- sana
- sanO!
- pa ne vociram te, samo izgovaram tvoje ime.
- nema samo izgovaranja mog imena. nema ni samo izgovaranja imena. izgovaranje imena je zazivanje.




kako intimu dijelim sa svima, ona time gubi jednu sastavnicu onoga šta je čini intimom. naime, ključnu. dakle ja uopće nemam intimu. ono šta dajem jadnim muškarcima i ženama s kojima sam intimna, a jer ne mogu ekskluzivnost intime, je apsolutna posvećenost.

iz: ja ne potiskujem već istiskujem ono od čega sam načinjena


*


cimerica je otišla na par dana plesati tango i ja sam se večeras vraćala kući umorna i prepuna namirnica koje su mi zamalo pa ispadale iz ruku, i osjećala se kao usamljena junakinja filma. pomoglo je šta sam imala korporativnu haljinu i ružne korporativne cipele. korporacijske. doma me dočekala pošta, koju nisam otvorila odmah nego sam odlučila odgađati užitak i prvo otvoriti vino koje sam kupila u svrhu što vjernijeg estetiziranja usamljenosti zrele i mlade žene, urbane a željne laganog života u gradiću uz more, feministice, a željne heteroseksualnog braka s mužem, svjesne prioriteta revolucije, a željne uzgajanja djeteta. vino se nije dalo otvoriti jer junakinja ne posjeduje vadičep, a cimeričin je fensi rostfraj spaceship s dualnim mehanizmom. kad se čep ipak slomio, utočila si je iz botilje vina u čašu od orangine i išla otvarat paket odgađajući besmislenim fotkanjem ambalaže užitak kao što se odgađa seksualno svršavanje koje je samo ponavljanje nekog bazičnijeg (?) odgađanja užitka, tipa sranja, ali je ustvari totalno naučeno, mislila je junakinja.
onda se odlučila ošišati. već sam par dana znala da nešto malo veće od predmenstrualnog doba ne valja jer sam stalno razmišljala o šišanju, šta je općepoznato kao pokazatelj da nešto šta nije frizura ne valja. da nešto ne valja mislim unatoč tome šta znam da apsolutno ništa ne valja, ali unutar tog generalnog ima neko partikularno koje mi se, ako vas već boli kurac, ne da otkrivati.
pala sam s bicikle, nabila stopalo, uklještila živac, iskašljavam slinu, ne mogu bezbolno udahnuti, premorena sam, mokraća mi ne valja, maternica mi ne valja, koljeno mi je oguljeno, drugo stopalo mi je probodeno štiklom, a nema nikoga kome to sve ne bi bilo iritantno kad pričam, pa ni mene nema.


*


kako je lako bilo djevama u doba dvoboja. jedan bi pao, drugi bi ostao. to, naravno, ako su imale psihoanalizu, jer ako nisu, jebale su ježa s divinizacijm, sublimacijom i glorifikacijom mrtvog pretendenta. naravno, osim ako im se mladić-pobjednik od početka više sviđao. mislim da je, ako ti je ko georgeu iz seinfelda bilo najvažnije da ti je gospa naklona, a ne da se združite u pokušaju postizanja tjelesnog jedinstva i dijeljenju svakodnevice, najisplativije bilo poginuti u dvoboju. šta se tiče jedinstva duša, ionako smo svi bijela svjetlost.
kad sam kod toga, nameće mi se pitanje zašto je onda važno odabrati ovog, a ne onog partneraicu? ako smo izbirljivi, u stvari smo sitničavi, jer nam manifestacija, forma i otjelovljenje, ili recimo to ovako: pojava, natkriljuje bit, sadržinu, pojam, supstanciju, ideju. ali onda je opet svejedno i ako smo sitničavi. svejedno je sve kad smo svi bijela svijetlost odnosno borg, samo šta ne djelujemo na frekvenciji na kojoj bismo uhvatili međusobne skupni signal, zajednički heartbeat. a onda sam si, ako je stvar takva, dovoljna i ja sama i mirne duše mogu otić na atole i ne bit usamljena.

