kad u filmu čija se radnja odvija u sedamdesetima kao soundtrack svira pjesma iz devedesetih, a ne radi se o namjernoj parodiji, modernoj bajci ili eksperimentalnom filmu, je li to krivo?

kad u predstavi (ili spotu) dvoje ljudi vjenča pravi matičar, može li to bit zakonski važeće ako se ustvari sve odvija u fikciji, i k tome je možda jedan sudionik vjenčan prevarom te je time sudjelovao u potpuno drukčijoj fikciji od drugoga?

ako spisateljica proglasi jednog od svojih likova homoseksualcem, ali ne u knjizi nego na press konferenciji održanoj nakon izlaska knjige na tržište, čini li to tog lika stvarno homoseksualcem ili njena riječ ne vrijedi van uloge pripovjedačice i jednom kad je knjiga postala javna svojina?

---

dvije ilustracije iz rubrike "ugostiteljstvo-pravopis-dosljednost":





---

iz rubrike ljepota:

ja: mama, ti si tako lijepa žena.
mama: nisam uopće.
ja: jesi, ja ti to vidim po tebi.

---

kad sam na ulici, pritišćem kutijicu za paljenje svjetla (zelenog) tako da se uklopi u ritam onoga šta slušam na mp3ju. zato naravno moram pritisnit više puta, jer_

može li se ritam sastojat od samo jednog udarca?

_nisam sigurna da se ritam može sastojat od samo jednog udarca. pa se igram da miksam muziku, pa se upali zeleno, pa odem.

---

kad umrem, KO će me oplakivat koliko bi ja samu sebe oplakivala? majku ne računam, moram je izuzet da bi jednadžba bila čista, a to opravdavam time šta je, vrlo tijesno, priznajem, svrstavam u kategoriju svih ostalih koji me vole a koji će ustvari oplakivat svoj gubitak i bit jednostavno sentimentalni ili čak prestrašeni, a osim toga, istoj toj svojoj majci za ljubav, moram računat da ću umrit poslije nje.
zato ja već sad oplakujem sebe, naravno, ne stalno, nego kad sam osobito nadahnuta i nemam šta radit (a završit koji faks, rećete sad vi, i imat ćete pravo). tako bar znam da će se to valjano obavit.

---

stipe me stalno opominje da previše živim u futuru drugom
stipin komentar iz budućnosti: mislim da je originalni komentar glasio da si ti osoba koja je od kondicionala futura drugog stvorila egzistencijalni imperativ.
i strahujem od stvari koje bi se mogle dogodit i od njihovih posljedica koje onda uzimam za stvarno, kao da su neizbježne, i gotovo opipljivo prisutne pa lamentiram nad njima. ali ja mislim da nam malo iskrenog žaljenja i suosjećanja, pa makar nad samom sobom i makar nad stvarima koje se nisu dogodile ne mogu donijeti puno zla. možda malo. možda možemo postat malo narcisoidniji il neki kurac. ali nevažna li je to kap u moru izdaja, bratoubojstava, silovanja, mobbinga, trgovanja djecom, masovnih pokolja itd. od čega bi se sve moglo dogodit i meni! zato odoh sad malo lamentirat nad svojom možebitno tužnom sudbinom.
toliko o tom futuru drugom. koji je ustvari kondicional.

---

novogodišnja želja: da jednom siđem niz stepenice, a svi zašute i u prostoriji zavlada muk i da se tom priigodom uspijem ne držat pogrbljeno i da prije svega nađem kuću s impresivnim stepenicama i u njoj priredim veliko primanje.

ilustracija: bor usred oseke, pretpostavljamo zaostao od blagdanskkog picigin-natjecanja.