit naokolo u odnosima, pijančevanju, drogiranju, izlascima, putovanjima, riskiranju, rađenju stvari sa stavom koji je moja sestra ko mlada pankerica s velikim pretenzijama na kulerstvo radila u nižim razredima srednje.
And we may never be this young again
Half my life has been misspent
Remember how I used to be and my energy
ne da mi se više ulazit u odnose s ljudima na kojima treba radit (mislim na rad na čovjeku/ženi, ne na odnosu), ne da mi se imat posla s djetinjastima i nezrelima, emocionalno sputanima, pa onima koji su sputani u javnosti, koje su sjebali u djetinjstvu, koji me imaju potrebu mijenjat, koji su zaljubljeni u drugu/drugog.
šta me dovelo i do toga da mi se ne da bit s nikim.
Love will save you when the ocean splits itself in two
Love will save you when the cold wind blows right through you
Love will save you when the poison eats the precious air
And love will save you from the snake that crawls around down there
But it won't save me
Love will save you from the evil and the greed of ignorant men
And love will save you from the guilt you feel when you
betray your only friend
Love will save you from yourself when you lose control
And love will save you from all the lies your lover ever told you
But it won't save me
Love will save you from the truth when you think you're free
Love will save you from the cold light of boring reality
Love will save you from the corruption of your lazy-minded soul
And love will save you from your selfish and distorted goals
But it won't save me
Love will save you from the black night and the lightning and the ghost
Love will save you from your misery, then tie you to the bloody post
Love will save you from the hands that pull you down beneath the sea
Love may save all you people, but it will never, never save me
No it won't save me
šta sam ja? imala sam jedan uspješan ja-post na smrti kurca (napomena nabasalim čitateljima: na mom starom blogu):
subota, 08.04.2006.
nemam osjećaj sebe, imam osjećaj nekog drugog ko je u meni i osjećaj nije lijep kao kad je u meni pénis, nego me ostranjuje i odstranjuje, ili, elegantno rečeno, o(d)stranjuje meni samoj i od mene same (možda je bolje reći sebe jer se manje veže uz mene konkretnu, jer vezano uz mene konkretnu nije ništa, jer se ja sad niti malo ne osjećam postojećom i kad kažem ja ne znam ko to kaže), a da je pri tom ovo sebi semantički prazno (ispražnjeno, jer iako nikad nije nešto značilo svojim sadržajem, jer ovog nema, značilo je čisto jer sam ga (sebe) ja nekakvim smatrala) i tu je još kao ljuštura nečega šta sam poznavala pod ja, a imam osjećaj da je tu samo da me uznemiruje (jer više tu nema šta radit) i da mi ukaže na to da bi ja trebala bit netko i da bi trebala imat bar okvirnu predodžbu gdje je taj netko. kad kažem tu, mislim: u mom tijelu, mom kao: danom mi na posudbu dok se nešto ne desi da me izvadi (opet: mi kao ne znam kome). danas sam dva puta bila van svog tijela al istovremeno jedino u njemu. ovim sani pripadajućim očima mogla sam gledat jedino vani i sve šta sam vidila bilo je kao pogled u ogledalo u ponoć, ako vjeruješ u pučku predaju i onda si umisliš da si zaista vidio vraga, što su ti prethodno rekli da će se zbit. sve to okolo trebala sam biti JA a mene u tome nije bilo. i u sebi me nije bilo jer je ta neka instanca koja je gledala kroz moje oči (istovremeno se osjećajuć kao duh zarobljen u mašini i koji se ne može stopit s njom, ni prividno bar, i koji se trese od hladng dodira metala pa se trudi uvlačiti sam u sebe da izbjegne taj prestravljujući dodir s njim) osjećala da uz nju u ljusci mog tijela nema ničeg, da je ono što taj ja-promatrajući dio mene zove sobom negdje (na tren? dal sam ja sad (ponovno? jesam li ikad bila?) unutra ili trenutno ne gledam pa ne mogu vidjeti da me nema?) nestalo i bila je to sama strava pod neonom promatrat zidove i mislava kojeg nisam prepoznala i bojat se da on ne primijeti da mene nema unutra. ali koji se to dio mene bojao? možda su se samo nekakvim refleksom otkinutog gušteričjeg repa tresli meso i kosti i ova osuta koža.
onda sam pod neonom na (otuđenom, ali on je malo važan) hodniku gledala barthesove slike i čitala
Ali ja nikada nisam bio nalik na to!
