da mi je bar pronać matu
sana, '99.

dan kad sam saznala da je umra mate počea je ka i neki drugi dani kad je neko drugi umra. ima nekoliko kategorija tih dana, a ovaj je bija ko kad je umrla lejdi di. probudila sam se u mirno popodne, malo premirno, s vrenjem u podtekstu, i sve je bilo na svom mistu pa i anticiklona u mojim prsima, a s nekim nemirom u bekgraundu nalik na zujanje iz onkraja. najjači osjećaj je bila začudnost, kako se to zbije da neko ne postoji, kako to da se uopće postoji, kako to da sam tu, da sam biće, da je sve oko mene opipljivo i da smrt nije.

marko kaže: skoro sam bio ubiven. svidija mi se taj pasiv koji ostavlja pozornost tamo di i treba bit: na mogućoj žrtvi, na činu smrti, na mogućem prekidu nekog života, a ne na senzaciji fabule ili, tako nepošteno, na onome tko(što) život oduzima. pasivom si nesuđena žrtva uzima pravo da bude subjekt.

ali kad je žrtva stvarna i kad smrt nije tek moguća, onda mi sve prestaje bit jasno.

matina smrt poklopila se s novim valom moje depresije i ne mogu napisat ništa lipše, mogu si samo obećat da ću se, u slavu bivanja, trudit manje tonit, a više bit na površini, po mogućnosti - prema njegovom prijedlogu - u gliseru, utrkujući se po veneciji.

hvala ti na dobroti, iskrenosti i na pustolovinama koje smo podijelili.
neću te nikad zaboravit.

nikada nemoj raditi prema onoj maksimi za koju 
ne možeš ... sugerirati da bude... opća radost.


otvorilo se to neko radno mjesto u splitu i u struci pa nisam bila sigurna šta da radim s obzirom da živim u zagrebu pa sam zvala mamu da opet provjerim ima li terminalnu bolest jer baš odavno nisam, a to bi mi svakako bio dobar argument za odlazak dole, ali to je nekako ispalo malo nezgodno, ko da sam se ja nadala da ona ima terminalnu bolest jer bi mi to olakšalo izbor.
nisam se prijavila za posal.
uskoro sam ostala bez para i tako i tako moram selit u split.
mama nema terminalnu bolest.
svi živimo sretni na suncu, slikamo, smišljamo ime za bend i kupamo se dugo u zimu.







uzela sam sako iz kemijske. osjećam se ko da sam u new yorku. uzbuđenija zbog kese i shitty metalne vješalice nego zbog samog finskog sakoa, preuranjenog rođendanskog dara iz amsterdamskog seknd henda, prebacila sam ga preko ramena onako kako to rade u kul ny filmovima (nikako u seks i gradu i tim sranjima) i krenila doma malo oneraspoložena šta živim samo sto metara dalje. ranije danas stala sam na balkonu i sušila kosu na suncu ko šta su to radile venecijanske djevojke na svojim krovnim podestićima i pitala se: ko je meni dao tu autonomiju da živim i radim sve ove stvari?

--

teta lola se napila pa je svašta pričala didi, da barba jakov nije moga smislit moju babu i da je vidila mene kako se drogiram na babinom sprovodu na kojem doduše jesam motala duvan al na kojem ona svakako nije bila i da ako me vidi još jedamput da to radim da će mi odvalit plesku preko cilog lica. kasnije se nije tila ispričat a barba jakov je objasnija da ga je moja baba jednostavno podsjećala na bivšu ženu.

--

jurila sam nizaskale i nisam je vidila, uletila mi je pod stopalo
malena gušterica. preplašeno sam je tražila pogledom, tako je mala bila, i ugledala je svu drhteću, titrala je kao moje srce kad sam van sebe, stresala je bol ko šta pas stresa vodu,
jedna nožica joj je bila iskrivljena u pogrešnom smjeru i iako sam nekako znala da će bit u redu, jer gušterice uvik budu u redu, nisam mogla samu sebe dovoljno uvjerit da joj duša neće bit povrijeđena.
ne jer bi to mene učinilo zlom, nego jer bi to njoj pokazalo da je svijet loše mjesto.
a ako i gušterice izgube iluziju, sjebani smo.




