svaku večer i noć i poneki dan razmišljam o namjernom prekidu svog života. to moguće a i vjerojatno ne smijem reći a da me ljudi i žene nakon doživljavaju zrelom, ali u prilog mi ide šta to više nije ono visoko estetizirano razvlačenje unedogled popisa ljudi kraj moje samrtne postelje niti traktati od posljednjih izmijenjenih riječi nego smo samo smrt i ja i niko više. sve bliže sam nebitku makar umrla prirodnom smrću u dubokoj tjelesnoj smrti, sve bliže.
Vjerojatno je da će narcis postati suicidalan u trenutku narcističkog kolapsa.
majka misli, majka se nada da je vezano uz menstruaciju, slutim da nije i trudim se vjerovati da je vezano uz menstruaciju. frapira me diskrepanicija između nesretnosti i obrušavanja u samu sebe koje mogu doživjeti sada i oduševljenosti životom koju sam mogla osjećati jučer. jučer je, iako, kod mene bilo puno ranije od jučer.
Premda narcis misli samo o sebi, ironija je u tome što on nikada ne može doista spoznati sebe jer ne može zauzeti gledište izvan sebe i vidjeti sebe kakav "doista" jest.
srećom? nisam zaljubljena kao neki moj prijatelj, to nije lijepo i ne donese ti nikakav mir kao ni tvojim prijateljima kao ni tablete kad ih, opet, kombiniraš s alkoholom. kad sam bila mlada nisam se mogla zamisliti starijom od šesnaest i znala sam da ću do tad već, mora da, biti mrtva i nepostojeća, a otkad sam napunila šesnaest to je svaka sljedeća. oko mene se živi a ja samo preživljavam, nezahvalna jer je nekima i to puno, ne mareći (sad već) istinski, prebrodivši i prerastavši nastojanje za nemarenjem.
Narcis traži svoj objekt u zrcalu, ali osuđen je na razočaranost jer je zrcalo hladno i beživotno te ga ne može spasiti od usamljenosti.
alkohol, haha. mjuzikli, teen highschol filmovi i oni o vjenčanjima, dokumentarci o avionskim nesrećama i unutrašnji dizajn po netu. misli (u) kojima mogu griješiti ali se iskupljuju od bivanja slobodnima samim time što bivaju jedini skoro pa zaista slobodan dio mene. bilo bi i tijelo, iako ne leti i ne može napraviti most iz stajanja, da ga ljudi ne gledaju, da s njim ne smijem napraviti šta želim jer će ga ljudi onda još više gledati, a oni ni na ovo manje od još više gledanje nemaju prava ali to nikako da vam objasnim, umjesto da ga puste da mirno bude kakvim ga hoću.
U "narcističkim" pojavama, poput zarezivanja tijela britvicom (na primjer, u tzv. graničnom poremećaju ličnosti) i samoizglandnjivanju (u anorexia nervosa), tijelo postaje "Drugi" prema kojemu patnik uspostavlja odnos, premda na patološki način.
sestra je zetu napisala na ormar nadajući se da će je on usrećiti želim ručnu ribalicu za sir mljevelo za orahe huhinju s otokom bolju kvalitetu kose. ja imam dečka kojem ne smijem reći da sam nesretna, od svoje unutarnje policije, jer s mojom se nesrećom niko nije mogao nositi, osim nekoga ko ima taj bug da ako ga zoveš vapajem dok jede mora otkloniti poziv.
Freud je zapazio "negativnu terapijsku reakciju" u kojoj pacijentima postaje sve gore kada im se ponudi prikladna interpretacija njihove patnje, što je izraz negativnog narcizma. U tih pacijenata "idealno ja" je tako udaljeno od "stvarnoga ja" da se težnja prema njemu doima uzaludnom - ideal je predaleko da bi se o njemu uopće moglo razmišljati.
na stranu uobičajena samopreziranja i samoneostvarenosti, toliko sam dubinski nesretna da dopuštam da je hormonalno, da si dopuštam da se ubijem, jednom, kad bude valjalo riješiti stambeno pitanje, kad diplomiram i ne budem imala kud, kad mama umre i ne bude me imao ko hraniti, kad nađem posao i budem plakala po sat vremena prije nego uđem u ured jer neću moći podnijeti kolege kao šta sam prije plakala prije ulaska u stan jer nisam mogla podnijeti ljude i žene s kojima sam živjela, ili kad slučajno u međuvremenu iskombiniram za jedan preveliku količinu tableta uz alkohol.
