ponedjeljak, 1. rujna 2014.

u bolnici

gospođa iz kreveta do pričala je na mobitel glasno i neprekidno pa sam si raspaljivala lejdigagu da je ne čujem, kao da nije bila dovoljna prisilna blizina stranog tijela i njegovo mačje sinegdohalno provirivanje ispod pokrivača i rastezanje na suncu, njegovo kašljanje i noćni zvukovi; bilo je toliko nametljivo da sam se morala primirit smišljanjem osvete koja se kod mene uvik najradije sastoji od raspirivanja nečije malograđanštine i prokazivanja nečije niskosti nakon šta ga pustim da se dovoljno dugo kupa u provokaciji koja mu nikad ne smije bit uperena izravno; mislila sam u suučesništvu sa svojim gej prijateljem i povjerenikom kad mi dođe u posjet vodit duge i iscrpne razgovore o našim raznoraznim ljubavnim i seksualnim događajima i nagnućima.

nisam tila da u krevetu do leži ta nepoznata žena kojoj je "muž postavio dijagnozu" i koja gleda danijelu na tvu, priča mi o dijagnozama drugih pacijentica i zatvara vrata na hodnik, šta ja inače uvik volim radi istjecanja energije iz sobe, ali sad mi smeta da mene i sebe zajedno odijeli od ostatka svita. tila sam da tu bude mama koja je draga i kul i brižna i zabavna ali sam se onda sitila da bi to značilo da mora operirat kičmu ili mozak pa mi je bilo drago šta je doma, na sigurnom.

gospođa iz kreveta do našla si je priju na odjelu. ova je često posjeti pa njihov povjerljivi mrmur na momente pređe u tečan njemački – gospođa je povratnica gastarbajterica. i onda me, kao i uvik prije, začudi: kako neko ko tako malo zna, ko zna tako malo da ozbiljno razmatra dijagnozu koju joj je postavio muž, neko ko gleda tv, a iako se operacije kičme boji, to nije iz razloga šta je blizu moždina, kako neko s pogledom koji se ne širi nikud, kako to da tako tečno govori njemački. ono šta me tu obori je nonšalancija s kojom to radi.



*



gospođa u krevetu do žali se meni i osoblju šta ovi nemaju nejmtegove, opsjednuta je tom idejom jer se ne snalazi u uvjetima u kojima ima i muških sestara pa ne znaš ko je doktor, a ko medicinski tehničar, a nezamislivo joj je, u njenoj opsjednutosti hijerarhijom, da propusti oslovit doktora s maksimalnom dodvornošću. nakon šta joj je medicinski brat rekao da bolnica nema para za pločice s imenom, da si je i kutu kupio sam, ona je meni ispod glasa prosiktala onim bapskim buržujskim ignorantskim tonom: samo se žale. osim gospođom, ja sam opsjednuta i hranom: kad su nam u čorbi poslužili stidljive komadiće svinje, pitala sam se kolika je šansa da je to ljudsko meso s medicinskog otpada, radi racionaliziranja.


pitala sam se čemu toliko redundantnog tuširanja te noć prije te na dan operacije, al onda sam primijetila da se pod tušem lipo isplakat šta sam uostalom odavno znala i zaključila da nisu ni oni ludi. kad me ljudi pitaju kako je, kažem da je ko na ekskurziji, samo su svi bolesni. al ne nužno bolesno onemoćali, onemoćali su samo ovi posli operacije al ti ko da su se potukli pa zato imaju mrežice po glavama, a oni šta teturaju po hodniku s fizioterapeutom pored sebe ko da su samo malo više popili. većina je naizgled zdrava pa se ide po sobama i ćakula, a o raku na mozgu priča sa zgužvanom maramicom u ruci, al bez patetike, kao da si se s tim već pomirila, ljudi potresenije izgledaju nakon šta ih unakazi frizer – a ovde za kosu koju treba maknit nikoga nije briga, obrijaće im pola glave, pa šta. nikoga osim gospođu u krevetu do koja se neposredno pred dolazak u bolnicu dotjerala obojavši kosu pa je ostavljala tragove po lancunu u koje sam gledala dok sam jela i koje su i sestre isto zamijenile za krv – a o rodbini koja je u većoj panici od tebe priča se kao o roditeljima koji paničare prije velikog testa pa ti nabijaju paniku, dok su pravi roditelji sestre koje nikad nemaju dovoljno vremena za tebe, stroge, blage i opsjednute dezinficiranjem noćnih ormarića tri puta dnevno i popravljanjem deka prije nego se ovuda prošeće patrijarh u viziti.

