...da nećeš nikad nikome dat da bude udobno na svojoj poziciji
jelena

uz ovoliko političkog, nema više mog, svako koje ostaje gubi na važnosti ne samo u krugu ljudi u kojem se krećem nego i meni.

politizacija svakodnevnog depersonalizira i osjećaje koji su dijeljeni i vezani samo uz našu zajedničku stvar. oni drugi više ne postoje, mogu ih samo fabricirati ali bez svrhe jer tad se ionako osjećam kao izdajica.

kao izdajica se osjećam i kad radim šta mislim da trebam jer mi ipak ne da spavati misao da rad nikad nije bio onoliko potpun koliko je mogao bit ma koliko se rušila u krevet bez svijesti. i i dalje se osjećam, a osjećam da to ne bi smjelo bit dozvoljeno. i mislim kako da nema osjećaja ništa ne bi išlo dalje pa onda ne znam šta je ispravno i šta je meni prihvatljivo.

aproprijacija onoga šta je trebalo biti naše, a nije, ubija svako privatno i svako moje intimno.

depilacija, pranje poda, gledanje filma, izlazak na ispit ili na koncert, ostanak doma ako se i desi prljavo je i ne donosi mi užitak nego me ostavlja još praznijom jer ispunjenje kojeg inače ima izostane.

nije riječ o krivnji, riječ je o tome da sam se izgubila i da se sad više ne mogu nać jer su se zidovi ispremiještali i više se nikad neće namjestit onako ko prije oko mene jer mi se tijelo izdeformiralo na taj način da im to više nikad neće dopustit, i nikad više neće bit utjehe ni mira.

postala sam prozirna i niko me više ne vidi niti je važno šta me ne vidi. ali ako ne bude radosti, djece i kućica, ne znam za koga sad pravimo svijet. možda za našu prljavu bespolnu kovrčavu djecu odraslu u substrukturama grada.

domaći kolači imaju okus kamena, a čaj ima metalan kad ga ne pijem promrzla tijekom nekog potpunog iscrpljivanja koje bi trebalo služiti nečem većem od sramne osobne strasti, i za koje ipak mislim da nije veće od osobnog pa mu to uništi svu snagu koju je imalo na mene, iako osobno je postalo političko.

moja je prisutnost, ako išta, sekularna.
hamarić

nije stvar u konkretnom znanju neke tajne koju ne smijem nikom reć nego u samoj činjenici znanja neke tajne, u bivanju samom. to mi je prije uvik smetalo jer nisam bila baš taj tip osobe koji bi bivao sama. sad se često osjećam kao da čuvam veliku tajnu, nekad ih čuvam i više i osjećam se pritom kao da varam bliske ljude jer im nešto skrivam, nešto šta nema veze s nama ili s njima, a ni sa mnom, osim u onom smislu u kojem me izolira, pogotovo zato šta mi ta izoliranost sve više paše.

iz: n/m -> nUm

pisala sam za ručkom i osjećala se pomalo ko tristram i doskakivala tome nadom da se nekad ništa neće zbivat.

vidim da sam sklona napadajima panike uvijek naprimjer na koncertima kad bude krešendo mislim da će past avion na nas i mislim da to svi znaju al se prave da nije ništa i da žele tako umrit.

u deset minuta kraj terace je proša treći čeh i nametljivo zaželio dobar tek iako smo već bili pojeli. reagirala sam pušući i negodujući i morala sam didi i babi objasnit da me živcira to šta mi ovi gledaju šta tu radim i žele dobar tek umisto da ljetuju i brinu se za svoje poslove i ugodu, a dide se usprotivija da su to njemu stalni gosti već par godina.

jedini razlog zbog kojeg upalim svjetlo kad dođem u stan je da provjerim jel unutra neki uljez. točnije bi to mogla reć, da se uvjerim da je unutra neki uljez.

utočila sam vino, baba je požurila reć dosta sano. dide se smijao kako jednom rukom pišem a drugom naginjem vino, a onda obavijestija babu da će imat posla s ajvarom i šalšom ove godine a ona je napravila neki verbalni pandan kolutanju očiju ko šta često dosta vješto radi.

regionalna jedinstvenost mog imena proizvela mi je osjećaj jedinstvenosti mene, kao i osjećaj o predmnijevanom tuđem osjećaju jedinstvenosti mene. proizvela je i osjećaj o jedinstvenosti njega kao samo mog označitelja. kako sam relativno obaviještena, znam da ne postoji vlasništvo nad niti jednim označiteljem, možda je to ishodište?

