Nadam se da moja znanja i iskustvo te prije svega moja želja za daljnjim napredovanjem i aktivnim zalaganjem izražavam želju za zanimljivim potencijalnim članom Vašeg tima . Bila bih Vam zahvalna ukoliko biste razmotrile moju zamolbu te mi pružili priliku da se predstavim na razgovoru za posao.
random molba za posao


mon tête, elle est perdu comme moi lui même.
mislav



ono šta mjuzikle čini blesavima nije, kao šta to misle svi moji mladići, to šta ljudi nemotivirano počnu pjevat, jer ako nije motivirano pounutrenim dominantno prihvatljivim obrascima ophođenja, ne znači da nije motivirano unutarnjim nemirom i ushitom duše koji se, kod osoba s lošijom samokontrolom probiju van kroz pjesmu i u situacijama koje bi osoba s pounutrenim obrascima proglasila nepodobnim i neprimjerenim.
mali problem predstavljaju songovi ili čak cijeli mjuzikli u kojima ljude na pjev ne nagna nemir koji prijeti eksplozijom nego neko nježno i suptilno nagnuće jer su naizgled manje motivirani, ne manjim intenzitetom emocije nego njenim drukčijim karakterom, ali ono šta je u mjuziklima zapravo blesavo je položaj onih koji slušaju partnera dok im pjevajući kazuje nešto, ponajčešće osjećaje. oni su tad ne samo slušatelji-sudionici razgovora nego slušatelji-receptori songa, i to ne samo songa nego songa nasred primjerice ulice, pri čemu moraju izgledat ko da jednostavno slušaju šta im ova(j) ima reć i pritom izgledat najmanje smiješno šta je moguće i ne baš sasvim izlišno, ne baš sasvim ko da su tamo samo da ovaj ne bi pjevao u prazno iako ovaj naravno i pjeva samo u prazno - nemoš imat izdvojenog adresata dok pjevaš u mjuziklu - pri čemu (tobožnji adresati) najčešće izgledaju prebrižni, previše pažnjoviti i osjetljivi spram sugovornika, što je najnezgodniji i jedan od smješnijih u filmskoj industriji položaja.
nezgoda je naglašenija ako song ne uključuje i dens; ako pak pjevač zapleše, tobožnji adresat svojoj izlišnosti može doskočiti tako šta zapleše s njim pa ipak imamo neku situaciju dueta.





- (ja) stalno jedem
- e, a zašto (majka)
- ne znam, samo jedem i sad mi je muka od hrane
- nemoj jest ako ti je muka
- al kad me nešto goni, moram
- ideš iz krajnosti u krajnost. nemoj se puno udebljat, moraš ostat fimme fatale
- femme
- un petit femme fatale. jebemti taj moj naglasak i članove
- ma naglasak ti je skroz super, al to ti je muški član, za garcona, petit garcona. ona ti je une
- une femme petit fatale
- petite, une petite femme
- petit beurre





ja pišem tekstove. u uredu pišem poslovna pisma, promotivne tekstove, promidžbene, reklamne i pr tekstove, nazive, naloge, naputke, naslove, opise, oglase, haikue, isprike, zahvale, upite, izvještaje, prijevode, predračune. dala sam otkaz i malo me brine šta će svijet bit kaotičnije mjesto jer će imat jednu neelegantnu web stranicu de plus. ali onda se zapitam šta ima loše i šta ima apriorno loše u rasutom i nezgrapnom tekstu koji zapinje? šta je loše u tome? nezgrapnost osvješćuje jezik. tekst govori o izricatelju koji ga izriče.
sveopćim uređivanjem tekstova svijet se pretvara u skup dobro napisanih tekstova, u elegantan uglačan uniforman zatupljujuć svijekst. zašto je to, po čemu je to ono bolje od nezgrapne naherenosti?