Kako vi to znate? Ko je taj "vi" na kojeg bi da ličite ili da ne ličite? Gde ga uzeti. Sa kojeg morfološkog ili izražajnog uzorka? Gde je vaše telo istine? Vi ste jedini koji možete sebe da vidite samo kao sliku, vi nikad ne vidite rođene oči, osim zaglupljenim pogledom koji one bacaju na ogledalo ili na objektiv (zanimalo bi me samo da vidim svoje oči kada te gledaju): čak i naročito za vaše telo, vi ste osuđeni na imaginarno.
molim preporučite literaturu.
ti gledaš s desktopa, mene ili objektiv, nemam pojma. ali mislim mene, jer vidim prepoznavanje u očima ti. ili možda sebe. ili tebe. ne znam.
današnji pak sastav.
ja sam pičkica, i nek me feministice pardoniraju šta upotrebaljavam ovaj termin. nemam kurca za uhvatit se u koštac sa stvarima koje želim radit. više volim stat doma nego haračit okolo i to me nervira. skoro sam pa odustala od svih ambicija vezanih uz sebe. ne živim u americi. toliko sam sjebana da argument ne živim u americi uzimam kao legitiman u nabrajanju stvari koje mi se ne sviđaju na meni jer ne radim na njima. ne promišljam dovoljno o tome postoji li bog. nisam dovoljno humoristična kad pišem. ne pišem više šesne postove.
čitala sam sad svoje stare postove s tog starog bloga i divila se divinom nad svojom duhovitosti i rječistosti i vještom baratanju riječima i stilom. već neko vrijeme patim od toga da ne mogu više tako pisat. vi, naravno, možda ne primjećujete razliku il me prije niste čitali il vas boli briga, zato ću odsad tu stalno stavljat stare postove jer da steknete lipi dojam o mojem pisanju. ako ga pak ne steknete, to će značit da je vama isti kurac i da suptilne nijanse mog izričaja zamjećujem samo ja, al ću ih i dalje stavljat i divit se sebi jerbo je važno volit sebe i prihvaćat se. ali je taj blog ipak došo na olmost kul listu, šta je ipak neki pokazatelj vrijednosti mog izričaja, ili je pak pokazatelj toga kako su urednici naslovnice prostaci koji su zanemarivali moj krasan izričaj sve dok ga nisam upotrijebila da ispripovijedam kako sam po cili dan gola i na sebi imam samo lagašnu maramu koja ovlaš prekriva moju putenost.
sad sam još jednom pročitala te stare postove i shvatila da nisu valjani.
u kurac i sve.
- 20:41 -
· haha, ne bud` pičkica. stare postove amo! (stroke 07.01.2007. 23:42)
· ja san naprimer malo stariji od tebe. uglavnon ne znan ča bin osim da bin volija dobit na lotu. kako ga ne igran, vjerojatnost za dobitak je mala (naprimer ako se nika mala zaljubi u me, ukrede mi osobnu i na moje ime odigra sedmicu i onda mi dojdu ovi z lutrije doma i reču:eko šinjor B. vaših 18 miljuni kun je u ovoj aktovki, a unutri je i jeno pismo od ne znamo kega). volija bin forši i doktorirat z teorijske biologije, za ča su šanse kao i za ovo gori. uglavnon, kuntenat san i ne znan žašto ti ne biš bila.ajde provaj reć. osim ovega z vezon jer tu je matematika neumoljiva:ako ti+niki drugi dajete 100%, nikako ne more bit 100% tebe, vajk jedan kus mora otpast. prekrasnost matematike nad filozofijo i svin ostalin pizdarijami i je u temu ča je neumoljiva. Kako ča bi reka stari Arbuthnot:sve je izrazivo matematički; ako ništo ni, to samo znači da nismo došli do te razine spoznaje da to izrazimo matematički. Ča ni belezza? (brek 07.01.2007. 23:57)
· srtoke, a pa vidiću.
breku, ne razumim to s postocima. šta ne može bit sto posto mene?
izrazito sam dobro, btw. (Rusulica 08.01.2007. 06:13)
· ččč (eugen 08.01.2007. 12:27)
· Pa cuj, razlika izmedju ovog i onog bloga je evidentna, kako u stilu pisanja tako i u cjelokupnoj atmosferi. Ja, medjutim, ne bih rekao da je ovo sada losije od onog prije... Ono ččč gore je bila proba, nes nije radilo s komentarima... (eugen 08.01.2007. 12:32)
· brač ,a? brač gledam bar jednom godišnje cijeli život. i fin je. (joakim a ne boca 08.01.2007. 15:37)
· Draga,hvala ti na podršci a za malu Anju je otvoren žiro računbr.žiro računa u Zagrebačkoj banci
3113728810
Poziv na broj: (Zagrebačka banka)
2360000-1000000013 (Mala Anja 08.01.2007. 21:28)
Nema komentara:
Objavi komentar