četvrtak, 16. kolovoza 2012.

Lang ist die Nacht

opijanje i destrukcija će nas samo udaljit, 
makar se po tome prepoznajemo.
stola


blaga je noć, zemlja je za ljude, ništa ne može lagano crći, skvičim pod lampom od štrasa; prsna noćnoća samotni i samotnijevaju prsa; kartaška igra koja me slijepi i rastresuje, po našem mesu i pod prsnom goloćom izdaje njihove nikakve bližnje, o bože, blaga je noć. moja divlja kosa ništa ne zna, tvojom mogu kročiti izašav iz dvorca mašina, kružna trulež suzama štirka tugu a stranputice - vaš čovječji šešir, brza mudrost sposobne sestre. ali ja, vapijuća, teško selenom štirkam ovo stanje stotinama tisuća loših zenova, i moja kapica istrljana selenom pod njegovim vodstvom, iz njih lošijaju tisuće stotina slobodnih frajli i skrivaju se stubene u zenu. engelsovo ruho - hoću li ga se ikada poželjeti riješiti, i zrakoplova po zemlji letajućih; iz beznadice izranjam moj prijatelju. s obezvrijeđenom žestom i frulicom, ljuboznalče omladinskih zastava nada mnom, nad jaukom, nad zelenim čajem od jasmina i tabletama ginsenga, u rezigniranoj noći s kvadratom - sinusoida je visoka i mudra, medvjedići ustoličeni na mojoj jedinoj ogradi, vučjeg mlijeka mi daj i umukni u mojem korjenju i lasima; visokost me vodi, idem u spavaj, padam iznad tvog ludila u nesaničku traumu, nije mu teško zahvaliti, igram se s trolom, u njegovoj ušlagiranosti drhtim. svatko mora imati majku da vaše zafrknute manire ufrkne, vi imate, vi morate imati revolucionarnu i jednu - dok po vrtnoj kanalizaciji gušite ukradene flamence - ruku u ruci s vlakolovođom, ljubaznom vašom ljubavlju. moj tužniji oče, zašto damast držite skriven i nikad ga ne provjetravate? uronjen u vjetrovitu fontanu, u jednoj noći nitko se ne može isprati; to nije strah, kvragu, blaga je noć pod tim aušvitskim vukovima, tuđim isušenim svjetovima, vilinskim prsima. svjetla!, ispunite veliku traumsku poru nada mnom (tu visinu ne mogu doseći), uklizite s ponekad dopustivim, odobrite hinjenu zimu. u ničem ne lažem, perem svoj rat, zviždajući kostur usisavam u vlasulju; dođi ovamo, poželi me u vatri i oružje i bubnjeve i tlapnju izlaskom sunca uništi. ja zacjeljujem cijele vilinske pukovnije, a oni dolaze kao globalni rat, ruka je kruh. u velikom puritanskom vremenu čovjek mora ribati pod vašim svjetlom pod povicima požurdbe, po vašoj zemlji, po povicima, uterus probijmo rendgenom, kružnim srelicama srce, u enormnom radijusu noći. pod teretom neki su ljudi viđeni, i vi ste ih vidjeli, teret i narodni neposluh šokiraju sretnike u njihovom blagostanju. vješati dobrobit, ti znaš, mi je zabranjeno. jednog gorkog petka - slavila sam svoju ljubav, zrak je eksplodirao u umaku od limuna i veliki napad sa mnom u gumi - da, bludim s njihovom presvetom ribom, jedan krug pa izbaci, budi moj okrutnjak u oluji, noćima padaj i plači. grabim tvoju slatkoću u noći. o kada ne bih imala ovog tereta! šeširim se u vrijednosti, (jer ništa ne vrijedim), ne stavljam šešir u srce, (zvonim ali nitko se ne javlja), nemam šešira na ovom svijetu, (pijana sam u divljoj vodenoj noći), drhtim ali nitko se ne javlja, (nemam šmrkalja u šeširu). jesi li ti jaki vođa? tuguj s ničim u tvrdoći, ja još uvijek blago ležim, ležim dražesna i blaga, tko će me u noći željeti, eh vi ste blato sa sjevera i vaš klobuk ima na novoj podstavi moje ime upisano. moja je noć. i nema dana.