iz: nacrt za prolegomenu za neku buduću poligamiju ili samotnost; ezoterija


*


metnula sam glavu na ruku, ugurala ispod šal i odmarala nepunu high and dry na uredskom stolu. sjetila sam se milenine bebe i kako ta sigurno smije spavati koliko joj se prohtije (a to šta joj se ne prohtijeva pa milena spava koliko i ja, e jebiga). tako sam i ja smila kad sam bila mala, pa su me razmazili. tako svaku ili gotovo svaku bijelu zapadnjačku bebu razmaze, i ona kasnije ima prilagodbenih problema, poput mene. a onda me zabrinulo to šta ne znam(o) di je točno ta granica, granica iza koje su me prestali tetošit, iza koje moj rast i razvoj nije najvažniji (na) svijetu, iza koje ja nisam (nečije) središte svega. je li u smrti roditelja, je li u odseljavanju u hostilnu sredinu, je li u zaposlenju, je li u tome kad me prestanu puno volit, je li u tome kad se sama prestanem puno volit? je li u tome kad opet prestanem vjerovati da je negdje stvoren muškarac ili žena ili dijete koje će me apsolutno volit?



mama radi, tata radi.
kako je teško biti sam.
ali ja nisam sama, nego sana.
(tatina monodrama jednočinka, 1983.)

potrebno je, čini se, neke stvari ponavljati uvijek iznova da bi se probile kroz buku medijskih distorzija i falsifikacija: da ja tebi nisam dala priliku da nas spasiš. ponovit ćemo dakle još jednom ono što je svima osim ministra već odavno jasno: ne tražimo da ne govoriš da to hoćeš raščistiti jer želiš nešto pokušati s nekom novom. tražimo strategijsku prenamjenu sredstava državnog proračuna u sektor obrazovanja vođenu načelima društvene solidarnosti i socijalne osjetljivosti te idejom da je obrazovanje javno dobro.

ne znam kako ti objasniti da se može istovremeno biti tužan i ulaziti u nešto novo, ali evo - javnost se iz dana u dan pokušava uvjeriti da je fakultet preuzela skupina gerilaca i da nameće svoju volju većini studenata. međutim, nije pošteno da ja nisam dobila priliku. zbog tebe se rasplačem grozomorno u deklariranom nerazumijevanju jednostavne sintagme na hrvatskome jeziku. zbog tebe sam prekinuo kontakt sa svojim najboljim prijateljem. smatramo posebno sramotnim, kukavičkim i dotičnoj odgovornoj funkciji apsolutno neprimjerenim omjer davanja i primanja. trudim se svake sekunde da si poboljšam sranje u koje mi se pretvorio život, međutim, an individual’s deliberate attempts to suppress or avoid certain thoughts render those thoughts more persistent.

ako si osjećao druženje sa mnom kao žrtvu, vrijeme je da nam se i drugi u tome pridruže. ja sam napravio puno, puno loših poteza, a ne zamjenski spektakl međusobnog optuživanja. ne odgovaramo na neslužbene, poluslužbene i slične pozive ni prijedloge, ali za mene nakon onoga jednostavno više nije bilo načina da nastavim vezu. i te moje priče u lošoj beskonačnosti međustranačkih podmetanja nisu inertna masa kojom se manipulira, ali koja ni u kojem slučaju ne može i sâma postati subjekt artikulacije političkih i društvenih ciljeva. u tom trenutku ja sam stvarno mislio da bismo mogli pokušati do kraja i vrlo jasno artikulirati vlastite političke zahtjeve koji nisu svodivi na patronizirajuću logiku medijskih šablona proizvodnje jednokratnih spektakala i skandala. isto tako kao što mislim da se ni jedan od mojih poteza ne može usporediti s tvojim, privatni je kapital ostao zaštićen i dobiva uvijek iznova novu šansu za akumuliranje novog profita. ono što je svemu tome zajedničko jest, kako sad uviđaš, odraz naših problema, i da si me ostavio kad ministrovo ustrajno bagateliziranje i omalovažavanje izraza volje javnog interesa nije bilo ono šta sam mislila da je ako se trebam borit za tebe.

