ja bin se stija osjećat izgubljen ko u ameriki, al se osjećan izgubljeno u hrvatskoj.
goran



stipe: leonardo ne čita marxa.
sana: ozbiljno? idem mu to sad reć.
stipe: pa zna on to!


***


kad glavni upravitelj dođe u hrvatsku provjeravati naše direktore, onda mu ja huham kavu jer sam za to po više čimbenika podobna. on je srdačan, nabaci koju duhovitu primjedbu i pjevuši po odlasku na i izlasku sa toaleta. zbog tog sam pjevušenja nekako, vrlo čudnovato, osjetila kao da on polaže seksualno pravo na mene, kao uostalom i na sve zaposlenike firme. i koliko god, a jer sam obrazovana, bistra, inteligentna i žustra duha, znala da je to potpuno luda, pa time i jako zanimljiva pomisao, toliko, a jer sam obrazovana, bistra, inteligentna i žustra duha, vjerujem da je ona u nečemu ipak utemeljena.

iz: rad; pograničja zdravog razuma


***


imam mladića koji puno radi pa nema kad čistiti životni prostor pa je, kako mu to prihodi dopuštaju, odlučio unajmiti ženu (da, ženu, ni meni ne pada na pamet reć muškarca iako mi dakako padne na pamet) da to radi namjesto njega. ali on ima onaj problem koji ima i moja babasejka. srami se dovest ženu da mu čisti stan, ako je ovaj prljav. ko šta babasejka neće dovest ženu da joj očisti apartmane ako ih ona prvo malo ne mane. stoga će to prije oni malo sredit. a kako je babasejka stara i nemoćna, a mladić puno radi pa nema kad, babini apartmani i mladićev životni prostor su najebali.

iz: na tragu tautologije


***


sana: i onda mi je leo reko da ja nisam proleterka nego oni u lici.
stipe: ma, leo!
sana: ali u pravu je.
stipe: svi koji se prodaju za rad su to.
sana: pa svi prodaju svoj rad.
stipe: ali sredstva za proizvodnju!
sana: onda mali poduzetnici jedini među proleterima nisu proleteri? ja mislim da su baš oni proleteri. jer država je vlasnik pravila proizvodnje. to nisu sredstva, al su u istoj kategoriji. bar ako razmišljam ovako... umjetnički.


***


kako možemo znati gori li svjetlo u frižideru kad zatvorimo vrata? (ne, ne tako da unutra zatvorimo kameru, jer onda nećemo znati gori li svjetlo u frižideru kad ne snima kamera.) pa nađimo načina da se zatvorimo u frižider!
iako, bi li gorilo da mi nismo u frižideru?

iz: zen budizam na zapadu


***


često razmišljam o tome kako bi uslijed ove težine, nepodnošljivosti, razočaranosti, usamljenosti i tuge bilo olakšanje za promjenu ne-biti, a kako sam draga i korektna, i više ne onako patetična kao prije, ne estetiziram svoje zadnje trenutke, riječi ili ljude, već o tome šta bi sve bilo u redu i valjano napraviti prije nego odem.
pravovremeno dati otkaz, zavoriti račune i sve dokumente postaviti na vidljivo mjesto, kao i sve šifre za sve akaunte, primjerice za domenu, otkazati stan, darovati imovinu ili je bar maksimalno minimizirati.
a onda sam, tragom svoje davne odluke da ću se, kad se odlučim ubiti, neubiti, i umjesto toga ostavit sve, ukrcat se i otić na neke atole ili tako negdje, di su isto šanse velike da ću umrit od skitalačke prljavštine i generalne neimaštine, ali ću bar još nešto doživit a osim toga sam zaključila, kad sam poslala život kvragu, da bi bilo najbolje i u ovom scenariju s predradnjama za samoubojstvo postupiti istovjetno: kad si pripremim odlazak i odriješim se koliko je to moguće vezanosti uz sve, onda ću i otići.