kad s nekim ljudima općim na način da sudjelujem u razgovoru u kojem razgovaramo tako da oni pokrenu neku političku temu onda razgovaramo tako da oni govore a ja ih slušam. ja ih slušam i podpitkujem al ne govorim. nije da ne govorim zato šta ne znam kako bi rekla ono šta mislim ili zato šta bi oni to loše primili a ja ne bi znala šta ću s tim, nego zato šta uopće ne mislim, uopće ništa ne mislim. to je naravno prvo i temeljno stoga šta nisam dovoljno učena da bi ih mogla dovoljno relevantno mislit pa ih onda dovoljno relevantno pobit ili se složit s njima, jer kad nisam učena nemam dovoljno uvjerenja koja bi mi (meni) mojim mislima i riječima stala iza njih i time mi dopustila da uopće mislim i govorim. to je potom stoga šta sam žena te potom stoga šta uglavnom na gornji način općim s ljudima i ženama, al uglavnom ljudima, kojima nije važno čut moje izvorno i originalno, no naravno ne i autentično, mišljenje nego dokazat da je njihovo ispravno i točno pa me ne potiču ne, ne, reci, no, no, hajde, ajde ajde, ajde de ko šta me potiče mislav nego piče po svom.
ja onda stojim prekoputa al po strani i slušam i onda na kraju ipak malo sudjelujem u razgovoru tako šta kažem bog ćao idem sad opisat svoja iskustva ovog razgovora. onda dođem i napišem iskustvo. to je jedini način na koji ja smijem doživljavat svijet, tako da ovde opišem svoj doživljaj koji je uvijek izvan i meta i ne zadire u suštinu onoga o čemu se raspravljalo al ipak prodire u neku drugu suštinu pa ipak imam neki razlog za koji živim u svijetu s drugim ljudima osim šta mi proizvode hranu, struju i bicikle, dovode vodu i vidaju mi rane i prijelome.
svako može nać prostora u kojem će si dat mislima dopuštenje i mogućnost da misle.

ako umrem,
ostavite prozor otvoren
da se razrači smrad
mog mrtvog tijela




u bajkama palčice i palčići, sva ta stvorenjca koja nisu nikom nalik na kraju nađu srodnu dušu. to ako ćemo upotijebit frazu - jer točnije je da nađu srodno tijelo. recimo da nije autor htio nego je djelce htjelo, ili smo mi htjeli da nas djelce, pouči o (zavara o) tome kako svaka krpa nađe zakrpu a lonac poklopac a škatulica isto poklopac,
tu je zajedničkost djelo
stavilo u tijelo.
utjelovilo u tijelu pa je ono metafora za duh. ali nije. jer su se recimo palčić i neki stari bračni par slagali duhom, ali nisu završili zajedno u ljubavnoj vezi (koja isto implicira i leži na postavkama da se srodne duše sjedinjuju i tijelom al to je druga priča) (i zanemarimo za trenutnu potrebu distinkciju duh/duša, ne jer ne znam il ne mogu nego jer mi se ne da) nego su ga oni usvojili ko rođeno dijete ili neki kurac ili pička. ne smiju se zvanično deklarirat kao srodne duše jer nemaju similarno/istorodno tijelo ili su nedajbijela svjetlosti istog spola. i tako ide priča dalje dok oni ne nađu nekog jednakog tijela a bome i statusa al to je druga priča dakle tijela a u njemu se ogleda i vidi status ipak ću reć. tijelom moš transcendirat status. dušom nemoš transcendirat tijelo. statusom moš transcendirat dušu. ipak, statusom nemoš transcendirat ljubav. al ljubavlju nemoš transcendirat tijelo.




- pa dobro, koja je to fora s čekanjem pravog (kolega)
- (ja) ne znam
- pa ti se krećeš u tom ženskom krugu
- ne baš
- jesi ti čekala pravog
- šta misliš
- jesi, al ne dugo
- šta, za prvoga koji je naišao mislila sam da je pravi
- vjerojatno jesi, al nisi vjerojatno radila veliku frku oko toga. jel jesi
- ja za svakog mislim da je pravi
- vjerojatno jesi al nisi imala tako čvrsto definirane kriterije oko toga
- sad ih imam




zanimljivo mi je primijetit da su svi moji imaginarni prijatelji otjelovljeni u nekoj drugoj fizičkoj osobi, dok markove, stipine, mislavove i leove imaginarne djevojke, izvana gledano, nemaju tijelo. oni oće specifično tijelo? njima nijedno tijelo nije dovoljno lijepo? njima treba da je do kraja izmisle? oni strahuju od polnih bolesti?




slušam kejva, lagano sunce lagano ide leć, jedem mandarinu.

ako umrem
ostavite sunce upaljeno
da vide doć prijatelji
pokupit moj leš.




dijete izlaskom iz nje(ga) dolazi na svijet, pa ženin trbuh nije svijet. kako je ženski trbuh sinegdoha žene, tako žena nije svijet, kojeg sačinjavaju samo muškarci i bespolna djeca.
vi koji kažete da je sve ovo samo u jeziku molim prisjetite se pitanja, trebam li to više ponavljati, što je to izvan jezika?




ako umrem
bit će to u kurcu.




probudila sam se, um je osvijestio sebe, tijelo sebe nije. za razliku od uobičajenog, um je osvijestio i nedostatak tijela i trenutak kad je počelo polako nadolazit. nisam se micala, ne jer ne bi mogla zato šta su mi primjerice sinapse odrezane, nego jer sam uživala u polaganom nadolaženju. time je um kao šta je poznato osvijestio i samo tijelo a ovo bi puno ljepše rekla da sam mogla reć tad, ali nisam, jer sam uživala u naplavljivanju sebe tijelom i tijela sobom nauštrb posezanja za olovkom koja je stajala pored.




