ovu se zimu može samo prespavat, ništa drugo. svaki dan ustajem na vrime da pogledam kako sunce zalazi. taman na vrime. onda se ostatak dana borim s mrakom u sebi.

u ovim noćima bez dana jednako me muči treba li zapravo prat zube prije ili poslije doručka i činjenica da se bojim reinkarnacije jer ne želim živit u nekoj drugoj ženi koja nije moja mama, slično kao šta mi je odmah nakon neželjenog prekida ljubavne veze pomisao na svaku novu bliskost s nekim drugim nepodnošljiva. možda zato roditelji u pravilu umru prvi, da ti se duh malo odvikne od njih prije eventualnog rađanja u nekom drugom. a možda kad umrem trebam proć razdoblje mirovanja, ko neke biljke zimi pod snijegom. a možda me može rodit opet moja reinkarnirana mama. a s prijevremenim i neredovitim smrtima sve se tako poremeti.


***


sve te ljepotice kraj svojih zvijeri, sve su one pizde. da ja volim nekoga tako kako one (navodno) vole svoje zvijeri, pobigla bi negdi s njima ako ih hrvatsko društvo ne bi moglo prihvatit. ili bi se borila za nas dok ne umremo rame uz rame. a one stalno seru o nemogućnosti da budu skupa, šta je dobro samo za perpetuiranje narativa i rasplakivanje žena odraslih uz puno krive literature.
gore sam navodno uzagradila jer one njih možda stvarno i vole al su takve pičke i kukavice da samo kenjaju kako ne mogu ništa poduzet.


***


ono kad kažemo da se najjače čuje tišina ili da nikad nismo tako sami kao u društvu.
e pa to su već usrani stalni epiteti, al sam slijedom zadnjeg došla do istinitog zaključka da nikad nisam manje usamljena nego kad sam sama.
lažem malo da bi zvučalo jednostavno i time plauzibilnije, izvorna verzija glasi: nikad nisam manje usamljeno nego kad sam usamljena s nekim, a onda ostanem sama.


***


nešto sam tužna rekla, a on me išao utješit pričom o paralelnim životima. rastužila sam se još više jer su neke sane u paralelnim životima zakonom velikih brojeva nesretne.

al ako nas ima više mene, svaka u svojoj liniji mojih života, i ako neke usput umiru, možda, možda jedna ja uvik ostajem živa, makar u drugim linijama umirem. i kad umirem, umirem lagano, brzo, tako da preostale linije to ni ne osjete, i u nekoj opciji uvik ostajem živa.

iz: quantum suicide

***


razmišljam o tome da počnem molit boga da dođe ex machina. al mislim da se pritom nameće - zanemarila sam problematiku vjerovanja u njegovu vjerodostojnost, za koju se meni, unatoč čudima i nadnaravnostima, nužnost usložnjavanja verifikativnih instanci nameće kao jedino, a nepotpuno, rješenje - problem poslušnosti takvom bogu.

čak ni religiozni ljudi ne bi, da ga vide i nekako se uvjere da je to on, naposljetku baš šljivili boga. išli bi ga gledat i pitat ga svakakve stvari voli li me koji faks da upišem oćul se udat dal da odem dal da se upustim jel me vara šta je isplativije koja je moja svrha, šta da radim. upitno je bil ga poslušali, ali mislim da ga svakako ne bi poslušali ako se njegov naputak tiče poblematike u koju subjekti ne žele uplitanja.

kao i kod poslušnosti na ljudskoj razini, podvrgnut ćemo se samo volji onoga čija se volja podudara s našom ili od strane koga nam prijete ostvarive sankcije. tako bi taj bog, bar u tom ex machina nastupu, morao bit strog i osvetoljubiv, pomalo sadističan, a pravo rješenje bi bilo da se njegova moć ne provodi kroz naredbe nego kroz otjelotvorene performative nalik na čarobnjačke pretvorbe.


***


kad putujem pa na trenutak odlutam sama sa sobom, svaki put me uzbudi opcija da se izgubim i nestanem zauvik, tad je to jako jednostavno, nestat u trenu, ne samo tehnički nego i intimno, u potpuno i skroz drukčiji život.


***


kao uronjenoj u to polje, a koliko se da iščitat iz onih krnjih članaka o propalim prosidbama na stadionu, čini mi se da su one djevojke odbile upravo zbog načina prosidbe i pitam se kako su ti pretendenti mogli djelovat toliko nepromišljeno.
i sad je svima žao bidnih mladića jer su javno poniženi odbijanjem, ali meni su jako jako poniženi - i iz istog razloga mi ih nije žao - samim time šta su spremni život provest s nekom koju ne poznaju ni toliko da bi znali koja bi je vrsta prosidbe pridobila.


***


stojim u kuhinji nad pjatom vrele juhe koju sam odmrznila i plačem. mama mi je ostavila pun frižider zamrznute juhe i ostala na otoku obrat još neke masline. sama sam u njenom stanu u kojem su mi kuhinjski elementi previsoki, kao i u mom jer je iznajmljen, i osjećam da nigdi nema mjesta ni osobe ni doma.

iscrpljena sam i znam da će ona jedamput umrit i da ću jednom kad ona više ni ne bude živa odmrznit njenu zadnju juhu i kako nakon toga stvarno više neće nimalo postojat.

pomalo kao ni sad.