dijelom ovo ima veze s onim klasičnim samoubojstvenim materijalnim čišćenjem svojih tragova ovdje, dal kako bi te šta manje toga vezivalo uz svijet (i da li to zato šta ne želiš s njim imati posla ili zato što je tada lakše otić), dal jer ti svijet sve manje znači. ali ipak nisam čula za ovoliko uviđavne samoubojice.

iz: branding identiteta; nebo nad berlinom, zemlja nadamnom


***


sana: dobro jutro, proleteri.
goran: jes, i džezeri anke.
sana: ja stalno serem da sam proleterka pa sam to rekla leonardu a on mi je ne svisoka i bez sarkazma skroz mirno reko nisi ti proleterka, oni šta oru po lici su proleteri. jerbo ja uspijem stvorit svojim radom krov nad glavom i tak. ali šta ja znam, stipe pak kaže da nemam sredstva za proizvodnju, pa..
goran: ne, vidiš pogrijšija je, a i stipe anke.
sana: kako onda ide?
goran: oni u liki nisu proleteri, oni u končaru, moji drugari koji rade 26 dana na misec za 1600 kn su proleteri jer nimaju ni sredstava a bogami si osim parizera ne moru osigurat nič. a ovo ča stipe veli vrijedi za 19 st. nisan siguran da je i sada. u lici su seljaci, kulaci.
sana: aha, da, ovi u lici imaju zemlju, motiku i sjeme.
goran: točno.
sana: a šta su kulaci?
goran: kulaci su bili seljaci u sssr-u koji su imali to pa ih je lenjin malo razvlastija.
sana: kako razvlastija? oduzea im je sjeme?
goran: oduzeja im sve.
sana: pa su onda postali proleteri. možda je lenjinu falilo proletera!
goran: je, tribalo je zemlju industrijalizirat, a ko će u tvornice neg proleteri.
sana: i šta onda vrijedi sada?
goran: sad vrijedi nekaj komplicirano, mislav to zna konstruktivno objasnit: disperzija vlasničkih struktura: nema više nužno debelih starih bogatih bankara koji svime upravljaju - sad su to ljigavci u japi odijelima.
sana: zar nije svejedno jesul japiji il debeljci bankari ako drže sredstva za proizvodnju? aha, japiji ne drže, ali upravljaju njima. ali šta ćeš prerađivat u tvornici ako nemaš seljaka da proizvode sirovine?
goran: kamen, mramor i željezo, ne?
sana: aha, a šta će proleteri jest?
goran: nikaj, zato se i umiralo tako uspješno. al s osmijehon i vjeron u neuzaludnost žrtve.

kad sam bila mala valjda sam se toliko protivila ideji da je janko moje dijete i uporno tvrdila da mi je on brat zato šta da je bio moje dijete to bi značilo da mi ga je napravio tata.

iz: psihe analiza





- ona je trudna. jel vidiš ti to?
- aha.
- zamišljaš li ih nekad iznutra? jel ih nekad gledaš očuđeno?
- pa..
- one su nama skroz prirodne, a drugo stanje nam je postalo samo izraz, ali pazi, one su stvarno u drugom stanju! i da dođe vanzemaljac on bi to vidio puno bolje od tebe, on bi me lakše razumio. evo uzmi aliena. tebi je njegov način razmnožavanja sigurno neobičan i gadljiv.
- hm..
- i ako ne kompliciran i intrigantan, a ono bar zanimljiv i čudan. volila bi znat kako je to kad tvoje tijelo nije tvoje. je li to kao kad beba alien uzme tebe za domadara? osvijeste li one ikad u sebi bebu kao nešto izvanjsko pa samim time i strašno jer je u njima. i šta je još gore, jer je dijelom dio njih?

iz: kritika čistog seksa; mediji i higijena; metatijelo; naputak za angažirani odgoj roditelja; razmatranja o iz-rodu; remećenja; rod rodilje



