utorak, 29. svibnja 2012.


strukturiraj svoju patnju.

marina i.



jedino šta me do sad uvik držalo bilo je zajedništvo u radosti i muci pa čak i kad je nisam mogla iskazat. uvik ste svi, kako kad, al svi, bili naokolo i čekali da me uhvatite, a sad čelični kamen na srcu ne mogu podijelit s nikim, nikim, i na neki čudan način nikad nisam bila usamljenija. jedini koji za njega zna je on šta me, paradoksalno, još više s njim zbližuje.
svi su otišli iz ureda. ljepljikavo popodne koketira podjednako s oblacima i sa suncem i to je malo tjeskobno. ležim na stolu i čujem njihove glasove prigušene kao truba s onim čepom pa znam da sam umrla.


***


isprepleli smo ruke i krenuli. svaki put kad bi počela proklizivati ili gubiti ravnotežu njegovi su se prsti stezali oko mojih. bez imalo oklijevanja, svaki put, odmah, instantno, na razini refleksa i nesvjesnog i prirodnog i tjelesno samorazumljivog se brinuo za mene. volim da su dječaci prema meni pristojni na razini ida, jer to naznačuje da bi na toj razini možda mogli i volit. da bi na toj razini možda mogli volit mene.


***


na balkonu sam i mačke se dole pare i to je uvik bilo malo strašno – to šta zvuče kao da plaču i ta činjenica da mačke uopće jesu seksualne.


***


nikad se nisam primjereno tj. njihovim očekivanjima adekvatno obradovala ili bar iznenadila kad bi mi mladići uzeli ruku i stavili na penis da pokažu da je dignut. mislim, šta sam ja to trebala mislit da će mi pokazat, a da bi se pritom iznenadila? uz to, po očima i toj gesti posezanja za mojom rukom već vidim šta je na stvari.


***


po mom mišljenju mi je problem šta sam oduvijek previše slušala autoritete. ne znam zašto, ne iz nesigurnosti, ne jer ne bi znala za drugo il bolje il kulije il mislit svojom glavom jer sad kad to znam opet recimo imam navadu i ko neko nagnuće slušat ih. nego jer mi je takva psihološka konstitucija. ali sad kad to znam, najučinkovitiji mi je pristup sama birat autoritete, i to sa zadrškom i oprezom, i odabrala sam si dobre. ali kako sam tila samo najbolje, ti dobri su onako jake ličnosti pa moram bit pojačano oprezna. ali opreznost, ona se kosi s prihvaćanjem autoriteta.


***


imala sam tog nekog ljubavnika kojem sam bila seksi i napeta tako kao da bi se seksao ali nije bio zaljubljen u mene. zato ja nikad neću razumit muškarca, meni je on fizički napet samo ako mi je napeta njegova duša pa makar se, jednom kad kemija popusti, to pokazalo kao greška.


***


dok ležim na ginekološkom stolu mislim se šta ako bace bombu i ginekolog pogine, a ja preživim s onim metalnim kurcem u sebi, ko će mi ga izvadit? zato mislim da uz osnove izviđaštva, poljoprivrede, prve pomoći i općenita diy znanja, za slučaj apokalipse treba usvojit i neka partikularna. jedan od mojih dream jobova je "onaj koji smišlja moguće loše scenarije u nuklearci da bi stručnjaci mogli predvidit sva rješenja" i mislim da ću na tragu toga predvidit sve moguće situacije u kojima me može zateć apokalipsa i naučit sve vještine koje se uslijed toga pokažu nužnima za udobnije preživljavanje, s naglaskom na prve trenutke nakon udara, a vađenje metalnog raširivog kurca s mogućnošću fiksiranja u raširenoj fazi bit će prvo na listi.

iz: u ordinaciji


***


za neke ljude mi je žao šta su dovoljno stari da im mama više nije živa. žao mi je mene subjekta promatrača koji vidi da bi pod svaku cijenu trebalo da ih neko tako bezuvjetno voli, ali da je ona sigurno mrtva. žao mi je šta osjećam da ja sama za to više nemam kapaciteta.


***


razmišljajući o tome da šta ako se teško razbolim i bude opcija da me zalede na neko vrijeme dok ne nađu lijek, ili jer, kao što je slučaj u mojoj konkretnoj maštariji, kriogensko stanje samo po sebi liječi moj rak, i kako bi se relativno lako odlučila na taj korak jer bi ga shvatila ko pustolovinu u koju se ne bi bojala upustit sama, totalno sam prihvatila činjenicu da će dok se ja vratim svi moji voljeni bit mrtvi i da ću bit sama - jer sad sebe volim ponajviše i jer sam ko shvatila da sam ionako sama.
na tragu ovoga ću krenit promišljat i smrt u čijem me dosadašnjem promišljanju izgleda najviše brinulo isto ono šta me brine kad odem u split: to da se svi super provode, a mene nema. ali kako, kako da se onda opet zaljubim?



Untitled by Rusulica




Nema komentara:

Objavi komentar