foto miro


to šta sam nekad tila umrit omogućuje mi neko znanje: o tome kakva je rupa u prsima, kakav je osjećaj kad se raspadaš u prah, rasplinjuješ u dim i u loše uvriježene metafore, kako je to urušavat se prema unutra, propadat i implodirat kao crna rupa, bit u predugom slobodnom padu koji se iz tvoje perspektive kosi s pravilima gravitacije jer naizgled ne ubrzavaš već brzinu koja je poprimila sulude razmjere više i ne osjećaš dok iz daljine kao kroz opnu čuješ druge kako govore, i čini ti se: skoro kao da si u zrakopraznom prostoru i da to traje oduvijek i zauvijek jer vrijeme više ni ne osjećaš baš.
talijanski znanstvenik galileo galilei, prije više od 350 godina, obavio je pokuse u kosom tornju u pisi i zaključio da bi u sredstvu u kojem ne bi bilo nikakva otpora sva tijela padala jednakom brzinom. to je tako jako convenient da mi dođe da plačem šta stvarno nema nikoga ko bi skočio u onom trenu u kojem ja padnem.
ali, slobodni pad je jednoliko ubrzano pravocrtno gibanje tijela bez početne brzine, a ako sam ja pala, a on je skočio, on ipak ima nekakvu početnu brzinu.
uz to, mi ni ne živimo u sredstvu u kojem nema otpora.
iako, ako je udaljenost do zemlje malena, možemo zanemarit razliku u masama.
iako, do zemlje je daleko.
mislim da ću morat napustit ovu metaforu. vi koji se kužite u fiziku znate da totalno serem.

--

ta životna osiguranja, uvik sam se pitala koji je to kurac, jel te onda oni čuvaju da ti se šta ne desi? jer ako nije, kakvo je to osiguranje? osim toga, osiguraj ti meni da on mene voli. i osiguraj mi da ne pogine. osiguraj mi da ću bit zdrava i da ću dobit plaću. i osiguraj mi zbivanje.

--

jebao si, iz folklora, to nešto mračno šta su snage reda gonile po moru moje obale agilnije no išta drugo, sa psima su je lovili, i mogao je to bit samo svemirac, kako su ga lovili, a ti si to ševio. kasnije si pošao sa mnom, na biciklama, prema zapadu, i izgubila sam te iz vida i došli su bojsi i rane i krv, a ti si odmakao i ja nisam više mogla poći za tobom, a ni nazad.

--

ako poludim, bojim se osamljenosti, toga da mi niko neće virovat da uistinu naprimjer čujem glasove.
ali onda sam skužila da mi i sad niko ne viruje.
da niko ne zna kako je bit ja.




foto miro


prvo sam glupo mislila da matematičar, bez da uopće učini taj napor i spusti se do polja geometrije, različitim trokutima prešutnom konvencijom otuđuje njihov višak vrijednosti. istina je da trokutu njegovim vlastitim kosinusom - u samoj geometriji, polju na kojem trokut primarno egzistira - nije dozvoljeno raspolagati po volji, ali ovdje nije riječ o tome da on svojim bitkom proizvodi višak vrijednosti koji se, iako je nominalno njegov, otuđuje od njega i koristi u popularnijim i korisnijim poljima više matematike ili fizike, kao što je teorija valova, pri čemu sam trokut ostaje zanemaren i otuđen od svog kosinusa.
slučaj trokuta, kojeg inače osobno dosta simpatiziram, radije se odvija na polju ropstva gdje trokut, degradiran, stigmatiziran i izrabljivan, neprestano, i kad god oni to požele, ustupa sav svoj trigonometrijski bitak matematičaru robovlasniku, a morao bi ustupiti i više kad bi ovoga nekom nesrećom zanimala geometrija. trokut je ostatak - same temelje svog bitka - prisiljen ustupati uglavnom njihovoj djeci, a ona se time onda uglavnom igraju, što nikako nije opravdanje, ali je trokutu, pošto je u tu igru ponešto i sam uključen, to malo ugodnije.

