moji tekstovi nisu samo znanstveni radovi, oni također sadrže
informaciju o mojoj poziciji subjekta koji ima emotivan odnos sa
stvarima o kojima pišem.
antej


to šta se sve oko mene trese i ruši ipak nije moj subjektivni dojam nego jedina istina (dodaću radi onih osjetljivijih: jedina moja istina) i treba mi objašnjenje tuđe neuzdrmanosti, da mi objasni zašto, zbog nedostatka kojih mehanizama se mogu osjećat toliko jadno.
možda je s njima kao s bakterijama koje nisu pretjerano uzdrmane potresima na zemlji, možda ja živim u dimenziji pogodnoj za neadekvatno intenzivnu bol.


pitala sam cimera, naši elektroni su zamjenjivi. moji elektroni nisu nužno moji, moja je samo formula (i protoni koji nikud ne mrdaju ako ih ne povratim il odrežem sa sebe i sl.). zato želim bit okružena samo ljudima koje volim da kad već moram dobit neke tuđe elektrone to budu njihovi. inače je to ko kad te dodiruju nepoželjni stranci i možda baš zato strašno ne volim da me oni dodiruju.


umjetno proizvedeni elementi su nestabilni jer imaju jako velik broj protona. zato ih ni ne možemo više nać, elemenata, nažalost, jer su svi iole stabilni već otkriveni. nadala sam se da bi se moglo, to bi mi donilo malo uzbuđenja jer sam kao pomislila da bi ih ja možda mogla potražit. pitala sam jerasa bi li možda na nekoj planeti bili stabilni, al on je reko da ne bi jer nestabilni elementi nisu nestabilni uslijed nečeg izvanjskog nego po svojoj biti. to skroz mogu razumit.







kad stojim a vrijeme mi dolazi, oblaci se polako zgušnjuju, kiša ima početak i kad nema kraja, sve se valja i preraspodjeljuje, a ja polako upijam hladni miris opranog kamena koji se širi vlažnim zrakom i uzbuđuje me. ili kad stojim u gustom, toplom, kao seoski žumanjak žutom rujanskom poslijepodnevu. tad vrijeme traje zajedno sa mnom koja sam njime strogo, ali pravedno stegnuta.

potpuno je drugačije brzom i ustrajnom vožnjom sjeći prostor. tad siječem i vrijeme, zasijecam ga oštrinom svojega kretanja i kiša koja mi odjednom prekrije vjetrobran razlikuje se od one koja se odjednom sruči na mene dok na teraci promatram more, jer sam u nju upala nasilno, a ne je strpljivo dočekala i ona nikad ne može bit moja kao ona druga, ne može bit nimalo moja ako se ne zaustavim i pustim da se ona diktira umjesto da je ja. s vremenom u koje nasilno upadam ne mogu uspostavit valjan odnos jer sam uvik superiorna.
svjesna sam da naizgled miješam vrijeme i vrijeme, ali tila sam prenit onaj dojam, onaj osjećaj koji imam, osjećaj da kad se krećeš zbilja putuješ kroz vrijeme. kroz temporalno vrijeme, a da meni atmosfersko vrijeme nekako ukazuje na to.


cimer me provocira i ispituje što je to gravitacija, što spaja planete, zašto se oni međusobno privlače i sve tako redom. moj argument da se sviđaju jedni drugima rezignirano odbacuje.







nikad nisam bila na ti sa zviježđima jer osim šta stvarno nimalo ne podsjećaju na ono šta bi trebala predstavljat (šta je pomalo ko moderna umjetnost i okej mi je), skroz su 2D i te zvijezde pripadaju različitim galaksijama i mogu zapravo u 3D (a da ne govorimo o (3+n)D) poretku svemira nemat ništa jedna s drugom i kad bi se otisnuli od zemlje slika bi se uskoro počela mijenjat strašno više nego šta bi se mijenjala da zvijezde jednostavno leže na istoj plohi; čemu to inzistiranje na tradiciji ako je glupa (ko istarska torta)? volim bit nesputana ali dakako i sputana i volim maštovitost ali i urednu klasifikaciju. ako odletim u svemir, čemu se pomalo nadam, da se po njoj mogu pošteno orijenitirat. jer ko da mi nije dosta šta mi sad 3D komponente određuju koordinate, a šta pritom nemam vizualne referentne plohe.


dok me motor uvlačio vrijeme se razvuklo i imala sam ga sasvim dosta da poželim još samo tu zadnju stvar: da me rasiječe na tako male komadiće da samo prođem kroz njega i da avion nastavi letit.