***


oneraspoložilo me šta sam se vidila u ogledalu kad sam bila pišat. kad sam se vratila gore tila sam da me ne vide jer će sve dok me ne vide mislit da sam i dalje lijepa i mlada. vidili su da se sa mnom nešto događa i bilo im je smiješno, al nisam se ljutila nego sam pobigla vanka pušit. oni su nastavili, gledala sam ih kroz prozor bez tona i ispitivala se šta mislim jel im bolje bez mene. zamislila sam da sam umrla i da ih mrtva gledam nijeme kroz prozor i zamislila kako mi to ne bi bilo loše, kad umrem stalno ih tako gledat za stolom, bez zvuka, ne bi mi bilo ni zima ni onako pretjerano tužno, ništa. smrt više ne estetiziram otkad su me oni izgadili, al dok sam estetizirala svoje posmrće malo sam zaplakala al sam otrla suze da se dodatno ne zabavljaju na moj račun. pitala sam se i bil više volila da im esencijalno falim ili ne i pokušavala se prisilit da osjetim ovo drugo jer je lipše po moju površno shvaćenu sliku o sebi. onda više nisam mogla izdržat pa sam ušla.

u svakom slučaju, blago nama. možda je ovaj planet ne pakao drugih svjetova nego psihijatrijski odjel svemira.
jelena




kad sam bila mala, plakala sam, ko i svi, toga se ne sjećam, ali znam da je dida snimija neki sestrin rođendan i da na snimci ja plačem, kad smo to kasnije projicirali na zid od kužine, još sam bila mala, znam da mi je bilo neugodno.

kad sam u četvrtom osnovne morala ostat u bolnici plakala sam jako, jer nisam tila bit ostavljena sama u nepoznatom, mama me tješila ali sad znam da je i ona bila tužna, da joj je bilo teško ostavit me kad je meni to bilo tako teško,
kasnije sam u sobi upoznala vesnu koju ću posli upoznavat opet svaku malo, ona uopće nije plakala i mamu koja se nježno od nje opraštala je otirala nek je ne gnjavi nego ode doma. imam dojam da je doživila cili taj boravak u bolnici ko slumber party, a tad sam se čudila i malo joj zavidila šta joj je tako lako, ali najviše mi nije bilo jasno. i bilo mi je nezgodno zbog mojih suza.

plakala sam jako kad je didi propa dućan pa je mora prodat stan u kojem smo mi živili pa smo selili sa skalica, tonći i ja smo pribacili milijun mojih kutija s dnevnicima u kukoča a onda ih vratili u njegov auto, jer ja nisam mogla podnit pomisao da će mi taj stan bit dom, i plakala sam. kasnije sam se navikla i bilo je ok, tudor mi je reka da sam u po ure od prazne sobe uspila napravit dom i to i dalje uvik uspijem, al svejedno.
u zagreb sam doselila malo prije cimera pa sam prva uselila u kućerak u dužicama koji je unajmija za nas. tu noć, je za mnom, dolazila mama da pomogne i to je bilo malo lakše, ali isto sam kad sam došla sama u stranu kuću plakala, grozno sam plakala.

suze plačem i kad trenerica aerobika nakon istezanja kaže izgorili ste puno kalorija bravo lezite zatvorite oči i opustite se i pusti bon jovija bed of roses.

čim se opustim, suze mi krenu.

dovoljno mi je da čujem njegov glas, dovoljno je da mi eva prepriča sadržaj tužnog filma da proplačem i da budem neutješna.

to je još jedan od razloga zašto se u svijetu često osjetim neudobno – prihvatljivo je da se u javnosti smijemo, ali nije prihvatljivo da u javnosti plačemo, osim kad ne osvojimo prvenstvo. ali meni nikad neće bit važnija poza od iskrene emocije.


*


primila bi ja svakoga u ekipu, nek je crnac, nek je iz argentine, nek se svi igraju i zabavljaju, al koja je onda poanta reprezentacije? koja je poanta da navijaš za nekog na nacionalnoj osnovi, da su oni tvoja ekipa, kad nisu iz tvog susjedstva? ja bi prva navijala za ekipu sa svih strana, al koja je poanta ovim nacioljupcima navijat za hrvatsku ako tu igra neki čileanac kojeg su, pazi sad, kupili? pa ako i pobijedimo, nije naša zemlja najbolja, nego je naša reprezentacija najbolja, jer ju je neko mudro složio i imao para da kupi dobrog igrača iz tuđe juniorske lige. u sportu pobjeđuju oni timovi čiji vlasnici imaju najviše love za kupit najbolje igrače i čija zemlja najviše subvencionira taj sport. dobro, imaš trenera, imaš uigranost, al ipak, koga konkretno reprezentacija tu reprezentira?

i kako je pošteno i ravnopravno da mala zemlja igra protiv velike, siromašna protiv bogate, strana na tuđem terenu? zar se ne bi mogli svi igrači naći negdje pa da kapetani naizmjence biraju kao na tjelesnom?