- a jel vjeruješ u ljubav na prvi pogled (kolega)
- (ja) ne znam šta je to
- kako ne znaš šta je to
- ne znam šta je to
- kako ne znaš
- šta je to
- pa ljubav na prvi pogled
- pa šta je to
- pa vidite se popričate par minuta i to je to
- ja se u svakog zaljubim na prvi pogled
- kako misliš u svakog
- pa u svakog u kojeg se zaljubim
- stvarno si površna




posteljina se ne mijenja prije nego šta ti stigne ljubavnik zato da njemu bude čisto, nego zato šta je to trenutak u kojem si možeš dopustit da se lišiš njegovog mirisa i prisustva imaginarnog ostatka njegovog tijela u plahtama.

iz: mediji i higijena




ako umrem prije tebe
nemoj me ostavit.

vozila sam se doma na bicikli i usporila optimalno za filmski kadar vožena
kamera idemo na ladanje breze
ili neko bjelogorično sranje pirkalo je
u visini na vjetriću i nadvisivalo cestu koja bi se u filmu zvala aleja i do te mjere sam savršeno izvela repliku da više nije bilo riječ o kiču već je savšenstvo izvedbe oslobodilo sliku i bilo je jako lijepo a ja sam pomislila kako ne bi uopće vidila tu sliku da je nisu odredile tisuće filmskih slika koje sam pogledala i kako (su me dobro učili da) film ne prikazuje stvarnost* već stvarnost prikazuje film.

iz: pogled kroz medij - medijalizacija pogleda

Ich freue mich sehr auf morgen. Der Samstag ist für mich der schönste Tag der Woche:-)
(dosta strahujem sa samom sobom od sutrašnjice. samotan dan je za mene najslađi dan na svijetu.)


baš sam te tila ovih minuta nazvat, razmišljam o odlasku i rasplakala sam se kad sam zamislila kako će izgledat kad te vidim nakon dvi godine, s ditetom il nečim. u kurcu sam večeras, ali više raspadnuta na dijelove nego razbijena nepovratno. to možda znači više toga, možda samo dobro zvuči, i svakako sam to ukrala jednom pjesniku, ali ja znam da znači da se sad krećem preslagivat, i da može bit i malo lošije, ko šta kaže irena, ali će u svakom slučaju bit drukčije. ali ne virujem, uopće niti malo ne virujem ni u jednom trenutku da će ikad zapravo bit lošije. to i tebi želim, da se tako dobro presložiš da kad me za dvi, tri godine dočekaš na nekom boktepitakojem europskom aerodromu kad budem dolijetala iz boktepitakuda, budeš mladi čovjek na čijem si sad, pardon, tragu.
jako sam ponosna na tebe i mislim da si krasna osoba, i to misle i mnogi drugi, puno njih mi je to reklo u zadnje vrijeme.
za praktične stvari ćemo se snać sta god bilo i kad god bilo,
a za nepraktične - e pa, inače nisam nužno pobornik toga da ih se riješimo, jer u njima ima nešto romantično i prkosno zeznuto, ko s onim stolićem koji sam s one dvi luđakinje nosila u motovun, ali svakako pozdravljam tvoje raskrštavanje s jednom od njih, ako je do toga zaista došlo. imamo važnijih stvari za bavit se sa, pobogu.
volim te.
(iz: pisma sestri)







alora, iđem spavat. do sutra i skajpa nekog budućeg, spi mirno, snatreć o dečkima koji nank ne postoje i avionima koji imaju veći airbag od samog aviona tak da kad padaju da te samo uljuljkaju u mekano.
goran

- sana
- sanO!
- pa ne vociram te, samo izgovaram tvoje ime.
- nema samo izgovaranja mog imena. nema ni samo izgovaranja imena. izgovaranje imena je zazivanje.




kako intimu dijelim sa svima, ona time gubi jednu sastavnicu onoga šta je čini intimom. naime, ključnu. dakle ja uopće nemam intimu. ono šta dajem jadnim muškarcima i ženama s kojima sam intimna, a jer ne mogu ekskluzivnost intime, je apsolutna posvećenost.