pieta, foto goga

petak, 20. lipnja 2014.


sana, ivi: koliko bi moga koštat jedan trimer?
neki: šta, trip?
iva: pa pola je 35 kuna.
neki: šta, jel ozbiljno pitala za trip?
iva: daa.
neki: nemam ih više.
'04.




ako ništa ne može putovat brže od svjetlosti, kako bi onda teleportacija bila moguća? osim toga, mislim da tim konzervativnim metodama nemoš teleportirat dušu. jedino rješenje bi bile neke crvotočine, samo kad bi bar mogla smislit kako stvorit jednu baš tu kraj mene i jednu kraj njega. stvar je u svijanju prostora i vremena, za šta mi je potrebna ili neka ogromna masa ili neka ogromna akceleracija. mislim kako ću ovo drugo lakše nabavit, i eto mi je opet, akceleracije.


*


ivo mi je priča o nekom liku koji se osjeća kao vuk, koji tvrdi da je vuk i onda mi se to učinilo dosta slično, analogno onome kad se neko osjeća kao drugi rod od uobičajenog za dotični spol, kao transrodna ili nerodna osoba. i onda mi je palo na pamet da to možda ima veze s reinkarnacijom gone wrong, pri kojoj se nije do kraja izbrisala svijest pri prelasku u drugo tijelo pa ti je ostala svijest vuka a ušao si u tijelo čovjeka ili svijest muškarca a ušao si u žensko tijelo. totalno je moguće, i sad mi se, uz problem konstante broja duša pri reinkarnaciji, nameće i problem mijenjanja roda i vrste pri reinkarnaciji. naglašavam da ako neko oće bit vuk ili muško ili žensko ili nijedno, da je to po meni sve okej i da ih trebamo pustit da to i budu, samo silovatelje, ubojice, kapitaliste i sve one koji zlorabe položaj moći, njih treba sredit. a i ta reinkarnacija me više muči ovako teorijski, nije da bi mi nešto intimno značila činjenica da se reinkarniram, sve dok, kako je to lipo reka ivo, a ja se s njim skroz slažem, moja svijest postoji samo ovde u meni.
iz: ontološka anakronija; quantum suicide


*


kad točno možeš govorit u množini, i možeš li ikad? naprimjer kad si udana ili trudna onda govoriš u množini, ali možeš li ti zbilja govorit za svoje dijete ili imaš neke najbolje prijatelje pa možeš govorit i za njih. jel to čudno? jel to privilegija? kako ti se onda promijeni identitet?
ja sam već i zaboravila kako zvučim umnožena.
iz: metatijelo


*


kad u filmovima neko nekog otme il mu ukrade mobitel radi nekih poslovnih, ljubavnih ili drugih poremećenih spletki, pa zove recimo muž od otete, otmičar se ne javi. i mislim se ja kako li je glup, moga je jednostavno prekinit poziv i sve bi bilo manje sumnjivo. ovako samo zvoni, zvoni, i u tome uvik ima nešto prijeteće: osobe s druge strane nema. nije moguće da smo joj tolko mali faktor da nas može totalno ignorirat. nešto joj se dogodilo. a kad nam prekinu poziv, onda prvo prorade naše vlastite nesigurnosti: ne želi sa mnom pričat. ljuta je. uvrijedila se. više me ne voli., i u toj dramatičnosti osobne drame ublaže se strah i pomisao da s drugom osobom nešto nije u redu.
kad bi redatelji imali pojma.


*


ispuvala sam nos i zaokrenula iza kantuna di stoji kontejner. tamo je kopa neki čiča. stisnila sam slinavu maramicu u šaci i krenila dalje. nisam mogla bacit škovacu na njegovo radno misto, to bi možda shvatija ko stejtment da mu je radno misto smeće.