mislimo da ustanove društveno-humanističkog tipa svoju društvenu funkciju i odgovornost prema društvu ispunjavaju tek kada ustaju kritički protiv cjelovečernjeg ljubakanja pred svim mojim prijateljima, procesa koje smatramo socijalno destruktivnima; komercijalizaciju smatramo jednim od tih procesa. molim te, prestani me optuživati. to je bio tvoj modus komunikacije sa mnom i sve mi je teže zbog toga. čak i počinjem uviđati da je ono što si mi govorila neusporedivo društveno destruktivniji oblik nasilja u ovoj priči. tako se s jedne strane ustrajavanje na stanju pijanosti u kojem se ljudi obično nisu u stanju šaliti tumači kao posljedica straha od sankcija. onda barem obustavi napade.

odbijanje personalizacije prvenstveno nije pitanje straha od sankcija, za mene to nema nikakve veze s nama - ja sam i dalje svaki dan tužan kad pomislim na tebe. ona predstavlja pokušaj da se nadležnost za proizvodnju društveno relevantnih i "kompetentnih" političkih stavova prešutno suzi na vrlo usku elitu birokratskih stručnjaka. takvi odnosi su bolesni i nepotrebni. svrhu te igre, međutim, nije teško prozreti: ako želiš da ti i ja i dalje budemo nekakvi posebni ljudi u životu onog drugog, u nekom trenutku će sve ovo doći do tebe i valjda ćeš vidjeti čijemu bi interesu trebali služiti. na sinoćnjem je plenumu jednoglasno odbijena bilo kakva varijanta pregovora ili razgovora i samo o nama ovisi šta ćemo učiniti s tim.

reci da ti nisam pružio priliku. jebe me se. stav je plenuma da ne idemo ni na kakve pregovore, kažem ti, uvijek možemo pričati o svemu što je bilo, ako mislimo da nam to treba, ako mislimo da će nam na neki način pomoći spektakl osobnog pojavljivanja pred onima za koje dosad nije pokazao ništa drugo osim autističnog birokratskog prezira. s drugom se već nešto događa. s obzirom na tu činjenicu, treba biti jasno da se školarinama samo još jednom naplaćuje nešto što smo svi mi već jednom platili. ne govori da me voliš, jer me očito ne voliš.

ja više nemam strpljenja ni tolerancije kao što sam imao nekad jer sam potrošen. fakultetsko vijeće smatra da su metode kojima se akcija provodi legitimne i primjerene postavljenim ciljevima. to što si ti prihvaćala moja (manja) sranja me ne obavezuje da ja prihvatim tvoje (veće). smatramo da je krajnje vrijeme da me optužuješ svaki put kad pričamo. potrebno je tražiti širu bazu i drugačije načine artikulacije zahtjeva, a ako to ne želiš, onda me optužuj i dalje, ali me izbriši iz svog života. meni će to biti užasno teško, ali će mi biti lakše bez pada u klišeje medijske reprezentacije.

da, ovdje jest riječ o iznimno ozbiljnome pitanju, uostalom, vidiš koliko pišem, koliko se trudim, koliko pokušavam. zaključeno je da prema medijima trebamo biti maksimalno korektni i da su oni počeli prihvaćati naš princip izlaska u javnost. i dobro je što je tako, jer pokazujemo da smo sposobni do kraja i vrlo jasno artikulirati vlastite političke zahtjeve koji nisu svodivi na patronizirajuću logiku medijskih šablona proizvodnje jednokratnih spektakala i skandala - ja stvarno, ali stvarno više nemam snage za teške i komplicirane odnose.