jebalo me u tom određenju to šta se gibalo ali ako odvojim vrijeme na puno malih vremena i zanemarim daljne podjele mogla je proć velika slivena plastika naborana ko malo gušća glazura na nekoj neanalnoj torti koju žena nije poravnala pošadom.

je ne pas.
mislav

imam nezgodno razvijenu svijest o recipijentu. to može bit dobro i korisno. može i frustrirajuće pa onda ne objavim tekst dva mjeseca. kad je recipijent uživo onda to nije dobro jer se desi da se desi da primijetim, jer imam razvijenu svijest o njemu, da i on vidi mene, šta znači da vidi da ga vidim al još gore da on vidi mene, a kad me neko vidi onda se paraliziram i ne mogu napravit ni najmanju gestu niti reć nikakvu riječ jer će on jasno vidit, osim da vidim da me vidi, da lažem jer će način na koji ću ih reć, a koji će bit viđen, u sebi sadržavat informaciju da govor uopće nije moguć.

vozili smo se i dida je napomenija da ćemo prvo priko sela da vidimo pome, mislile smo da treba zalit il nabrat al ne, dida je mislija da to ne bi smile propustit. mamu i mene je bolilo za pome, ona se samo tila utoćat a ja sam bila šokirana jer je dida reka da se prije dva dana prijatelju iz šoltanskog djetinjstva u prometnoj baš tu di smo sad prošli otkinila noga i to je bilo ko kad su umrli michael jackson, lady di i majka tereza panika jer to se onda ipak dogodi kad se dogodi nekom koga znam i to me potrese više od aviona a poznato je da me avion potrese, a zanimljivo je da kad me udrija brod nisam bila prepadnuta, doduše nije mi otkinilo dio tijela nego samo skršilo zube i uostalom ja volim bol a šok je došao tek kad sam se navikla a onda drugi kad mi je tonino prikačija nove zube. skroz se lako bilo meni priviknit na nedostatak nego nije na zamjenski djelić koji pretendira da bude dio mene. pogledali smo pome, ja sam i pomama i didi odala počast slikanjem, on je ponosno pozirao, onda smo pošli babasejki.

dakle, ja FniGsam sretna, i trebalo bi opet provest jednu restrukturaciju, malo prije netom nego šta sam mislila da će trebat. uz to prmjećujem kod sebe regresiju
na prethodnu paradigm<script type>(function() { var a=window;{this.t={};this.tick=function(c,h,d){d=d?d:(new Date).getTime();this.t[c]=[d,h]};... šta je zilja važno je to da POGREŠKA Vaš HTML ne može biti prihvaćen: Tag is not allowedPrestani prikazivati HTML pogreške za tijelo ovog posta

iz: control

ležala sam na mulu gola, volila sam svoje tijelo pa čak i defektni prst, jer je bilo cijelo i jer je bio na nozi još uvijek prikačenoj na mene a ne u spalionici ili u onom otpadnom dvorištu s medicinskim otpadom odakle se, pitala sam didu, u sanducima hrpe tih dijelova raznih ljudi koji se ne bi podnosili međusobno, dijelova smrdljivih iznutra i izvana a koje su nekad njihovi ljubavnici jako volili, možda čak u sinegdohi, odnose u rupe.

mislim da bi mi onda neko mogo pomoć, onda ima šanse, kad bi svi znali koliko mi je loše, ali on misli da nema.

more je bilo ko želatina i kompaktno, više ko plastika.

rađe ću krepat sam i prezren,
t.






svi su nastavili pit a ja sam išla doma pojest kapulu. onda sam lijepila olovčice na torbu. najradije bi je bacila. na stvari gledam ko na opterećenje zbog nadolazećeg bijega.
čitam to nešto dokumentarno i ima djevojčica i njen mačak i oni stalno vise skupa ko u priči i na slikama vidi se da se kuže. i onda sam zbog njih dvoje počela malo kao vjerovat u interspeciesalnu reinkarnaciju jerbo da su nekad bili ljubavnici.
pa sam sašila stolnjak. iako se tu nema šta puno za sašit. nisam išla na eksperimentalni film jer nisam kul. nisam ni na tulum kod slajda al to zato šta se vjerojatno tako sam nazvao. nakraju je bilo dosta toga šit.









goga: žene s vremenom oće druge stvari..
sana: šta, oće nekoga za udaju?
goga: ne nužno. al da, dosta im je tih dječaraca.
sana: ali ja volim dječarca, baš ga volim, mladog i divnog.
goga: al ti nisi žena.
mama: da, nije.
goga: više si diskurs.
mama: šinjorina.
goga: šinjorina.