iz: ja ne potiskujem već istiskujem ono od čega sam načinjena


*


cimerica je otišla na par dana plesati tango i ja sam se večeras vraćala kući umorna i prepuna namirnica koje su mi zamalo pa ispadale iz ruku, i osjećala se kao usamljena junakinja filma. pomoglo je šta sam imala korporativnu haljinu i ružne korporativne cipele. korporacijske. doma me dočekala pošta, koju nisam otvorila odmah nego sam odlučila odgađati užitak i prvo otvoriti vino koje sam kupila u svrhu što vjernijeg estetiziranja usamljenosti zrele i mlade žene, urbane a željne laganog života u gradiću uz more, feministice, a željne heteroseksualnog braka s mužem, svjesne prioriteta revolucije, a željne uzgajanja djeteta. vino se nije dalo otvoriti jer junakinja ne posjeduje vadičep, a cimeričin je fensi rostfraj spaceship s dualnim mehanizmom. kad se čep ipak slomio, utočila si je iz botilje vina u čašu od orangine i išla otvarat paket odgađajući besmislenim fotkanjem ambalaže užitak kao što se odgađa seksualno svršavanje koje je samo ponavljanje nekog bazičnijeg (?) odgađanja užitka, tipa sranja, ali je ustvari totalno naučeno, mislila je junakinja.
onda se odlučila ošišati. već sam par dana znala da nešto malo veće od predmenstrualnog doba ne valja jer sam stalno razmišljala o šišanju, šta je općepoznato kao pokazatelj da nešto šta nije frizura ne valja. da nešto ne valja mislim unatoč tome šta znam da apsolutno ništa ne valja, ali unutar tog generalnog ima neko partikularno koje mi se, ako vas već boli kurac, ne da otkrivati.
pala sam s bicikle, nabila stopalo, uklještila živac, iskašljavam slinu, ne mogu bezbolno udahnuti, premorena sam, mokraća mi ne valja, maternica mi ne valja, koljeno mi je oguljeno, drugo stopalo mi je probodeno štiklom, a nema nikoga kome to sve ne bi bilo iritantno kad pričam, pa ni mene nema.


*


kako je lako bilo djevama u doba dvoboja. jedan bi pao, drugi bi ostao. to, naravno, ako su imale psihoanalizu, jer ako nisu, jebale su ježa s divinizacijm, sublimacijom i glorifikacijom mrtvog pretendenta. naravno, osim ako im se mladić-pobjednik od početka više sviđao. mislim da je, ako ti je ko georgeu iz seinfelda bilo najvažnije da ti je gospa naklona, a ne da se združite u pokušaju postizanja tjelesnog jedinstva i dijeljenju svakodnevice, najisplativije bilo poginuti u dvoboju. šta se tiče jedinstva duša, ionako smo svi bijela svjetlost.
kad sam kod toga, nameće mi se pitanje zašto je onda važno odabrati ovog, a ne onog partneraicu? ako smo izbirljivi, u stvari smo sitničavi, jer nam manifestacija, forma i otjelovljenje, ili recimo to ovako: pojava, natkriljuje bit, sadržinu, pojam, supstanciju, ideju. ali onda je opet svejedno i ako smo sitničavi. svejedno je sve kad smo svi bijela svijetlost odnosno borg, samo šta ne djelujemo na frekvenciji na kojoj bismo uhvatili međusobne skupni signal, zajednički heartbeat. a onda sam si, ako je stvar takva, dovoljna i ja sama i mirne duše mogu otić na atole i ne bit usamljena.

iz: nacrt za prolegomenu za neku buduću poligamiju ili samotnost; ezoterija


*


metnula sam glavu na ruku, ugurala ispod šal i odmarala nepunu high and dry na uredskom stolu. sjetila sam se milenine bebe i kako ta sigurno smije spavati koliko joj se prohtije (a to šta joj se ne prohtijeva pa milena spava koliko i ja, e jebiga). tako sam i ja smila kad sam bila mala, pa su me razmazili. tako svaku ili gotovo svaku bijelu zapadnjačku bebu razmaze, i ona kasnije ima prilagodbenih problema, poput mene. a onda me zabrinulo to šta ne znam(o) di je točno ta granica, granica iza koje su me prestali tetošit, iza koje moj rast i razvoj nije najvažniji (na) svijetu, iza koje ja nisam (nečije) središte svega. je li u smrti roditelja, je li u odseljavanju u hostilnu sredinu, je li u zaposlenju, je li u tome kad me prestanu puno volit, je li u tome kad se sama prestanem puno volit? je li u tome kad opet prestanem vjerovati da je negdje stvoren muškarac ili žena ili dijete koje će me apsolutno volit?



mama radi, tata radi.
kako je teško biti sam.
ali ja nisam sama, nego sana.
(tatina monodrama jednočinka, 1983.)