--

tetovirani prsteni mi nisu nešto. njih ne možeš opetovano zametat, ne možeš ih odložit na umivaonik i ne mogu posljedično upast u odvod. ne možeš ih dramatičnom gestom bacit u vjerenika, muža ili lirskom preko mosta u rijeku.

--

prelazeći sigurnim koracima preko ceste osjetila sam velik ponos: i to je nekad trebalo naučit, stajat pa hodat pa prelazit cestu pa zaslužit da te mama i tata jednog dana puste samu izvan granica dvora. sad smo na svoje uspjehe relativno ponosni, ali šta je s onim ranijima, kad još nismo imali toliko razvijenu svijest o sebi? to je tako nepošteno prema tim našim najvećim uspjesima, ali sad zato imam zgodnu riznicu iz koje se mogu poslužit kad mi pofali.

--

ljubavna veza bi mogla bit nešto kao... zamislimo igricu ili paranoični scenarij. oteli su nas, sve su nas rastavili i oduzeli nam mogućnost govora. ponekad nas bez objašnjenja dovedu, po dvoje, u (veliku, okruglu, metalnu) salu u kojoj smo sami i ne znamo gleda li nas neko (gleda) i šta smijemo i ne smijemo (strogi su i bolno nam lome kičme, tjeraju da radimo nerazumljive repetitivne radnje, guraju nam sonde i još bolnije nas muče samoćom)
to su početne postavke.
ako želimo (želimo) možemo komunicirat kako već uspijemo. nema riječi, postoje samo geste. prije nego se dotaknemo gledam te (na onaj način koji je svima uvijek bio previše intenzivan) i pokušavam iz tvojih očiju iščitati sve: jesi li i ti usamljen (mislio sam da ne mogu biti usamljeniji, ali što ako me sad odvedu od tebe?) kako podnosiš samoću (koja mene toliko boli)? znaš li gdje smo (nije važno sad kad znam da si i ti tu)? jesi li jak (za oboje)? trebaš li me (i slab sam za oboje)? planiraš li bijeg (svakodnevno)? sa mnom?




foto miro


ranije sam imala taj neki, kasnije ustanovljeno opsesivno kompulzivni, poremećaj da kuda odem, tuda se moram i vratit nazad (potreba koju sam u sebi praktično zvala "kuda pođeš, tuda se i vrati"), inače bi mi se putevi, gledano iz svemira i onako općenito, zapleli, i sve bi ih teže bilo razmrsit i još ne znam zašto bi na kraju bilo nezamislivo loše da se nikad ne odmrse, al sad kad gledam, pa kvragu, to je dokaz da si živila, valjda (iz svemira bar), al sad svejedno, zaostali su mi neki refleksi pa i sad ponekad osvijestim da se zapetljavam i tako ležim ja kod njega na kauču i čitam, on se otišao otuširat, i sve mi smeta šta je muzika malo preglasna i ustanem, smanjim, pirueta, vratim se, legnem i pomislim, ne bez vragolaste doze simpatije prema starom tripu, kako sam se zapetljala. i bilo mi je čak žao šta me taj film ne pere više, jer bi mi onda zadovoljstvo šta sam se zapetljala baš tu bilo još veće.

--

bolesna, napila sam se, rakije, jer je ona zdrava, al napila sam se. s ljudima s kojima se želim počet družit al ne mogu jer baš sam odselila drugdi. grlile smo se i s njom me zbližila mogućnost da njena velika ljubavna priča propadne ko šta možda propada i moja. i zbližavala nas je naša vjera u to da je ljubav moguća, ako ne sad, nekad, al da je moguća.
s dečkom od dnevnih kava ka noćnim pivima najčešće napreduješ, al kad te cura nakon nekoliko večernjih izlazaka zove na kavu, to je korak naprijed. divan korak, ako je u pitanju divna cura. al odselila sam, a svoj život sam posudila najboljem prijatelju, jer mu je to trebalo. posudila sam mu tako i nju.
odselila sam i to me samo oslobađa. jer osjećam da nisam nigdi i da baš tu trebam bit kako bi zapravo mogla uvik bit tamo di ima ljubavi.