teza o marginalnoj grupici samovoljnih avanturista pokazuje se potpuno neodrživom i ti nikad nećeš shvatiti koliko sam zapravo nakon cijele te predstave za to da se pridruže pokretu za koji je već sada izvjesno da doista artikulira tvoje optuživanje. sve više uviđam koliko sam bio za obranu interesa društva u cjelini. uostalom, kad bi nas spašavao?

ne tražimo nikakve pregovore; zahtjev je dovoljno jednostavan i jasan: zadrži me, napravi nešto da me ne izgubiš. zahtijevamo da se navedeni problemi shvate ozbiljno i da ih se ne percipira kao izoliran slučaj, jer ova je situacija samo odraz šireg društvenog problema u kojemu ljudi i njihova znanja i usluge bivaju svedeni isključivo na funkciju robe. ne zamjeri mi, molim te. ni to, a ni sve ono ostalo. nikakvo strateško izazivanje sažaljenja, to smatramo ideološki problematičnim modelom reprezentacije društvenih procesa s dalekosežnim političkim posljedicama. naravno da neću kad imaš drugu koja navodno stoji iza ove akcije.

na sinoćnjem plenumu prihvaćeno je da me prestane sve podsjećati na tebe, da i dalje poštuješ moju potrebu da te ne vidim, da nema tradicionalnih pregovarača ni pregovaranja, da budemo dobri jedno drugom, da se i sutra nastavlja s blokadom.

they try to make me go to koledž
but i said no no no
mislav


i ljubav i pisanje su dve stvari o kojima već praktički čitav život intenzivno razmišljam, a kad se osjećam ko izdajnik i malo o ekonomiji ili imperijalizmu.
primož







ima tih ljudi, svih ljudi koji nisu u paru ili nekom većem broju, ljudi kojima je svaka gesta, svaki čin koji neko vidi, uzmimo pojam široko (gledam, gledana sam, prozor, rupa, mikroskop, gledalište, panoptikum, sljepoća, naočale, ogledalo, oko, san, sleđivanje, teleskop, medijalizacija, nadziranje, pitanje, nevidljivost, okvir, film, izmicanje, nedogled), u kojem je svaki čin u kojem bivaš viđen čin inscenacije, element u procesu nalaska partnera. generalno su ljudi jadni, većinom ih zato volim, ali sebe ne mogu voljeti jadnu. nimalo ne mogu živjeti jadna, ne mogu i ne želim ući opet u tu klasu, u tu nižu klasu ljudi koji plešu jer love, hodaju da ulove, pišu da se svide, namještaju mišiće lica nesvjesno, najgadljivije je što je nesvjesno, najgadljivije je što im se čini prirodno (uzmimo pojam nekritički).
marko: estetiziraj, sano.
estetiziram.


***


zabolila me plomba. to je jer puno žvačem i premećem po ustima razne nejestive stvari, primjerice žvake. to je kad sam nervozna, nesretna ili generalno nešto nije u redu, pa se malo vratim na oralnu fazu. a neki kad su nervozni primjerice ne mogu jesti, kao ja kad sam jako nervozna, pa onda mogu samo izlučivati, popularno rečeno srati. to je isto korak unazad (na analnu fazu). ali ono su bila dva koraka (analna, oralna), ovo je ipak manji korak unazad. zato zaključujemo da to znači da šta si nervozniji, manje regresiraš. ali kad sam izrazito jako nervozna, onda povraćam. to je još ultimativniji čin izbacivanja jer je vanredan i izokrenut i ne spada u fazu osim šta joj se možda približava kao neka obrnuta oralna faza. nadalje,

iz: psihe analiza


***


današnja mladež srce ne crta onako kako bi po dobrim običajima i klasičnom odgoju trebalo, već <3> (hvala na razumijevanju i uvažavanju toga da ovo srce koje sam nacrtala ima kapicu; naime, ne mogu prevarit html kojeg moraš zatvorit), manje od tri (krasna simbolika!) jer su se čitati/govoriti učili online ili bar digitalno. oni srce prirodno* misle kao manje od tri, što je dobar pokazatelj toga kako su misli strukturirane jezikom i kako je struktura mišljena jezikom ljubavi i kako su jezični simboli strukturirani ljubavlju i kako je ideja ljubavi ujezičena u strukturu i kako je struktura ljubljena mislima jezika.

