ponedjeljak, 15. rujna 2014.

ne znam ko bi ga moga ne volit. možda oni kojima nije jasan.
mirela

ja nikad ne spavam popodne, ko bi se u jednom danu dvaput budio!
gomila



vanka masu, masu grmi, dole auti ko da plove uzvodno. sama sam i bojim se, zabarikadirala sam se u stan prema maminom naputku, nazvala me s aerodroma da me upozori da nevrime ide u našem smjeru. ja ne pamtim kad je vrime bilo ovoliko loše, ne pamtim sezonu koja je bila ovoliko mračna i kišna i ovoliko puna zlosutne grmljavine i slutim da se dešava nešto veliko i ne nužno zlo ali svakako nepovoljno po moj život ovde na zemlji. nikad nisam razmišljala kako bi zvučao udar velikog asteroida o zemlju, nisam nikad ni razmišljala o tome da bi udar imao zvuk, ali ova grmljavina zvuči mi kao da ga najavljuje.
rasplakala sam se i uzela janka u naručje, malo s njim gledala kroz prozor i tješila ga, a onda sam njega sjela na kredenac, onako gologa jer me mama smatra malo ludom pa joj šivanje njegove robice nije prioritet, a sebi natočila rakiju, sve tako pričajući s njim.


--


gledala sam navečer na tvu animiranu zemlju i kad se jedna strana okrenila u mrak, smjestila sam samu sebe u prostor, u prostor svemira, na noćnu, mračnu stranu zemlje, stranu odmaknutu od sunca koja gleda u stotine tisuća svjetlosnih godina praznine i mraka do neke druge zvijezde i to misto na kojem se upravo nalazim odjednom je bilo tako mračno, hladno i zlokobno samotno, ali osjećaj koji sam imala nije bija ružan, bija je samo lagano paničan, ali veličanstven ko i uvik.


*


koketirala sam s idejom da su nas dizajnirali alieni, skroz nas izgradili, ali onda sam se sitila evolucije i zasramila se jer isti kurac bog il alieni, zakoketirala sam s kreacionizmom.


*


muči me kako je apsolutan sluh moguć sam od sebe, bez neke referentne točke? kako je išta šta je apsolutno moguće, s obzirom da sve šta jest nešto jest samo u odnosu na nešto drugo i s obzirom da nije nešto drugo? dobro, svaki ton titra na svojoj frekvenciji koja je upravo ta frekvencija, ali ludo mi je da neko to čuje, da neko to čuje i odma intuitivno zna brzinu titranja. to mi je totalno ludo i malo sam ljubomorna na njih, ali po prvi put u životu ne zbog muzike nego zbog fizike.


*


super je kako koegzistiraju (bar) dvi predstave: ona na stejđu i ona u kojoj ti promatraš publiku. jesu li oni glumci, ako ne znaju da jesu i ako su to nehotice? makar oni to i nisu nehotice jer se hotimice srede i dođu tu da ih se gleda.


*


doktor mi je preporučio hodanje pa ona popodneva kad, nakon šta se izvučem iz kreveta, uspijem skupit snagu da još nerazbuđena odem do grada, pronalazim puste ulice sjeverno od centra i onda se  raspaljenog post rocka ili radničkih budnica u ušima povlačim tuda u slow motionu kao nadrogirana, iako više niko ne koristi tu riječ. tu auti moraju zaobilazit pase koji, nonšalantni, leže nasred ulice, a dole u centru ja zaobilazim turiste pa mi je ovde draže iako je donekle zabavno prolazit kraj uličnih pjevača koji se nijemo upinju i sve je spot za ono šta mi je u ušima.


*


onaj osjećaj kad ti je neugodno zbog nekoga jer znaš da je njemu neugodno, pa se praviš da ne vidiš to zbog čega mu je neugodno makar tebi to uopće ne smeta, makar u tvojim očima to nije razlog za nečiju diskvalifikaciju iz kul ekipe, e pa tako je meni kad posjetim nekoga u bolnici, a taj neko je slab, ali se pravi da je dobro, malo mu je neugodno šta ga vidiš u haljama kroz koje proviruje neobrijan, mršav, nepočešljan, nenašminkan, žućkast, proziran i slab.
danas sam bila u bolnicu posjetit prijatelja koji uopće nije bio apologetičan, bio je bolestan i to je bilo okej.
i onda sam skužila da mi je ta opcija, makar socijalno lakša, tužnija.
koliko god mi bilo lipo vidit da se neko junački nosi sa svojim stanjem, masu mi je teško vidit da se neko sa svojim stanjem pomirio.


*


često me kad kupujem čips i slična sranja na blagajni sram šta ovi iza mene misle o mom odabiru namirnica, ali nikad me nije mučilo šta o tome misle blagajnici. a danas sam, jer blagajnik u bili se smiješio, pomislila kako je prodavačima sigurno kul, ako nisu preizmoždeni i preizjedeni da bi uopće mogli za išta marit, kad primijete da neko kupuje iste namirnice koje su i njima omiljene. bilo mi je simpatično kako oni imaju taj višak informacija o meni, koji ja nemam o njima: mi volimo iste opskurne kekse, i onda mi je bilo ludo drago zbog njih.


*


onaj trenutak kad su na križanju svjetla iz svih smjerova crvena ovih dana je jako dug, a ja stojim i
pitam se, kad već imam tako osjetljivo srce, trebam li si ga sama opetovano slamat time šta ga challengam ili bi možda bilo zdravije da ga pazim. nisam sigurna trebam li nužno bit jaka ako ne mogu, zato šta mislim da su slabići pičkice, a ja ne želim bit pičkica iako nemam problema s prihvaćanjem drugih pičkica; imam problema samo s pizdama. jednako me brine i promjena, ona osvježava, a promjena perspektive je nešto najzdravije šta ima, ali promjena samo radi toga da se ne uljuljkam i ne opustim previše, promjena koja je više-manje svrha samoj sebi, jel mi ona baš nužna?
ali otkrila sam nešto: poanta je gibat se sinhronizirano s fizikalnim kretanjima svemira, a po potrebi u otporu spram socijalnih, i to onih zlih ili onih koja iz ovih ili onih razloga glumataju.