iz: reprezentacije

*


ovih dana sam puno doma sama, radim i štedim se jer sam ovaj misec već dva puta kolabirala. i onda se mislim, moje čestice niko ne promatra pa se one ponašaju kao valovi. ko zna di sam ja sad zapravo. kad ostajem sama doma, mogla bi bit na raznim mistima, na nekima s više, a na nekima s manje vjerojatnosti. ali di sam zapravo?

prije sam razmišljala, možda u paralelnim svemirima postoji sana koja je sretna – ili bar, sretnija, neka kojoj je sve išlo baš kako je bilo najbolje. ali ako vjerujem da se paralelni svemiri u svakom momentu granaju, a da ja, ova svjesna ja, da ova moja svijest u tom grananju uvijek ide optimalnim putem, onda sam mirna. žao mi je ipak šta nemam sve te svijesti istovremeno – mozak bi sigurno imao kapacitet za to s obzirom da je kao i sve sastavljen od struna koje, kao i ostale strune, mogu titrat na puno načina i u puno dimenzija – ovako osjećam da mi je nešto uskraćeno. ovako su sve one druge opcije – i ona opcija u kojoj sam s njim – svedene na razinu maštanja, žaljenja i snova.

iz: mourning routine


*


za ljude smatram da je u redu poništit binarnu podjelu na rodove, a danas mi je, gledajući nekog pastuha na internetu, zasmetalo šta ga nisu nazvali jednostavno konj. dal bi razaranje binarnosti trebalo proširit i na životinje ili su one više zacementirane u čistom služenju nama, šta uključuje važnost množenja, pa ih i ne možemo gledat drukčije nego kao podijeljene na mužjake i ženke? dal onda i mi ljudi samo služimo nečemu, za što je važno da se množimo, poslušno ukorijenjeni u jednom od dva roda? i dal je to nešto kapitalizam, katolička crkva, nacionalna država, tradicionalna obitelj, ili čisto naša udobnost u ovoj ulozi u koju smo ugurani?

iz: manifest bespolnoj djeci suprotiva odrastanju


*


kad šaljemo poruke u svemir, u sondama, putem radio valova, demonstrirajući snagu naših komunikacijskih kanala, zar zbilja niko od odgovornih ne pomisli kako to baš i nije najbolja ideja, da sastav našeg dna, naše proporcije i kemijski sastav našeg tijela ponudimo bilo kojem vanzemaljcu koji prolazi, vanzemaljcu koji je možda gladan ugljikovih spojeva, ili željan prostora za kolonizaciju, a ti podaci će mu samo pokazat koliko je nenapredna naša civilizacija i koliko su potencijalno ukusna i porobljiva naša tijela.

nije da ne mislim da ima i drugih načina špijuniranja osim ovog di se ko budale namjerno izlažemo, (sakrij se iza mjeseca i hvataj nam tv signal) al kad nas napadnu, nije da to nismo tražili.


*


kao kad se u našem umreženom europskom sustavu struje upali novo trošilo pa se odma malo odvrne špina na hidroelektrani pa dobijemo malo više struje, taman kolko treba da nikom ne padne napon, tako bi bilo lipo da se, kad nekom zatreba posao, otvori novo radno mjesto, a ne da neko gladuje i ovisi o solidarnosti prijatelja i količini plastičnih boca u kontejnerima. da se kad nekom zatreba magnetska rezonanca otvori novi termin za pregled, a ne da čekaš jedanaest mjeseci. da se onoga ko poželi naučit nešto samo primi u učilište i kaže izvoli, uči. bilo bi super da nam društvo funkcionira kao strujna mreža bez redukcija.

iz: priručnik za robove u tranziciji


*


slušala sam onoga maloga kako piva girl don’t you worry ‘bout a thing i mislila se: mene ta pjesma ne tješi, tješi samo onu za koju ju je napisao. mene bi utješilo da to meni neko kaže ili mi otpjeva. drago mi je stvarno zbog te cure, drago mi je šta ona nema zbog čega brinit, pobriniće se mali za sve, ali mene to nije osobito utješilo. you make the world a better place, never gonna give you up, gonna love you until the seas run dry, and I'm losing myself, losing myself to you, your light made us stars, and either way you turn I'll be there, we can be heroes, forever and ever, we'll be the wild ones running with the dogs today. sve te ljubavne pisme mene samo rastužuju, jer nisu napisane za mene. ipak, gore je kad ti ljubavnu pismu napiše neko za kog ne želiš da ti je napiše, nego da ti je ne napiše niko.

enivej, moj životni nihilizam ne može doseć nikakva empirijska lošost, pa štagod dođe, nekako ćemo ishendlat.
goran



već par dana na doprozorniku vidim one mušice. malene, malene, da ni ne vidiš jesu li u stvari mušice, nalazim crknute ili na samrti mušice koje svaki dan obrišem, ali sutra se vrate nove niotkud. zadnji val bio je nakon šta me ostavio prošli mladić pa sam zaključila da one odnekud izmile i umiru na mom doprozorniku da bi komemorirale moju umrlu vezu i odale čast mojoj patnji. ispričala sam mislavu o mušicama, on je rekao da je to glupost, rekla sam da sam radila induktivnom metodom, ali me on podsjetio da ona nije uvik najpouzdanija. ja je, uostalom, i mrzim jer mi je njena upotreba pretežito, ako se zbilja udaljim i pogledam širu sliku, i uzrok svih tih raskida.
indukcijo, crkni.