iz: kolodvorski grafiti


***


primož: ja sam još kao mali kritizirao društvo spektakla.
sana: je li?
primož: da.
sana: kako?
primož: ne sjećam se, bio sam mali.
sana: pa kako onda znaš da si ga kritizirao?
primož: pa ko se nije kao mali odupirao društvu spektakla?


***

kad odem kod okuliste provjerit dijoptriju uvjek sam više uznemirena nego kad odem kod primjerice ginekologa ili dentiste. onda ako me i posjednu ispred nek počekam još sam nervoznija kao ono pred ispit ali kad si skripte ostavio doma pa nemoš u zadnji čas učit pa da ti bude malo lakše šta malo ponavljaš. nekad uđem odma i onda me on može posjest na dvje stolice a ja sam najsretnija kad me prvo ispita onu težu, onu di se pogađaju slova. onda sjednem te me on ispituje koje je to slovo, pa se znojim i mučim, molim jače staklo, molim slabije staklo, škiljim, opravdavam, molim opet jače staklo, pogađam, pokušavam bit duhovita, kažem da ne znam to ali da znam ono pokraj i ono iza. onda mi okulista premjesti onaj konjski vizir pa me ispituje drugo oko. to mi ide glatko jer sam tad već naučila slova napamet. ipak, kad dođem do nekih veoma malih slova, iako i njih znam napamet, malo mi je neugodno baš ih sve znat jer da me ne uhvati da varam, pa neko iako znam koje je kažem da ne vidim. ako je okulista bio čoviječan i ako smo uspili uspostavit dobar kontakt i razvit privremeni odnos pun razumijevanja i uzajamnog povijerenja, onda mu možda i kažem da bi mu mogla reć ali da ga zapravo ne vidim nego sam ga, pa prijeđem na pokajnički glas, naučila napamet. ipak, to se ne desi svaki put, i zato mi je dijoptrija na lijevom oku sjebanija jer okulista samo na desnom uspije izvršit pravo naučno ispitivanje. priželjujem da me okulista razotkrije i naruči mi odvojene posjete za svako oko, s minimalnim vremenskim razmakom od 3 tjedna između ili da bar promjeni redoslijed promatranja oka jer inače ću osljepiti.

iz: u ordinaciji


***


sana: mislave, bole me sise.
mislav: okej, ovo je sad malo pr..
sana: mislila sam da je to od ređipeta, jer su me bolile baš zadnjih par dana kad sam nosila tvrdi ređipet, onaj sa žicama?
i onda sam mislila da me bole od toga ali recimo danas uopće nisam nosila ređipet na posao i opet me bole.
trebam dobit mengu ili sam možda trudna.
mislav: nisi trudna.
sana: ali možda sam trudna. možda po duhu svetom.
ali ja ne vjerujem u njega.
ko zna je li epistemološki moguće zatrudnit s nekim u koga ne vjeruješ?

iz: indokrinacija; kritika čistog seksa


***


kad ti je neko seksi, kad mi je djelić svakog dijela njegovog tijela seksi, zašto mi je seksi, zašto mi je taj djelić seksi, kultura me nije učila da dijelove objekata uzimam sinegdohalno seksualno, zašto? i perverzno je, da ga želim u sebi, da ga želim konzumirati pičkom i ustima, da ga želim doslovno pojesti, zapravo, jer kad je on u meni, kad se smiksamo, izaći će dijete, seks je perverzan jer će iz njega izaći dijete, dijete je perverzno ili je perverzno tek to šta ga predmnijevamo nevinim. to je izvorni grijeh s kojim se svi rađamo, a ne neka šovinistička prehrambena edenska spika.