*


ovi dani su dani od vjenčanja i onda sam pojačano krenila razmišljat o prosidbi.
ako gledamo vezu s klasičnom binarnom rodnom (ras)podjelom po kojoj su uloge muškarca i žene jasne - to može bit veza muškarca i žene ili gej para u kojem je jasno ko je tu muško - i ako gledamo po tradiciji, tu muškarac zaprosi ženu i od nje se najčešće očekuje da odgovori odma. očekivalo se to ili ne, ona najčešće i odgovori odma, šta je često znak ili da je odgovor već imala spreman, šta bi značilo da je o toj opciji već razmišljala, ili da je uslijed uzbuđenja trenutka i usađene želje za brakom automatski pristala i da nije dobro razmislila.

ako je ona imala spreman odgovor, to samo po sebi nije problem, kao ni to da su i ona i on prethodno razmišljali o opciji braka,
ali, u trenutku u kojem se on odluči vjenčavat s njom, on je može zaprosit, a od trenutka kad ona odluči da se želi vjenčavat s njim, ona mora šutit i čekat, čekat da on pita.

ali ona, ona se uslijed tog razmišljanja možda odlučila da se ne želi vjenčavat za njega. i šta onda da napravi? po tradiciji, srećom, i on i ona imaju pravo prekinit vezu.

ali ono šta sam ovime tila reć, tila sam reć da normalno da žena stalno bjesomučno razmišlja, jer mora spremna i odlučena dočekat njegovu prosidbu. i onda smo mi kao opsjednute vjenčanjima.


*


pitam se na kojoj visini prestaje državna granica. ako prestaje skupa s atmosferom, šta mi je jedina logična pretpostavka, gubi li se onda postepeno, kao i atmosfera, malo po malo nestajući u svemiru? ili državi granica nema, nego se prostire beskonačno u svemir, šireći se tako sve više i više šta se više konture države udaljuju od zemlje, sve dok ne udare u neku drugu planetu, ili u granice neke druge države s neke druge planete koje se isto protežu gore u svemir prema nama. i onda je pitanje ko je bio brži i ko je bliži i ko je veći i ko je jači i valjda onda taj ima pravo na taj dio svemira.
iz: međuplanetarna laprdanja



milena
milena.

utorak, 20. svibnja 2014.

nemam ništa protiv poganih žena, to nek ovdje ostane zapisano. 
"jebao sam sinoć poganu ženu." to zvuči dobro.
ivo h.



u čekaonici neurološkog odjela na dan svetoga duje baba šta sjedi prekoputa mene nazvala je priju da je pita oće ić na "svetu misu jutros, ili popodne." "nemoj mi se javljat na telefon kućni", dodala je, "jer su ga dica razbila. javi mi se na mobić."



*


oni katolici... kažu dok nas smrt ne rastavi i kad ih rastavi, preudaju se.
i kako bi to točno bilo kompatibilno s idejom nebeskog kraljevstva u kojem svi blaženici uskrsnu i trčkaraju vječno sretni po njegovim livadama di bijela djeca jašu lavove biljojede? ko im je onda tu partner? jel se važi prvi ili zadnji muž? ili je na oblaku dopuštena poligamija, i to ne samo poligamija, nego neka umrežena kombinacija u kojoj neko ima tri muža od kojih svaki u isto vrijeme ima još pokoju ženu...
zato, ako nećemo odpočetka i uvik zauvik bit s jednim partnerom, onda svakako treba odustat od tih suludih ideja o kraljevstvu nebeskom.



*


na gospu, dok smo pili u sinju, prija je spomenila kako se ispovidila. pitala sam je, jer uvik su me zanimali procesi u vjernicima, je li rekla popu za grešni seks i jel se u tom trenutku iskreno pokajala. muči me: kako je, ontološki gledano, moguće ispovidit grijeh za koji znaš da ćeš ga ponovit? zar nije istina da, ako se vjernik u trenutku ispovjedi ne pokaje, ispovjedi ni nema, da je to njen ključni sastojak i njen preduvjet. da bi se aktivirale moći ispovijedi, moraš bar u tom trenutku iskreno vjerovat da više nećeš ponovit grijeh, da ga više ne želiš ponovit. tako ja gledam na to pa me mučilo: je li obećala da neće više i je li to stvarno mislila, jer ako nije, ispovijest se ne važi, a ako je, kako je to mogla obećat?

ona je rekla da po njoj predbračni seks nije grijeh pa da ga nije ni spomenila.

iz: ontološke anakronije


*


meni se neugodno žalovat. žalovanje se radi po pravilu, imaš točno određenu stvar koju moraš reć pa kad ti je stvarno jako jako jako žao, malo je lakše reć, ali generalno, kad imaš tu točno određenu stvar koju moraš izreć, ona ti zvuči čudno i izmišljeno. ti si u tom trenutku glumac koji izgovara naučeni tekst nepoznatog umjetnika, a situacija je puna nečije iskrene tuge i kako da ti pored nje budeš glumac? svjesna tog odmaka, ne možeš izgovorit riječi a da pri tom nisi svjesna da ih izgovaraš. malo mi je zamislivije reć žao mi je nego moja sućut jer ja nikad ne bi rekla nešto poput moja sućut a masu sam puta rekla da mi je žao, jer mi je masu puta bilo žao kad bi nešto usrala, ali sad, sad kad to baš treba reć, prvo ga zamislim u glavi, a onda ga ne mogu prevalit preko usta jer si zvučim lažno makar mi je stvarno žao.