***


sve su mi biljke poumirale (osim one paprati koju ne bi uspila ubit i da hoću, bojim je se jer joj je korjen izašao kroz rupice na dnu tegle i strepim ne da ću jedan dan doć izvana i vidit da mi se ukopala u policu i knjige i da je više nikad neću uspit iščupat, nego da će se to desit dok budem spavala, da ću se probudit i nać njeno korijenje zarinuto u sebe, mene, biljke koja uz to pušta izdanke brzinom prema kojoj su kunići mila djevica, ali te se biljke zbog navedenog ionako planiram riješit)(strahujem da ona to sluti). sve su mi biljke poumirale i bojim se, ako mi igrom mogućeg slučaja dijete bude biljka da će mi i ono umrit. jer ja se ne znam brinit za biljke. (znam da danas postoje rane dijagnostičke metode, ali biljkom se može postati igrom mogućeg slučaja i kasnije. evo, naprimjer..)

iz: razmatranja o iz-rodu


***


više od djeteta želim bend. znači li to da je kultura nadvladala prirodu?

iz: kontekst je zajeban tekst


***


i to je tako nepošteno, to da od sve te moguće djece mi rodimo samo slučajan, odabrani i slučajno odabrani broj. ako neću roditi sve
(ili bar koliko je fizički moguće, ali i tad...)
nije u redu da rodim nijedno. s abortusom se stanje malo pogoršava, ako ne rodiš to jedno ili dvoje, nije u redu roditi nijedno
(iako je u konačnici stvar ista kao i sa svom tom neaktualiziranom odojčadi, svejedno jesu li jajašca bila oplođena i na pola puta do aktualizacije. šta abortus izjednačava s menstruiranjem, a svako menstruirenje diže na razinu abortusa.)
ali ne pričam o abortusu, nego o tome da je tako nepošteno
(nepošteno je i šta svi ne mogu nać seksualnog partnera ali dužnost nam je to i prioritet ustrajno raditi na tome da bismo mogle roditi svu tu djecu)
da su se od sve moguće djece rodili baš martin, emanuela, antonjeta, mirej i luka. i da mi je baš drago šta su se rodili.

iz: razmatranja o iz-rodu; nacrt za dizertaciju o boli

prije ili poslije ćemo te dokučit.
stipe, prijeti mislavu



ja: odaćuti tajnu.
mislav: molim?
ja: odaću ti tajnu.
mislav: mda.
ja: jučer sam gledala et-ja i plakala sam na kraju.
mislav: hahaha!
ja: i boris mi se smijao i tješio me.
mislav: hahaha. hahahaha!
ja: ali ne ko ti, niko mi se ne ruga tako ko ti, ti me uvik lijepo izvrijeđaš i ismiješ me pa mi odma bude bolje.
i znaš šta još?
jel znaš?
mislav: šta?
ja: znaš onaj dio na kraju kad on ide ća.
milav: e.
ja: lažeš! ne znaš.
mislav: znam.
ja: ne znaš! ali to je opće mjesto! ajde, ispričaj, ispričaj mi ako znaš!
mislav: et na kraju ide ća.
ja: a zašto? zašto ide?
mislav: jer tu nije mogao pronaći odgovarajuće odijelo.
ja: grozan si! grozan!
mislav: hahahahaha!
ja: grozan si, ti uopće ne zaslužuješ, uopće ne zaslužuješ šta ti imam reć!
mislav: jesi znala da je et srbin?
ja: grozan!
mislav: je, jesi se zapitala di je on bio devedesetprve, a? srbin iz kragujevca.
ja: grozan si i odvratan, a ja sam zamišljala na kraju kad su se oni rastajali jer je on išo nazad na svoju planetu svojim voljenima i obitelji i prijateljima, onda sam se ja kao pokušala malo uživit, ne gledaj me tako, uživit u njegovu ulogu, pa sam,
mislav: haha.
ja: odvratan si! a ja sam zamislila da se rastajem od tebe! grozota! nisi to zaslužio.
mislav: hahahahaha!
ja: i da se više nikad nećemo vidit. a po tebi sam išla u kragujevac.
mislav: hahaha!
ja: ili si ti, ti si išo u kragujevac, jel? biće si ti išo u kragujevac?
mislav: da, da! haha.
ja: drugi put ću zamislit stipu!
mislav: haha, on te neće ni pogledati nego će reći dadada i nastaviti čitati, hahaha!
ja: onda ću marka!
mislav: je, on će ti reć oeo somo ti ojde!