--

mama me ušila u haljinu i pošla sam.
miro je u trafikama tražio vrhnje za kuhanje.
došla sam u split.




foto miro

nije da sam ja najhrabriji i najmaštovitiji - često sam i lijen i kukavica.
stola

ti uvijek zamalo doneseš sendviče.
andrija


vozim se kroz krš i makiju dok sunce novozelandski zalazi za dinaride. od predhistorije dijele me samo dalekovodi i cesta, u isto me vrijeme spajajući s nekom madmax budućnosti o kojoj nekad snatrim, ponajviše zbog osjećaja prostora i mira. sunce je nešto veće nego inače, obojano fluorescentnim sokom od cikle, i zato je više zvijezda, a manje arhetip i tobože samorazumljivo. uživam i dišem; mirna sam, na onaj dobar, ispunjen i nemiran način, ali svaku malo mi doživljaj kvari činjenica da sam u hrvatskoj. da je ovo hrvatsko tlo. da mi ovo nikako do kraja ne može bit ko u filmu i maštariji, jer je obilježeno, i to ne nečim nepoznatim i uzbudljivim nego poznatim, a lažnim, koje mi ništa ne donosi, nego samo oduzima.


***


shvatila sam kako vikend u stvari uopće ne postoji kao zaseban prirodni fenomen ili nešto. da me neko pitao, naravno da bi rekla da je arbitraran i ustoličen tradicijom, ali sad sam ga baš shvatila, vikend. nekim danima dajemo ljepši prizvuk i više ljubavi i generalno milog ozračja, šta je totalno nepošteno. potpuno bezveze.


***


mislim da mi cijeli ovaj sistem organizacije života čovječanstva po različitim gradovima ne odgovara. ne mogu slobodno ić istraživat i putovat, da usput slučajno ne zavolim neke ljude koje će mi posli bit teško ostavit i koji će mi većinu vremena bit daleko. plus sve šta ima na svitu ja moram vidit da mogu bolje kategorizirat, šta moram jer sam opsesivna, a to je tako logistički teško i vremenski neizvedivo s obzirom na veličinu svijeta i brojnost kategorija prema kojima ga kategorizirat imam potrebu. trebalo bi da smo svi na jednom mistu i da su tu svi koje volim. i da zajedno putujemo i istražujemo nenaseljene predjele zabavljajući se pritom minimalnom klasifikacijom.




foto: jeras



kad vidim naizgled usamljenu mladu trudnicu ili samo trudnicu podobnu da to upišem u nju, najčešće duge kose u širokoj, laganoj haljini i s teškom torbom, budem malo tužna zbog svoje mame koja jednom kad je zatrudnila, ali dok me još nije upoznala, mora da je bila jako usamljena. konačno si udvojen i imaš priliku konačno ne bit usamljen jer je neko, neko stvarniji od sićušnih ostataka blizanca kojeg si proždro još u maternici, u tebi, ali to ne donosi očekivanu utjehu, jer moraš nosit na sebi breme dviju duša, a nemoš to nekako iskomunicirat, nosiš u sebi breme ljubavi za nekoga ko ti to još nikako ne može uzvratit.

iz: bremenita snatrenja 


***


lijepo je, iako pomalo patrijarhalno, kad teže bolesni muškarac muž preporuči svoju ženu drugom muškarcu da se brine za nju i pazi je kad on umre, umisto da je ljubomoran šta među ovima postoji neka iskra i šta će se vjerojatno, a jer je riječ o filmu, nakon njegove smrti, ili vjerojatnije neposredno pred nju, spetljat. pomalo patrijarhalno, ali lijepo. ja ne osjećam da me ikad tata tako pazio pa mi ne treba načelno ni da me muž jer sam navikla, ali isto bi bilo lijepo. patrijarhalno, ali lijepo.

iz: pograničja nekorektnosti 


***


s jedne strane se mislim čemu to sitničavo inzistiranje na savršenom saskoku sa sprave, s druge mi se čini da je on najvažniji dio nastupa: pokazat da si u stanju nakon velikog performansa ponovo unižen nastavit bivat skroman u suglasju s gravitacijom, fizičkom dušom planete.

iz: sport 







upalilo mi se grlo i bila mi je pomalo puna kapa pa sam zašutila.

svi kažu da im je teško pričat dok ja šutim, iako im je malo lakše kad se zapričaju i užive. ali ne mogu im reć da im riječi ne odjekuju u prazno, da im se to samo čini – znam da im treba da moja šutnja ima za razlog onijemljenje pred njihovim riječima, a ne da je apriorna.

ja sam pak generalno mirnija i odmornija, jer nema tuge zbog njihove neadekvatne reakcije na moje riječi.


