Rusulica

svašta sam doživio, a nisam ni riječ reko. 
davor

vandali ne gledaju u krošnje. 
goga



tolko je zahladilo da je dida na otoku stiroporom zagradija limun da se ne smrzne. mama je dojavila da je navečer ispod limuna montira i radijator. da mi je nakratko, samo nakratko bit taj limun.


*


gomilinim prikama je neko iz vrta ukrao hrast kojeg je ovaj tamo nedavno posadio, ulivši u nesvakidašnjost i jednostavnu ljepotu tog čina sav svoj čemer provincije i crpeći zauzvrat iz njega snagu i nadu za dalje. svih nas je uhvatila nevjerica i bijes. kako neko može ukrasti hrast? kako ta sintagma uopće postoji u jeziku? kako to da je jezik takav, da su naša ljudska pravila i ustroj takvi da je moguće da neko ode i ukrade hrast, ode i ukrade čovjeka, ode i ukrade životinju divljini, dođe i ukrade mi mladost, nadu, pigmente iz kose i ono malo volje šta mi je bilo ostalo.


*


kad mi na ulici ususret ide slijepac ili kad sa mnom na knežiji na tramvajskoj stanici čeka slijepa djevojka, ja se uvijek nakašljem ili uzdahnem, da im tako pomognem da si malo bolje odrede okolinu, da od okolnog svijeta dožive malo više, nešto malo ekstra: evo tu naprijed lijevo vuče se neko ljudsko biće i uzdiše.


*


kad zajedno sa svojim dečkom potpišeš ugovor o najmu stana na godinu dana, to je ko da si potpisao da ćeš godinu dana bit s njim, a i on da će s tobom. kao da je to dopisao usput, na marginu, kao kad iz suknenih haljetaka, u koje je umotan kostur, etnolog vidi da su se tu nekad uzgajale ovce, kao kad opat držiha sroči neku glupu darovnicu, nevažnu za opću stvar koliko je nevažan i taj ugovor, ali koja nam, kao i taj ugovor, kazuje nešto drugo, ako znamo to drugo iščitat, ako raspolažemo pravim ključem, makar ja očito u zadnje vrime svuda guram krivi.


*


došla sam do mislava na kavu da mu se požalim pa sam se žalila kako sam se svadila s dečkom i mislav me masu oprao da sam ja naporna momcima i nek ne tlačim momka i ja sam prosvjedovala i psovala, ali sam znala da je u pravu jer me mislav stvarno jako dugo zna. osim toga, moj jedini argument – da moj psihoterapeut kaže da imam pravo – on je otklonio uz pretpostavku da se ovaj mora složit sa mnom jer me se vjerojatno boji.


*


prije, kad sam se bojala nadnaravnog, poklekla bi pod strahom i upalila svjetlo da čekiram ispod kreveta, ali sad znam da je to možda od tableta pa kad se počnem bojat svog odraza ili nečeg maglovito mračnog šta vreba na mene iz mora, ne uteknem, ne skrenem pogled nego gledam dalje, jer znam da umišljam. možda ću to počet mislit za stvarne opasnosti, prepala sam se, ali onda sam se sjetila da one ne postoje jer je svijet iluzija.


*


možda shizofreničari, kojima se priviđaju stvari i ne mogu ih razlučit od onoga šta je većini pojavna stvarnost, možda oni napola žive u ovoj, a napola u paralelnoj dimenziji, u kojoj te stvari zbija postoje, komuniciraju i djeluju na ostalo u toj dimenziji i na tu nekolicinu ljudi koji mogu bit na dva mjesta istovremeno, u ovoj dimenziji koju dijele s nama i u još jednoj, toj drugoj.
nešto kao enhanced reality: ovaj svijet je tu, samo mu superponiraš još jednu realnost. virtualnu, al ipak realnost, jer je tu, vidljiva i prisutna, djelujuća. možda je tako i shizofreničarima, koji imaju moć živit dvostruku realnost: ovu našu i onu za koju ih pokušavamo zakinit, samo zato jer je sami ne vidimo, mada ona nije ništa manje realna.


*


vozila sam se u tramvaju i slušala neki hit s jutjuba. mob sam na tren odložila u krilo i pomislila: saće gugl kroz prozor to uslikat i neko će ubrat moj aktualni muzički izbor pa ću se sramit. nema nigdi mira, nema ni samopouzdanja, sve je otišlo u kurac.


*


čudno mi je vidit moju mamu kako ima nešto zajedničko s mojim prijateljicama koje su isto majke. nešto šta sa mnom nema. ta lakoća s kojom se s njima poveže oko teme majčinstva, to jedinstvo majčinskog iskustva u svemiru.
to mi bude baš drago i milo jer volim da se ljudi koje volim lipo slažu i druže, ali i žao šta je neka moja prija u tom trenu povezanija s mojom mamom nego sa mnom, i još više šta je mama povezanija s nekim s kim ima isto iskustvo imanja djeteta, nego sa svojim djetetom.


*


izašla sam vani nakon sto godina. stola je snimija film pa je zva. posli smo nas masu išli na piće i dosta sam se pogubila. gledala sam drugarice koje su kad sam ih zadnji put tako na okupu vidila bile cure. ja sam prije tri tjedna dala otkaz, živim s dečkom u kojeg sam zaljubljena, u ponediljak imam dogovor oko posla i narasla mi je kosa. al pogubljenija sam nego prije, a te drugarice, za koje znam bar donekle da su jake i drage, samopouzdane i nesigurne, žrtve patrijarhata, s bad hair dayevima i homemade depilacijama, stručnim radovima, prosvjedovanjem i mukama, vidila sam, postale su žene. i dalje ne do kraja ispunjene i dalje neizborenih bitaka i neostvarene, i dalje u vječnoj borbi i trudu, al žene. samo treptajem mog oka. a meni terapeut kaže to šta osjećate je sasvim normalno, za dijete predškolske dobi. nekako sam ispala iz sestrinstva.


*


znala sam da će kiša ali sam svejedno krenila na drugi kraj grada nešto obavit. kad se sručilo, smiješila sam se drugim biciklistima i oni su se smiješili meni. iz neba je lilo na refule kao u starim filmovima kad loše naprave kišu, pa sam skužila: stari filmovi možda nisu loše prikazivali tu kišu, očito da takve kiše ima. ili to ili sam ja u filmu pa makar samo ko statist. a ako sam se zatekla na setu, ima da glumim.


*


svi uvik gledamo zalaz sunca. vozila sam se i divila mu se, velikom suncem opaljenom nebu ispresijecanom chem trailsima, zamišljajući sunce daleko u svemiru, tu pored nas, ali onda sam se sjetila da ne bi, da sad krenem brodom u svemir, išla prema suncu, nego bi krenila u suprotnom smjeru, u mračnu stranu svemira. okrenila sam glavu da provjerim. oblaci razvučeni po istočnom nebu bili su obojani zalazom, ali iza njih se stirao, znala sam, ogromni mrak.