meni je hladnoća među najgorim stvarima... duhan, alkohol, hladnoća, budale...
mario

***

i pita mene doktor koji su mi još simptomi, al ne treba mene pitat, ja spremno preduhitrujem njegova pitanja, njegove misli, i dajem odgovore na pitanja za koja još ni sam ne zna da će mi ih postavit. ili ipak zna, jer je studirao medicinu, ali sam ja samodopadno uvjerena da je ipak oduševljen mojim poznavanjem relevantnosti pojedinih simptoma za u konkretnom slučaju predmnijevanu bolest, pa se onda osjećam kao vrijednija osoba.
i dakle kažem ja doktoru imam gusti sekret u sinusima koj se slijeva u pluća pa će on meni jel žuti, pa ja odvratim, je, onaj žutozeleni, pa on opet a jel vam sekret i u nosu, ili... pa ću ja, je, je, sekret mi je i u nosu. s tim da bi napomenila da mi je prvih par dana sekret bio proziran a tek je unatrag četrsosam sati gust.
pa se mi tako nabacujemo sekretom i ignoriramo činjenicu da se oboje preseravamo, jer nit on zaista vjeruje da ja slinu u svakodnevnoj komunikaciji i diskursu zaista zovem sekret, nit ja mislim da on privatno koristi sekret. i ko tu sad koga zajebava? oboje, jedno drugo, s laganom dozom ironije spram samih sebe. i kontekst nas oboje.

iz: kontekst je zajeban tekst; u ordinaciji

***

ponedjeljkom gledam uvod u anatomiju kod svog prijatelja koji ima televiziju. otjelovljenje prijatelja se mijenja kako se mijenja moja ćud, ali uvod ponedjeljkom navečer ostaje konstanta, ili pak ne ostaje, ovisno o ćudi teve kuća.
i tako gledam tu seriju koju pasionirano volim (boktepitazašto, napominjem, jer kako ćete vidit, riječ je o čistom škartu). tamo ima nekoliko likova od kojih su praktički (otkud ova riječ u ovom značenju uopće?) svi mladi doktori i praktikanti koji međusobno doživljavaju ljubavno - seksualne pustolovine. to je bio sadržaj serije.
e sad, mene jako nervira šta su oni nedavno nakratko bili uveli paralelnu radnju u kaliforniji. biće im je pala gledanost pa se neko glupo dosjetio amo uvest paralelnu radnju u kaliforniji. pa su u paralelnu radnju doveli sve neke kul glumce koji su, dosade li, opet svi redom mladi i uspješni doktori koji međusobno doživljavaju ljubavno - seksualne pustolovine. mislim, koji će kurac time postić? ako je seriji pala gledanost, uduplajmo je po potpuno istom principu s par poznatijih glumaca! krivo! prvo, ako mi se gleda ona sutkinja-amy-glumica, iću gledat sutkinju amy a ne uvod u anatomiju! ljudi gledaju uvod u anatomiju zbog likova, a ne zbog fakin originalnog mjesta radnje (bolnica!) ili više nego nadasve originalnog sadržaja radnje (ljubavno - seksualne pustolovine).
ako im je pala gledanost (a ne znam zašto drugo bi napravili paralelnu radnju osim zbog eventuanog spin offa no taj bi bio premoronska kopija uvoda u kojoj k tome sutkinja igra doktoricu pa ću pretpostavit da im to nije bio motiv) trebali su promijenit način na koji serija funkcionira!
naprimjer, uzmimo onog doktora pastira. doktor šepard je na početku bio najzgodniji frajerčina za kojim su slinili i likovi i gledatelji. a ona pička meredith je bila zbunjena mlada djeva koja ga oće.
i onda se kroz seriju svašta izdogađalo, ljudi su mijenjali krevete po principu čajanke kod zeca iz alise, a ovo dvoje tičica se izmjenjivalo u ulozi onoga koji nije baš siguran bil il nebil.
nije da su ovi drugi nešto zanimljiviji zato šta se međusobno šoraju al u svemu tome oni su se ipak ili malo ono promijenili ili ostali isti ali su zato snažna i upečatljiva karaktera. i onda gledam i mislim se zašto me (između ostalog) serija nervira i skužim da se šepard uopće nije maknuo s mjesta. u neznamkolko sezona serije on nije doživio amabaš nikakvu transformaciju! e sad, rećete vi, ko je vidio da likovi u umjetnički nepretencioznim i dugoprikazujućim tv serijama doživljavaju transformaciju kad upravo na njihovim postojanim karakterima počiva cijela serija.? pa, nije vidio! ali zato valja radit serije s upečatljivim likovima koji su dovoljno, birajte, glupi, iritantni, svojeglavi, opsesivnokompulzivni, uredni, skloni pametovanju, izuzeti od dara dobrog rasuđivanja, umišljeni, nespretni... ili kombinacija od navedenoga. a nemoš radit dobru seriju u kojoj su likica pretendirana nositeljica serije i glavni mec (frajer) tako umarajuće dosadne i jednolične osobe. predvidljive, rekla bi, al svi oni bi i trebali bit predvidljivi. predvidljivo dosadne osobe onda. pa kako predviđam da će i sljedeći ponedjeljak ili koji već dan da igraju
(sad mi više niko ne vjeruje da ih stvarno gledam, jel?)
bit dosadni bilo bi mi najpametnije da ne odem kod prijatelja gledat uvod. ali šta mogu kad moram.