***


kupila mi je mama plišanog medu kad ga nisam mogla pustit u dućanu, a nisam mogla jer je bija tužan i pomalo ljut na svijet i nije tija otić nazad na policu nego mi se zakačija o prsa onako malo rezerviran al u stvari sam osjetila da sam mu se svidila. otad ga pokušavam oraspoložit, ali on nikako da promijeni izraz lica. izraz njuškice. to je donekle frustrirajuće, ali neću odustat.


***


kad su muške bokserice bilo kakve osim jednobojne i bezlične, smiješne su mi. ne jer je na njima neka smiješna ili glupa poruka, ne jer imaju uzorak koji ne paše osobi, nego jer čim nisu jednobojne i bezlične, pretendiraju na nešto, pretendiraju da nešto budu i da to nešto bude više od bivanja pukim donjim rubljem. nije ni to samo po sebi smiješno, već je smiješno to šta su baš bokse subjekt pretendiranja, smiješna je sama pretendirajućost subjekta, ako su subjekt koji pretendira bokse. smiješno je da bokse kao takve idu išta pretendirat.


***


ona je zaljubljena i kaže da se voli bacat u stvari, ali da se boji pada, da čim se bacila očekuje da će udrit dole, doć do kraja, ali objasnila sam joj da je to zato šta pretpostavlja da je objekt koji je privlači blizu. da bi padala, izvor gravitacije mora postojat, ali neka ga zamisli jako dalekim, toliko da mu se u tri svoja vijeka ne može približit dovoljno da bi se razbila o njega, a onda mora bit i jako velik, a to je lipo, a to šta je daleko znači i da ga nikad skroz nema, a to je nužno da bi se održali.

 iako ja, ja se totalno želim razbit o njega.




foto: jeras



ko dijete, prvo sam raspakirala najdraže knjige i medu, ko luđakinja montirala svoj madrac na njihov jer nikad ne znaš ko je na njemu umro, a suze su mi imale okus kao kad me mama desetogodišnju ostavila u bolnici. ja vjerojatno prosječnom čovjeku ili ženi nisam normalna. zgrada je živa, slušam joj utrobu, škerce i želučane sokove, kroz cijevi u kupaoni kao da prolijeću avioni, bojim se njenog grotla u podrumu i teško mirim s tim šta me progutala, ne znam je, ne znam oće li me zaštitit od kiše koja jača, ne znam oće li mi njena izmapiranost dopustit da se tu radujem, volim, živim, da se tu zbiva, i pribojavam se da je grob, da me progutala i da je ovo kraj svega.


***


vrijeme bez njega mi pada strahovito teško, probavljam ga kao svoju kaznu i pokoru, ali strahujem, užasno strahujem, stravična je pomisao da ćemo umrit a da se više nikad ne vidimo, šta je pojačano mojim stalnim uvjerenjem o skoroj smrti. zato mogu samo pit, nastojat ne razmišljat o njemu, u tome ne uspijevat, grčevito plakat, sanjat ga i molit marinu da se moli za mene.

Lang ist die Nacht

opijanje i destrukcija će nas samo udaljit, 
makar se po tome prepoznajemo.
stola