onda nekad ni ne kažem, toliko mi je neugodno.

možda samo trebam vježbat. možda trebam po stanislavskom.

al nisu ljudi glupi pa da od mene misle da sam zlobna ili kamenog srca. pa znaju da mi je žao.


*


prolazila sam ex kvartom u ex gradu, kraj crkve čije sam vjenčanice, zastave i harmonikaše nekoć gledala s balkona, i vidila sam na fasadi zastave sa slavnim don boscom čije sam ime prema nečijoj sugestiji pokušala upisat kao password kad sam se ono pokušavala spojit na crkvin vajrles kojeg su, skroz neprikladno, zaštitili. pisalo je sveti bosco i imao je aureolu i onda sam razmišljala kako je pogrešno nekog proglasit svetim jer kako ti moš znat jel neko svet, moš samo pretpostavit ili mu virovat na rič ako ti sam kaže, jer jedino čovik sam zna jel svet ili nije.


*


ne kasnije od dva sata prije treninga stojim na balkonu i udišem mirise susidinih domaćih ručkova. gusto i debelo popodnevno sunce lije se po crkvenom betonu. onda uniđem u kužinicu i ubacim torteline u vodu.



petak, 2. svibnja 2014.

semiotika slike

jako bi tija da smo svi dobro. zapravo, dobro smo, 
al u ovom trenutku bi jako htio da nisam baš takav melanholik kakav jesam.
stola



tila sam mu poslat neku našu sliku, ali čim sam otvorila album, rasplakala sam se. nije da me rasplaka pogled na njega, jer on mi je stalno na desktopu, nego sam otvorila sliku koju sam slikala u makarskoj na onom suludom poluotoku s katancima. rasplakalo me to šta sam mu bila rekla da se makne sa slike.

i ta slika na kojoj se on već krenija micat, pomalo nesiguran oko toga je li već izaša iz kadra, jako me rastužuje i tako mi je glupo šta sam mu rekla da se makne. jer ne želim nikad da se makne od mene, ne želim mu nikad reć da se makne od nekud di mu je lipo i di želi bit ili di jednostavno je, pogotovo kad je to pored mene, a ne negdi po južnim morima. to je sitnica i to uobičajena, zamolit nekoga da se makne iz kadra, i on mi to sigurno nije zamjerija, ali to je u stvari nepošteno, poremetit nečije mirno bivanje svojom glupom agresijom, pogotovo jer ja ne slikam svoju umjetničku viziju nego nastojim dokumentirat sreću.

osjećam, dok gledam tu sliku, kao da sam iščupala cvijet, i pomisao da se on, na tih pola minute koliko mi je trebalo da to uslikam, možda i nesvjesno osjetija ko višak, makar to bilo na glupoj slici s kičastim katancima koja na kraju i nije ispala dobro jer sam stavila prst priko objektiva, mi je grozna. a samo sam tila negdi objavit onaj katanac od bicikle, jer je bija smišan, i znala sam da njemu ne bi bilo drago da bude na toj slici.


*


gledala sam sliku koju sam slikala na putu za barba antin sprovod. slika je opet loša jer ja ne znam držat smartfon dok slikajem i prstom prekrijem kantun objektiva. zaostala sam iza dide, uje i mame i onda ih uslikala, više zbog filmičnosti trenutka i jer sam primijetila da su se rasporedili u lipu kompoziciju skupa s donjim selom, nego šta je bija moment za zabilježit.

a sad kad je gledam, slika ko da se dere: ovo je zadnji put da ih vidiš u ovom sastavu kako idu pokopat člana obitelji.

to možda i nije istina jer nikad ne znaš, ali vrlo vjerojatno će sljedeći sprovod bit didin i zato kad gledam ovu sliku, na njoj ga vidim istovremeno natprosječno živog i nestajućeg. i opet sam se rasplakala.