1 komentar:

  1. Lang ist die Nacht,/ lang für den Mann,/ der nicht sterben kann, lang/ unter Straßenlaternen schwankt/ sein nacktes Aug und sein Aug/ schnapsatemblind, und Geruch/ von nassem Fleisch unter seinen Nägeln/ betäubt ihn nicht immer, o Gott,/ lang ist die Nacht.// Mein Haar wird nicht weiß,/ denn ich kroch aus dem Schoß von Maschinen,/ Rosenrot strich mir Teer auf die Stirn/ und die Strähnen, man hatt’ ihr/ die schneeweiße Schwester erwürgt. Aber ich,/ der Häuptling, schritt durch die Stadt/ von zehnmalhunderttausend Seelen, und mein Fuß/ trat auf die Seelenasseln unterm Lederhimmel,/ aus dem/ zehnmalhunderttausend Friedenspfeifen/ hingen, kalt. Engelsruhe/ wünscht’ ich mir oft/ und Jagdgründe, voll/ vom ohnmächtigen Geschrei/ meiner Freunde.// Mit gespreizten Beinen und Flügeln,/ binsenweis stieg die Jugend/ über mich, über Jauche, über Jasmin ging’s/ in die riesigen Nächte mit dem Quadrat-/ wurzelgeheimnis, es haucht die Sage/ des Tods stündlich mein Fenster an,// Wolfsmilch gebt mir und schüttet/ in meinen Rachen das Lachen/ der Alten vor mir, wenn ich in Schlaf/ fall über den Folianten, / in den beschämenden Traum,/ daß ich nicht taug für Gedanken,/ mit Troddeln spiel,/ aus denen Schlangen fransen.// Auch unsere Mütter haben/ von der Zukunft ihrer Männer geträumt,/ sie haben sie mächtig gesehen,/ revolutionär und einsam,/ doch nach der Andacht im Garten/ über das flammende Unkraut gebeugt,/ Hand in Hand mit dem geschwätzigen/ Kind ihrer Liebe. Mein trauriger Vater,/ warum habt ihr damals geschwiegen/ und nicht weitergedacht?// Verloren in den Feuerfontänen,/ in einer Nacht neben einem Geschütz,/ das nicht feuert, verdammt lang/ ist die Nacht, unter dem Auswurf/ des gelbsüchtigen Monds, seinem galligen/ Licht, fegt in der Machttraumspur/ über mich (das halt ich nicht ab)/ der Schlitten mit der verbrämten/ Geschichte hinweg./ Nicht das ich schlief: wach war ich,/ zwischen Eisskeletten sucht’ ich den Weg,/ kam heim, wand mir Efeu/ um Arm und Bein und weißte/ mit Sonnenresten die Ruinen./ Ich hielt die hohen Feiertage,/ und erst wenn es gelobt war,/ brach ich das Brot.// In einer großspurigen Zeit/ muß man rasch von einem Licht/ ins andre gehen, von einem Land/ ins andre, unterm Regenbogen,/ die Zirkelspitze im Herzen,/ zum Radius genommen die Nacht./ Weit offen. Von den Bergen/ sieht man Seen, in den Seen/ Berge, und im Wolkengestühl/ schaukeln die Glocken/ der einen Welt. Wessen Welt/ zu wissen, ist mir verboten.// An einem Freitag geschah’s/ – ich fastete um mein Leben,/ die Luft troff vom Saft der Zitronen/ und die Gräte stak mir im Gaumen –/ da löst’ ich aus dem entfalteten Fisch/ einen Ring, der, ausgeworfen/ bei meiner Geburt, in den Strom/ der Nacht fiel und versank./ Ich warf ihn zurück in die Nacht.// O hätt ich nicht Todesfurcht!/ Hätt ich das Wort,/ (verfehlt ich’s nicht),/ hätt ich nicht Disteln im Herz,/ (schlüg ich die Sonne nicht aus),/ hätt ich nicht Gier im Mund,/ (tränk ich das wilde Wasser nicht),/ schlüg ich die Wimper nicht auf,/ (hätt ich die Schnur nicht gesehn).// Ziehn sie den Himmel fort?/ Trüg mich die Erde nicht,/ läg ich schon lange still,/ läg ich schon lang,/ wo die Nacht mich will,/ eh sie die Nüstern bläht/ und ihren Huf hebt/ zu neuen Schlägen,/ immer zum Schlag./ Immer die Nacht./ Und kein Tag.

    OdgovoriIzbriši