*


uvik mi se činilo totalno random kako kad se rodi dite kažu tri podatka: spol, dužinu i težinu. nekako, kad ikad pričaš o nekom, kažeš kakav je, kažeš kakav joj je smješak, je li draga, je li zločest, je li zabavna, šta voli i jel mu kosa paperjasta i uvik zamršena ko da se tek probudija,...
koga zanima koliko je neko težak il visok osim njegovog trenera, krojača i anesteziologa? i pogotovo, koga zanima znat samo to o nekome?
dugo sam mislila da se o bebi jednostavno još nema šta drugo reć iako mi je i tad bilo čudno: zašto mi govore koliko je teška, zasto nisu samo rekli: rodila se!, ali sad se mislim: mogli su reć ko ju je dočekao, mogli su pričat o njenoj kosi i opisat joj krik, mogli su pričat kako miriše na mlijeko i livadu. mogli su reć danas sam s naporom i srećom iz sebe istisnula živu i zdravu bebu koju sam sama izgradila, bila je dio mene, ali više nije, iako ne želim da je ikad od mene maknu. ili napisat, rodila je i zbog hormona je u depresiji: donesite ručkove i – želi li neko možda posudit maloga?


*


prijatelj mi sporadično pošalje neku vijest koja uključuje tedeschijevu ženu (koju definiram odnosno – u odnosu na tedeschija – jer je tako definiraju svi i jer je ona u ovoj priči, a i inače, važna jer je tedeschijeva žena) i pjevača suedea (za kojeg nemam pojma kako se zove iako sam razmjerno veliki fan) kojeg joj je muž doveo na rođendan da joj piva pa se poteže pitanje jel se on prodao i ljubomora spram tedeschijeve žene i činjenica kako svijet nije pošten i kako se svakoga može kupit. i kako je tedeshijeva žena u kurcu, a i sam tedeschi, jer da ja imam love za dovest si suede da mi sviraju na rođendanu, zvala bi sve fanove da uđu i poslušaju. to je ko kad si neko vrhunsku sliku drži doma i nikad je ne posudi nekoj izložbi ni ništa, jer ga vjerojatno pali to da je samo on vidi jer se onda osjeća posebno. jako često se pitam koliko ta ekipa ima osviješten svoj pololožaj u svim njegovim delikatnim aspektima, ali mislim da oni stvarno i istinski ne vide da nisu nimalo posebni, da su samo bogati, a da te lova ne može učinit posebnim, možda kul u očima ekipe koju nisi znala impresionirat sama nego ti je tedeschi morao dovest fakin suede na rođendan. ili nije, nema veze, možda imaš iskrene prijatelje i kul si im sama po sebi i misle da si posebna sama po sebi, ali ipak sigurno misle da si svojom posebnošću uvatila tedeschija koji ti na rođendan dovede suede da ti sviraju i sigurno misle da to ne može svaka i da si zato posebna.
ali u konačnici nisi posebna, samo si bogata. da, svako je poseban bla. ali ti nisi posebna.
i danas sam shvatila šta me tu u stvari smeta: to šta suede uopće imaju tolikog fana u nekome poput tedeschijeve žene.
jer šta to onda govori o suedeu i šta to onda govori o meni?


--


masu ljudi je ludo,
ali neki su to na neki agresivni način.
neki koji su uz svoje ludilo, ili možda zbog njega, masu inteligentni postave se iznad tebe, ili jer žele tobom manipulirat, prevarit te ili iz čistog užitka;
neki u svojoj superiornosti s tobom ne žele imat ni posla;
nekima je ludilo potpuno nevino, uronjeni su u njega do te mjere, ili su jednostavno dovoljno dragi i nevini, da ga uopće ne komuniciraju na van agresivno, da ga uopće svjesno ne komuniciraju na van;
a s nekima ti se ludilo poklopi makar ti na prvu izgledaju ludi na način različit od tebe i čini ti se da se nikad nećete skužit, ali nekad se desi da vam nešto izvanjsko malo istjuna frekvenciju pa skužite da ste s iste grane;
s nekima si se tjunao jako dugo pa iako niste od iste sorte ludila, s vremenom ste dušu istrenirali da prima frekvencije onoga drugoga pa se kužite i uživate u harmoniji koja nastaje kad ste skupa;
s nekima se skužiš odma, i sve je jako lako od početka, lako i jednostavno, a uzbudljivo, i osjećaš se nepobjedivo i nije te briga šta se dešava metar dalje
i sve se okolo može odvijat, čak se i treba odvijat, da bi vi mogli, svaki za sebe, primijetit da vas nije briga šta se okolo dešava
i osjećate se nepobjedivo i kao da stojite u ravnotežnoj točki svemira u kojem ne postoje ni vrijeme ni prostor
i onda taj trenutak koji provedete jedno pored drugoga, ma koliko kratak bio, traje zauvijek i ne traje jer trajanje ne postoji
i taj trenutak bude jedan od najdužih trenutaka u tvom životu
makar ne bude ništa jer kad vrijeme ne postoji nema ni glagola
i kad prostor ne postoji nema ni priložne oznake mjesta
nema ničega osim vas koji u tom trenutku niste baš sasvim materijalni
i vašeg ludila.



1 komentar:

  1. Ovaj blog mi se otvorio i otvorio

    OdgovoriIzbriši