iz: umrla priroda


*


ležala sam u mraku i mislila na izbjeglice u kampu na sjeveru francuske. opirala sam se snu jer sam se bojala da će, kad zaspem, moja svijest uć u jedno od njihovih tijela i da ću se probudit u hladnoći, vlazi i blatu. prestravio me užas koji sam osjetila od pomisli da sam mogla bit tamo, ne ova ista ja, ova bi poginila davno prije, ali neka verzija mene. i onda me prestravilo olakšanje koje sam osjetila jer to nisam ja, jer je bilo sebično i užasno.


*


kad tijelo boli tek onda svrati pažnju na sebe. kad moraš mirovat da ti se okoštani kralježak ne zarije u moždinu ili se oporavljaš od operacije, kretnje su ti ograničene i živiš sav u tjelesnosti, ne možeš je zanemarit ni zaboravit. glava mi je bila smiješna u onom napuhanom kroasanu u kojeg sam umetnila vrat, ruka mi je mirno trnula u krilu, ustaljenom i pouzdanom laganom boli koja je toliko sa mnom da je već zaslužila status utjehe, uz toplinu popodnevnog sunca na betonu, tiktakanje sata, šum valova, ljetne cvrčke, prijenos utakmice ili zvuk mašine koja pere robu. gledala sam je kao mačku ili malog psa, kao da nije dio mog tijela, kao da je izvanjska, i tu sam se opet raspolovila na tijelo i svijest.


*


svaki put kad se od nekog oprostim krene me stezat u želucu: možda se više nikad ne vidimo, možda ide ka izvjesnoj smrti. svako uvik potencijalno ide u smrt – mene, naravno, ovo muči već godinama, ali sad mi je, uz ova kretanja na globalnoj političkoj i financijskoj sceni, to još snažnije. i onda se moram borit sa sobom da ih pustim, da ih pustim da idu kud moraju i nosit se s mogućnošću da je to zadnji put da ih vidim, i ako je tako, da je i to ok. a kad su kraj mene ljudi koje volim, onda sam mirnija, mirna sam jer se, ma kako se taj dan osjećala, uz njih osjećam udobno i smireno i ako umrem tad, ako nas tad neka jadna sjebana osoba ili neki dron pokolje, biće mi lakše umrit, jer sam sentimentalna pičkica. zato ako se u zadnje vrijeme družimo, znaj da mi najvjerojatnije nije bed umrit s tobom.


*


kad je baba bila djevojčica, bila je u zbjegu u el shattu. od nje sam prvi put čula tu riječ, zbjeg, i zvučala mi je lipo i uzbudljivo, jer ko kao dijete ne bi volio ić u neku daleku pustolovinu, u neki zbjeg. tamo je bila među najboljim učenicima, koje je neki autoritet pozvao na prigodno primanje, za koje svrhe je ona od neke manje dobre, al bolje opremljene učenice posudila postole, jer nemoš ić bosa na audijenciju pred autoritet, šta je bila činjenica koju, ako si poznavala moju babu, nisi pred njom osporavala.
tamo su im održali govor, dali jest, a onda svima koji su bili bosi podilili novi par postola.
neki ljudi imaju ratne priče iz devedesetih, ja imam samo iskustvo hrvatskog antiratnog popa, pakiranja za sklonište i drill tetinih vojnih vježbi s terace. i imam tu babinu priču, koja mi je kako sam starila zvučala sve tužnije, ali mislim se sad, u egiptu mora da je ipak bilo malo toplije nego u egejskom moru.


*


ne znam zašto ja uvik mislim da ne mogu nešto savladat i da su neki zalogaji preveliki: zato nisam upisala težak studij, naučila svirat bas, niti sam ikad vatala najpopularnijeg momka, ali živo se sjećam kako sam s četri godine tila znat pisat, ne čitat, jer sve sam slikovnice znala napamet, nego baš pisat, da mogu ispisivat razne rukopise. jednom sam cijeli blok ispisala spiralnim žvrljotinama u paralelnim redovima, i sjećam se, nije mi bilo toliko do toga da nešto kažem, koliko do imanja rukopisa – ispisane sveske – i sjećam se koliko mi se nemogućim činilo da ću ikad naučit pisat. ali sam ipak naučila i to uopće ne znam kako, šta znači da nije bilo traumatično nit teško nego nekako usput, i mislim se: zašto sam nakon toga odustala od upuštanja u velike pothvate?


*


kaže mi ona nek budem dostojanstvena i nek ne pišem o njemu. al nije mi bed patit javno. nije on učinija ništa posebno i vrijedno spomena da izazove tugu, osim šta me ostavija, sve ostalo, i ono prije i ono posli, učinila sam ja. potpuno sam ga iskreirala, prvo osobine i značajke, a zatim važnost i relevantnost, relevantnost po mene. dakle, ne da patnja pripada meni iz nekih mutnih pjesničkih razloga, nego mi istinski pripada, jer istinski potječe samo od mene.