***



unišla sam kod svoga staroga mladića. primijetila sam da je počistio stan i rekla: sutra ti dolazi čistačica? odvratio je da da. jako joj se radovao i zaista je lijepo sredio stan. rekao je da će joj platiti 6 sati, ja sam se jako uzrujala i uzbudila rekla da ću mu ja sve očistit za dva sata i nek ne pretjeruje ali njemu je bilo neugodno jer je stan bio razmjerno prljav. čujem danas da je ona rekla da će joj trebat 4 sata i malo sam mirnija jer ga nije za puno preveslala. stan sad blista, kao šta kod mojih mladića sve blista baš kad raskinemo. tako naprimjer počnu pit ili se drogirat ili se seksat i postanu skroz naskroz zabavni tek nakon šta se rastanemo. to me činilo, a izgleda da me i dalje čini razmjerno nesretnom.
osim šta ga nije za puno preveslala, čistačica je pokazala sklonost premiještanju namještaja, a njemu se to ne sviđa ali neće je upozoriti nek molim to ne radi. a ja se osjećam izdano jer ako sam se ja sa svojim dekoraterskim sklonostima uspila uzdržat da mu premiještam namještaj, kako to da sad njegova čistačica ima pravo na to, i da joj on to još i plati? također mu je premjestila knjige. ni to joj neće reć, i živjet će s neadekvatno namještenim knjigama, zato da je ne učini nesretnom. a ja si priželjkujem mladića koji će meni, kao šta mi je cimer goran velikoga srca dopuštao, dopuštati da mu premještam namještaj i radim neke druge stvari i ako mu se ne svide, a jer mi neće htjet povrijediti osjećaje.
iako naravno želim da mi uvijek sve kaže, ali da kaže i svojoj čistačici. srećom nisam više sa svojim mladićem, ne bi podnijela svo uzrujavanje i uzbuđenje koje mi pruža njegov odnos s čistačicom.

iz: klasna krivnja.


***

prejedanje više nije društverno priznato (kao naprimjer u starom rimu ili kod gargantue) pa tako nije valjano sredstvo sublimacije. jedem umišljam da sublimiram, dakle. možda: postim sublimiram.

iz: psihe analiza.


***


on: oćeš ostat tu?
ja: do kad?
on: do kraja.
ja: samo mi se svidila ideja da kliznem niz ormar.


lijepo spavaj, krevet je zavezan.
mislav













iz: obitelj ili karijera; vježbe za bivanje; nacrt za dizertaciju o boli; pograničja predestiniranog; sitcomi, sita sam vas; priručnik za robove u tranziciji; ljubav

iskrenost je privilegija siromašnih duhom. aj, ubo sam se na krevet, imaš li keksa?
boris

sana: maarko, oće sa mnom bit sve u redu?
marko: oće, sano.
sana: pitala sam to primoža i on mi je reka da ne zna, ali da će on učinit sve šta može da budem u redu. možda je to reka da ne bi baš klišejno reka da oće. čini mi se da je i malo razmislija, ali možda je to napravija da ne bi baš klišejno reka da ne zna.