evo vam taj glupi post više.

svako tkivanje i kukičanje je zapravo čekanje da se nešto dogodi, zar ne?
leonardo


u tursko doba, albanske pljačkaške skupine često su upadale na bačije i otimale stada. bile su izvrsno organizirane, sa cijelim sustavom špijunaže o kretanju ovaca i obično su uspijevale u pljački. kako lokalna žandarmerija i nije baš bila revna u rješavanju ovakvih slučajeva, turci i srbi su sa vođama pljačkaških skupina sklapali vrlo precizne ugovore da bi se zaštitili; osim što su im plaćali, morali su dati vrlo detaljne podatke o svemu što se tiče bačije i njenog osoblja. za vrijeme 1. svjetskog rata broj pljačkaških skupina je toliko porastao da mnogi odustaju od bačijanja.


***


prije iz srednje su se nekidan nalazile u tantri, a ja nisam mogla pojavit se tamo bez ekstenzija. moj društveni život ih iziskuje. pa sam se posvađala s obitelji jer mi ne žele platit ekstenzije. nikakvi argumenti njima nisu dovoljni, ni da imam dvajspet i da ću se s kosom možda uspit udat, ni da meni duga kosa pomaže dok učim jer kad je vrtim. ni da to imaju sve ženske iz bigbradra, ni da nikoja moja prijateljica to nema, a uvik su me učili da ne budem ko svoje prijateljice. popustili su ipak kad sam postala polu histerična, polu katatonična i počela recitirat naglas djedamrazu pismo da nek mi pošalje ekstenzije s lanom iz bigbradra koja nek mi ih namontira, pa je tata reko platit pola ako će mama pola a ona je rekla da može al da se onda ne smim godinu dana ošišat inače sam gotova. obitelj sad trenutno puže po parketu i traži drugu polovinu sestrine leće - neplanirani trošak od 350kn i bojazan za moje ekstenzije. ja se mislim šta obuć, kiša je ovdi u splitu, a idemo babu u dom vidit. tata je reko da je su se za božić sve sestre i čistačice iz doma napile, zatvorile u jednu sobu i raspalile cajke a umirovljenike ko jebe. zato sad idemo vidit jel nam baba preživila. a pumpnu stanicu tu odma kraj mojega nebodera su noćas opljačkali. mama je radila noćnu a sestra je bila kod momka, tako da se u obitelji sumnja na mene jer su mi ekstenzije platit obećali tek danas.

iz: božić dvijeipete.


***


ja: i jesu babi našli šta?
dida (razočarano): nisu.

iz: u ordinaciji


***

majka je gurala svoje odojče u kolicima, a djevojčica šetala svoju lutku u količicima. kolica djevojčica su uvijek roza, dok kolica velikih djevojaka poprimaju boju novorođenčeta.
kolica djevojčica moraju uvijek biti roza jer kolica malih djevojaka poprimaju njihovu boju. jesu li onda sve djevojčice roze? možda sve one koje šetaju svoju lutku u kolicima? jesu li samo one koje guraju svoju lutku u kolicima, djevojčice?

iz: poèmes en rose, generalni odgoj općenitog djeteta.