*


pogledala sam film o time travelu i sad se osim ostalih stvari bojim i buduće sebe koja može doć i onesposobit mene kako bi me zamijenila u ovom tajmlajnu kojeg je već proživila, kako ne bi napravila neke greške. makar, to bi možda bilo ok, sve dok me onesposobi na neki ugodan način.
kad malo razmislim,
mogla bi se ja vratit nazad i zamijenit izvornu sanu.


*


kad sam se vraćala pijana doma učinilo mi se to tako apsurdnim: da se svi vraćamo doma spavat, a ne ostanemo tamo di se zateknemo. posli sam, nešto trjeznija, zaključila da nas je na to vjerojatno kondicionirao onaj ježurka ježić, kojeg smo svi ko djeca znali napamet, a koji je povazdan lutao al se uvik vraćao svojoj kući.

funkcija, to ti je ko da imaš dovoljno vina da stane u jednu čašu, to se zove bijekcija, to je, ono, idealan slučaj.  svaki element tj kapljica vina preslika se u tu čašu. to je pravilo koje se javlja u fizici jer fizika traži idealne slučajeve, fizika je šupčina.
marko grgić



uvik sam volila mulić, možda jer je bio tu prvi, možda jer je u njemu bilo urezano moje ime, dok ga more nije izlokalo, jer smo s njega skakali na brojeve, visili s daske koju je dida čak i tapecira, tata je oko njega lovija hobotnice, more je čudno i duboko zvečalo u njegovoj šupljikavoj utrobi, s njega smo ulazili na brod i na njemu se sunčali kad bi sve bilo prepuno turista. na mulić pripadam, a mulić pomalo nije nigdi pa se na njemu može dobro pobić od svega, onu spaja more i kopno i premošćuje granicu, al ne spada ni vamo ni tamo. neću nastojat povuć kvalitetnu metaforu, jer ona se tu provlači u naznakama: takav je i moj život.


*


moja se bit može izrazit kao akceleracija. ljetos mi je toni reka da ona nije samo promjena brzine nabrže ili nasporije, ko šta sam blesavo mislila, nego bilo koja promjena vektora brzine. tako kad zemlja kruži oko sunca, to nije zbog gravitacije, zbog gravitacije je došla tu di je, da, ali da ne odleti nekud drži je akceleracija, jer su centrifuga i centripeta (kojoj nadimak od milja ne stoji tako dobro) imaginarne i uostalom bile one stvarne il ne, poništavaju se, i onda je vektor brzine, jer je vektor pravocrtan, rascjepkan u puno malih vektorića, da bi tvorija krug to jest elipsu, a svaki taj rascjep, svaka ta promjenica iz jednog vektorića u drugi je akceleracija. akceleracija je i ono zbog čega ti se crijeva zalipe za kičmu kad avijon uzlijeće, jer se promijeni vektor brzine tvoje utrobe, ili ono šta omogući da doživiš dojam nulte gravitacije kad te matej zanjiše u tonijevoj mriži pa tvoja akceleracija poništi zemljinu i na tren se prestaneš kretat. ali ne onako kao u sporim kišnim nedjeljnim provincijskim popodnevima, nego uzbudljivo i puno potencije. akceleracija je promjena vektora, a to je više manje i definicija zbivanja, a ja najviše volim zbivanje.


*

kad sam bila mala zanimljivo mi je bilo to šta strogost tuđih roditelja i baba mene nije doticala. čak i kad sam bila na njihovom, a ne na terenu svojih roditelja i baba, smila sam radit nešto šta oni nisu, i samo jedan bombon pojeden u trenutku u kojem to drugi nije smio osvijestio mi je činjenicu da svijet nije jednak za svakoga. on, taj bombon, a ne činjenica da ja jedina nisam imala štikle za svoju barbie koju smo mi zvali barbica, konkretno elvira, bila je hand me down od neke male talijanske turistkinje. ne činjenica da je neko nešto imao, a ja nisam, nego činjenica da su za nekoga važila potpuno drukčija pravila nego za mene, izvukla me iz 2d svijeta i ubacila u 3d.


*


zašto mi tombola donosi užitak? makar je ne dobila, kad prozovu broj koji imam i ja ga zaokržim, osjećam osjećaj postignuća, skače mi adrenalin, pogotovo kad ih se zareda par zaredom, i iako je to igra koja u potpunosti ovisi o sreći, imam dojam da nešto radim dobro, jer ako i ne ide, opet malo krene, uvik izvuče bar par mojih brojeva, i onda imam dojam ko da pripadam tu i da sve protječe u najboljem redu, da radim nešto za sebe jer ako ne igraš nemoš dobit, ali dovoljno je i samo igrat, stvarno, al ponajviše ipak zato šta ti igra, na koju je u tom trenutku sveden život, pruža nadu da ćeš se iz nje izvuć ko pobjednica.

na tomboli sam se napila pa su me nagovorili poć gledat nimfomanku. mirela je dobila cinkvinu pa mi je platila upad. bila sam dosta uživljena i nadali su se da ću prestat komentirat kad film krene. na trailerima sam uživljeno navijala: i don't want to survive, i want to live - Hell YEAH!