iz: mediji i zdravlje

***

pitam se imaju li cure identiteskih problema kad ih druga cura jebe njihovim strap onom, kojeg one doživljavaju ko svoj vlastiti pénis?

iz: kontekst je zajeban tekst

***

kako stvar stoji s tim rodom:
nakon šta sam se pomirila tim da postoji i da me konstitutivno određuje
(jel moguće da me nešto nekonstitutivno određuje?)
i krenila se uživljavat i saživljavat s rodom koji sam dobila
(šta je povećalo količinu mladića-pretendenata na mjesto ljubavnika pa je bilo lakše podnosivo iako me ponekad neko drugo s velikim d gledalo malo podozrivo)
(nisam nikad dokučila šta točno znači podozrivo)
(ali mislim da jesam šta znači veliko drugo),
napravila sam podužu pauzu vezanu uz što se tiče rodnih propitkivanja a da ne bi slučajno nekim slučajem došlo do autoimune bolesti.
no nedavno mi je nadošla misao da je to kao s rasponom glasa - istina, možeš na njemu radit, ali ako želiš pjevat u klapi, a onda ćeš bome ako si bariton prihvatit to da si bariton, nećeš se inatit kako bi ti htijo bit prvi tenor i bariton istovremeno ili kako podjela glasova uopće ne bi trebala postojati. jerbo onda ne bi bila moguća harmonija. naravno, ova misao je nekorektna, drska i kao da je izašla iz pera tj kemijske onoga živka kustića, i ovim disklejmerom je se odričem i kažem kako sam je iznijela samo zato šta jako volim smišljat raznorazne poredbe i usporedbe.
nasreću, ima onih s velikim rasponom glasa, koji
(u teškoći)
raskoračuju preko roda i prigrljuju onoliko ljestvica koliko svojim muškobanjasto ženstvenim rukama mogu, šta je za mene najljepše i najsretnije rješenje, iako je ujedno i razlog zbog kojeg ne bi imala dijete jer ga nemam hrabrosti unesrećit i socijalno osudit a ne bi se mogla prestat podozrivo gledat ako ga odgojim ikako drukčije.

iz: pol(ov)na razmat(r)anja

***

opće je poznato da odgađajući užitak proizvodim užitak.
navire mi pitanje koliko je dugo moguće odgađati užitak a da on bude maksimalno povećan a ja minimalno iznervirana.

iz: le plaisir de la jouissance

***

ako ljubavniku kažem šta osjećam umanjit ću njegovu želju.
(razmatranja su teorijske naravi; ja više nikad ništa ne osjećam)
o čemu da mu onda pričam, pitam se znajući da mu pričat moram jer
(ja živim u svom tekstu, nikako u svojoj tišini, ma šta o tome tvrdili ludi hrvatski književnici)
(sakata sam)
(u njoj nestajem)
ljubavni govor je najjače oružje
(uništenja adresata)
zavođenja?

(o njemu.)

iz: o želji

***

baš ono nema mi većeg svršavanja i obožavanja nego kad mi neko iz ekipe sretnuv me na ulici, a ne znajući šta da odabere u moru raznoraznih mogućih pozdrava, pristupi i počne me lupat praznom bocom po glavi (plastičnom, jel, al bilo bi smislenije da je staklena). sve drugo je valjda prenormalno za njega, što li. on bit će osjeća da mora dat neki stejtment. pa, dosta mladih nekad osjeti da mora dat neki stejtment al onda ono dođeš i kažeš nešto humoristično naprimjer. to ti ne bi trebalo bit teško ako pretendiraš na to da budeš pisac il neki kurac. ako mi je ikad došlo ono baš krivo šta sam se s nekim poševila, došlo mi je tad. možda mi je udarac bocom malo razbistrio um, što li.

iz: bonton i buntovnici

***

cimerica je danas povela intenzivnu raspravu u kojoj je zastupala tvrdnju kako bi se glumcu homoseksualcu koji glumi lik u fimu za čiju radnju njegova seksualna orijentacija nije važna, trebalo dopustiti da i kao lik bude gej. to je zastupala unatoč našim upozorenjima da bi onda film bio o gejevima.
povukla je i paralelu odnosno pitanje: ako nije važno koje je rase lik, jel može crnac igrat bijelca.
njen zaključak je bio da ona ne želi živjeti u ovakvom svijetu.