- hvala ti šta si mi objasnio ovo o beskonačnosti. sad više neću govorit gluposti poput "moja tuga je beskonačna."
- sad ćeš govorit da je neprebrojivo beskonačna?
- da.

sana: koje su ovo životinjice mušice? ovo su mušice, jel?
stublić: ko?
sana: ove životinjice šta nam stalno umiru kraj lampi.


komunikacija se odvijala na razini optimizacije, a ne emotivnih konotacija.
marko





rekla sam cimeru da je stola rekao da ne voli par jer u paru nema potencije i da mi je lipo bit sama jer osjećam potenciju da predosjećam da ovo će biti dobra noć (predosjećam), jer osjećam potenciju u tome da idem okolo sama, da vozim biciklu i idem, da izađem u klub i svi smo tu, da osjećam potenciju u slušanju severininog bred pita. i objasnila mu, jer on je informatičar i moraš mu objasnit priko fizike, da su atomi puno uzbudljiviji od molekula, jer stoje naokolo sa svojim pozitivnim i negativnim nabojima i u svakom trenu svašta može bit, a molekule, pogotovo one stabilne, su statične i tako dosadne. malo je zanimljivije s nestabilnim molekulama, ali razarat brakove i parove nije, bar meni, nešto lipo i uzbudljivo iako šta se mene ikad ticalo ima li on neku curu, to je njegova stvar i on je mora riješit. kakve ja veze imam s tim ima li on curu, ili ona curu ili dečka ili kad smo kod toga on dečka? uvik me mučilo šta se mene tu nešto krivo gleda, šta bi me se gledalo jer nije da su sad nešto redom ostavljali cure, nije da su samo čekali da im ja naiđem, kao šta me muči kad neko ubije ljubavnika a ženu ne, kažem ja njoj zašto bi on ubio tvog ljubavnika, pa jadan lik nije možda ni znao, dobro, vjerojatno je znao kad je vidio dječji krevetić i sve, ako pretpostavimo da ste bili u vašem stanu, ali nije lik kriv, šta to ima s njim, ti si ta koja bi bila kriva, koja je tu nekog prevarila, a kaže ona da bi on ubio i ljubavnika i nju. da se razumimo, nisam ja za to da muževi ubijaju žene ni ništa, nego mi je samo nelogično. trebalo bi napustit cijelu tu praksu braka, ako imaš djecu brak je izgleda zbilja samo firma za njihovo podizanje, zbilja, ja stvarno ne bi bila spremna sve podredit tome, nezgodno je šta me prije par mjeseci bila jako obuzela želja da imam dijete, albino djevojčicu koju bi odijevala u crno pa iako sam zamislila da bi je odgajali svi iz ekipe, ipak je dobro da me ta želja pustila, dijelom i zbog toga šta se svi skupa nikako nisu mogli dogovorit oko toga jel ok da ona nosi crno i da je vukobratović vodi na utakmicu tako malu i smi li jest meso i oće li je odgajat u anarho ili stranačko-ljevičarskom smjeru.