čitala sam pet prijatelja, jednu iz serije knjiga izmišljenih da bi potakle apetit tisuća čeda diljem svijeta, i george, koja su svi htjeli biti kad su se igrali kao mali ali anji bi nju netko uvijek dograbio pred nosom pa bi bila dick, ali i to je bilo u redu, kaže ona, i george se nije mogla ljutiti uz tako divan pogled na demonske stijene koje izranjaju iz mora. pa sam ja opet zaključila da njena ljutnja nije bila autentična potreba. ali ni naše ljutnje s kojima imamo priliku imati posla u svakodnevnom životu, ako ih možemo zamisliti ustuknutima u susretu s predivnim pogledom, nisu autentične. mislim da je svaka ljutnja slaba na nešto, da svaka ima nešto pred čime bi ustuknula. tako da nema autentične ljutnje.

iz: logika prvog reda do mora; pustopoljina-vriština-đumbir-hridi


***

ja: i jel bi ti nešto falilo?
(iz: kumim mislava po tisućiti put)
mislav: možda.
ja: koji si ti bedak zaljubljeni. šta bi ti falilo? s najboljom prijateljicom. koji su temelji dobrog braka?
mislav: građanskog...


***


najveći kompliment nekoj datosti (i najveća moja autozabluda) je da je neki moj sud o njoj objektivna spoznaja. kad ni ne vidim uvjete koji su mi uvjetovali tu subjektivnu spoznaju - toliko mi objekt spoznaje savršenošću zaslijepi oči, to je divna nesvjesna gesta.

iz: medikamenti su suplementi, a komplimenti?


***


domislila sam se da se ne umire svjesno, da se prijelaz desi potpuno neprimjetno, samo si to moram još dodatno utemeljit na nekoj nevjerojatnoj sličnosti dvaju (?!) svjetova.
inače, ne želim umrijeti prije mojih prijatelja iz razloga šta ne volim propuštati dobre, ali ni loše (!) tulume. ako vrijeme i jest relativno (a jest. - mislav) i ja ih u drugom (?!) svijetu budem čekala samo koji moj dan, oni će opet toliko toga doživit i promijenit se, pa da me vole i čekaju da me vide ko josipa lisac svog pokojnog čovjeka, opet recimo moj tata ne zna da amerika ima crnog predsjednika.
osim ako recimo u smrti (?!) možemo sjedit pred ekranom i na neki internetu sličan način sudjelovat ako ne u pravljenju (a možda i to malo, pri zajebancijama a la pucketanje namještaja i nevjerojatne slučajnosti) onda bar u primanju informacija. možda moj tata sad zna šta se sve tu dešava i iako ne može dijelit to s nama, možda sad ima neke nove oblike i vrste uvida koji mu to malo nadoknađuju. pa se opet svi možemo skupa družit.
ja bi se volila vječno družit sa svojim prijateljima.


***


jutro nakon što masturbiram mogu ju/ga sresti i tad osjećam da ju/ga posjedujem, zbog pretezanja informacija s moje strane, jer on(a) ne zna da smo sinoć spavali zajedno.

iz: kritika čistog seksa


***


orfej se birajuć između žudnje (da pogleda ženu) i ljubavi (očitovane u želji da je spasi) odlučio (moš li se (ne mislim na njegovu lik-ovnost sad) uopće odlučit? to nije prava riječ, pravi naziv. da je odlučivao, ishod bi bio drukčiji)(ustvari je odlučivanje naravno jedino šta možeš napraviti, nikakva druga radnja ne postoji), kaže teoretičar, za žudnju, pa ju je, ženu, pogledao, pa ju izgubio. e, ja se ne slažem. ne oko toga šta je orfej napravio nego oko žudnje. on se odlučio za žudnju, ali ju je, bidan, odmah i izgubio, jer žudnju izgubiš kad je realiziraš tako da se i nije baš odlučio za nju - on ju je realizirao pogledom pa je izgubio sve. da je izveo ženu van (ne van, u život, nego van u život)...pa, ona bi se malo trudila da on nema osjećaj da je sigurno ima pa bi i dalje žudio. jerbo je žena, jerbo je to njen posao.

ovo mi pada u vodu
(ako je žudnji svojstvena kratkovječnost i ako na situaciju gledam, a gledam, očima hrasta, a ne mušice)
ako on žudnju nije realizirao i potrošio već aktualizirao pa mu je ostala. ali i dalje mislim da je bolje da je aktualizira zajedničko dinamičko neprekinuto zavođenje.