iz: mediji i zdravlje

***

• četiri stvari za koje bi se borio do krvi i razvrgnuo sva prijateljstva ako treba: 1) il n'y a pas de rapport sexuel 2) klasni antagonizam je primaran 3) ronaldinho je najbolji fudbaler ikad 4) žene s ispijenim podočnjacima. (marko 02.05.2006. 00:28)
• četiri stvari (muške) za koje bi se borila do krvi: 1. goran 2. mislav 3. marko 4. stipe (sana 02.05.2006. 03:16)
• my turn: 1. modernističke poetike u književnosti 2. revolt kao strukturalna konstanta, forma koja po potrebi proizvodi vlastitu supstancu 3. ljubav 4. seks (S 02.05.2006. 03:26)
• ovo je super spika i navlakuša jer svi volimo top of the pops i onda stavljamo.alora 4 moje stvari:1)da iman mladu; 2) da moji so-called prijatelji npr. na blogu napišu kako njin ručak pronta jedan preseksi i prekul mladić( a i imućan je) ki baš mora birat između 17 djeveruša pak se onda preporuča i 18oj da prova svoju sriću; 3)da iman mladu ka preferira cunnilingus pred svin ostalin praksami čulnog zadovoljenja; 4) da iman mladu koj Tracy Lords znači više od Judith Butler (Brek 02.05.2006. 09:29)zanimljivo je primijetit koliko se toga u dvije godine promijenilo. naime; puno toga.

***

vozim se s majkom zagrebačkom avenijom, smjer kika, smjer jankomir, smjer zapad, i samo idemo idemo idemo i nikako stić a kako ja imam tu neku moralnu obavezu zabavljat svoju majku jer to je najbolji način na koji joj se mogu odužit šta me financira, smislim jednu duhovitu, ne previše duhovitu, al dovoljno dobru za tu svrhu
-a oni kažu da je lako doć na zapad.
majka se, na njenu nesreću, nasmijala preslabašno pa sam je ja poučila
-ovo je bilo izrazito humoristično, trebala si se jače nasmijat.a ona veli da ne smije, da se u zetovim autousima mora ponašat kulturnije nego doma, da je njoj još uvijek ono dole doma a ja da se lomim. zato sam vam ispričala ovaj doživljaj, ne zato šta mislim da bi vam mogao bit humorističan nego da se pohvalim da je moja majka za mene iskoristila taj divan glagol i time me prepoznala kao krhku i nestabilnu, umjetničku i artističku, nesmirenu i maničnu dušu.

iz: materijal za samopromociju

malo sam opet kao slučajno naletila na neki sajt sa vjenčanjima pa mi je dok sam gledala neko star trek vjenčanje došla misao ne unosi li kostimiranje na vjenčanjima u cijelu priču
(a kad kažem kostimiranje mislim naravno i na klasična, nestartrekovska vjenčanja)
(osim šta ima sto funkcija poput obilježavanja uloga, obrane od zlih sila u liminalnoj fazi djeve, pokazivanje statusa, odjeljivanje svečane od svakodnevne prilike)
i notu koja mi je sad začudo prvi put pala na pamet a koja glasi: to-se-neko-drugi-vjenčaje-a-ne-ja-a u cijelu priču. jerbo mora da je ljudima teško s tim vjenčanjem, napunilo im je glavu ko i s prvim seksom i stvorilo pritisak da je to big deal, pa se ljudi prepadnu puno više nego šta bi bilo zdravo. ali ako su malo kao zamaskirani, onda to uopće nisu oni.
(preporučam pogledati i ovaj unos u kojem se raspravlja jesu li to oni)
a osim toga uza sve te pripreme i brigu o tome da sve proteče po protokolu i opet zaboraviš na onaj nezdravi strah, samo šta se sad nervoza oko toga šta se vjenčaješ zamijeni tremom oćešl sve dobro izvest pred publikom.
ja jako volim ta vjenčanja, iako sam na tom jednom jedinom nedavnom na kojem sam bila na pola priče već htjela ić spavat jer za vjenčanja fakat moraš imat kondiciju. kako volim i vjenčane haljine često zagledam u izloge s vjenčanicama pa moji prijatelji misle da se ja želim vjenčat. ali kao što je neki od njih nedavno dobro primijetio, ja bi samo volila imat vjenčanje, ne i brak.
ali kad uvedemo još jedan parametar a taj glasi da sam kao mala u bajkama sebi redovito namjenijivala ulogu pomagačice a ne junakinje - vila koja bundevu pretvara u kočiju, a ne pepeljuga - i to ne jer je vila kul jer može radit čarolije nego jer mi je to s princem i zaljubljivanjem bilo pomalo ono ljigavo i nekako konačno, ako kužite il bar naslućujete šta želim reć, slijedom tog parametra bez problema otkrivam da ja na vjenčanju ne želim bit mladenka udavača i ostaje samo otkrit šta želim bit. bilo koja uloga je ustvari zabavna, a rješenja koja mi se nameću su dva. jedan je da pođem u biznis vode wedding planninga, a drugi je da pođem u glumice.