a onda je cimer rekao da s potencijalnom energijom nije sve jednostavno i da ne može postojat sama za sebe nego da joj treba neka druga potencija s kojom je komplementarna. naravno (rekla sam mu da ima tamo negdi neko s potencijom komplementarnom mojoj pa je onako malo zakolutao), upravo zato i je potencijalna zato šta je sve naokolo također potencijalno, iako sad već više nije ako imaš trideset godina jer su se skoro svi valjani nekako uspili poženit a ako ne možda su još malo premladi. ja sam rođena na kraju prosinca i uvijek to radim, kad me neko pita koje sam godište, kažem, i uvijek brzo dodam: ali u decembru pa u biti spadam u mlađu generaciju. ali iako je moj rođendan najkasnije u godini od svih, nemam dojam da sam mlađa od svih jer sam u biti starija od svih, osim od stipe. ali to nije problem. to mi nije problem jer sam svašta doživila i puno sam pametnija i lakše mi je živit nego prije jer sam našla načine da se saberem, našla sam načine da se pazim i da hendlam život. ipak, nekad mi je malo teško kad se stalno družim s mlađima jer budu glupi. meni je sa svima bar jednom malo puklo srce, s raznim ljudima mi je puklo i ništa im ne zamjeram ali mi se djelić po djelić srca pougljenjuje i u zadnje se vrijeme osjećam samija nego ikad, makar me masu prijatelja voli i makar mi je život pun svega, a kad je pun svega, kad se stalno nešto zbiva, kad stalno nekud idemo i nešto radimo i kad smo tu stalno jedni za druge, onda je dobro, jer je uzbudljivo i jer se život zbiva. riječ zbiva sam naučila davno, još tamo dok sam slovo Z pisala kao S, i nikako nisam prestala volit tu riječ.

stola mi je rekao da ja imam drukčije postavljenu granicu tolerancije običnosti od većine ostalih ljudi - nije to točno tako rekao, ali mislim da sam to dosta dobro opisala, rekao je: mi smo sad na cetini (to je rijeka) i nekome će sama ta činjenica da smo došli tu bit dovoljno uzbudljiva. ali ti moraš ukrast neki čamac i onda se vozit u njemu - nekome će pak to bit dovoljno, naprimjer meni (njemu), ali meni nije, meni se u tom čamcu opet nešto mora desit, ja svaku malo moram dobit injekciju nečeg velikog, uzbudljivog, posebnog, veću injekciju od drugih. i samo nekad moram shvatit da je tome tako i ne bit tužna šta je drugima potrebno manje uzbudljivosti pa me ne mogu i nemaju potrebu uvijek slijedit ili želit više skupa sa mnom.

sad se selimo pa i u našem novom stanu imaju jedna velika i jedna mala soba i ja oću malu, a cimer neće malu, ali mi i dalje ne da da ja uzmem malu jer da ja imam previše stvari. pri čemu njemu nije problem da ja držim neke stvari kod njega u velikoj u ormaru, kad bi je on eventualno uzeo, ali je on ipak ne bi uzeo, iako je želi. pa sam se rekla riješit svih stvari (osim šivaće mašine) e da bi mogla uselit u manju. na taj moj prijedlog nije mu se pomakao ni jedan mišić na licu.





nekako, pomisao da se sad udam me rastužuje, kad su mi obe babe mrtve. previše bi mi tužno bilo da nisu tamo jer znam kolko bi im bilo drago.

i ja volim black steel. bilo je perioda u životu kad sam je imala na repeatu. doduše, nije bilo repeat opcije jer je bila na kazeti.
jelena k



- jesam ja prestara?
- nisi. nisi još ni trećinu života proživila
- pa neću valjda živit sto godina?
- živićeš 90. to je dosta.
- jel to dosta?
- je, moja nona ima 81.
- ona se super drži, al ona se sigurno nije ovako uništavala alkoholom.
- da, al je bila u partizanima, to je isto.

Danas u mojoj komunističkoj ekipi vlada ozračje odricanja od sakramenata katoličke crkve kojima su nas protiv naše volje podvrgnuli roditelji i babe. Ipak, ja imam utisak - kojeg svi ismijavaju izrugujući mi se ko bezočno, ko u nevjerici - da ti ljudi imaju više simboličkog kapitala od primjerice mene koja nikad nisam primila nikakve sakramente. Svi ih se odriču i to sve, al ipak ih imaju. ja stalno mislim da bi bila bolja osoba da sam ih nekad primila, onako, jer me baba krišom odvela u crkvu i riješila to, pa da ih se sad mogu do mile volje odricat i odmahivat rukom. Stalno mislim da bi ipak bila nešto čišća. Da bi bila sabranija, mudrija i divnija prema drugima, da bi onda Jagiću bila kuraba, da bi bila lijepa i imala elegantnije geste. I da bi me on volio.