*


kad vidim malene dječake nekad pomislim: ja bi jednom, za 15 godina, mogla bit s njima. ne jer me privlače nit išta pa da čekam da postanu legalni, nego primjećujem čistu mogućnost: ko šta sad mogu bit s nekim deset godina mlađim, ko je imao pet kad sam ja imala petnaest, tako ću jednom možda bit s nekim ko sad ima pet pa ćemo pričat: ti si tad imao pet! tako ja živim i razmatram mogućnosti.


*


problem sa zagrobnim životom je šta kad neko umre ne mogu zamislit njegov duh bez njegovog lica - ali lice je ostalo tu, na lešu, umrlo.


*


al onda sam pomislila: šta god bilo, uvik imam paralelne svemire i zapitala se mogu li ja mirno nastavit živit sa svojim odabirima baš zato šta znam da u paralelnim svjetovima živim sve druge opcije? i jesam li se zbog toga malo ulijenila? prvo sam se bojala slučaja da te ja nisam ja, da one nisam ja (jer nemam u sebi njihovo iskustvo – makar nekad imam dojam da imam njihove emocije), al i ako jesam, to opet, ko ni zagrobni život, nije opravdanje za to da se pretjerano opustim u ovom svijetu.

iz: quantum suicide


*


moja prošlost sretno zaključena trenucima u kojima su me neki ljudi našli, a ne bi me bili našli otherwise, navodi me na zaključak: isplati se davat se u prazno i ustrajat na tome kad ti se čini da to radiš uzalud, jer sad, osim za sad, živiš i za sutra, a sutra te neko možda nađe i stavi sve u ravnotežni položaj baš zbog ovog danas, baš zbog toga kakva si danas i baš zbog toga šta to ne skrivaš od svijeta.

treba bit strpljiv, sjetit se da stvarima treba neka određena brzina da stignu na odredište, i da nije da nužno postoji masterplan, ali da se ništa ni ne može desit ako ne mrdneš, jer reakcija po definiciji treba prethodnu akciju.

zato kao da si, i kad budeš, nasukana na pustom otoku, na mrtvoj planeti, nemoj zaboravit stalno odašiljat signal u prazno.


*


kad imenuješ zlikovca svi igrači se odma više za njega zainteresiraju jer znaju da se dungeon master više oko njega potrudija i da će bit teži za svladat. lipo mi je šta na skroz neočekivanim mjestima susretnem neki super aspekt davne prije semiotike: kad nešto označiš imenom, to omeđiš i izdvojiš kao dio stvarnosti i na neki način i stvoriš, ko bog. šta na neki način dungeon master i jest. al meni je isto draži d'n'b.


*


išla sam u friđ po neki toč da ga odmrznem i prvo sam vidila mamine naljepnice na plastičnim posudama: "juhu", "juhi", "juho". pitala sam je koji joj je to vrag, jer ja sam tražila june, a ona kaže da je to sve juha, da je tako napisala da bude veselije. ali tu uzbuđenje nije završilo, jer sam između svega toga iskopala ribu koju je mama danas zaleđenu donila sa šolte, trlju, a na njoj je pisalo "trlja". umrla sam, prvo jer je evidentno da je navedena stvar riba pa čak i da je trlja, plus, dok je to u didinom frižideru možda imalo smisla jer on ima dosta ribe tamo, mi imamo samo tu jednu ribu u friđu i znamo da je trlja. znamo i da ćemo je ispeć u roku od max 2 dana, ali na njoj, vidila sam, pored „trlja“ stoji i datum, i to datum 11.14. pa sam zaključila da to nema bit šta drugo nego mjesec isteka valjanosti.


*

postala sam dosta dobra u prebolijevanju ljubavnika, ali nešto mi i dalje predstavlja problem. kako sam sklona konceptima, kategorizaciji i malo opsesivna oko arhiviranja uspomena, sve pisme na koje se u toku godine zakačim stavljam u jedan folder da ih omiljene imam okupljene za slušat i da ih posli imam arhivirane za aktiviranje prustovskih momenata. al neke pisme neminovno su vezane uz neke ljude, a neki od njih su mi nekad bili partneri, iako, nisu baš svi bili partneri jer nisu bili na mojoj strani, sad svejedno, i onda mi slušanje omiljene muzike nehotice pobuđuje uspomene.
srića da je došla nova godina.
otvorila sam folder mix_2014.


*


kad god mi zafali brzine a u tom trenutku sam statična bez nekog uzbudljivijeg gibanja u perspektivi, sjetim se da sam na rubu galaksije ko ja se vrti strahovito brzo i to mi bude divno i odma je osjetim, brzinu.

prvi dio

spustila sam se dole i išla sam ulicom i gledala u pod jer u splitu su neki građani s psima priprosti pa po podu ima dosta razmazanih govniju pa moram bit oprezna ne želim li ukeljit cipelu u govno ili još gore poskliznit se na jedno pa otrest u njega i cijela se umeljat jer onda ne bi mogla živit nego bi se morala oprat u kloridnoj kiselini i onda još istrljat benzinom i dodatno podaprat recimo nitratnom kiselinom a koža i cjelokupni organizam bi mi to loše podnijeli pogotovo jer sam u zadnje vrijeme ovako malo reklo bi se oslabila.