iako je lijepo svaku večer, ili biću iskrena, skoro svaku, a ako bi mogla birat uzela bi omjer 50-50, spavat pored nekog do koga ti je jako stalo i zbog koga ti grudi dožive elektrošok a neki drugi dio kojeg me je sram spomenit doživi toplinu.

iz: vjenčanja

***

zašto je kad pukne krevet veća sramota nego kad pukne stol? imala sam u mladosti prijateljicu pa bi spavala il radila raznorazne stvari s mladićem po njenim kaučima i krevetima, pa tako i na sestrinom joj krevetu koji bi svaku malo propao jerbo ga je sestra navodno bila razvalila za jednog žarkog seksa ali nama ne bi bilo neugodno jer ipak nismo mi prvi razvalili nego je krevet pokvaren ali sad na krevetu imam te neke daske umjesto podnice koje su bile po mjeri ali se okvir uslijed svoje drvenosti raširio malo i onda su one padale pa mi je bilo neugodno pa sam pitala cimericu da jel se ona seksala na mom krevetu dok me nije bilo pa se ona zgrozila al je onda došo mislav pa smo umetnuli stiropora koji drži daske na mjestu a istovremeno je elastičan i otad nisam imala problema s krevetom iako te daske škripe ko da je na njima teret mnogih knjiga za koje su ustvari napravljene pa to možda protestiraju šta na njima nisu knjige nego neki mladi ljubavnik koji mora uvažavat moju fobiju i brigu za daske jerbo ja i dalje mislim da su se daske pomakle i da ćemo propast.

***
kad nekome, uglavnom mladiću, kažem kako su ljudi jadni, neki to dobro prihvate a neki ne. doduše, prvima sam možda uz to onako pripomenila i da ih ja baš zbog toga onda volim (ne njih,
ljude općenito ali onda i njih dakle). drugima se ne sjećam šta sam rekla jer sam bila malo popila.


ilustracija: hrelić


nekad imam potrebu nekog povrijedit samo da bi ga mogla utješit. kakva je to neekonomična potreba, s elementima kompliciranja i zlurade igre, nekog povrijedit da bi ga utješila? i odakle mi uopće potreba da tješim? prvi put sam je osvijestila kad sam bila mala. mama je bila napravila kolač. probala sam ga prva u kućanstvu i pitala me kakav je. ja sam je u tom trenutku toliko volila da mi je to bilo nemoguće iskazat pa sam joj rekla da nije dobar i pošteno ga izgadila, a onda sam došla do nje, zagrlila je i krenila je tješit govoreći joj kako je kolač u stvari baš dobar i kako je sve ok.

to šta imam u stvari nije želja za tješenjem nego potreba za iskazivanjem ljubavi.

iz: ljubav

nemoj bit pregruba, ili ako jesi, kasnije kažeš da ti je žao.
mislav

ja sam jednostavno gad.; ne znam kako se mogu ispričat nekome zato šta sam gad; poništava li ta isprika samu sebe tojest poništava li pozicija govornika poruku? povrijediš nekoga pa se ispričaš. on se osjeća jadno pa se ti ispričaš isprikom koja zapravo ne koristi nikome, pa ni tebi, tj meni, gadu.
napustimo ovu temu.

***

pozorniji stalkeri će se možda zapitat zašto ona pobogu sluša tolko onu nekul pjesmu "one of us". e pa ako vas zanima, to je jer ne mogu suzbit svoje istraživačke porive. u toj pjesmi sam istražujući na(iš)la (na) stihove sljedeće sadržine a bome i forme:
And would you want to see If seeing meant that you would have to believe In things like heaven and in jesus and the saints and all the prophets
ona me gore pita bil mi predstavljalo problem vidit boga ako bi to značilo - e pa mene zanima ta zavisna uvjetna il šta li je već rečenica.
sad, meni ne bi predstavljalo problem vidit boga, ali mi predstavlja problem šta joan osbourne pretpostavlja da bi ako vidim boga odma morala povjerovat u nebo isusa svece i proroke a vjerojatno i ostatak vesele ekipe.
jedino je izvlači šta to ne mora značit da ona misli da ako vidiš boga nužno moraš povjerovat u navedenu ekipicu nego daje pretpostavku - bi li mi bio problem.. ako bi to značilo... . to je u redu s njene strane, mislim, dobro je šta nije rekla bi li mi bio problem... jer to znači da...
no! ja ne znam engleski jezik toliko u finese i nijanse pa se mislim kako to if ipak znači da je joan tila reć kako ako vidim boga moram povjerovat u sve to šta u biblijskom bestijariju ide s bogom u paketu i to me nevjerojatno ljuti, odakle joj pravo da to pretpostavi?
iz: biblija za najmlađe

***

zanimljivo mi je pitanje dal ljudi s amnezijom imaju drugu omiljenu hranu nego prije. također, ne potpuno, a možda nimalo, vezano uz ovo, muči me situacija u kojoj ja cimericu zamolim, uzmimo primjer popularan među današnjom mladeži, da mi sakrije kabel od interneta jerbo moram učit i da mi ga ne da ni pod koju cijenu i kolkogod je molila, a onda je nakon par sati tražim pa molim pa preklinjem da mi ga da. bi li mi ga ona trebala dat ili ne - jer ona je dala obećanje meni. ali staroj meni tj meni staroj par sati. i mogu li dakle nova ja punopravno pred provizornim kućnim zakonom i općevažećom logikom poništit ono šta sam rekla stara ja?
(imam gramatičkih nedoumica pričat o staroj sebi u prvom ili trećem licu; odlučila sam se za prvo jer je točnije, a ostalim detaljima poput vremena sam zadržala distinkciju, npr ne kažem poništit ono šta sam prije rekla, iz čega bi se moglo izvest da mislim da sam to prije rekla nova ja. postavila sam dakle, unatoč korištenom prvom licu u oba slučaja, pretpostavku da se ne radi o istoj osobi, a ovo pritom nije izolirani slučaj - sjetimo se samo onih situacija u kojima smo fizički i emocionalno općili s ljudima ili smo nosili neukusnu odjeću ili, ono šta je meni nekad proizvodilo identitetske probleme, jednostavno bili glupi pa smo nakon par godina mislili ajme meni nisam valjda kako sam mogla pa se utješimo da to ustvari nismo bili mi nego neki stari ja koji više nisam. nismo.)
ali tu dolazi do opakog sukoba mene i mene, jer kabel je moj (koja višeznačnost!) i ja je molim
(možda, ako se priklonimo struji koja je na strani nove ja, bi trebali primijetit i kako ja ne bi trebala molit nego zahtijevat)
da mi ga da i imam pravo na njega jednako kao i stara ja koja sam s tim svojim pravom odlučila da ga privremeno dam cimerici u ruke. imam li baš jednako pravo, ili veće, jer samo sadašnja ja važim i računam se, ili imam manje pravo od stare ja čije je pravo na snazi dok npr ne položi ispit i ispuni uvjet koji sam naznačila cimerici kao graničnu točku ponovnog preuzimanja prava na kabel? e al jeste li primijetili kako sam pogrešno napisala dok ne položi i ispuni? to da bi naglasila da sam stara ja zanemarila činjenicu kako ću to morat ispunit nova ja. znači, stara ja imam pravo na (neimanje) kabel(a) sve dok nova ja ne ispunim zadatak koji mi i nam (nedostaje mi osobnih zamjenica, o jalovi jeziče) sam zadala stara ja. mislim da sam se stara ja u tom slučaju malo neutemeljeno zaletila i da nek mi cimerica izvoli vratit kabel.
ovaj fragment možete upotijebit kao argument u svim budućim prepirkama ove vrste.
iz: gramatika - etika - identitet (problematika)

***

vidjet razbujale stidne dlake mi smeta samo kad osoba nosi gaćice/kupaći kostim, iz kojih dlake vire naokolo. kad gledam osobu golu, njene stidne dlake, ma koliko razbujale i koliko daleko rasprostranjene bile, me uopće ne smetaju.
iz: kontekst je zajeban tekst

***

čitala sam u ženskim časopisima za žene da su muškarci generalno ljubomorniji kad žena tjelesno opći s drugima nego kad emo-umno opći, a žene su generalno ljubomornije kad muškarci emo-umno opće naokolo nego kad drugdje umaću tintilinić.
ako sam ludo i na isključiv način zaljubljena u muškarca, s drugima ću moć općit samo tjelesno, a upravo to će ga učinit najviše ljubomornim.
iz: o prijevari

***

kupila sam istovjetne patike dok ove još nisu potrošene, za slučaj da se prestanu proizvodit. mati je sad mirna jer suicid mi je, sad kad smo tako uložili u moju budućnost, neisplativ bar dok mi se ove patike ne istroše pa pređem na te nove.
iz: moda i život

***

nekad se desi da se cijeli dan ništa nije desilo, ništa šta bi me ponijelo na krilima poleta. u takve dane, a oni su česti, ne želim i ne mogu leći i spavati jer moram čekati ne bi li se, usred tamne i tihe, usamljene noći, možda slučajno ipak možda desilo nešto šta će taj dan učiniti vrijednim svog onog življenja koje sam poduzela i obavila taj dan, a koje je uspjelo zahvaljujući sjenama poleta iz prošlosti i prizvucima budućeg poleta; pomalo na kredit.
a onda liježem u zoru i potom trošim veći dio sutradana na spavanje koje nisam obavila u današnjici koju sam nepravomoćno produžila - još jedan kredit.
tako se krediti ponište i nekako se provučem kroz fiskalno-fortunalni kvartal.
ipak na početku svakog kvartala pomislim: od sad nema nema i nema više kredita.
došlo je proljeće.