***


ja sam išla vani pit, a ona su se još uvik igrala - dobra večer - svaki put ih pozdravim jer sam u tom segmentu odlučila doprinjet njihovim klasičnom odgoju - dobra večer. platite dodatnu školarinu svakom djetetu 5000kn! - zapitala sam se kako znaju da se bavim školarinom kad ja zapravo živim u drugom gradu i zašto su me odlučili zezat i po čemu pretpostavljaju da imam djecu, a onda sam vidila da igraju monolpoly. koji smo mi uvik zvali monopol.



***


gej vječanja (ja u mislima živim u americi) (hopam iz države u državu a u nekima je to dozvoljeno) (pitam se jel odnos osjećaja amerikanaca prema americi i prema kojojveć američkoj državi iz koje su il u kojoj žive imalo sliči našim osjećajima u jugoslaviji; i ima li to veze s nečim općim poput federativnosti i jesu li relevantna različita društvena uređenja ili nešto poput različite unutarnje protočnosti informacija i jel to možda potpuno idividualno. pričat o emocijama donekle je glupo, doduše, al samo donekle)
dakle gej vjenčanja su skroz poštenija jer tu može zaprosit svak svakoga.
osim ako i tu ne postoji korelat između onoga koji prima u krevetu i onoga koji prima prsten. svi moji gej prijatelji žive u bivšoj jugoslaviji pa nemam koga pitat. možda se, jer su informacije protočne, mogu raspitat na internetu.


***


da se bog obrati nekom svećeniku i naloži mu da nek ne zvoni više (možda jer mu više ne treba ili mu je dosadilo već jer mu nikad i nije trebalo ili je stavio zvona u historijski kontekst i uvidio besmislenost zvonjave u modernim i urbanim sredinama), njemu bi sigurno, možemo se kladit, bilo neugodno obznanit javnosti i još više braći kolegama iz struke, promjenu pristupa slavljenju boga i njen izvor, jer mu niko ne bi vjerovao, jer niko zapravo ne vjeruje u boga i jer tradicija i konvencija nadvisuju fenomene, premda su na vjerovanju u istovjetne fenomene, u čiju istinitost niko zapravo ne vjeruje, i izgrađene.



***


kad me uslužni djelatnik tretira s poštovanjem, to mi je u biti grozno jer mislim da me tretira samo i isključivo zato šta imam novac a on nema.
kad me uslužni djelatnik tretira s poštovanjem, a kad nije riječ o djelatniku koji je ujedno i poduzetnik - jer znam da me tad tretira samo i isključivo zato šta imam novac koji on želi - to je pomalo i strahopoštovanje zbog moje tobožnje pripadnosti višoj klasi od strahopoštivatelja koji si svoju klasnu poziciju nije osvijestio na pravi način pa vjeruje da sam jer sam u poziciji da me on uslužuje bolja od njega, a to skoro pa nikad nije slučaj (skoro, jer možda je on ipak pizda koja se bezočno seksala s curom koja je u njega bila iskreno zaljubljena a on je to znao), a pogotovo ne s uslužnim djelatnicima.

ovo je naravno ne samo klimavo već potpuno pogrešno, on može imat više para od mene, i možda sam ja ranije tog dana radila neki usrani slabije plaćeni posao i to sve. ali ipak, ipak ostaje činjenica da te u uslužnim djelatnostima, naprimjer u uslužnoj djelatnosti krstarenja, neko uslužuje dok ti ladiš jaja, nevezano uz to šta će on za to uredno, iako vjerojatnije neuredno, dobit plaću.

