ponedjeljak, 1. rujna 2014.

u bolnici

gospođa iz kreveta do pričala je na mobitel glasno i neprekidno pa sam si raspaljivala lejdigagu da je ne čujem, kao da nije bila dovoljna prisilna blizina stranog tijela i njegovo mačje sinegdohalno provirivanje ispod pokrivača i rastezanje na suncu, njegovo kašljanje i noćni zvukovi; bilo je toliko nametljivo da sam se morala primirit smišljanjem osvete koja se kod mene uvik najradije sastoji od raspirivanja nečije malograđanštine i prokazivanja nečije niskosti nakon šta ga pustim da se dovoljno dugo kupa u provokaciji koja mu nikad ne smije bit uperena izravno; mislila sam u suučesništvu sa svojim gej prijateljem i povjerenikom kad mi dođe u posjet vodit duge i iscrpne razgovore o našim raznoraznim ljubavnim i seksualnim događajima i nagnućima.

nisam tila da u krevetu do leži ta nepoznata žena kojoj je "muž postavio dijagnozu" i koja gleda danijelu na tvu, priča mi o dijagnozama drugih pacijentica i zatvara vrata na hodnik, šta ja inače uvik volim radi istjecanja energije iz sobe, ali sad mi smeta da mene i sebe zajedno odijeli od ostatka svita. tila sam da tu bude mama koja je draga i kul i brižna i zabavna ali sam se onda sitila da bi to značilo da mora operirat kičmu ili mozak pa mi je bilo drago šta je doma, na sigurnom.

gospođa iz kreveta do našla si je priju na odjelu. ova je često posjeti pa njihov povjerljivi mrmur na momente pređe u tečan njemački – gospođa je povratnica gastarbajterica. i onda me, kao i uvik prije, začudi: kako neko ko tako malo zna, ko zna tako malo da ozbiljno razmatra dijagnozu koju joj je postavio muž, neko ko gleda tv, a iako se operacije kičme boji, to nije iz razloga šta je blizu moždina, kako neko s pogledom koji se ne širi nikud, kako to da tako tečno govori njemački. ono šta me tu obori je nonšalancija s kojom to radi.



*



gospođa u krevetu do žali se meni i osoblju šta ovi nemaju nejmtegove, opsjednuta je tom idejom jer se ne snalazi u uvjetima u kojima ima i muških sestara pa ne znaš ko je doktor, a ko medicinski tehničar, a nezamislivo joj je, u njenoj opsjednutosti hijerarhijom, da propusti oslovit doktora s maksimalnom dodvornošću. nakon šta joj je medicinski brat rekao da bolnica nema para za pločice s imenom, da si je i kutu kupio sam, ona je meni ispod glasa prosiktala onim bapskim buržujskim ignorantskim tonom: samo se žale. osim gospođom, ja sam opsjednuta i hranom: kad su nam u čorbi poslužili stidljive komadiće svinje, pitala sam se kolika je šansa da je to ljudsko meso s medicinskog otpada, radi racionaliziranja.


pitala sam se čemu toliko redundantnog tuširanja te noć prije te na dan operacije, al onda sam primijetila da se pod tušem lipo isplakat šta sam uostalom odavno znala i zaključila da nisu ni oni ludi. kad me ljudi pitaju kako je, kažem da je ko na ekskurziji, samo su svi bolesni. al ne nužno bolesno onemoćali, onemoćali su samo ovi posli operacije al ti ko da su se potukli pa zato imaju mrežice po glavama, a oni šta teturaju po hodniku s fizioterapeutom pored sebe ko da su samo malo više popili. većina je naizgled zdrava pa se ide po sobama i ćakula, a o raku na mozgu priča sa zgužvanom maramicom u ruci, al bez patetike, kao da si se s tim već pomirila, ljudi potresenije izgledaju nakon šta ih unakazi frizer – a ovde za kosu koju treba maknit nikoga nije briga, obrijaće im pola glave, pa šta. nikoga osim gospođu u krevetu do koja se neposredno pred dolazak u bolnicu dotjerala obojavši kosu pa je ostavljala tragove po lancunu u koje sam gledala dok sam jela i koje su i sestre isto zamijenile za krv – a o rodbini koja je u većoj panici od tebe priča se kao o roditeljima koji paničare prije velikog testa pa ti nabijaju paniku, dok su pravi roditelji sestre koje nikad nemaju dovoljno vremena za tebe, stroge, blage i opsjednute dezinficiranjem noćnih ormarića tri puta dnevno i popravljanjem deka prije nego se ovuda prošeće patrijarh u viziti.

pieta, foto goga

1 komentar: