ovaj post iz zahvalnosti posvećujem giordanu brunu, ilustraciju svima kojima, na neke ipak malo osobnije načine, dugujem zahvalnost, a pjesmu pak goranu koji uvijek kaže kako je moj blog super za razliku od onih oh-ja-volim-radiohead djevojačkih blogova.
važno! nemojte, ponavljam, NEMOJTE palit niže naznačenu pjesmu za vrijeme čitanja jer od puste melankolije ne vidiš humor. nego je stvar u tome šta je kasno navečer pa ni ne mogu stavit nikakvu drugu doli melankoličnu pjesmu, a jako sam htjela stavit pjesmu jer je vrijeme da ovaj blog postane multimedijalan.
sinoć sam se spremala za izlazak na koncert i ples. mlada djevojka mora posebnu pažnju posvetit odabiru cipela. ali obično mlada djevojka, zbog mnoštva radnji koje nužno prethode izlasku (tuširanje s depiliranjem! feniranje! tapiranje kose! čupanje obrva! izbjeljivanje brkova! šminkanje! odabir odjevne kombinacije!) raspolaže ograničenim vremenskim odsječkom. pa od svakog para cipela isprobaš samo po jednu, pa jel bolja liva il desna, pa onu koja je gora zamijeniš novom pa jel sad bolja liva il desna i sve tako do zadnjeg para. tako sam se dosjetila da ja biram cipele po principu kupa. zanimljivo je šta u sportu taj princip nisam nikad smatrala pravednim, jer je u sportu ipak važan i ukupni poredak pa drugi najbolji klub može ispast odma na početku ako je sparen s najboljim. ta me nepravda i danas izrazito smeta i sklonija sam prvenstvima.
naknadni umetak (utorak, veljača 26):
***
zacijelo je mnogo nas bilo u osjetivnoj situaciji kad se nismo mogli izrazit, tojest kad nismo nikako mogli našim bližnjima i cijelokupnom okolnom svijetu izrazit kako se osjećamo, pogotovo izrazit to do u delikatne tančine. pa onda naprimjer dođe neki za kojeg nam se učini da je do u tančine, iako ipak najčešće ne i delikane, osjetio šta mi oćemo, šta mislimo i šta jesmo (iako to ni mi sami ne znamo definirat, jel, no - nas taj neki osjeti, a ne shvati) pa ga poželimo za ljubavnika. e, sad kad znamo šta oću reć, reću vam da pišem ovo zato jer sam našla lijep primjer metafore za to. nazvala sam je: scrabble kao metafora nemogućnosti potpunog izražavanja sebe na van, a ide ovako (pretpostavljajući da svi znamo pravila te divne igre samo ću, radi onih koji nisu dovoljno imućni ili ih pak ne zanima scrabble ali ih zanima moj blog, ovlaš pripomenit da mi igrači imamo slova a da ploča ima križaljku u koju mi stavljamo slova i pišemo riječi križajući ih s već postojećima): ako i imaš savršenu riječ složenu pred sobom, ne možeš je postavit na ploču ako na njoj ne postoji bar jedno slovo te riječi; riječi ne mogu neovisno i slobodno plutat pločom, moraju se za nešto vezat. isto tako svijet otežava bivanje nama
(osim šta nam ga naravno i zadaje)
(kao šta su pločice u scrabbleu zadane i kao što je jezik zadan)
(sad zaboravite na ovo u zagradama jer nije važno za glavnu misao pa da vas ne zbuni)
dakle isto tako svijet nama otežava bivanje time šta čak i ako je sebi uspijemo savršeno definirati, cjelinu dijela sebe nikad ne možemo ispljunit na van ako se ona ne može nadovezat na nešto šta vani već (po)stoji.
to me sjetilo na neki film ili crtić u kojem da bi se vratio negdje, kući, s nekog (nešto à la wizard of oz) dalekog i čudesnog (i vrlo vjerojatno opasnog) mjesta (poput zagrobnog života), moraš imati neki djelić nečeg svog na koji možeš naskočit (joj da mi se sjetit o kojem se fikcijskom djelu radi!). iako posljednja paralela nije potpuno točna jer mi izlazeći iz sebe na van nije da se baš vraćamo kući, prije obrnuto. ali, a ovo sad je problem mene kao živog bića, jebeš kuću u kojoj živiš sam, ako znate šta oću reć. zato su za osobne kontakte najbolje semi-detached kuće, pod pretpostavkom da osoba s kojom smo se uzajamno osjetili doseli u susjedstvo.
iz: metafore
***
to me opet nekako sjetilo na to kako me mislav večeras izvukao prošetat po kvartu pa sam imala priliku malo pogledat zvjezdano nebo nad nama, i prigodno reć mislavu vidi, zvjezdano je nebo nad nama. mislav je tad naravno odvratio ono šta je odvratio ali smo se tu malo porječkali jerbo sam ja tvrdila da nije baš sigurno je li moralni zakon u nama ili ne, dok smo u to da je zvjezdano nebo nad nama sigurni. ali sam se onda ipak predomislila i rekla kako s većom sigurnošću možemo govorit o moralnom zakonu u nama nego o zvjezdanom nebu nad nama, s čime se mislav složio i, zadovoljan sa mnom, a iz nekog razloga još više sa sobom, zagrlio me.
svi su se nešto okomili na bajke, u americi je izašla i neka gej slikovnica, pa romantični filmovi i očekivanja koja stavljaju pred mladu djevojku, ali zlosutno učenje rodnih uloga (to znači: di je ženi misto, a di muškarcu) vreba i iz dječjih pjesmica. stoga promislite hoćete li podastrijet bubamarca svom djetetu.
iz: naputak za angažirani odgoj općenitog djeteta
***
imam želju pojest ljude i žene u koje sam zaljubljena. ne rastrgat ih nego progutat, maštam o tome kao o gumastom i oblačastom iskustvu koje mi puni usta, klizi mi niz grlo milujući mi krajnike i puni me. ima li to neke veze s pénisom? trudim se sve dovest u vezu s pénisom, pa ako ne mogu (samo, da mi je jedan primjer kad ne mogu..) onda mi je to bar znak da je ta pojava čista i oslobođena tereta veze s pénisom. pandan kod muškarca? grudi. dojenje. možda to ima veze s dojenjem? možda su djevojke i žene koje rado vrše fellatio upravo one djevojke i žene koje su bile dojene? možda su to upravo one koje nisu bile dojene pa imaju neispunjenu potrebu za sisanjem? ovu varijantu ja opovrgavam al uvijek ima iznimki. no ima ljudi i žena koji vole lizat sladoled il cuclat lizu il grlić boce il grickat pizzu il nokte il mrkvicu il olovku il moraju stalno imat po ustima žvaku il neku hranu, pa ću onda zaključit time kako svi imamo potrebu za sisanjem i oralnim užicima, neovisno jesmo li prevalili oralnu fazu iza leđa.
meni je najdraži oralni užitak ljubljenje.
***
otkrila sam u sebi sposobnost vođenja ljubavi s tekstom. dobro, to nije nešto novo, sigurno, ali mislim na tekstove koje su napisale osobe spram kojih imam romantičnih pretenzija, pa ih (njih, osobe) čitajući ulijevam u tekst, čujem njihov glas kojim mi čitaju i osjećam, smiješno, ali stvarno gotovo pa fizički osjećam kako se ljubimo tekst i ja, oni i ja. to je divno.
***
malo sam se kao zaljubila u giordana bruna. mislim da mi je došlo žao kako su ga spalili i da mi je došao ponos kako je odvratio pogled od križa. pogotovo sam se malo kao zaljubila u njega kad sam dodatno vidila njegovu sliku tj crtež (iako, naglašavam! ja inače ne volim baš taj istančani tip muškarca tj mladića). mislim da nas je giordano bruno zadužio a da mu ne posvećujemo dovoljno hvale i osjećaja. zato mi je drago da sam ja osjetila nešto za njega. jer iako zacijelo ipak ima ljudi koji giordanu upućuju hvalu, on sigurno puno rjeđe doživi (domrtvi) znakove i takve afekcije. ti su mi moji osjećaji dodatno dragi zbog mogućnosti da ih on slučajno može nekako čut. giordano, volim te i hvala ti.
važno! nemojte, ponavljam, NEMOJTE palit niže naznačenu pjesmu za vrijeme čitanja jer od puste melankolije ne vidiš humor. nego je stvar u tome šta je kasno navečer pa ni ne mogu stavit nikakvu drugu doli melankoličnu pjesmu, a jako sam htjela stavit pjesmu jer je vrijeme da ovaj blog postane multimedijalan.
sinoć sam se spremala za izlazak na koncert i ples. mlada djevojka mora posebnu pažnju posvetit odabiru cipela. ali obično mlada djevojka, zbog mnoštva radnji koje nužno prethode izlasku (tuširanje s depiliranjem! feniranje! tapiranje kose! čupanje obrva! izbjeljivanje brkova! šminkanje! odabir odjevne kombinacije!) raspolaže ograničenim vremenskim odsječkom. pa od svakog para cipela isprobaš samo po jednu, pa jel bolja liva il desna, pa onu koja je gora zamijeniš novom pa jel sad bolja liva il desna i sve tako do zadnjeg para. tako sam se dosjetila da ja biram cipele po principu kupa. zanimljivo je šta u sportu taj princip nisam nikad smatrala pravednim, jer je u sportu ipak važan i ukupni poredak pa drugi najbolji klub može ispast odma na početku ako je sparen s najboljim. ta me nepravda i danas izrazito smeta i sklonija sam prvenstvima.
naknadni umetak (utorak, veljača 26):
Tajni Prijatelj:
jes jes, bio čitao...onaj dio o analogiji kupa u nogometu i izbora cipela je nešto najluđe kaj sam čitao na tu temu...fakat dobro...čak sam pomislio da bi možda mogla napisat (iako ne poznaješ toliko nogomet) ženski roman kroz nogometni žargon...možda muškarci nešto shvate
...e sad, kad si tu...ti si mi kao neki insider...znaš onu ekipu koja otkriva informacije...
...kako bi se osjećala da je neki tip bio s tobom i tvojom dobrom frendicom?
Rusulica:
zajebano. (ne istodobno, pretpostavljam?)
Tajni Prijatelj:
pa...ne
Rusulica:
samo prenesi na sebe, ovde je paralela moguća.
Tajni Prijatelj:
??
Rusulica:
šta da je tvoja djevojka bila s tvojim frendom.
(pauza)
osjećala bi se kao da je lopta po svim pravilima igre moja i kotrljam je prema golu a onda sasvim neprimjereno i nepotrebno dođe MOJ suigrač (NE iz protivničkog tima) i otme mi loptu ne bi li on zabio gol. a bila je moja i niko nas nije čuvao i totalno je taj gol bio moj.
Tajni Prijatelj:
dovraga...ove nogometne analogije doslovno pogađaju u srž...
***
zacijelo je mnogo nas bilo u osjetivnoj situaciji kad se nismo mogli izrazit, tojest kad nismo nikako mogli našim bližnjima i cijelokupnom okolnom svijetu izrazit kako se osjećamo, pogotovo izrazit to do u delikatne tančine. pa onda naprimjer dođe neki za kojeg nam se učini da je do u tančine, iako ipak najčešće ne i delikane, osjetio šta mi oćemo, šta mislimo i šta jesmo (iako to ni mi sami ne znamo definirat, jel, no - nas taj neki osjeti, a ne shvati) pa ga poželimo za ljubavnika. e, sad kad znamo šta oću reć, reću vam da pišem ovo zato jer sam našla lijep primjer metafore za to. nazvala sam je: scrabble kao metafora nemogućnosti potpunog izražavanja sebe na van, a ide ovako (pretpostavljajući da svi znamo pravila te divne igre samo ću, radi onih koji nisu dovoljno imućni ili ih pak ne zanima scrabble ali ih zanima moj blog, ovlaš pripomenit da mi igrači imamo slova a da ploča ima križaljku u koju mi stavljamo slova i pišemo riječi križajući ih s već postojećima): ako i imaš savršenu riječ složenu pred sobom, ne možeš je postavit na ploču ako na njoj ne postoji bar jedno slovo te riječi; riječi ne mogu neovisno i slobodno plutat pločom, moraju se za nešto vezat. isto tako svijet otežava bivanje nama
(osim šta nam ga naravno i zadaje)
(kao šta su pločice u scrabbleu zadane i kao što je jezik zadan)
(sad zaboravite na ovo u zagradama jer nije važno za glavnu misao pa da vas ne zbuni)
dakle isto tako svijet nama otežava bivanje time šta čak i ako je sebi uspijemo savršeno definirati, cjelinu dijela sebe nikad ne možemo ispljunit na van ako se ona ne može nadovezat na nešto šta vani već (po)stoji.
to me sjetilo na neki film ili crtić u kojem da bi se vratio negdje, kući, s nekog (nešto à la wizard of oz) dalekog i čudesnog (i vrlo vjerojatno opasnog) mjesta (poput zagrobnog života), moraš imati neki djelić nečeg svog na koji možeš naskočit (joj da mi se sjetit o kojem se fikcijskom djelu radi!). iako posljednja paralela nije potpuno točna jer mi izlazeći iz sebe na van nije da se baš vraćamo kući, prije obrnuto. ali, a ovo sad je problem mene kao živog bića, jebeš kuću u kojoj živiš sam, ako znate šta oću reć. zato su za osobne kontakte najbolje semi-detached kuće, pod pretpostavkom da osoba s kojom smo se uzajamno osjetili doseli u susjedstvo.
iz: metafore
***
to me opet nekako sjetilo na to kako me mislav večeras izvukao prošetat po kvartu pa sam imala priliku malo pogledat zvjezdano nebo nad nama, i prigodno reć mislavu vidi, zvjezdano je nebo nad nama. mislav je tad naravno odvratio ono šta je odvratio ali smo se tu malo porječkali jerbo sam ja tvrdila da nije baš sigurno je li moralni zakon u nama ili ne, dok smo u to da je zvjezdano nebo nad nama sigurni. ali sam se onda ipak predomislila i rekla kako s većom sigurnošću možemo govorit o moralnom zakonu u nama nego o zvjezdanom nebu nad nama, s čime se mislav složio i, zadovoljan sa mnom, a iz nekog razloga još više sa sobom, zagrlio me.
***
kao djetetu nije mi iz istog aspekta iz kojeg mi je to sad bolno, bilo bolno slušat pjesmu o bubamarcu koji traži svoju buba maru. (sadržaj: nije njemu lako jer ju je izgubio pa mora vrijeme gubit i sve bube (redom) ljubit dok ne nađe onu svoju). e pa dok sam bila mala suosjećala sam s razdvojenim parom i osjećala njihovu bol izgubljenosti, samoće i usamljenosti (naravno, serviraju ti to tako da se od tebe traži baš takva reakcija; uz to (nije zanemarivo) nemaš još vlastitog iskustva s vezama), a sad sam bijesna na bubamarca koji kurac on ima okolo ljubit sve te bubamare (redom) da bi naša onu pravu, pa valjda je može pepoznat nekim drugim načinom il metodom osim onom umoči ga, da ga jebo led! pa mi je žao buba mare koja čeka sama dok ovaj, jadničak, uokolo ljubi/gura jezik trebama. pa sam onda bijesna na nju, alo, a da se i ti malo pokreneš, odi nađi svog čovika tj bubu, možeš i istom metodom koju koristi i on, bar ćete se zabavit, svinganje je ionako stvar za dvoje, ovo o čemu smo mi imali priliku slušat je prevara. a ono šta smo imali priliku usvojit kao obrazac prihvatljivog ponašanja je toleriranje muškarčevog švrljanja.svi su se nešto okomili na bajke, u americi je izašla i neka gej slikovnica, pa romantični filmovi i očekivanja koja stavljaju pred mladu djevojku, ali zlosutno učenje rodnih uloga (to znači: di je ženi misto, a di muškarcu) vreba i iz dječjih pjesmica. stoga promislite hoćete li podastrijet bubamarca svom djetetu.
iz: naputak za angažirani odgoj općenitog djeteta
***
imam želju pojest ljude i žene u koje sam zaljubljena. ne rastrgat ih nego progutat, maštam o tome kao o gumastom i oblačastom iskustvu koje mi puni usta, klizi mi niz grlo milujući mi krajnike i puni me. ima li to neke veze s pénisom? trudim se sve dovest u vezu s pénisom, pa ako ne mogu (samo, da mi je jedan primjer kad ne mogu..) onda mi je to bar znak da je ta pojava čista i oslobođena tereta veze s pénisom. pandan kod muškarca? grudi. dojenje. možda to ima veze s dojenjem? možda su djevojke i žene koje rado vrše fellatio upravo one djevojke i žene koje su bile dojene? možda su to upravo one koje nisu bile dojene pa imaju neispunjenu potrebu za sisanjem? ovu varijantu ja opovrgavam al uvijek ima iznimki. no ima ljudi i žena koji vole lizat sladoled il cuclat lizu il grlić boce il grickat pizzu il nokte il mrkvicu il olovku il moraju stalno imat po ustima žvaku il neku hranu, pa ću onda zaključit time kako svi imamo potrebu za sisanjem i oralnim užicima, neovisno jesmo li prevalili oralnu fazu iza leđa.
meni je najdraži oralni užitak ljubljenje.
***
otkrila sam u sebi sposobnost vođenja ljubavi s tekstom. dobro, to nije nešto novo, sigurno, ali mislim na tekstove koje su napisale osobe spram kojih imam romantičnih pretenzija, pa ih (njih, osobe) čitajući ulijevam u tekst, čujem njihov glas kojim mi čitaju i osjećam, smiješno, ali stvarno gotovo pa fizički osjećam kako se ljubimo tekst i ja, oni i ja. to je divno.
***
malo sam se kao zaljubila u giordana bruna. mislim da mi je došlo žao kako su ga spalili i da mi je došao ponos kako je odvratio pogled od križa. pogotovo sam se malo kao zaljubila u njega kad sam dodatno vidila njegovu sliku tj crtež (iako, naglašavam! ja inače ne volim baš taj istančani tip muškarca tj mladića). mislim da nas je giordano bruno zadužio a da mu ne posvećujemo dovoljno hvale i osjećaja. zato mi je drago da sam ja osjetila nešto za njega. jer iako zacijelo ipak ima ljudi koji giordanu upućuju hvalu, on sigurno puno rjeđe doživi (domrtvi) znakove i takve afekcije. ti su mi moji osjećaji dodatno dragi zbog mogućnosti da ih on slučajno može nekako čut. giordano, volim te i hvala ti.