***

pričamo o tvornicama mramora i čokolade.
ja: znaš čega ja imam tvornicu? miline.
on: s tim se slažem.

ima mladića koji mirišu kao dječaci. to su mladići (oh, kvragu, i djevojke) koji mirišu na mliječne proizvode. dah, dah im miriše. volim dječake koji mirišu na mliječne proizvode, ali samo jedan u deset godina miriše na mlijeko.
i šta god se onda dogodilo, ja sam sretna jer me taj miris mlijeka sjetio na ljubav i uvjerio u samo svoje postojanje, podsjetio na periodičnu prirodu svog javljanja i uvjerio da je sve u redu i da ima nade, ako ne u novu ljubav onda nade u njegovo ponovno javljanje nekad kasnije, kad ja više ne budem bila ja i kad moji prijatelji već otplate stambene kredite.
iako, žao mi je šta nikad više neću bit ja i zato sebi dok sam još ja želim priuštit najljepše moguće trenutke ljepote s okusom mlijeka.



ilustracija: tata, mama, ljubav i budući zastupnik koji si vidovito skriva identitet.

sinoć sam se na sreću našla s onim mladim intelektualcem i književnim kritičarom i urednikom borkom putnikom; na sreću jer sam svaku malo u mobitelu nailazila na onu zapisanu misteriju koja je glasila dobar argument za monogamiju: pitaj borka, a zato šta sam bila pored njega kad sam se domislila tom argumentu pa mi se nije dalo zapisat cijeli argument nego on će me već znat podsjetit.
on me nije znao podsjetit al sam se vraćanjem u izvorni kontekst prisjetila sama.

radna verzija:
dobar je argument za monogamiju, točije za dugotrajnu vezu s jednom osobom taj šta ljudsko tijelo na moju pregolemu žalost stari i kvari se i postaje mi odbojno za dodirivanje i fizička druženja. to mi još ne predstavlja problem jer sam mlada i ljudi na koje fizički pretendiram su isto mladi, ali kako starim stare i ljudi na koje fizički pretendiram. ili, budimo pošteni, ne stare. naime ja sam do dvadesete godine gledala (i ono drugo) petnaestogodišnjake i onda se naglim skokom prisilila da ne razmatram više tako mlade udvarače i jebonje jer je to već stvarno neprikladno i društvu a i meni (jer petnaestogodišnjaci znaju bit iritantno nezreli) i u krajnju ruku pedofilno. tako da sam se naprasito prebacilala na dvadesetogodišnjake (šta je ustvari nepravedno prema onima koji su u tom razdoblju imali recimo sedamnaest jer kad sam skočila na dvadesetogodišnjake oni su već imali dvajstdvi i nikako da ih uhvatim tj da oni uhvate mene). i tako to ide otad, evo, nedavno sam napravila skok s recimo negdi dvadesettrogodišnjaka na tridesetogodišnjake. sad to više nije kažnjivo ni toliko društveno neprihvatljivo, ali ovi mlađi i dalje znaju bit iritantno nezreli.

sigurno već slutite problem, a on je taj da kad ja, usidjelica kakva jesam i kakvom ću biti, u pedesetoj budem našla nekog vršnjaka
(mislim, ne moram ja njih, mogu i dvadesetogodišnjake jer sigurna sam da ću tad isto na prvi pogled izgledat ko da imam dvajstdvi a i mlađi momci su seksualno potentniji, ali oni ipak nisu uvježbani a meni uopće nije do toga da nekog u pedesetoj uvježbavam, to možda mogu pokoji put pro bono kad se osjetim dobrohotno. plus sam sigurna da će i dvijetisućetridesetih dvadesetogodišnjaci isto bit iritantno nezreli)

dakle kad budem našla pedesetogodišnjaka za fizičko druženje, on će najvjerojatnije imat i tijelo pedesetogodišnjaka, a prilično sam uvjerena da će mi stara tijela bit neprivlačna kad i sama budem stara jerbo mi se duh neće mijenjat. moje mi tijelo dakako neće bit neprivlačno jer ću starit s njim i volit ga svo to vrijeme i sentimantalno se vezat uz njega ko šta uostalom već jesam. upravo u tome krije se i rješenje problema: problemu se može doskočit tako da ostarimo s jednom osobom (il više njih ustvari, čime mi radni naslov pada u vodu) pri čemu je važno ne radit duge pauze između dva fizička druženja kako nam se tuđe tijelo ne bi (dodatno) otuđilo. pa kad stariš uz neko tijelo, ko i s vlastitim, šok ti dolazi postepeno tojest uopće ne dolazi jer ako je postepen onda nije šok jer šokova supstancija ne sadži polaganost, i fizičko druženje nije odbojno iskustvo.