zašto bi me smetale uslužne djelanosti? svako ima pravo bit dobro uslužen. stvar je u tome šta mislim, pomalo kršćanski, da bi svi trebali služit jedni druge i bez plaće, i šta mislim, pomalo komunistički, da mi ta sva uslužnost ne bi smetala da uslužni djelatnik ne radi na krstarici koju naokolo gonja neki kapitalist il korporacijetina koji si u džep stavlja većinu novca kojim si ja platim krstarenje, nego da naprimjer radi na maloj barci pa me preveze priko do otočića i malo naokolo i nazad ili ako se baš i on i ja zaželimo duge plovidbe da nam država dade brod na slobodno služenje pa da se svi naokolo vozamo po morima, on nas služi, ja šišam ekipu i svi smo radosni a kad nam neko plati da ga povezemo - kad nam neki od ex kapitalista koje smo prebacili na neki maleni arhipelagić da si ih maknemo s očiju plati da ga prevezemo do susjednog otočića - od te love kupimo benzina i vina i onda se ševimo, ali samo s onima koji su u nas zaljubljeni.

sano, obuci se, zima mi je.
baba seja


jednom je ona nekad davno bila djevojčica.
jednom je bila mekana.
jednom je bila stoik.

dovela sam momka a ona je rekla da spava na drugom katu jer nije važno da on i ja nismo u istoj sobi nego da susidi vide da nismo.

vadili smo bukve iz mriže na teraci kad ih je bilo puno s turistima.
poveli su me u polje pa smo nas dvi sadile kupus pa sam mijesila blato ko kruv i nisam se naginjala u gustirnu.

skuvala je falšu juvu koja nije bila lipa ali didi je ali je meni skuvala falši toč od zeca s mlincima kad sam bila vegetarijanka i skuvala je salatu od krumpira i toč od poma i riblju juvu. skuvala je lešo kupus i brujet s grožđem i ispekla kruv ispod peke. isfrigala je pecipal.

bila je na teraci.

isplela mi je ljubičasti džemper kad sam bila siromašna ali ga je mama oprala pa se razvuka ali sam ga prije nosila u školu kad sam bila dežurna učenica pa sam u njemu išla čitat obavijest u razred di je on sjedio. uzela je puno robe u susida od karitasa pa je rasplitala džempere a mi smo skinile robu s tavana i probavale. isplela je čarape. iskukičala je tapetić.

zajebavala je mačku pa se ona vrtila u krug za repom.
napravila mi je sok od voća i povrća ali je stavila pome.
nosila sam njen kaput iz norveške pa sam imala upalu mjehura pa mi je posudila svoju robu. posudila mi je svoju pidžamu.

išle smo brat kozi bušak uz cestu. povele smo kozu u šetnju. kunci su pobigli. tuke su pobigle. kokoše su bile u selu. pasa je dovela mama i odvela. bacila je sić u more da zagrabi vode i izvukla hobotnicu. nahranila je roka.

nadivala je iglu i zakačila puntapet. uprla je upirač. imala je nervozu u nogu. molintebogon zalijen vrtal gren u grote. popila je čaj s vinom i cedevitom. jela je kolač. nije bacila hranu iz frižidera. nije bacila mačku u more.

rekla mi je pazi da ne kasniš ali nije rekla do kad moram doć doma pa sam ostala dugo s momcima pa se ljutila da sam kasnila. rekla mi je obuci se zima mi je. rekla mi je jel baš moraš vozit auto jel baš moraš vozit biciklu jel baš moraš ić plivat jel baš moraš ić jedrit jel baš moraš ić u disko.

očistile smo apartman.

vodila me u selo svom bratu pa smo pili čokoladni liker a oni su pričali o nekome koji je radio u kotlovnici pa su ga na ekvatoru polili vodom pa je posli po ljeti nosio pletene kape.
vezala mi je maramu da mi ne napuše glavu.
iskukičala si je crnu kapu i rekla mi stani tu tako u red kraj mame saćetise ljudi žalovat.

gledala je seriju.

išli smo na velikim valovima i brod je lupao provom i ona je bila u brodu.
prvo se polila morem iz sića pa je onda plivala livo desno livo desno.
dide se naljutija na mene pa nije napisa moje ime kad je nalija cement pa je baba popodne sišla na mulić i napisala sana.