blaga je noć, zemlja je za ljude, ništa ne može lagano crći, skvičim pod lampom od štrasa; prsna noćnoća samotni i samotnijevaju prsa; kartaška igra koja me slijepi i rastresuje, po našem mesu i pod prsnom goloćom izdaje njihove nikakve bližnje, o bože, blaga je noć. moja divlja kosa ništa ne zna, tvojom mogu kročiti izašav iz dvorca mašina, kružna trulež suzama štirka tugu a stranputice - vaš čovječji šešir, brza mudrost sposobne sestre. ali ja, vapijuća, teško selenom štirkam ovo stanje stotinama tisuća loših zenova, i moja kapica istrljana selenom pod njegovim vodstvom, iz njih lošijaju tisuće stotina slobodnih frajli i skrivaju se stubene u zenu. engelsovo ruho - hoću li ga se ikada poželjeti riješiti, i zrakoplova po zemlji letajućih; iz beznadice izranjam moj prijatelju. s obezvrijeđenom žestom i frulicom, ljuboznalče omladinskih zastava nada mnom, nad jaukom, nad zelenim čajem od jasmina i tabletama ginsenga, u rezigniranoj noći s kvadratom - sinusoida je visoka i mudra, medvjedići ustoličeni na mojoj jedinoj ogradi, vučjeg mlijeka mi daj i umukni u mojem korjenju i lasima; visokost me vodi, idem u spavaj, padam iznad tvog ludila u nesaničku traumu, nije mu teško zahvaliti, igram se s trolom, u njegovoj ušlagiranosti drhtim. svatko mora imati majku da vaše zafrknute manire ufrkne, vi imate, vi morate imati revolucionarnu i jednu - dok po vrtnoj kanalizaciji gušite ukradene flamence - ruku u ruci s vlakolovođom, ljubaznom vašom ljubavlju. moj tužniji oče, zašto damast držite skriven i nikad ga ne provjetravate? uronjen u vjetrovitu fontanu, u jednoj noći nitko se ne može isprati; to nije strah, kvragu, blaga je noć pod tim aušvitskim vukovima, tuđim isušenim svjetovima, vilinskim prsima. svjetla!, ispunite veliku traumsku poru nada mnom (tu visinu ne mogu doseći), uklizite s ponekad dopustivim, odobrite hinjenu zimu. u ničem ne lažem, perem svoj rat, zviždajući kostur usisavam u vlasulju; dođi ovamo, poželi me u vatri i oružje i bubnjeve i tlapnju izlaskom sunca uništi. ja zacjeljujem cijele vilinske pukovnije, a oni dolaze kao globalni rat, ruka je kruh. u velikom puritanskom vremenu čovjek mora ribati pod vašim svjetlom pod povicima požurdbe, po vašoj zemlji, po povicima, uterus probijmo rendgenom, kružnim srelicama srce, u enormnom radijusu noći. pod teretom neki su ljudi viđeni, i vi ste ih vidjeli, teret i narodni neposluh šokiraju sretnike u njihovom blagostanju. vješati dobrobit, ti znaš, mi je zabranjeno. jednog gorkog petka - slavila sam svoju ljubav, zrak je eksplodirao u umaku od limuna i veliki napad sa mnom u gumi - da, bludim s njihovom presvetom ribom, jedan krug pa izbaci, budi moj okrutnjak u oluji, noćima padaj i plači. grabim tvoju slatkoću u noći. o kada ne bih imala ovog tereta! šeširim se u vrijednosti, (jer ništa ne vrijedim), ne stavljam šešir u srce, (zvonim ali nitko se ne javlja), nemam šešira na ovom svijetu, (pijana sam u divljoj vodenoj noći), drhtim ali nitko se ne javlja, (nemam šmrkalja u šeširu). jesi li ti jaki vođa? tuguj s ničim u tvrdoći, ja još uvijek blago ležim, ležim dražesna i blaga, tko će me u noći željeti, eh vi ste blato sa sjevera i vaš klobuk ima na novoj podstavi moje ime upisano. moja je noć. i nema dana.

strukturiraj svoju patnju.
marina i.



jedino šta me do sad uvik držalo bilo je zajedništvo u radosti i muci pa čak i kad je nisam mogla iskazat. uvik ste svi, kako kad, al svi, bili naokolo i čekali da me uhvatite, a sad čelični kamen na srcu ne mogu podijelit s nikim, nikim, i na neki čudan način nikad nisam bila usamljenija. jedini koji za njega zna je on šta me, paradoksalno, još više s njim zbližuje.
svi su otišli iz ureda. ljepljikavo popodne koketira podjednako s oblacima i sa suncem i to je malo tjeskobno. ležim na stolu i čujem njihove glasove prigušene kao truba s onim čepom pa znam da sam umrla.