***

ležala sam u kadi i ponavljala fizikalni eksperiment sa sisicama i djelomičnim poništavanjem gravitacije. kao i svaki put kad ležim u kadi nadošla mi je želja da šaljem smsove prijateljima kako ležim u kadi jer to njih jako usreći, pomisao da sam gola i mislim na njih, šta opet mene povratno usreći.

Rusulica Opet radim fizikalni eksperiment sa sisicama u kadi al ovaj put imam bonus u obliku estetskog uvida: kada bez pjene je vise film noir. about 7 hours ago from txt

nakon šta sam odaslala sms i završila poglavlje nekako sam, ni sama ne znam kako, i toga se onako pomalo sramim, poželila da mi u kadi plivaju ružine latice.
sve do tad nisam uspila razriješit problem kud s ružama koje ti poklone ljubavnici jer sasušit ih je tako passé i uostalom čitala sam u nekretninama da je loše je za feng shui, a skuhat ih ne mogu jer ja uglavnom kuvam kiseli kupus, a to ne ide baš s laticama nego s jabukama, ako se sjetiš ubacit.
no onda sam priželjkujući latice u kadi pomislila kako je to nevjerojatno prikladan način za upotrijebit dobivenu ružu.

pomislila sam kako šteta šta je prošlo valentinovo i kako sigurno neću dobit ružu još godinu dana, i kako je prošao osmi mart isto a ja nisam dobila ružu čije bi latice taman sad mogla stavit u kupku, ali sam se onda prisjetila da mi je marko za osmi mart dao knjigu i da bi mogla otkidavat stranice kako ih čitam i artistički ih puštat da plutaju po vodi (bonus kojeg sam se sad dosjetila je da bi ako bi bila osobito raspoložena mogla radit i brodiće). ali onda mi je bilo žao knjige pa sam odlučila pustit da plutaju one komplicirane teorijske na engleskom koje mi uporno daje stipe a ja mu kažem daj mi književnost a on mi onda donese neku kompliciranu no artističku teoriju pa me uvjerava da je to književnost.

koja li sam ličnikica bila! zanima me kako je moguće da sam došla do ovog trenutka, kako to da već nisam mrtva, kako to da me nije ubio meningitis, zgnječio brod na smrt, kako to da sam se probudila iz anestezije i da koliko znam ne umirem u ff brzini. mislite šta oćete, stvarno me nije nikakva briga ali meni je čudesno čudo kako sam preživila.
a sad vlada harmonija jer japanske grane šušću na obalnom vjetriću a sunce se igra s listićima svaki dan nanovo! kako je to utješno.
ako se ova konstelacija i vrati, JA se ne mogu s njom vratit nikad, pa makar se ponovili isti atomi i doživljaji. sad izvlačim mirnu količinu utjehe iz svoje krhke i prolazne neponovljivosti. ali ne, nipošto krhke. delikatne, da.
nema ničega ovde i istovremeno je sve tu, sve šta nam treba je tu.



moguće je da se, eto, sasvim slučajno, u beskonačnom ponavljanju kombinacija svemira ovaj život, ova konstelacija nikad ne ponove, sasvim slučajno. da se ovaj život nikad

(odrednica nikad, proteže li se ona manje, više il jednako u daljinu ko odrednica beskonačno? mislim da je krivo promišljat beskonačnost kao vremensku ili prostornu kategoriju koja ide u daljinu širi se van vidokruga i kruga zamislivosti. beskonačnost treba promišljat u jednoj točki, prostornovremenskoj il van svakog prostora i vremena ako je moguće. ona se širi i implodira u samu sebe i u njoj postoje sve opcije, čak i one koje nismo u stanju shvatit. recimo samo da je beskonačnost naprimjer 32dimenzionalna i da je mi ne možemo dokučit.
pa mene muči kako je to čovjeku dano da zamisli nešto kao šta je beskonačnost a onda mu se oduzme tj nije mu ni dana mogućnost da to nešto promisli i shvati do kraja. postoji li uopće (za nas) (ili: jel nam relevantna?) beskonačnost ako je ne možemo okusit?)