*



bez njega
izvan kadra.

srijeda, 16. travnja 2014.

ukratko, nema metafizike. kao i inače, sve je fizika, ovdje doduše kemija.
pavlić



kad joj oduševljeno krenem pričat o nekom novom mladiću i o razmjerima našeg uzajamnog kuženja, marina mi kaže da ja uvik za svakog kažem da se s njim kužim ko s nikim do sad. teško mi je to bilo povirovat jer mi je uvik bilo očito da se s nikim prije nisam kužila koliko s aktualnim mladićem, i pobogu, da sam se s prethodnim ovoliko kužila ništa ne bi ni pošlo po zlu, ne bi jednostavno moglo.

al onda i to propadne, a ja sam pomalo i sama osvijestila da to uvik govorim pa joj sad i prešutim. ali s njim se skroz kužim ko s nikim do sad.


*


bila sam u banci pa su me usput pitali oćul uplatit osiguranje protiv nezgode samo pedeset kuna godinu dana, a doba je nezgoda, pa se mislim, pa što da ne, mama bi rekla da sam sklona nezgodama i što da ne, a možda i slomim nogu ako se ikad opet dovatim stijene ili padnem s bajka.
i ispunimo mi to sve, nisam ni pitala za uvjete i premiju jer neš ti pedeset kuna, daj šta daš, i dade ona meni papire i vidim da sam osigurana u slučaju smrti uslijed nezgode, smrti zbog prometne nezgode, i iznenadne smrti od bolesti.
to me malo šokiralo jer sam misla da sam se osigurala od nezgode, a smrt teško da je baš nezgoda – iako on kad smo u smrtnoj opasnosti kaže "ups" – i jer ne planiram umrit u sljedećih godinu dana uopće pa ni uslijed iti jedne od navedenih okolnosti. uz to sam kao korisnik osiguranja navedena isto ja, znači ako umrem uslijed nekih okolnosti, dobijem pare, ali kako ih mogu dobit ako sam umrla? to je kao ono u unu kad je dome osvojivši partiju bacanjem zadnje karte, koja je slučajno glasila +4, tila da katarina nakon toga peška 4, jer će katarini onda finalni score bit nepovoljniji, i da oni tako uvik igraju, al ja sam rekla da je njenim bacanjem karte gotova partija, gotovo, nema tu niko više ništa peškat, isto tako ne mogu ja tu peškat te pare kad me NEMA.

mala su mi utjeha te imaginarne pare, u stvari nikakva, baš nikakva, a još me i uznemiruju jer mi postojanje tog ugovora, postojanje same te činjenice da sam se osigurala, smrt čini opipljivijom.

uostalom, još prije sam rekla da ne razumim ta životna osiguranja: moš li ti meni onda osigurat da ne umrem u ugovornom razdoblju i ako ne, kako se moš zvat životno osiguranje. zašto se ne zoveš smrtno?


*


pitam se ko je to odlučija koji će parfem stavit u bocu s plinom, ko je ima tu čast i ko je bija tako genijalan da odluči namirisat ga po tartufima? možda je razmišljao: oni koji nemaju osoblje da za njih petlja oko špahera ionako nemaju pojma kako tartufi mirišu pa amo ih malo ka zajebavat pa jednom kad dođu u dodir s njima da kažu: phjuu, ovo smrdi na plin!


*


ko šta sam prije ljude žalila i s njima suosjećala zamišljajući da mi je to npr. majka, primijetla sam da sad to radim zamišljajuć da mi je neko sin. neki lik s koletićem i očalama, ćelav pobogu i zato stvarno prestar da mi bude sin: meni ga je došlo milo i žao ne jer je to nečiji roditelj pa je isto tako mogao bit i moj pa ga po toj osnovi volim i neću zajebavat i sprdat se s njim, i možda je moja mama mogla radit ovde ko čistačica pa ću ostavit čisto iza sebe jer i čistačica je nečija mama, nego jer bi on moga bit moj sin i volila bi ga bez obzira na sve. osim šta on to, dakako, ne bi moga bit. taj shift mi govori o nečemu, ne o tome da bi tila dite nego da se nešto prominilo. možda moj poremećaj.