...želimo li psiholiški opstati, moramo nadrasti svoj narcizam. (...) Ne uspijemo li, život će nam biti kazna, a možda ćemo biti osuđeni na smrt od vlastite ruke jer naš narcizam bit će sve zahtjevniji i ustrajniji.
za neki globalni račun je svejedno, ako na kraju imamo, nemamo, posla s ničim*, ako postajemo ništa, ako je skroz naskroz gotovo, za gotovost je svejedno kad je pokrenem jer je jedno stalno ništa. za osobni je račun također svejedno jer sada imamo, nemamo, posla s ničim, jer jesmo ništa, jer je već skroz naskroz gotovo,
Vjerojatno je da će narcis postati suicidalan u trenutku narcističkog kolapsa.
majka misli, majka se nada da je vezano uz menstruaciju, slutim da nije i trudim se vjerovati da je vezano uz menstruaciju. frapira me diskrepanicija između nesretnosti i obrušavanja u samu sebe koje mogu doživjeti sada i oduševljenosti životom koju sam mogla osjećati jučer. jučer je, iako, kod mene bilo puno ranije od jučer.
Premda narcis misli samo o sebi, ironija je u tome što on nikada ne može doista spoznati sebe jer ne može zauzeti gledište izvan sebe i vidjeti sebe kakav "doista" jest.
srećom? nisam zaljubljena kao neki moj prijatelj, to nije lijepo i ne donese ti nikakav mir kao ni tvojim prijateljima kao ni tablete kad ih, opet, kombiniraš s alkoholom. kad sam bila mlada nisam se mogla zamisliti starijom od šesnaest i znala sam da ću do tad već, mora da, biti mrtva i nepostojeća, a otkad sam napunila šesnaest to je svaka sljedeća. oko mene se živi a ja samo preživljavam, nezahvalna jer je nekima i to puno, ne mareći (sad već) istinski, prebrodivši i prerastavši nastojanje za nemarenjem.
Narcis traži svoj objekt u zrcalu, ali osuđen je na razočaranost jer je zrcalo hladno i beživotno te ga ne može spasiti od usamljenosti.
alkohol, haha. mjuzikli, teen highschol filmovi i oni o vjenčanjima, dokumentarci o avionskim nesrećama i unutrašnji dizajn po netu. misli (u) kojima mogu griješiti ali se iskupljuju od bivanja slobodnima samim time što bivaju jedini skoro pa zaista slobodan dio mene. bilo bi i tijelo, iako ne leti i ne može napraviti most iz stajanja, da ga ljudi ne gledaju, da s njim ne smijem napraviti šta želim jer će ga ljudi onda još više gledati, a oni ni na ovo manje od još više gledanje nemaju prava ali to nikako da vam objasnim, umjesto da ga puste da mirno bude kakvim ga hoću.
U "narcističkim" pojavama, poput zarezivanja tijela britvicom (na primjer, u tzv. graničnom poremećaju ličnosti) i samoizglandnjivanju (u anorexia nervosa), tijelo postaje "Drugi" prema kojemu patnik uspostavlja odnos, premda na patološki način.
sestra je zetu napisala na ormar nadajući se da će je on usrećiti želim ručnu ribalicu za sir mljevelo za orahe huhinju s otokom bolju kvalitetu kose. ja imam dečka kojem ne smijem reći da sam nesretna, od svoje unutarnje policije, jer s mojom se nesrećom niko nije mogao nositi, osim nekoga ko ima taj bug da ako ga zoveš vapajem dok jede mora otkloniti poziv.
Freud je zapazio "negativnu terapijsku reakciju" u kojoj pacijentima postaje sve gore kada im se ponudi prikladna interpretacija njihove patnje, što je izraz negativnog narcizma. U tih pacijenata "idealno ja" je tako udaljeno od "stvarnoga ja" da se težnja prema njemu doima uzaludnom - ideal je predaleko da bi se o njemu uopće moglo razmišljati.
na stranu uobičajena samopreziranja i samoneostvarenosti, toliko sam dubinski nesretna da dopuštam da je hormonalno, da si dopuštam da se ubijem, jednom, kad bude valjalo riješiti stambeno pitanje, kad diplomiram i ne budem imala kud, kad mama umre i ne bude me imao ko hraniti, kad nađem posao i budem plakala po sat vremena prije nego uđem u ured jer neću moći podnijeti kolege kao šta sam prije plakala prije ulaska u stan jer nisam mogla podnijeti ljude i žene s kojima sam živjela, ili kad slučajno u međuvremenu iskombiniram za jedan preveliku količinu tableta uz alkohol.