jednom je imala tri brata pa je ona bila seka. bila je tereza. bila je baba seja. bila je mama a nekad i baba a nekad i ja tebi neću sto puta govorit, jedi šta oćeš, to je tvoje zdravlje.

ja sam jako tila ić a i sestra je tila ić di i ja pa nam nije zabranila nego se popela s nama i gori su bila sva dica iz boka na stini i bila je baba pa je uzela štap pa je uzela vodstvo pa je izvela nas cilu četu malih odande kroz makiju a meni je to bija najprvi put da sam bila s njima.

nije išla u more. nije išla u polje. nije išla u vrtal. išla je pišat. išla je helikopterom. nije mogla govorit. pitala je je li javija na šoltu. pokazala je didi figu.





baba, probudi se, ne umire mi se.

gle, više nas nema na stolici. ovo je užasno uznemirujuće.
sana


Nakon šta su njega pretražili, prije silaska u metro-podzemlje rekla sam Stubliću zastanimo malo i pogledajmo oko sebe jer spustila se noć i grad je bio star i nov i velik pod svjetlima, a on je rekao da, lijep je to grad, šteta što nismo imali vremena otići na kurve, a lijepo sam mu rekla da ću ga sačekati.

U lutanjima smo zalutali u jednu od onih ulica, u njih svaki put zalutaš i samo se nađeš usred toga svega, živa crvenasta slika neke kurve napadne te iz izlogića s jako čistim staklom i to je uznemirujućije nego kad se one nude na cesti jer su u izlogu, ko šta roba na prodaju inače je, a tjeskoba je dodatno pojačana time šta je ovo zemlja di su i regularni, fini građani isto stalno u izlozima, s tim da oni ne nude upotrebu svog tijela na krevetu zgodno smještenom u samom izlogu koji se od ostatka građanstva u za to primjerenom trenutku odvoji (teškom, crvenom) zavjesom, već nude sliku ugodnog, ispravnog – i ponešto hladno frigidnog jer te primaće sobe po kojima su izvaljeni na svojim kaučima moraju bit čiste i uredne, kao šta i čarape na njihovim nogama podastrijete svima na uvid dok dignutih nogu gledaju TV moraju bit po mjeri i bez rupa i nekako znaš da ne smrde iako strahuješ da ipak jesu ali ti to kroz njihov prozor ipak ne možeš osjetit – i građanskog života kojem, kao u neku ruku ni kurvama, nemaš pristupa – prvima jer nemaš novaca ni stana i dolaziš s balkana kojem ćeš se vratit i na kojem ćeš i ostat i koji te dovoljno obilježio da nikad ne uspiješ, a ako si tankoćutna poput mene istinski i ne poželiš vodit takav život (upravo zato šta ga neprestano poželjavaš), a drugima jer nemaš novaca za platit ih i jer kad bi imao, to šta one nude ti zbog svog stanja ne bi mogao ni kupit, kao da mi neko prodaje dodir u šestoj dimenziji koju ne mogu pojmit i u kojoj stoga ništa ne mogu ni osjetit, zanemarimo li potpuno to da dodir možda nije moguće prodati nego samo dati, zbog čega pri takvoj transakciji dolazi do škrguta u sistemu.

Uopće ne znam šta bi s ovom zemljom, tu su osnovne postavke seoskog zirkanja, tinejđerskog voajerizma kroz nišan puške koju je tata posudio od nekog susjeda da potamani miševe i dokoličarskog ili čeznutljivog gledanja onoga vani i iščekivanja života da dođe k tebi potpuno izokrenute. Tu se svi u prozorima daju na van, šta bi meni, staroj voajerki koja sam na prozorima uvijek samo uzdisala a po ulicama tražila domove koji su topliji i radosniji od mog, u teoriji trebalo pasat, ali nije gušt gledat nekom u sobu, jednu za drugom, ulicu za ulicom, gdje uz to nikad ne znaš kad će na tebe umjesto obiteljske sjedjeljke u primaćoj sobi naskočit polugola djevojka koja povlači zavjesu.

Gušt je u nju ćirit i osjećat se kao da ti se posrećilo jer je neko u prizemlju zaboravio navući zavjese, a pada noć.