kad ležim po svom ljubavniku.
kad ležim po svom ljubavniku,




ja sam izrazito organizirana i isplanirana. nije da ne gubim vrijeme al ga ne gubim na tim usputnim stvarima, s njima sam izrazito organizirana da mogu šta kvalitetnije ne radit ništa u komadu. tako se volim počet skidat već u liftu da uštedim vrijeme. raskopčala sam si košulju i kajiš i botune na suknji i špigete. kad sam izašla iz lifta nije bilo susjeda i utekla sam u stan.









naš šta?
ja san plakala. skoro san plakala, nisan plakala, al san skoro.
milena, '04.




zašto nam je arhetipan strah od pipaka, mrtvih ruku i općenito doticala koja će nam doć iz wc školjke? zato šta smo nezaštićeni, ono dole je nepoznato i zastrašujuće, bojimo se dirat u govna i bojimo se da se s nečim šta dođe od dole nećemo moć nosit i da će nas zateć nespremne, s leđa i dirnut u naš najranjiviji dio. pa kako nikom u tom pustom strahu nije palo na pamet namontirat retrovizor na wc školjku?
zaboravila sam provest istraživanje pa ne znam boje li se toga i muškarci pa ne mogu donit zaključak da je to strah od silovanja il penisa općenito ili mogu naravno.

iz: psihe analiza




- ja mislim da djeci u osnovnoj školi treba osvijestit postojanje ideologije.
- ja mislim da je to sranje. ideologija ne postoji.
- dopuštam! dopuštam! dopuštam da koncept ideologije ne postoji. to jer sam osvijestila postojanje ideologije.

iz: tautologije









sve žene koje poznajem i ne lude smo, čak i one koje su potpuno prihvatile svijet, jer smo ono spram čega se osjećamo (ništa više), a osjećamo se nervoznom, netrpeljivo, i mislimo da smo razmažene, histerične i dosadne. i jesmo to. zato se treba ubit.

iz: superego.




sanina psy-fi analitika je u ovon slucaju nesto ka auto-viktimizacija-jedne-cimalice. DI JE TU GIRRRRL_POWER ???? ni da inace iman nesto protiv spliskih cimalica, ali kad se to ekscesivno upraznjava, dobijes post-modernu treceredicu.
petar milat









moje pero je moj penis je zgodna falusoidna metafora ali na štetu semantike jerbo pénis zadobivam najviše verbalnim prostačenjem. meni pénis izraste iz usta, proziran ko ona stvar u donniea darka.

i, meni bi bilo neugodno da imam kurac pa da ga mećem u razne žene i otvore.



stipe: dosadna si. prekini, nemoj tolko blebetat. slušaj, postoji kultura gledanja utakmice...
sana: kultura gledanja utakmice. duda bi bio ponosan.
stipe: nemoj bit dosadna.
marko: postoji kultura ponašanja žene u javnim prostorima.

iva: sana je totalno podjetinjila. a čuj mene! a šta je ona inače?
nenad: inače je brdo.
'04.





kad smo u domeni ilegale, npr. neprijavljenog iznajmljivanja stanova, računa li se to ipak po nekim legusima ili smo u mračnoj zoni u kojoj ja mogu poslat svoje ilegalne gorile da nepravilnosti u ilegalnom protokolu, primjerice gazdin zahtjev da mu ja plaćam pričuvu za stan koju je po zdravom razumu i zakonu dužan plaćat on, ili ako to nije zadovoljavajuć primjer jer spominjem zakon, ako mi ne dođe popravit puknutu cijev, ili čak: ako izignorira moj zahtjev da mi ugradi jacuzzi kadu, smijem li onda ja poslat svoje ilegalne gorile da nepravilnosti u protokolu, ili čak: odstupanja od onoga šta ja predmnijevam protokolom, riješe na ilegalan način?

mora li svaka partikularna situacija bit razriješena konsenzualno nevezano uz i-legalnost? ako je nužna konsenzualnost, nakon nje postignute, nepravilnost u protokolu ni ne postoji. ovo dakako ne vrijedi, pod (pogrešnom) pretpostavkom da je konsenzus naposlijetku uvijek moguć (ne slažem se s prijedlogom da mi sjedneš na glavu dok mi on gura tu dršku u šupak) ali ako ne vrijedi (ne želim gledati kako mom ljubavniku jedeš oči) u nekim slučajevima (ne pristajem na to da me raspršiš u atome), ako nije poopćivo, kako onda može vrijediti ikako?

meni preostaju moje ilegalne gorile. problem je jedino u tome šta sam ostala sama.







