četvrtak, 4. studenoga 2010.

ali moja je pretpostavka,
ako moraš preć od točke A do točke B,
moraš preć točku A2.
stipe





skužila sam zašto mi smeta kad mi debilno dobacuju na ulici. ne jer me unizuju ko drugo biće. ne jer me unizuju time šta su šovinisti. nego time šta mi time šta si uzimaju za pravo da to budu pored mene ukazuju na to da nisam dovoljno lipa. jer da sam lipa potpuno bi zašutili.


on a lighter note,

nedavno mi je neko rekao da voli sebe jer voli mene. pa sam ja pomislila kako je to nova razina, ona koju ja u ljubavnim vezama još nisam dostigla al u prijateljskim jesam. u prijateljskim je to da ih pustim da rade koji god kurac oće i da ih volim.

nedavno mi je neko drugi rekao da vjeruje da su potrebni drugi ljudi da ti kažu ko si i da te označe. da te označe su svakako potrebni
(i ne mislim sad na onu jednostavnu razinu u kojoj da bi bio označen treba postojat označivatelj, koji možeš bit i ti sam, ali opet unutar i po pravilima sustava čije su koordinate zacrtali svi naokolo)
, al da ti kažu ko si? u redu je dok se to njihovo kazivanje zadržava na deskripciji, ali znamo da nikad nije tako i da je ono uvijek perskriptivno i ako mi neko kaže da maša plete bolje kape i moja sestra kuva bolju šalšu ili da nisam zaslužila bit diplomirana komparatistica književnosti, onda su moje pletivo i šalša loši i budim se jutrima i jutrima i jutrima kao nesposobna i najgluplja učenica ikad i ako mi neko kaže da je ponosan na sebe zbog zaljubljenosti u mene onda sam i sama sebi dobra, divna i pomirenija - ne kvalitativno već esencijalno - sa svojom egzistencijom (mogu to reć i ružnije: vrijedna života)
jer je,
a to sam već rekla,
sviđa mi se to šta mi se sviđaš najbolji kompliment - jer ti se ne može ne sviđat to šta ti se sviđa šta ti se neko sviđa.

i uostalom,
a i to sam već rekla,
ja postojim
(kad spoznam,
al to nisam rekla, i kad sam)
potrebna.


***


i kad mu se ko i uvik prilagođavam želji, pretpostavljajući da ga želim i supstancijalno pretpostavljajući njegovu želju, volim kad se prilagodbom povratim stanju u kojem se najviše osjećam u svom pretpostavljenom bitku.




(iz: mourning routine.)