...želimo li psiholiški opstati, moramo nadrasti svoj narcizam. (...) Ne uspijemo li, život će nam biti kazna, a možda ćemo biti osuđeni na smrt od vlastite ruke jer naš narcizam bit će sve zahtjevniji i ustrajniji.
za neki globalni račun je svejedno, ako na kraju imamo, nemamo, posla s ničim*, ako postajemo ništa, ako je skroz naskroz gotovo, za gotovost je svejedno kad je pokrenem jer je jedno stalno ništa. za osobni je račun također svejedno jer sada imamo, nemamo, posla s ničim, jer jesmo ništa, jer je već skroz naskroz gotovo,
Dezorganizirani ljudi nemaju koherentnu predodžbu Drugoga i moraju se oslanjati na različite oblike raskola u sebi samima kako bi stvorili privid sigurne osnove.**
____
*marko, pismo didi, drvenik, 2008.
**Holmes, Jeremy, Ideje u psihoanalizi: Narcizam, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.
une belle histoire? oh, laisse-moi tranquille.
____
*marko, pismo didi, drvenik, 2008.
**Holmes, Jeremy, Ideje u psihoanalizi: Narcizam, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.
une belle histoire? oh, laisse-moi tranquille.
jel se mere antedatirat datum obajve posta na ovemu blogu? ili san ja apsolutno zgubija vrimensku orijentaciju. kakogod, apropos tega mladića Holmesa (ki ni ni do guzice johnu prezimenjaku), citira bin veliku misao velikega matematičara:lacan? on je obična budala.
OdgovoriIzbriši"Inteligencija se ponekad sastoji od toga da se ponašamo kao idioti"
OdgovoriIzbrišiJacques Lacan
naravski, pa čita je on darwina.
OdgovoriIzbrišispisateljica je zrela za gledanje filmova o komunistickoj kolektivizaciji sela. sa serbedzijom u glavnoj ulozi i rilkeom na kraju. dosta, koke, tih papazjanija. ali, sta se moze, to je kad cure traze paznju i misle da su narcisistickije od homo-populacije
OdgovoriIzbrišivrhunac buržujske lukavosti, lacanov perfidni odgovor kritičarima koje ne shvaća ozbiljno: 'nemam svjetonazor, ali posjedujem stil.'
OdgovoriIzbrišia da se i netko potpiše, iz poštovanja lijepoj rusulici.
marko
ono gore i ovo j barba pere. koji je nocas, volens nolens, ima svoj suicidalni dogadaj. skoro. pa je prove 4 ure na hitnima i u spedalu
OdgovoriIzbrišija se ne rabin potpisivat jer me morfologija odaje. a lukavo i perfidno je od starega žaka. forši u kontekstu to ništo i znači, ovako je, kako bi stari protokibernetiki rekli, šum u komunikaciji, a neozbiljni kritičari...ipak je ovo pristojno mesto
OdgovoriIzbriši'kritičari koje ne shvaća ozbiljno' je formalni kontekst(način izlaganja prijašnjih citata nije iziskivao naširoka kontekstualiziranja), a citat sam stavio kao nadopunu prethodnog o idiotizmu i inteligenciji.
OdgovoriIzbrišibarba, šta si nekome spašava život?
marko
e, pa skužija san da je referenca na to, al samu relaciju nisan (ča priznajen, je moj problem) čak i nakon nikoliko pokušaja. zato vajk iman reichenbacha i carnapa uz sebe da mi taštinu snaže
OdgovoriIzbrišidear sahni,
OdgovoriIzbrišithe above post is, contrary to your own cruel judgement, above all a sad one, not a bad one. writers, artists and all other sub-derivations of the romantic existential concept/project of the poetic soul are harsh on themselves by definition. the bemouning of that fact has in itself developed into one of it's more famous sub-genres.
i'm being terrorized on gmail chat by slavic neighbors, so i have to leave it at this...
but i'll be back for sure.
stephan the horrible!!!
pa tvoji su obožavatelji skoro jednako puknuti kao oni od Bjork !
OdgovoriIzbriši