***

kad sam bila malena, mama me je prala. postoje fotografije mene malene i gole (i s malom pipicom, moram ubacit) kako se kupam u plastičnoj kadici na balkonu - sunce, pjena, mjehurići, radost, pjesma. dobro, pjesma je tu samo da bi tekst dobio notu sarkazma. no, kao velika pobornica pedantnosti pri obavljanju osobne higijene, a uznemirena udaljenošću kupaone od balkona, kupaone s tekućom vodom, upitam ja mamu:

ja: jesi ti mene ražentavala (ispirala) ono kad si me ko malu kupala na balkonu u kadici?
mati moja: nisam.
ja: lipo bome. tako s ditetom postupat. neću ni ja tebi suđe ražentavat
(opaska: tebi, ne jer je to mamin posao nego tebi jer ona ima svoje suđe u svom stanu a ja svoje suđe u svom).
a sebe, sebe si sigurno ražentavala, jel tako? jelda da jesi? a?
mati (postiđeno): jesam.
ja: eto! eto ga na! a sebe MOŠ, jel, a vlastito dite ti je bilo teško ražentat! prijavit ću te uredu za zlostavljanu djecu!

***

još otkad sam na zemlji krivo mi je šta ona nema još koji satelit i šta ovaj nije malo veći, ako bi to uopće bilo ostvarivo i održivo s obzirom na gravitaciju, pa da kad ga pogledam svaku malo vidim golemo tijelo pokraj našeg. to bi mi jače osvijestilo svemir kao takav i to da sam i ja na planeti. ponekad pogledam mjesec pa se trudim vidit nebesko tijelo u njemu. srećom ponekad naletim na film u kojem je mjesec nadrealan pa mi time postane malo realniji.

***

shvatila sam da ću se prestat bojat smrti ako uspijem zaobić vremensku koncepciju života tojest ako živim u trenutku, naravno, bez da isti za moje shvaćanje postoji jer je i on vremenska odrednica a ujedno i vremenski određen. samo šta su ljudi pojedinci koji su imali ovlasti sve uredili da se mijenja a ne znam jel mjena shvatljiva van vremena plus su cijela civilizacija i više manje svi životi kumulativni pa kako ću ja bez vremena? uopće neću moć sijat da imam šta žnjet, i umriću od gladi.
no, razmišljam o tome vremenu. ako živim potpuno (u) sada, opet bi mogla npr šivat il kopat kanale, al stvar je u tome da onda nemožeš na mene računat da ću to radit i sutra jer za mene sutra ne postoji, pa će izvisit neka kojoj treba haljina za vjenčanje il će kozari bok ostat bez kanalizacije. ustvari, ne možeš računat da ću to želit radit ni sljedeće minute, kao ni da ću se ako me nešto poput pišanja tj mokrenja omete nakon toga uopće sjetit šta sam bila započela radit, a pogotovo zašto li sam to bila započela radit i zašto bi to valjalo dovršit. takav život bi mi bio puno lagodniji i puno mi se više sviđa od ovog jer onda ne bi bila nesretna i prežalosna srca slomljena zbog ljubavi, kao šta recimo ponekad znam bit često. ali zbog onih drugih problema i komplikacija s uzdahom konstatiram da se za sad odričem odricanja vremenske koncepcije života.

----

drugi dio


-skica za uravnotežen život-

bila sam zaključila da je poželjno da mi uvijek u organizmu budu zastupljene fizička, intelektualna i izražajnostvaralačka djelatnost. od osjećajnih previranja ponekad valja i odmorit. nisam još to razmislila do kraja.
nekim stvarima možeš pokrit više polja, recimo seksom.

***

-metafizička početnica susreće knjigu za samopomoć-

odakle ljudima i ženama ideja da nešto jesu? ne da jesu (jer valjda jesu, to ćemo uzet kao nešto dato, nećemo sad to ić preispitivat, iako bi im možda bilo lakše ako bi došli do toga da nisu nego ih neko sanja, al u 1.licu, fokalizacija kroz njih) nego da nešto jesu. zar sama činjenica da jesu nužno povlači i sadržinu bivanja? ako i povlači, - iako nam je jasno da ja ovde lapradam, nemojmo ipak moje laprdanje shvatiti olako - umjesto da razbijaju glavu time što jesu odnosno nedostatkom bivanja nečim, valja malo promijenit kut pa se zapitat na koji način su. ako neki čovjek ili žena ima identitetskih problema, valja zastat i zapisat na koji način su. nekoliko priloga, a može samo i jedan, a može i nijedan ako im se čini da ne znaju na koji način su ili ako misle da nisu ni na nijedan.

mislim da ljudi i žene ne moraju imat svrhu. nevolja je šta neki osjećaju da moraju ali nek se ne forsiraju. svrha je da im bude šta ljepše može bit. nekima ne može bit lijepo zbog identitetskog problema i ne znam kako će njega riješit, ali biće im lakše ako si kažu jednu stvar koju sigurno jesu: ja sam vrijedan ljubavi.