ali jako je teško postići da partner(ica) ima dojam da me nema i istovremeno sigurnost da me ima. to dvoje je samo naizgled nespojivo. tj nespojivo jest, ali ne i ne-su-bivstljivo. a nužno je oboje, pokazat mu/joj da si bezuvjetno tu, a jer ga/ju voliš, i pokazat da si nestalna poput nestalnosti, a jer voliš sebe.

iz: le plaisir du désir; ljubav; pograničja predestiniranog


***


ne želiš me ubiti. imala si priliku za to i nisi mogla. (kaže neki kulturni artefakt) znači li to da bi bila mogla da je htjela?
(znači li to da ono šta istinski želim - i mogu?)
znači li to da bi bila mogla da nije imala priliku?
(znači li to da je želju nemoguće realizirati pod pritiskom?)

iz: le plaisir du désir


***


dakle, knjiga se zove "Ustaško - domobranski pokret" i ja sam mislila da je to neki domobranski pokret koji se zvao "Ustaško". Ili da je to domobranski pokret opisan za malu djecu. ali onda vidim da je neko jednostavno upisao povlaku umjesto crtice!!! dakle, ustaško-domobranski pokret. tad je sve jasno.

iz: važnost minuciozne interpunkcije


***


zbog sporadičnog nedisplayiranja grafičica popularno nazvanih smajlići već njihovog pojavljivanja u mom skype sučelju u tekstualnom obliku kao i zbog neshvaćanja svih nijasi mog iskaza koje bi visoko animirane grafičice koje na njega prilljepim trebale prenijeti, imam dojam i predodžbu da moj mladić i ja imamo različnu verziju skajpa i da moja informacija ne stiže do njega onakva kakvu sam je odašljala. to je lijep primjer buke u kanalu. rekla sam to svom mladiću, doktorantu humanistike s mediologijom kao posebnim poljem interesa. nije mu bilo jasno o čemu pričam.

iz: teorija komunikacije u praksi; ; reminiscencije


***


ja: znaš kako životinje u crtiću padnu u provaliju tek kad shvate da trče nad provalijom?
on: znam.
ja: o tome ću pisat.
on: o tome je i žižek pisao.
ja: žižek? jebemu boga žižeku!!
on: ali možeš s njim polemizirati o tome.

iz: kako životinje u crtiću padnu u provaliju tek kad shvate da trče nad provalijom


***


kažu da fine i dobro odgojene djevojke, pa i mladići, ne smiju, ako je ikako mogu izbjeći, u iskazu previše koristiti osobnu zamjenicu ja, a pogotovo njome iskaze započinjati, jer time ukazuju na sebe, na svoju važnost naspram sugovornika (ili sugovornice). ali ako svi napustimo tu rabotu, neće biti egoističinih ljudi, žena i djece spram kojih će se određivati tojest definirati onie kojie žele biti finie i uljuđenie, i više ili manje skoro će se stvoriti nova distinkcija, a (ja) nagađam da bi se to moglo izvesti punjenjem glagola egoizmom.

iz: gramatika - etika - identitet (problematika)

***


ako je ovo igra, onda se igram.

iz: postulati; je li moguće biti van diskursa onih s kojima si zajedno u diskursu, i da li to možda ovisi o gledištu, želji ili odluci, a da pritom ovo nema veze sa središtem diskursa koje njime upravlja i njegov je dio, a istovremeno mu je izvan?


***


a šta se tiče definicije: kad odredimo nju, znat ćemo sve jer će ona povratno odrediti nas.
baš zato to nije niti malo jednostavno.
ipak, neki definiraju s lakoćom. ili bolje rečeno: olako.
to su vjetropiri. i sama nekad naginjem tome da budem vjetropirka.

iz: e(g)ologija

sana: maarko, oće sa mnom bit sve u redu?
marko: trebalo bi.