neki kulturni artefakt a mislim da je bila riječ o filmskom ostvarenju "spiderman" je rekao da ako za to postoji objašnjenje mi ćemo ga naći. naravno da tvorci tog kulturnog artefakta nisu sitničavi kao ja pa je moguće da su to rekli samo tako i da junak, vjerojatno spiderman, ispadne faca i muškarčina ali mene zanima, biću slobodna ko što jesam i uzeću uzrok umjesto objašnjenje, jer objašnjenje je nalaženje uzroka (sve možemo objasnit nađemo li mu uzrok osim ljudi) postoji li (djelić) stvarnost(i) koja nema uzroka? al stvarno, jebo vas, postoji li i ako postoji kolko je tih uzroka uspostavljeno retrogradno i jesu li možda vrlo vjerojatno svi?







zašto one igre koje (u pustolovno-strašnim filmovima i drugim pop-k artefaktima) postanu stvarnost, kompjuterske ili obiteljsko-društvene, za cilj imaju to da izbjegneš smrt, ako smrt ne možeš izbjeć? ne mislim na one jumanji-like iz kojih u neko doba izađeš, nego one u kojima je cilj beskonačno skakat s ploče na ploču nadajući se da ona na koju si naskočio nije minirana. beskonačno, dok ne umreš, ako budeš sretan, od starosti, srčanog, ili vjerojatnije dosade. one u kojima je cilj pronać na bijelom zidu skrivena vrata da te približavajući zidovi ne bi smećili, samo da bi se opet našla u sobi zidova koji meće i u kojoj opet imaš minutu da nađeš skrivena vrata koja će te odvest u još jednu. pri čemu se ne krećeš u tri dimenzije, prema rubovima koji bi u tom slučaju postojali, nego nekako fraktalno i beskonačno, kao da ne ideš prema rubu galaksije nego iz jedne razine u drugu, rasteš il se smanjuješ ko alisa al to ni ne primjećuješ, i tako beskonačno. šta nas tjera da ne damo da nas zidovi smeće? isti nagon koji nas nakon nekog vremena zarobljene u kavezu pod morem natjera da udahnemo, ili nada da sljedeći prolaz, sljedeći naskok ipak vodi u slobodu?

iz: metafizička početnica; metadrame; pograničja tautologije







ne želim ovde postat emo ni ništa, al ja ne da otplačem u san nego u dan, i kroz njega. suze čovjeku ženi i djetetu otpuste kemikalije o kojima mi je tijelo postalo ovisno i zbog kojih u svakoj minimalno dirljivoj, tužnoj i teškoj situaciji i pri svakoj lijepoj, jakoj i strašnoj misli počne plakat.
suze me sediraju i onda možda malo mogu podnit sve skupa: vrućine, daljine, kožu, prošlost, nužnost hranjenja, razbojstva i idiotizam, poslove i avione i dane, tijelo i veličinu svijeta, usamljenost, prijatelje, ljubav, i prijetnju iznenadne samotne smrti.

iz: neukusnoj







po evropskim pločnicima eurposke cipele odjekuju uglađenije. odjekuju li bolje od balkanskih europske cipele i na balkanu? odjekuju li i moje balkanske bolje u evropi?

to je zvuk ne prerezak nit preglasan, ugodno tvrdogumen, gotovo plastičan. potplati su upravo dovoljno debeli da zvuk govori ni-smo iz-li-za-ni, a dovoljno tanki da govori ne moramo nositi debele pootplate da nas uzdignu iznad ovih govana.







da bi ti partner mogao reć da ne bi mogao bit s nikim drugim mora se prvo s nekim drugim zamislit pa uvidit neprihvatljivost mu tog zamišljaja ili, ako baš oćete, nemogućnost da ga zamisli kako valja. dakle, ipak se mora zamisliti, a kako mi je ta pomisao neprihvatljiva, pomisao da se zamisli(š) s drugima, ne smijem te ni upitat oćeš li me prevarit, jelda da me nećeš prevarit, jelda da me ne bi mogo prevarit? ne smijem te pitat možeš li se zamislit s drugom jer te tako tjeram njoj jelda da se ne možeš jelda da ne možeš?

iz: veza 2.0.

ili, kad pilar inglesu objašnjava šta mora učiniti kako bi osjetio miris smrti, jel nama taj miris dočaraju nanizane slike junaka koji ljubi babe nakon šta su ove pile krv u klaonicama ili nam ga dočara pomisao da poljubimo jednu takvu babu?







iva: aj se popni tu na faks pa viči: ja sam brdo!
nenad: je, brdo ponekad popizdi jer je stalno prožeto koncima.
iva: pa ona baš to voli.
nenad: ali i to ti dopizdi ponekad.