pitanje je dal si ljudi i žene ne mogu reć da se vole zato šta se ne vole, ili ne mogu čut da se vole zato šta se ne vole dovoljno da bi prihvatili činjenicu da ih neko voli il pak činjenicu da ih baš lui-même himself, kojeg ne vole, voli.

može ih neko vidit u njimaself makar se oni ne vidili sami self. al ih ne može nitko volit ako oni sebe ne vole. može samo neki vanprosječni mazohistički luđak. i ja sam htjela da me neki muški tako voli. ako naiđe netko takav, ko može tako volit, garant je glup. a ja bi htjela da se mene voli ozbiljno a ne laprdavo. a ozbiljno me može volit samo neko ko o voljenju i njegovim mogućnostima zna ponešto al čim o njima znaš makar ponešto time si ih nužno nadišao (ako nisi glup)(a nisi jer znaš ponešto kao šta smo već ustvrdili ali još jednom napominjem zbog manje oprezna ili rastresena čitatelja).
kako sam dakle u tome sama, jednostavno moram sama sebe volit. dječaci su bonus, za sad, a možda i zauvijek.
(kako ja nisam nužno heteroseksualna, po želji proširit neka značenja, npr značenje riječi muškarac)

***

-ženik-

-idealan ženik (naputak)-
na tom se mora radit dugo i ustrajno, paralelnim radom. s jedne strane se trudiš svim silama riješit tog koncepta, a s druge strane i dalje savjesno tražiš ženika. i balansiraš.

-što ne raditi-
ja sam si rekla da je loše kad nađem nekoga u fazi dok želim nekog pored sebe i dok mi je to potrebno, jer onda ne znam jasno jesam li s tom osobom zato šta mi je baš ona ta s kojom želim bit il zato šta mi treba neko sad a ona je naišla i ispunjava uvjete. valjano je je kad uopće nisam planirala bit s nekim nit osjećam jaku potrebu za tom vrstom ucjelovljenja, a poželim bit s nekim. onda znam da oću stvarno njega. (/nju)

-o hitnosti-
oko deset me probudio pas poznate hrvatske glumice koja živi iznad nas, pas je naime šetao, a projektent zgrade je bio tako zajeban da ja sad čujem psa kako šeta. odmah sam se uhvatila za uši, i naravno, čepići nisu bili tamo. opet su mi ispali. jednog sam našla odmah, a drugog sam tražila punih deset minuta, morala sam upalit svjetlo i potpuno se razbudit, promišljat drukčije pristupe problemu. na kraju sam ga našla pod čupavkom i zaključila da je vrijeme da prestanem spavat s plišanim igračkama.


***

-protokol za izvanredne situacije,
radno mjesto: ground control operations superviser-

dugo sam za sebe mislila da ću se jako dobro snać kad dođe neka generalna katastrofa i iskoordinirat prigodno spašavanje, a još duže sam bila uvjerena da ću svakako rodit mesiju il ramba koji će spasit svijet. al zaozbiljno. nisam ja ta koja je rođena spasiteljka i najkul na svijetu i najbolja, najpametnija, najsposobnija, al ću odgojit jednog. naravski, imat djece mogu tek kad se do kraja riješim te ideje. za osviještene u pitanjima žene pripominjem da je, istina, bila riječ uvijek o muškarcu ali i da sam, i ovime se nadam ograditi, tad bila daleko od bilokakvih ukaza na dvostruka mjerila po pitanju žensko-muško a do njih nisam sama po bogu došla jer kao šta sam napomenila, nisam ja ta (već moj sin) koja je najpametnija i najsposobnija pa time dakako nisam obvezana da takve pravične stvari osjetim sama po sebi.


----

treći dio

dijelim s vam nešto divno - pjesme za sad još nepoznatog autora koji piše na nepoznatom mu jeziku (obećavam, nisam ja, ja znam francuski). ne mogu reći sa sigurnošću ali mislim da su zamišljene u stihovanom obliku, ali ovde ih donosim, osim u potpuno needitiranom obliku, u relativnoj prozi, a autor će shvatit, pogotovo jer mi je pjesme, vrlo neadekvatno, poslao sms-om umjesto, šta bi stvarno bilo prikladnije, pismom.
ljubitelji francuskog, uživajte.

1.
Si j'etais un menuisier, je construit un navire pour toi, et un maison sur le Cote d'Azur aussi.
Mais je ne suis pas, ainsi je vous donne ce poème

2.
Poéme deux
le jour dure si je dois marcher à la maison dans la Normandie. Mais tout ce que est beau, il est loin. Les exeptions sont parents de loin.
Alors.

3.
Une madame dans biblioteque d'université, elle a un parfum. Combien? Je pense un gour...

----



bonus za vjerne čitatelje:

kad vidim dva pedera (ja to od milja i prisnosti) kako se seksaju, poželim bit muško. lijep muškarac s lijepim kurcem, da i mene lijepi muškarci s lijepim tijelima jebu i da ja mogu jebat lijepe muškarce svojim lijepim kurcem. ova misao inspirirana je slavetovim postom



*tražim izdavača