***


kad mi neko kaže da je lijepo bit u mojim mislima nismo baš sigurni da je taj iskaz objektivno istinit jerbo kako on može znat kako (mu) je u mojim mislima. ako je slučajno pogodio, računa li se to kao objektivna istina?

iz: klinička ontologija



***


zašto bi plastične posudice klase tupperware sad kad smo uvidjeli koliko je to zamorno i komplicirano i dalje bile privatno vlasništvo? one su stalno u opticaju, mame nam šalju sarme i artičoke, u njima prijatelji donose paštete i odnose višak kolača s naših zabava, u njima nam brižne prijateljice donose juhice ili dušobrižnici s mikserima voćne kašice. a među nama ima opsesivno kompulzivnih koji naprimjer vole da je sve složeno i kupe si posudice koje stanu jedna u drugu, ili one istovjetnih il komplementarnih boja poklopaca, a onda se to rastepe po svijetu a mi završimo s lepezom eklektike u kredencu. neki, a priznajem da i sama više naginjem ovima, su možda jednostavnije uznemireni samo zato šta gotovo nijedna posuda klase tupperware nje tamo gdje bi trebala biti.
i zato ustanimo svi i odreknimo se privatnog vlasništva nad plastičnim posudicama!
naravno, ova akcija (pokret) ima smisla samo ako ih unificiramo, da sve (sve.) stanu jedna u drugu. i da budu iste boje. meni je najdraža sivoplava,

iz: j/m ao


***

sana: di je upaljač?
mama: na balkonu, taj ne radi. za šta ti treba? jel ti treba samo iskra ili? jel za marihuanu?
sana: je.
mama: daj i meni malo.
sestra: zvaću vam policiju.

***


nama su došli baba i dida sa šolte. prvo smo malo pričali o tom jesu li žene ljudi, ja sam malo provocirala didu mizoginim izjavama na šta je on skočija da kako ja mogu to govorit, da jesam li zaništa učila ono moje. baba je rekla da su žene žene, muškarci ljudi, a svi skupa smo čovječanstvo. bilo je u redu dok smo pričali o tome i o spolnim organima i inom, pri čemu je mama pitala didu
dida, jel ti znaš kako izgleda pička iznutra?, a dida odgovorio
ko lubenica,
al sad su počeli o odiranju zečeva pa mi se smučilo. tata je da tristo kuna za zeca od četri kile umisto da da meni za ekstenzije.
pitala sam jesu li postavili jaslice pod bor, a kaže dida da nisu nego su malog isusa samostalno ugnjezdili negdi gori na boru pa sam se prisjetila kako je bilo najlipše kad smo jedne godine mi rodice pravile jasle od drva i kad je mene dopao isus kojeg sam realizirala ko čevapćića s priljepljenim malenim pénisićem od drva.


***
valja da zadržimo potrebe, nekakve, uvijek, jer tako imamo nekakve šanse da nam nekad bude lijepo. kad si recimo ljubavničkim pijandurevanjem upriličimo sutradanju potrebu za snom, fetusno spavanje u nježno truckavom vlaku glave na torbi, grča u koljenima, snovito nas može zagubiti buđenjem uslijed prestanka rada mp3 playera.

iz: poèmes en rose


***


ja: jučer je u filmu bila bijela svijetlost.
leo: ma daj. u kojem?
ja: u nekom božićnom. čovjek je rekao iza njega sam vidio bijelu svjetlost. to mi je bilo masu zabavno.
leo: to mi zvuči kao da su ti ukrali ideju.
ja: ali nisu je meni ukrali, ja sam je ukrala drugima.
leo: nisam nikad čuo o bijeloj svjetlosti od nikoga osim od tebe. vidio sam je, al nisam je čuo.


***


kad bi se imala priliku frontalno susresti s bogom (bijelom svjetlosti) i pitati je samo jedno pitanje, najradije bi da to bude je li objektivna istina spoznatljiva. samo šta neću znati jesam li njen odgovor objektivno spoznala. treba mi dakle neka treća instanca koja će verificirati boga, i četvrta koja će verificirati nju.

iz: pograničja tautologije; usložnjavanja; klinička ontologija

projekt: rođendan; post u nestanku