moguće je da se ovaj život nikad ne ponovi, jer ako se pojavnost kombinira po slučajnom uzorku moguće je, makar i u beskonačnom vremenu da se sasvim slučajno uvijek složi ista (u ovom slučaju neka ne-ova) konstelacija! i tako beskonačno.
ali šta meni znači šta se ova konstelacija možda nikad ne ponovi ako ja, ako se i ponovi, neću, makar bila ista ova ja, bit ista ova ja. samo sam sad ja koja sam sad.
iz: metafizička početnica

***

PREDAH:

u dva lijeva (van konkurncije po nekvaliteti) sitcoma recentne američke produkcije kojima sad imena ne znam a vrte se u nas žene su lijepe i njegovane te racionalne i sklone opraštanju, a muškarci ružni i pretili te nesmotreni i razmaženi. kako li ta kombinacija može bit duhovita? meni kao ženi je samo iritantna, kad ona na kraju njemu oprosti ono šta je zasrao i odu se mazit u krpe ona sva isfrizirana i utegnuta a on s trbušinom koja se prelijeva i masnom facom..brr! mogu doduše pretpostavit da bi muškarcima takva raspodjela psihofizičkih karakteristika bila privlačna, ali pobogu koji je postotak muškaraca među konzumentima sitcoma?
iz: sitcomi, sita sam vas

***

kad kao dijete prvi put vidimo roditelja u stranom nam, a njemu razvidno pripadajućem kontekstu (pripadajućem: po vidljivoj mu y udomaćenosti (pardonirajte francusku prijedložnu zamjenicu, hrvatski mi jezik, šta ću, nije bio dostatan)) (ili valja reć da oni pripadaju kontekstu? ne, ne, kontekst pripada njima), dakle, kad to vidimo, dođe do jednog u nizu pomaka u sistemu, koje radije nazivam škrgutom (to je kao ono kad ljuti ljudi u književnim ostvarenjima taru gornje zube o donje) a koji nam je, kao i svi škrguti, visoko informativan po naše psihoemocionalno sazrijevanje. to zato šta do tog trenutka mislimo kako nam roditelji u cijelosti pripadaju. a tad vidimo kako su oni puno više od onoga šta znamo o njima, i da nam ti dijelovi o kojima ništa ne znamo ni ne mogu pripadat. slijedom toga se nekako kao malo zaljubimo u njih i te neke njihove recimo aspekte nikako ne možemo dohvatit i zato cijeli život trčimo za njima. ali su aspekti zajebana stvorenjca koja se razbježe baš kad im se približimo toliko blizu da nam se učini da ćemo ih konačno sve ulovit u mrežu (za leptire, ili za male ribice; preferiram potonju jer sam njome lovila špare na muliću (neuspješno)).
iz: psihe analiza

***



jedan mi je dečko kad sam jednom plakala sjeo u krilo. nije mene posjeo u svoje krilo nego mi je sjeo u krilo dok sam sjedila u njegovoj fotelji i plakala i bila zaljubljena u njega koji je imao djevojku s kojom je navodno seks bio super a on je imao obrezan pénis. to je daleko najnenadjebivije tješenje koje sam ikad dobila, sve do prošlog tjedna. tojest to je i dalje najnenadjebivije tješenje (o kojem sam ljudima pričala al ga se niko još nije usudio ponovit (naravno da nije)), a ovo je bilo najnenadjebivije umirivanje. to umirivanje proizveo je marko tako da me gledao.

***

jel ljubavnik stvarno samo mene tako gleda? jel tako gleda još neke ili možda svake ljude i, kako bi ja to mogla provjerit? anketom?
gleda li me kao svoje prijašnje ljubavnike? smeta li mi to?
li se samo meni čini da me gleda nekako zato šta njegov pogled malo odskače od reprezentativnog uzorka s kojim sam imala priliku imat posla?
i ako da, je li to zato šta ja želim da mene on gleda drugačije? ovde se valja zaustavit jer je ovo vrlo sklisko i već viđeno.
mislim, čak mi uvježbani ljudi i žene ne uspijevamo uvijek razlučit svoju želju od stvarnosti tj točnije rečeno, stvarnost obojanu svojom željom od stvarnosti koja postoji nedotaknuta tj van moje želje
(dodatno je pitanje ne dal je spoznatljiva nego dal uopće postoji stvarnost van moje želje)
naputak za upotrebu:
nema. valjda samo treba distinkciju držat na umu.

***

učiti, samo učiti. ne uzdisati, ne misliti o pizdarijama.
mama

***

EPILOG:

u sitcomima je kamera/studijski gledatelj/tv gledatelj najčešće u poziciji koju u dnevnoj sobi zauzima tv. to znači da se sitcomi poigravaju pogledima i pozicijama ko velasquez na svojoj slavnoj slici las meninjas, čime mi odmah rastu u očima pa metem pod tepih sve šta sam o njima krivo rekla!
iz: sitcomi, sita sam vas