***


isprepleli smo ruke i krenuli. svaki put kad bi počela proklizivati ili gubiti ravnotežu njegovi su se prsti stezali oko mojih. bez imalo oklijevanja, svaki put, odmah, instantno, na razini refleksa i nesvjesnog i prirodnog i tjelesno samorazumljivog se brinuo za mene. volim da su dječaci prema meni pristojni na razini ida, jer to naznačuje da bi na toj razini možda mogli i volit. da bi na toj razini možda mogli volit mene.


***


na balkonu sam i mačke se dole pare i to je uvik bilo malo strašno – to šta zvuče kao da plaču i ta činjenica da mačke uopće jesu seksualne.


***


nikad se nisam primjereno tj. njihovim očekivanjima adekvatno obradovala ili bar iznenadila kad bi mi mladići uzeli ruku i stavili na penis da pokažu da je dignut. mislim, šta sam ja to trebala mislit da će mi pokazat, a da bi se pritom iznenadila? uz to, po očima i toj gesti posezanja za mojom rukom već vidim šta je na stvari.


***


po mom mišljenju mi je problem šta sam oduvijek previše slušala autoritete. ne znam zašto, ne iz nesigurnosti, ne jer ne bi znala za drugo il bolje il kulije il mislit svojom glavom jer sad kad to znam opet recimo imam navadu i ko neko nagnuće slušat ih. nego jer mi je takva psihološka konstitucija. ali sad kad to znam, najučinkovitiji mi je pristup sama birat autoritete, i to sa zadrškom i oprezom, i odabrala sam si dobre. ali kako sam tila samo najbolje, ti dobri su onako jake ličnosti pa moram bit pojačano oprezna. ali opreznost, ona se kosi s prihvaćanjem autoriteta.


***


imala sam tog nekog ljubavnika kojem sam bila seksi i napeta tako kao da bi se seksao ali nije bio zaljubljen u mene. zato ja nikad neću razumit muškarca, meni je on fizički napet samo ako mi je napeta njegova duša pa makar se, jednom kad kemija popusti, to pokazalo kao greška.


***


dok ležim na ginekološkom stolu mislim se šta ako bace bombu i ginekolog pogine, a ja preživim s onim metalnim kurcem u sebi, ko će mi ga izvadit? zato mislim da uz osnove izviđaštva, poljoprivrede, prve pomoći i općenita diy znanja, za slučaj apokalipse treba usvojit i neka partikularna. jedan od mojih dream jobova je "onaj koji smišlja moguće loše scenarije u nuklearci da bi stručnjaci mogli predvidit sva rješenja" i mislim da ću na tragu toga predvidit sve moguće situacije u kojima me može zateć apokalipsa i naučit sve vještine koje se uslijed toga pokažu nužnima za udobnije preživljavanje, s naglaskom na prve trenutke nakon udara, a vađenje metalnog raširivog kurca s mogućnošću fiksiranja u raširenoj fazi bit će prvo na listi.

iz: u ordinaciji


***


za neke ljude mi je žao šta su dovoljno stari da im mama više nije živa. žao mi je mene subjekta promatrača koji vidi da bi pod svaku cijenu trebalo da ih neko tako bezuvjetno voli, ali da je ona sigurno mrtva. žao mi je šta osjećam da ja sama za to više nemam kapaciteta.


***


razmišljajući o tome da šta ako se teško razbolim i bude opcija da me zalede na neko vrijeme dok ne nađu lijek, ili jer, kao što je slučaj u mojoj konkretnoj maštariji, kriogensko stanje samo po sebi liječi moj rak, i kako bi se relativno lako odlučila na taj korak jer bi ga shvatila ko pustolovinu u koju se ne bi bojala upustit sama, totalno sam prihvatila činjenicu da će dok se ja vratim svi moji voljeni bit mrtvi i da ću bit sama - jer sad sebe volim ponajviše i jer sam ko shvatila da sam ionako sama.
na tragu ovoga ću krenit promišljat i smrt u čijem me dosadašnjem promišljanju izgleda najviše brinulo isto ono šta me brine kad odem u split: to da se svi super provode, a mene nema. ali kako, kako da se onda opet zaljubim?