*


ko je dao ime otoku, otočani ili ljudi s kopna? šta ako imena koja su mu dali nisu bila isto ime i onda su godinama, desetljećima, dok se nisu sreli, koristili svaki svoj naziv? ta me pomisao mučila, jer različito ime znači da je taj otok za jedne bio jedno, a za druge drugo, i iako je malo uznemirujuće uzbuđujuća pomisao da je otok mogao postojat na dva različita načina istovremeno, šta je tu bilo točnije i, jednom kad su ljudi s otoka doplovili na kopno, ili ljudi s kopna na otok, i kad su otpočeli komunikaciju, čiji je naziv za otok prihvaćen od druge strane i čija je definicija otoka time prihvaćena, otočka ili kopnena?

gledali smo dole s biokova, ja sam se sve to pitala na glas, a on me jednopotezno poklopija rekavši da su ljudi s kopna naselili otok. ali ovo o čemu ja govorim je mitska situacija, pobogu!

iz: schrödingerov otok; zavičajna imena: ime


*


više ne zamišljam kako umirem mlada, a prijatelji i voljeni mi se redaju pored samrtne postelje i svi plačemo ganuti i tužni, nego zamišljam da ću bit jako stara i umrit kraj njega. po tome vidim da sam intimno sigurna da je on moj muškarac.


*


odlučila sam glasat za drugi bend bez da poslušam ostale jer imaju debelog basistu a ako postanu popularni veće su šanse da će on jebat. osim toga prašili su rokiju i nisu nastojali bit ni točni ni čisti ni savršeni.


*


promatrala sam nekog splitskog šjora i shvatila da uopće ne znam kako se od dječaka postaje šjor. vjerojatno preko momka i muškarca, al taj skok do šjora skroz mi je nepojmljiv, šjor je tako (zaokružen, stamen i strastveno stoičan) distinktivan, da mi se čini da mora da se, iako nikad nisam vidila malog šjora, da mora da se šjorom rađa, a ne postaje.


*


bilo mi je dosta plakanja, fibre i usamljenosti pa sam se nako u pidžami zaletila do dućana, kupila si skupo pivo i sastojke za pizzu koju sam odlučila ispeć sebi, za promjenu samoj sebi.
raspalila sam plejlistu iz 2001ve i pivala na sav glas.
nisam znala mogu li me susidi čut: do maloprije sam ridala, šta samo po sebi nije bed, al ovako u kombinaciji će ispast da sam makla.

posli sam skužila da sam pidžamu obukla naopako i da sam zaboravila pripolovit recept za tijesto.


*


znala sam da je dide nakratko svratija dok sam spavala, pričekat da ga skupi rodica, a kad sam se probudila nisam ništa posumnjala. navečer je mama došla s posla, pozvala me u svoju sobu i pokazala mi kulu od kutija s posuđem i priborom: dida ju je bija nazva i reka da je tu nešto privremeno uskladištija.

reka joj je da je to sve dobija jeftino. mi smo se pomalo histerično smijale. dida je malo i razmjestija kantunaliće po njezinoj sobi da nađe mista za sve to i uredno je sve složija, šta je dalo naslutit da je prostor klejman na duži period. uskoro smo doznale da je didu putem iz bolnice na ulici zaustavija neki emir milijarder koji mu je jako jeftino ponudija sve to, dva seta gratis. nije tija odat iznos, a mene je jako razveselila slika nepoznatog muškarca, emira milijardera, kako se, pomažući didi da unese te teče u sobu do, prešetava iza mojih vrata dok spavam lešana i gola.

sestra, rodica i ja dobile smo po komplet teča u miraz. ja sam svoj prvo misla prodat jer mi teče ne tribaju al mi keša triba plus to bi lipo zaokružilo apsurdnost cilog pothvata, ali sam ga ipak darovala prijateljima za zajednički život. nože sam misla ostavit sebi, ali su se toliko svidili mislavu da ih je pokuša otkupit od mene pa sam mu ih na kraju dala, jer štaš od njega. on je uslijed potpuno nevezanih okolnosti jednim od tih noževa malo kasnije pokuša provalit u našu poštu da otud izvadi ključ pa se opet mislim: jadni moji susidi. jadna ja, jadni svi mi!


*


reka mi je da mu je u doba kad je masu trenira srce u mirovanju kucalo četrdesetak puta u minuti. srce bi mu popizdilo da se nije prilagodilo, valjda, jer on je satima trča po planini i svašta radija i onda umisto da mu stalno kuca stopedeset, s vrimenom se naviklo na te napore pa je pumpalo jače i manje. rekla sam da mu je onda mirovanje bilo neprirodno, presporo, ko da je neki jogi, jer srce mu se bit će naviklo na stanje kretanja. a on je reka: da, kao da je postalo ovisno o nekom događanju.
a ja cilo vrime lipo govorim da je akceleracija definicija zbivanja.




photo 2
foto sina